Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1808/13 (I. M.)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1808/13
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1808/13, rješavajući apelaciju Ilije Mihajlovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ilije Mihajlovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 036354 12 Rev od 8. januara 2013.
godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 036354 11 Gž od 11. novembra 2011. godine i Presude Opštinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 036354 01 P od 22. aprila 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ilija Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Blaško Božić, advokat iz Lopara, podnio je 23. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 036354 12 Rev od 8. januara 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 036354 11 Gž od 11. novembra 2011. godine i Presude Opštinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 32 0 P 036354 01 P od 22. aprila 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda, Opštinskog javnog pravobranilaštva Opštine Čelić, zakonskog zastupnika Opštine Čelić, i JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo – Podružnica „Elektrodistribucija Tuzla“, kao prvotužene i drugotužene u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena, odnosno tuženi), zatraženo je 11. februara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Opštinski sud, zakonski zastupnik prvotužene i drugotužena su u periodu od 16. do 24. februara 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Opštinski sud je, odlučujući u ponovnom postupku, donio Presudu broj 32 0 P 036354 01 P od 22. aprila 2011. godine kojom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu na ime naknade štete na parceli, pobliže opisanoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna parcela), solidarno isplate iznos od 24.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te troškove postupka.
6. U obrazloženju presude Opštinskog suda je konstatovano da su u toku dokaznog postupka izvedeni dokazi uvidom u materijalne dokaze (pobliže navedene na str. 3 i 4 predmetne presude), te saslušanjem vještaka geometra M.T. i vještaka arhitektonske struke N.I., pa je sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza, shodno odredbi člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), donio odluku kao u izreci presude. Opštinski sud je iz izvedenih dokaza utvrdio da je apelant vlasnik predmetne parcele za koju potražuje naknadu štete. Dalje, Opštinski sud je utvrdio da je na predmetnoj parceli, bez apelantove saglasnosti i bez sprovedenog postupka eksproprijacije, drugotužena postavila dva elektrostuba sa trafo-stanicom prilikom izgradnje mreže priključnog dalekovoda. Takođe, Opštinski sud je utvrdio da su ti radovi izvršeni po osnovu zaključenog ugovora između drugotužene kao izvođača radova i Agencije „Mercy Carps Scottish European Aid“, kao i po osnovu rješenja Službe za urbanizam, prostorno uređenje, stambeno-komunalne, imovinskopravne i geodetske poslove drugotužene od 30. juna 1999. godine, kojim je odobrena izgradnja priključnog dalekovoda Miladići preko predmetne parcele. Pri tome Opštinski sud je utvrdio da iz iskaza vještaka geometra M.T. proizilazi da se trafo-stanica nalazi na stubu koji je postavljen na predmetnoj parceli, a da iz nalaza ovog vještaka, kao i nalaza vještaka građevinske struke N.I. proizilazi da je taj stub sa trafo-stanicom udaljen 3,8 m od puta koji prolazi kroz naselje Miladići, kao i da su stubovi postavljeni tako da dalekovod dijagonalno presijeca predmetnu parcelu. Polazeći od ovakvog činjeničnog utvrđenja, Opštinski sud je konstatovao da bi, zbog načina na koji je izvršeno postavljanje dalekovoda preko predmetne parcele, postojala odgovornost prvotužene za nastalu štetu u smislu odredbi člana 34 Zakona o elektroprivredi i člana 207 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno odgovornost drugotužene u smislu člana 207 ZOO. Međutim, Opštinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev, ipak, neosnovan.
7. U vezi sa tim, Opštinski sud je, prije svega, ukazao da je apelant tokom cijelog postupka pred tim sudom insistirao na tvrdnji da je predmetna nekretnina građevinsko zemljište. Opštinski sud je konstatovao da se pri tome apelant pozivao na sadržinu uvjerenja Službe za urbanizam, prostorno uređenje, stambeno-komunalne, imovinskopravne, geodetske i poslove prognanih i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-1- 545/01 od 18. juna 2001. godine u kojem je navedeno da je apelantova „parcela“ obuhvaćena Prostornim planom Opštine Čelić za naselje Miladići i da spada u IV stepen građenja, te uvjerenje Opštinske uprave Lopare - Odjeljenje za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove broj 06/3363-5-97 od 7. juna 2001. godine, prema kojem je apelantovo „zemljište“ prije izbijanja ratnih dejstava bilo u sastavu Opštine Lopare, te da je, na osnovu Odluke o prostornom uređenju područja Opštine Lopare, za gradnju na zemljištu bilo potrebno pribavljanje odobrenja. Opštinski sud je konstatovao da je apelant, shodno tome, u predmetnom postupku tražio da se tuženi obavežu na naknadu štete prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka građevinske struke I.N. koja je utvrđena u visini tržišne vrijednosti građevinskog zemljišta. Opštinski sud je ocijenio da je, u skladu sa tim, a u smislu odredbi člana 7 stav 1 u vezi sa članom 123 stav 1 ZPP, na apelantu bio teret dokazivanja činjenice da je predmetna nekretnina građevinsko zemljište, ali da apelant tu činjenicu nije dokazao. Naime, Opštinski sud je ocijenio da iz sprovedenih dokaza - nalaza i mišljenja vještaka geometra M.T., koji je prihvatio kao potpun i jasan, kao i zemljišnoknjižne i posjedovne dokumentacije, jasno proizilazi da je predmetna parcela poljoprivredno zemljište. U vezi sa uvjerenjem Službe broj 05-1-545/01 od 18. juna 2001. godine, Opštinski sud je ocijenio da predmetno uvjerenje ne pruža osnov za utvrđenje da se radi o gradskom građevinskom zemljištu, odnosno zemljištu namijenjenom za izgradnju objekata u skladu sa odredbama Zakona o prostornom uređenju. Ovo, prije svega, imajući u vidu da je Prostorni plan Opštine Čelić koji se pominje u uvjerenju istekao 2000. godine, kako to slijedi iz podataka u spisu. Opštinski sud je, takođe, ocijenio da apelant tokom postupka nije dokazao da je promijenjena namjena predmetne parcele kao poljoprivrednog zemljišta u građevinsko zemljište, shodno Zakonu o poljoprivrednom zemljištu. Ocijenivši da iz sprovedenih dokaza, dakle, ne proizilazi da je predmetna parcela građevinsko zemljište, Opštinski sud je zaključio da apelant ne može zahtijevati naknadu štete od tuženih u visini utvrđenoj u nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke - prema tržišnoj cijeni po 1 m² građevinskog zemljišta. Takođe, Opštinski sud je ukazao da je apelant u ovom sporu, radi utvrđivanja postojanja obima i visine štete, bio obavezan predložiti vještačenje vještaka odgovarajuće - poljoprivredne struke, a što nije učinio. Pri tome Opštinski sud je ukazao da je apelant posredstvom punomoćnika na pripremnom ročištu u ponovnom postupku, i pored jasnih uputa sadržanih u rješenju Kantonalnog suda o ukidanju, odustao od prvobitno iznesenog prijedloga za izvođenje dokaza vještačenjem vještaka poljoprivredne struke, navodeći da smatra da se radi o građevinskom zemljištu. Shodno navedenom, Opštinski sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 123 ZPP odlučio kao u izreci presude.
8. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv presude Opštinskog suda, Kantonalni sud je donio Presudu broj 32 0 P 036354 11 Gž od 11. novembra 2011. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
9. Kantonalni sud je u obrazloženju presude konstatovao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojima je osporio pravilnost zaključka prvostepenog suda o statusu predmetne parcele, a time i pravilnost odluke o odbijanju njegovog tužbenog zahtjeva. U vezi sa tim, Kantonalni sud je ocijenio da je tačno da iz uvjerenja Službe broj 05-1-545/01 od 18. juna 2001. godine slijedi da je apelantova „parcela“ obuhvaćena Prostornim planom Opštine Čelić za naselje Miladići i da spada u IV stepen gradnje. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da sadržina tog uvjerenja ne može dati osnov za utvrđenje i da predmetna nekretnina ima status građevinskog zemljišta, ali ne zbog toga što je Odlukom Opštine Čelić preuzeti Prostorni plan Opštine Lopare, koji je obuhvatao i naselje Miladići, bio donesen za period od 1987. do 2000. godine, kako je to zaključio prvostepeni sud. Naime, Kantonalni sud je istakao da je u vrijeme kada je izdato odobrenje za gradnju dalekovoda i kada je ta gradnja vršena, na snazi bio preuzeti Zakon o prostornom uređenju („Službeni list SRBiH“ br. 9/87-13/94), koji je članom 6 regulisao četiri režima građenja, pri čemu se pod četvrtim stepenom gradnje smatralo građenje na urbanim područjima za koja nije utvrđena obaveza donošenja plana parcelizacije i gdje se odobravanje gradnje vrši po posebnom postupku utvrđenom ovim zakonom. Takođe, Kantonalni sud je istakao da je ovakva regulativa sadržana u članu 9 ranijeg, a i novog kantonalnog Zakona o prostornom uređenju. Kantonalni sud je istakao, da bi zemljište za koje je prostornim planom predviđen četvrti stepen gradnje imalo status građevinskog zemljišta u smislu odredbi i ranijeg preuzetog Zakona o građevinskom zemljištu, a i novog Zakona o građevinskom zemljištu („Službene novine FBiH“ broj 25/03), neophodno je da taj status građevinskog zemljišta bude određen posebnom odlukom skupštine opštine, na što upućuje sadržina odredbi čl. 76 i 80 ovih zakona, a koja se zasniva na prostornom planu opštine, te se njom, prema odredbi člana 77 navedenih zakona, utvrđuju uslovi i mjerila za razvoj područja koje obuhvata ostalo građevinsko zemljište i određuju njegove granice.
10. Konstatujući da odluka Opštine Čelić o preuzimanju Prostornog plana Opštine Lopare, donesenog za period od 1987. do 2000. godine, nema karakter odluke koju imaju u vidu navedene odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, te da apelant u ovom sporu nije dokazao postojanje odluke Opštine Čelić iz koje bi proizilazilo da je predmetna parcela određena kao građevinsko zemljište, Kantonalni sud je zaključio da apelant svoju tvrdnju da predmetna parcela ima status građevinskog zemljišta ne može sa uspjehom zasnivati pozivom na sadržinu uvjerenja Službe broj 05-1-545/01 od 18. juna 2001. godine. Takođe, ocijenio je da se takav status predmetnoj parceli nije mogao priznati po osnovu postavljanja dva dalekovodna stuba pri izgradnji dalekovoda, jer ti stubovi nemaju karakter građevinskog objekta, već su dijelovi dalekovoda kao elektroenergetske infrastrukture. Kantonalni sud je zaključio da se, shodno tome, apelantu nije mogla priznati potraživana naknada štete po tržišnoj cijeni za građevinsko zemljište, a o kojoj se izjašnjavao i vještak građevinske struke, već da je apelant potraživanu naknadu štete mogao ostvariti samo kao štetu za poljoprivredno zemljište, kako je to bilo ukazano i u ranijem rješenju o ukidanju ovog suda, a što je u skladu i sa odredbama člana 185 st. 1 i 3 i člana 189 ZOO. Kantonalni sud je konstatovao da iz izjašnjenja vještaka građevinske struke N.I,, datog na raspravi pred prvostepenim sudom, slijedi da cijena o kojoj se izjasnio taj vještak predstavlja tržišnu cijenu građevinskog zemljišta i da se ta cijena ne može uzeti i kao cijena druge vrste zemljišta, odnosno poljoprivrednog zemljišta, te da se vještak i na održanoj raspravi pred Kantonalnim sudom izjasnio da ta cijena nije cijena poljoprivrednog zemljišta, već da bi cijenu poljoprivrednog zemljišta mogao dati samo vještak poljoprivredne struke. Shodno tome, Kantonalni sud je ocijenio da se kod apelantovog propusta da sprovede i dokaz vještačenja vještaka poljoprivredne struke, ni utvrđenje štete koja pripada apelantu za predmetnu nekretninu, a time i visine te štete nije moglo zasnovati na nalazu vještaka građevinske struke N.I. Takođe, ocijenio je da u konkretnom slučaju nije bilo parametara za utvrđenje visine te štete po slobodnoj ocjeni suda u skladu sa članom 127 ZPP. Shodno navedenom, Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant u ovom sporu nije dokazao postojanje i visinu štete usljed dalekovoda koje su izgradili tuženi, pa, s tim u vezi, i postupanje prvostepenog suda kada je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 123 ZPP tužbeni zahtjev tužioca odbio kao neosnovan. Kantonalni sud je ocijenio da stoga ne stoji apelantova žalbena tvrdnja da su tuženi trebali dokazivati da je sporno zemljište poljoprivredno i da su bili dužni predložiti i vještačenje vještaka poljoprivredne struke, kao ni žalbena tvrdnja da je eventualno vještačenje vještaka poljoprivredne struke bilo nepotrebno i suvišno.
11. Apelant je izjavio reviziju protiv presude Kantonalnog suda, koju je Vrhovni sud Presudom broj 32 0 P 036354 12 Rev od 8. januara 2013. godine odbio kao neosnovanu.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je konstatovao da je odluka Kantonalnog suda pravilna i zakonita kod utvrđene činjenice da odlukom Skupštine opštine za predmetnu parcelu nije utvrđen status građevinskog zemljišta, a da takav status za tu parcelu ne proizilazi ni iz odluke Opštine Čelić o preuzimanju Prostornog plana Opštine Lopare donesenog za period od 1987. do 2000. godine, kako to pogrešno smatra apelant. Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da mu se isplati naknada „za eksproprisano zemljište kao građevinsko“ zemljište kod činjeničnog utvrđenja da su na zemljištu u apelantovoj svojini izgrađena dva dalekovodna stuba i trafo-stanica, da je ono faktički eksproprisano - nepotpuna eksproprijacija, te da ta parcela nije bila određena kao građevinsko zemljište odlukom Skupštine opštine i da se samo na osnovu činjenice da je obuhvaćena prostornim planom ne može smatrati građevinskim zemljištem. Takođe, Vrhovni sud je istakao da se u svom nalazu vještak građevinske struke nije mogao izjasniti kolika bi cijena bila da se to zemljište procjenjuje kao poljoprivredno, a apelant nije predložio izvođenje dokaza vještačenjem vještaka poljoprivredne struke. S obzirom na činjenicu da se ne radi o građevinskom zemljištu, a da apelant nije dokazao kolika je vrijednost poljoprivrednog zemljišta, Vrhovni sud je konstatovao da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su primjenom pravila o teretu dokazivanja na osnovu člana 123 u vezi sa članom 126 ZPP donijeli pobijanu odluku.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je do povrede navedenog prava došlo uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne ocjene dokaza od redovnih sudova, pa, shodno tome, pogrešne primjene relevantnih propisa. Apelant u vezi sa tim ponavlja navode koje je već iznosio u postupku pred redovnim sudovima. Naime, apelant, u suštini, smatra da iz izvedenih dokaza, nasuprot zaključku redovnih sudova, proizilazi da je predmetna parcela bila građevinsko zemljište u vrijeme nastanka štete, te da je pogrešno stanovište tih sudova da je bila potrebna posebna odluka Opštine Čelić da bi se sporna parcela smatrala građevinskim zemljištem, te da je, shodno tome, vještačenje vještaka poljoprivredne struke u konkretnom slučaju bilo nepotrebno i suvišno.
b) Odgovori na apelaciju
14. Vrhovni sud i Kantonalni sud su naveli da u cijelosti ostaju kod svojih odluka, jer ne nalaze da je njihovim donošenjem došlo do povrede prava na koje apelant ukazuje u apelaciji, odnosno da su materijalni i procesni propisi pravilno primijenjeni. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Opštinski sud je, između ostalog, istakao da su navodi apelacije usmjereni isključivo na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, te da se svode na ponavljanje činjenica i navoda o kojim je već raspravljeno pred redovnim sudovima, a da nezadovoljstvo ishodom parničnog postupka ne predstavlja razlog za podnošenje apelacije Ustavnom sudu.
16. Prvotužena smatra da je apelacija neosnovana i da redovni sudovi nisu povrijedili apelantova prava na čiju povredu apelant ukazuje u apelaciji. Pri tome prvotužena, u suštini, ukazuje da su obrazloženja osporenih presuda u skladu sa standardima prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
17. Drugotužena je istakla da je primarni razlog zbog kojeg je odbijen apelantov zahtjev za naknadu štete bilo odsustvo dokaza o postojanju i visini eventualno pričinjene štete, budući da je apelant u toku postupka odbijao da predloži sprovođenje takvog dokaza. Pri tome drugotužena je opisala tok postupka pred redovnim sudovima i sadržaj osporenih odluka. Drugotužena smatra da su osporene odluke pravilne i zakonite i da su donesene na osnovu pravilne ocjene dokaza u smislu člana 8 ZPP, a da to što je apelant propustio da u toku parničnog postupka predloži izvođenje „vjerodostojih“ dokaza i na taj način eventualno tužbu učini osnovanom, jeste pitanje apelantovog nepostupanja u skladu sa članom 7 ZPP. Drugotužena ističe da je apelant, propuštanjem svoje obaveze da sudu prezentuje sve činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i da, u vezi sa tim, izvede odgovarajuće dokaze kojima bi takve činjenice bile potvrđene, ishodovao zakonite i pravilne sudske odluke koje sada neosnovano pokušava da ospori. Shodno tome, drugotužena je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
18. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
[…] Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja
19. Zakon o građevinskom zemljištu («Službeni glasnik FBiH» broj 65/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 76.
Ostalo građevinsko zemljište […] određuje se odlukom općinskog vijeća.
[…] Član 77.
Odlukom iz prethodnog člana utvrđuju se uslovi i mjerila za razvoj područja koje obuhvata ostalo građevinsko zemljište i određuju njegove granice po prethodno pribavljenom mišljenju mjesnih zajednica i ostalih zainteresovanih pravnih lica.
Član 80.
Izgrađenim i neizgrađenim ostalim građevinskim zemljištem određenim odlukom iz člana 76. ovog zakona, koje je u svojini fizičkih i pravnih lica, vlasnik ima pravo da raspolaže i obavezu da ga koristi na način i pod uslovima određenim zakonom i propisima općine donesenim na osnovu zakona.
Na zemljištu iz prethodnog stava mogu se graditi građevine samo pod uslovima određenim zakonom i propisima koje u okviru svojih prava i dužnosti donosi općina.
20. Zakon o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH" br. 34/86, 1/90, i 29/90 i "Službeni list RBiH" br. 3/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 76.
Ostalo građevinsko zemljište […] određuje se odlukom skupštine opštine.
[…]
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 036354 12 Rev od 8. januara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. februara 2013. godine a apelacija je podnesena 23. aprila 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
28. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na postupak naknade materijalne štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
29. Suština navoda apelacije koji se odnosi na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su redovni sudovi, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, pogrešnom ocjenom dokaza pogrešno utvrdili činjenično stanje, a time i pogrešno primijenili pravo kada su utvrdili da predmetna parcela nije građevinsko zemljište.
30. U vez s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju zasnovanom na proizvoljnoj ocjeni dokaza, odnosno na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
32. U kontekstu navedenog Ustavni sud, prije svega, ukazuje da apelant u apelaciji, zapravo, ponavlja navode koje je već iznosio u postupku pred redovnim sudovima a na koje su se ti sudovi očitovali, te uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava dali iscrpna obrazloženja zašto smatraju da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Ustavni sud, naime, ukazuje da je apelant tužbenim zahtjevom potraživao naknadu štete na predmetnoj parceli, eksplicitno tvrdeći da je ta parcela građevinsko zemljište i tražeći da mu se isplati naknada štete pričinjene na predmetnoj parceli u visini prema tržišnoj vrijednosti građevinskog zemljišta, a koju je u svom nalazu i mišljenju utvrdio stalni sudski vještak građevinske struke N.I. Međutim, redovni sudovi su zaključili da iz nalaza i mišljenja vještaka geometra M.T. i iz zemljišnoknjižne i posjedovne dokumentacije proizilazi da je predmetna parcela poljoprivredno zemljište, a da apelant nije dokazao svoju tvrdnju da predmetna parcela ima svojstvo građevinskog zemljišta. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasna, logična, detaljna i argumentovana obrazloženja za svoj zaključak da apelant svoju tvrdnju da je predmetna parcela građevinsko zemljište nije mogao sa uspjehom zasnivati na sadržini uvjerenja Službe broj 05-1-545/01 od 18. juna 2001. godine, odnosno za svoj zaključak da apelant nije dokazao postojanje odluke u smislu člana 76 Zakona o građevinskom zemljištu kojom je predmetna parcela određena kao građevinsko zemljište. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i argumentovane razloge za svoju odluku da odbiju apelantov tužbeni zahtjev sa pozivom na odredbe člana 123 u vezi sa članom 126 ZPP, obrazloživši da se vještak građevinske struke u svom nalazu nije mogao izjasniti kolika bi cijena bila da se to zemljište procjenjuje kao poljoprivredno, a apelant nije predložio izvođenje dokaza vještačenjem vještaka poljoprivredne struke (iako mu je na to ukazano rješenjem Kantonalnog suda o ukidanju), odnosno da nije dokazao kolika je vrijednost poljoprivrednog zemljišta. Dakle, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka jasna i logična i da u njima nema elemenata koji ukazuju na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, ni da je proizvoljno primijenjeno pravo, niti da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak.
33. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
34. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelant nije posebno obrazložio svoje navode o kršenju tog prava, odnosno da se oni, u suštini, zasnivaju na pogrešnoj primjeni prava, kao i na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj ocjeni dokaza, što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u osporenim presudama nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni prava pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju odluka za svoje stavove dali jasne, logične i argumentovane razloge.
36. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešnu primjenu prava, za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu ocjenu dokaza, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman