Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1772/16 (S. S.)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1772/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-1772/16, rješavajući apelacije Slavke Stasjuk i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Slavka Stasjuk, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 016395 15 U od 8. februara 2016. godine;
Milan Mihaljčić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 010575 13 Uvp od 24. februara 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1772/16 Slavka Stasjuk (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Prnjavora, podnijela je 18. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 016395 15 U od 8. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelanticina tužba izjavljena protiv rješenja tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske) kojim je odbijena apelanticina žalba izjavljena protiv rješenja tužene – Filijala Banja Luka od 24. septembra 2012. godine kojim je apelanticin zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju odbijen. U obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, je navedeno da je apelanticin suprug preminuo 8. marta 1993. godine i da je bio korisnik invalidske penzije. Nadalje, navedeno je da apelantica na dan smrti svoga supruga imala 38 godina i da je nalazom, ocjenom i mišljenjem Odjeljenja za ocjenjivanje radne sposobnosti u prvom stepenu, Fonda PIO RS od 19. septembra 2012. godine utvrđeno da kod apelantice postoji sposobnost za privređivanje, te da je ocjena sposobnosti za privređivanje vršena 8. marta 1993. godine, na dan smrti apelanticinog supruga. Osim toga, konstatovano je da odredba člana 71. stav 1. Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju propisuje uslove pod kojima udovica ima pravo na porodičnu penziju i to: a) ako je na dan smrti supruga navršila 50 godina života, b) ako je na dan smrti supruga bila potpuno nesposobna za privređivanje, odnosno ako je takva nesposobnost nastala u roku od jedne godine od dana smrti supruga, c) ako je poslije smrti supruga ostalo jedno ili više djece, koji imaju pravo na porodičnu penziju, a ona obavlja roditeljsku dužnost prema njima. U vezi s tim, zaključeno je, na osnovu medicinskih nalaza, koji su sačinjeni u vrijeme smrti i godinu dana nakon smrti apelanticinog supruga, da apelantici nije umanjena sposobnost za privređivanje, a da nakon smrti apelanticinog supruga nije ostalo jedno ili više djece (sin D. S. se na dan smrti oca nalazio u obaveznom osiguranju po osnovu radnog odnosa). Dakle, zaključeno je da, shodno članu 71. Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju, apelantica na dan smrti supruga nije ispunjavala uslove za ostvarivanje prava na porodičnu penziju.
2. AP-1786/16 Milan Mihaljčić (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 20. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 010575 13 Uvp od 24. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažen je zahtjev tuženog (Fond za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske) za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 15. oktobra 2013. godine, te je preinačena presuda Okružnog suda i odbijena apelantova tužba kao neosnovana. Presudom Okružnog suda od 15. oktobra 2013. godine, uvažena je apelantova tužba i poništen akt tuženog od 12. aprila 2012. godine kojim apelantu nije priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije. U obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, navedeno je da je pravilan zahtjev tuženog da Okružni sud nije pravilno cijenio okolnosti iz obrasca koje se odnose na uračunati staž apelantu u Njemačkoj od 10 godina, 4 mjeseca i 20 dana. Nadalje je navedeno da se na osnovu navedenog obrasca apelantu vrijeme osiguranja poklapa sa penzijskim stažom u Bosni i Hercegovini za određene vremenske periode (navedeni u obrazloženju osporene odluke), u ukupnom trajanju od 9 mjeseci i 10 dana, a ne 8 mjeseci i 9 dana, zbog čega se ovi periodi ne uzimaju u obzir na teret inostranog nosioca socijalnog osiguranja, prema odredbi člana 25. Sporazuma između SFRJ i Savezne Republike Njemačke o socijalnom obezbjeđenju, a koji je ratifikovala Bosna i Hercegovina. Osim toga, osprenom odlukom je prihvaćen kao osnovan navod tuženog da se u penzijski staž ostvaren u Njemačkoj ne uzimaju periodi osiguranja koji su u obrascu označeni tačkom 3. koji se uzima u obzir samo za priznavanje prava na starosnu penziju dugogodišnjim osiguranicima, ali ne i za obračun penzije i period koji je označen tačkom 4. koji se uzima u obzir za priznavanje prava samo dugogodišnjim osiguranicima, ali se uzima u obzir za obračun penzije u slučaju paušalnog uračunavajućeg staža bez podataka o periodima koji se priznaju isključivo po njemačkim propisima. Obzirom da po njemačkim propisima staž osiguranja po tačkama 3. i 4. navedenog obrasca ne podliježe obaveznom osiguranju, utvrđen je staž osiguranja u Njemačkoj za apelanta od 10 godina, 4 mjeseca i 20 dana, a ne 14 godina i 4 mjeseca, kako to apelant tvrdi. Dakle, zaključeno je da apelant ne ispunjava uslove za sticanje prava na srazmjerni dio starosne penzije u smislu odredbe člana 75. Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju, jer na dan podnošenja zahtjeva za ostvarivanje navedenog prava nije imao 40 godina staža osiguranja, odnosno 65 godina života i 20 godina staža osiguranja ili 65 godina života i 25 godina penzijkog staža.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1772/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman