Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-714/15 (V. G.)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-714/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-714/15, rješavajući apelaciju Vasilije Grujić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Vasilija Grujić, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 146407 14 Gž 2 od 26. novembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Vasilija Grujić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banja Luke, koju zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banja Luke, podnijela je 13. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 146407 14 Gž 2 od 26. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ugovor o radu na određeno vrijeme od 1. juna 2011. godine po sili zakona prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da se utvrdi da je ništava odluka o prestanku radnog odnosa na određeno vrijeme od 21. jula 2011. godine i da je radni odnos apelantice kod tuženog („Delhaize“ d.o.o. Banja Luka) nezakonito prestao, te da se naloži tuženom da apelanticu vrati na rad i rasporedi je na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa ili da je rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi, stečenom znanju i radnom iskustvu. Također, osporenom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj, zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu, nadoknadi materijalnu štetu, po osnovu izgubljene zarade, zbog neisplaćenih plaća za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu, kao i da uplati doprinose Fondu PIO Republike Srpske na ime obaveznog osiguranja apelantice. U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je apelantica bila zaposlena kod tuženog po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme od 23. maja 2011. godine, u kome je konstatovano da apelantica zasniva radni odnos na određeno vrijeme (od 23. maja 2011. godine do 22. juna 2011. godine) zbog privremenog povećanja obima posla, a da su 23. juna 2011. godine apelantica i tuženi zaključili ugovor o radu na određeno vrijeme, u kome je konstatovano da apelantica kod tuženog zasniva radni odnos na određeno vrijeme počev od 23. juna 2011. godine do 22. jula 2011. godine, zbog privremenog povećanja obima posla kod tuženog. Nadalje, utvrđeno je da je odlukom tuženog o prestanku radnog odnosa na određeno vrijeme od 21. jula 2011. godine, apelantici otkazan ugovor o radu zaključen 23. juna 2011. godine, te joj je prestao radni odnos kod tuženog zbog isteka važenja roka ugovora. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da se prema odredbi člana 16. stav 1. Zakona o radu, ugovor o radu na određeno vrijeme ne može zaključiti na period duži od dvije godine, dok je stavom 2. istoga člana propisano da se ugovor o radu na određeno vrijeme može zaključiti u slučajevima izvršavanja posla koji traje do šest mjeseci, privremenog povećanja obima posla, zamjene odsutnog radnika do godinu dana i obavljanja posla čije je trajanje unaprijed određeno prirodom i vrstom posla. Isto tako, konstatovano je da stavom 3. člana 16. navedenog zakona propisano da ukoliko je ugovor zaključen suprotno stavu 2. ovoga člana, smatra se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, dok je stavom 4. propisano da radni odnos zasnovan na osnovu ugovora o radu zaključen na određeno vrijeme, prestaje istekom roka predviđenim tim ugovorom, ako se radnik i poslodavac drugačije ne dogovore. U vezi s tim, zaključeno je da činjenica da je tuženi otvorio novi poslovni prostor, kada je sa apelanticom zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme, ne znači da je došlo do trajnog povećanja obima posla kod tuženog, a koje povećanje zahtjeva angažovanje radnika na neodređeno vrijeme. Obzirom na primjenu pravila o teretu dokazivanja, zaključeno je da apelantica, tokom predmetnog postupka, nije dokazala da je ugovor o radu na određeno vrijeme, zaključen protivno odredbama člana 16. Zakona o radu, odnosno da je tuženi na taj način vršio zloupotrebu prava u smislu da je postojala trajna potreba za radom apelantice u odnosu na organizaciju rada i broj izvršilaca tuženog, koji uslov mora biti kumulativno ispunjen sa trajnim povećanjem obima posla.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Povredu prava na pravično suđenje apelantica nalazi i u činjenici da je postupak trajao dvije godine i pet mjeseci. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. U odnosu na apelanticine navode kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak u cijelosti okončan u roku od dvije godine i pet mjeseci, i u kojem periodu su donesene četiri odluke, a što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja i ne može voditi povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman