Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-177/13 (S. J.)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prenos stanarskog prava
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-177/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić, i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-177/13, rješavajući apelaciju Stojanke Janjić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojanke Janjić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 042852 12 Rev od 13. novembra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 042852 10 Gž od 20. januara 2011.

godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 042852 00 P od 30. aprila 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stojanka Janjić (u daljnjem tekstu: apelantica), Freising SR Njemačka, koju zastupa Branislav Cvijanović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 15. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 042852 12 Rev od 13. novembra 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 042852 10 Gž od 20. januara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 042852 00 P od 30. aprila 2010. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 042852 00 P od 30. aprila 2010. godine, donesenoj po tužbi N.K.(u daljnjem tekstu. tužiteljica) protiv tuženih GP „Krajina" a.d Banja Luka i Zavoda za izgradnju Banja Luka, (u daljem tekstu: prvotuženi i drugotuženi) i apelantice kao trećetužene te po protivtužbi apelantice protiv tužiteljice, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da je odluka tuženog prvotuženog, broj 1324/90 od 9. februara 1990. godine, o davanju saglasnosti Aleksandru Janjiću za prenos stanarskog prava na apelanticu pravno ništavna, te da se utvrdi da je ništav Ugovor o korišćenju stana, bez broja od 15. februara 1990. godine, zaključen između Interesne zajednice stanovanja Banja Luka, kao pravnog prednika drugotuženog Zavoda i apelantice (stav I izreke presude). Tužiteljici je, stavom II izreke presude, naloženo da apelantici kao protivtužiteljici preda u posjed stan, koji se nalazi u Banjaluci u Ulici Dragiše Vasića broj 17, II sprat, broj stana 46, površine 38 m ( u daljnjem tekstu: sporni stan), u roku od 30 dana od dana donošenja presude

3. Osnovni sud je na osnovu dokaza izvedenih u prvostepenom postupku utvrdio da je tužiteljica 9. avgusta 1974. godine zaključila brak sa apelanticinim ocem, sada pokojnim Aleksandrom Janjićem i da je njihov brak razveden Presudom Okružnog suda broj: P: 2759 od 26. januara 1978. godine. Dalje je utvrđeno da su tužiteljica i Aleksnadar Janjić tokom trajanja bračne zajednice živjeli u spornom stanu koji je Aleksandar Janjiću dodjeljen na korištenje prije zaključenja braka sa tužiteljicom i da je zajedno sa njima živjela i apelantica, te da je Aleksandar Janjić, nakon razvoda braka, iselio iz stana i otišao kod svoje nove supruge u Stari Martinac, gdje je živio do svoje smrti 1996. godine, dok su u spornom stanu ostali da žive tužiteljica i apelantica. Nadalje, utvrđeno je da je prvotuženi odlukom od 9. februara 1990. godine dozvolio prenos stanarskog prava sa ranijeg nosioca stanarskog prava (Aleksandra Janjića) na apelanticu, te da je apelantica sa drugotuženim 15. februara 1990. godine zaključila Ugovor o korišćenju spornog stana; da je apelantica živjela u spornom stanu do 1. januara 1991. godine, kada je otišla na privremeni rad u Njemačku, te da nakon 1. januara 1991. godine više nije ušla u posjed stana, jer joj je to branila tužiteljica; da je tužiteljica 1998. godine pokrenula vanparnični postupak radi utvrđenja nosioca stanarskog prava na spornom stanu, ali je taj zahtjev povukla 23. decembra 1999. godine i da tužiteljica živi u spornom stanu neprekidno od 9. avgusta 1974. godine.

4. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude. Po shvatanju Osnovnog suda, Aleksandru Janjiću nije, nakon razvoda braka, otkazan ugovor o korištenju spornog stana, te cijeneći da je apelantica njegova kćerka i član porodičnog domaćinstva u smislu odredbe člana 6. stav 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“, br. 14/84, 12,/87 i 36/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99, u daljnjem tekstu: ZSO), utvrdio je da je odluka prvotužene o prenosu stanarskog prava na apelanticu, pravno valjana, pa time i Ugovor o korištenju stana koga je zaključila sa drugotuženim. Kada je u pitanju status tužiteljice nakon razvoda braka, Osnovni sud je utvrdio da ona nije član porodičnog domaćinstva Aleksandra Janjića kao nosioca stanarskog prava, već da je bila razvedeni supružnik koji je ostao da živi u stanu.

5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 042852 10 Gž od 20. januara 2011. godine odbijena je tužiteljicina žalba i Presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 042852 00 P od 30. aprila 2010. godine je potvrđena.

6. Okružni sud je u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke Osnovnog suda.

7. Presudom broj 71 0 P 042852 12 Rev od 13. novembra 2012. godine Vrhovni sud je usvojio reviziju tužiteljice i preinačio Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 042852 10 Gž od 20. januara 2011. godine i sudio tako što je žalbu tužiteljice usvojio, preinačio Presudu Osnovnog suda broj 71 0 P 042852 00 P od 30. aprila 2010. godine tako što je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrdio da je ništava odluka prvotuženog o davanju saglasnosti Aleksandru Janjiću za prenos stanarskog prava na apelanticu, te slijedom toga da je ništav i ugovor o korišćenju stana, zaključen između Interesne zajednice stanovanja Banja Luka, kao pravnog prednika drugotuženog i apelantice. Istom presudom odbijen je apelanticin protutužbeni zahtjev da se obaveže tužiteljica da joj preda u posjed sporni stan.

8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su tokom postupka nižestepeni sudovi utvrdili da je Aleksandar Janjić postao nosilac stanarskog prava na spornom stanu, uselivši u njega nakon što je 1.avgusta 1970. godine zaključio Ugovor o korištenju stana. Polazeći od nesporne činjenice da je Aleksandar Janjić 9. avgusta 1974. godine zaključio brak sa tužiteljicom, to je ona, u smislu odredbe člana 19. stav 2. ZSO, postala sunosilac stanarskog prava. Ovo svojstvo tužiteljica je zadržala i nakon što je njihov brak razveden presudom Okružnog suda Banja Luka, broj: P: 2759 od 26. januara.1978. godine. Stoga, po ocjeni Vrhovnog suda, nije pravilan stav izražen u odluci prvostepenog suda da tužiteljica "nikad nije bila nosilac stanarskog prava" i da je nakon razvoda braka „bila razvedeni bračni drug koji je ostao da živi u stanu“, kao ni stav drugostepenog suda da je Aleksandar Janjić, zajedno sa apelanticom, nastavio koristiti sporni stan i nakon razvoda braka, pa da tužiteljica „nije mogla steći svojstvo nosioca stanarskog prava“.

9. Po ocjeni Vrhovnog suda, nepravilan je stav drugostepenog suda da, kada je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih supružnika prije zaključenja braka, da nakon razvoda braka drugom bračnom supružniku prestaje svojstvo nosioca stanarskog prava. Vrhovni sud je ukazao da neovisno od toga što je stan dodijeljen samo jednom od supružnika, pa makar i prije nego zaključe brak, njegovim zaključenjem sunosiocem stanarskog prava ex lege postaje i drugi supružnik, a to svojstvo ne gubi razvodom braka. U toj situaciji, bivši supružnici koji se ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava, mogu tražiti da to sud odredi, pri čemu se može kao jedan od elemenata za odluku suda, cijeniti i okolnost da li je stan dodjeljen jednom od njih prije zaključenja braka (član 20. stav 1. ZSO).

10. Na osnovu iznesenih činjenica utvrđeno je da je Aleksandar Janjić nakon razvoda braka počeo da živi sa drugom ženom u mjestu Stari Martinac - Nožičko, gdje je napravio kuću i gdje je živio sve do smrti 1996. godine. Na ovaj način je izrazio volju da trajno prestane koristiti sporni stan, pa okolnost da je povremeno dolazio u stan ne može se poistovjetiti sa trajnim korištenjem stana. Dakle, nakon razvoda braka Aleksandar Janjić više nije koristio sporni stan za stanovanje, pa se može prihvatiti utvrđenim da je trajno prestao da koristi stan "iz drugih razloga" (čl. 22. stav 1. ZSO).

11. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, po mišljenju Vrhovnog suda, prvotuženi kao davalac stana na korištenje nije mogao donijeti odluku o prenosu stanarskog prava na apelanticu, pa makar i uz saglasnost Aleksandra Janjića kao jednog od sunosilaca stanarskog prava. Vrhovni sud je ukazao da je sporni stan bio društvena svojina na kom se, u skladu sa zakonom, ostvarivalo pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana, pa se promjena nosioca stanarskog prava mogla ostvarivati samo u skladu sa odredbama člana 20. i 22. ZSO. Sporni stan nije bio vlasništvo Aleksandra Janjića, pa tako nije ni mogao svojom voljom, mimo zakonom utvrđenih uslova, prenositi stanarsko pravo na druga lica, makar se radilo i o članovima njegovog porodičnog domaćinstva. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, nije pravilan stav nižestepenih sudova da je apelantica na valjan način stekla svojstvo nosioca stanarskog prava, pa je time ništav i ugovor o korištenju stana koga je zaključila na osnovu odluke „o prenosu stanarskog prava“ koju je donio prvotuženi 9. februara 1990. godine. Vrhovni sud je takođe ukazao da je bez značaja za odlučivanje u primarnoj parnici okolnost da je tužiteljica povukla prijedlog za određivanje nosioca stanarskog prava na spornom stanu, a koji je pokrenula nakon razvoda braka. S obzirom na sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da se neosnovanim se ukazuje apelanticin zahtjev da se obaveže tužiteljica da joj sporni stan preda u posjed.

12. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica svoje navode o povredi tog prava argumentuje tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, u konkretnom slučaju ZSO. U prilog svojim tvrdnjama poziva se na pravne zaključke Osnovnog i Okružnog suda koje smatra pravilnim.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe ZSO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-177/13 (S. J.) | Sudska praksa | Aktio