Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2584/15 („BNT Poslovni sustav" d.d. Novi Travnik)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2584/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-2584/15, rješavajući apelaciju „BNT Poslovni sustav" d.d. Novi Travnik, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „BNT Poslovni sustav" d.d. Novi Travnik, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 P 005890 14 Rev od 3. marta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

„BNT Poslovni sustav" d.d. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Asim Crnalić, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 P 005890 14 Rev od 3. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je rješenje kojim je BNT TMiH d.o.o. Novi Travnik dodijelio na korištenje Anti Topić stan (pobliže opisan u izreci prvostepene presude), kao i ugovor o korištenju stana zaključen između Ante Topić i JP Stambene uprave Novi Travnik, ugovor o kupoprodaji stana zaključen između BNT TMiH d.d. Novi Travnik kao prodavatelja i Ante i Ane Topić, kao kupaca, ništavan, te slijedom toga da naloži ZK uredu Općinskog suda Travnik brisanje upisa vlasništva u knjizi položenih ugovora i da se tuženi Anto i Ana Topić obavežu da apelantu predaju predmetni stan u slobodan posjed i raspolaganje. U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je vlasnik predmetnog stana BNT TMiH d.o.o. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: četrvtotuženi) na osnovu ugovora o kupovini stanova od 9. oktobra 1989. godine koji je zaključen između tadašnjeg SIZ-a Stanovanja i komunalne djelatnosti Pucarevo, kao prodavca i četvrtotuženog, kao kupca, te da je četvrtotuženi predmetni stan dao na korištenje Anti Topiću (u daljnjem tekstu: prvotuženi), kao nosiocu stanarskog prava koji je zaključio ugovor o korištenju stana sa JP Stambena uprava Novi Travnik, a nakon toga zajedno sa Anom Topić otkupio stan na osnovu ugovora o kupoprodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a na koji ugovor o otkupu stana je kantonalni pravobranilac dao saglasnost. Nadalje, u obrazloženju osporene odluke se navodi da apelant nije ponudio dokaze da je on vlasnik predmetnog stana, a u skladu sa odredbom člana 123. Zakona o parničnom postupku Fedracije Bosne i Hercegovine. Također, zaključeno je da apelantovi navodi da je on vlasnik stana, te da to proizilazi iz presude na temelju odricanja Općinskog suda u Novom Travniku broj Ps. 48/01, u kom predmetu je četvrtotuženi u toku postupka povukao tužbu i odrekao se tužbenog zahtjeva (četvrtotuženi podnio tužbu protiv J. P. Stambena uprava Novi Travnik, BNT Poslovni sustav d.d. Novi Travnik i Ante Topića, radi utvrđenja vlasništva na predmetnom stanu), ne predstavlja pravni osnov apelantu za sticanje vlasništva na predmetnom stanu. Osim toga, konstatovano je da se pravo vlasništva stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem, a sve u skladu sa odredbama člana 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Dakle, zaključeno je da je apelant morao dokazati odlučnu činjenicu da je on vlasnik predmetnog stana i da kao takav ima interes za podnošenje tužbe za dokazivanje ništavosti, ali da u toku predmetnog postupka nije dokazao osnov svojih navoda, u skladu s odredbama člana 7. i 123. Zakona o parničnom postupku.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2584/15 („BNT Poslovni sustav" d.d. Novi… | Sudska praksa | Aktio