Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3755/13 (H. B.)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ništavost
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3755/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-3755/13, rješavajući apelaciju Hajrije Bistrić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajrije Bistrić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 008194 13 Rev 2 od 23. jula 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 008194 11 Gž 2 od 5.
novembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj 28 0 P 008194 0 P od 8. decembra 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hajrija Bistrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradačca, koju zastupa Senad Huremović advokat iz Tuzle, podnijela je 3. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 28 0 P 008194 13 Rev 2 od 23. jula 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 P 008194 11 Gž 2 od 5. novembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 28 0 P 008194 0 P od 8. decembra 2010. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 28 0 P 008194 08 P od 8. decembra 2010. godine, donesenoj po tužbi tužitelja Opštine Gradačac i umješača na strani tužitelja Savke Đeković (u daljnjem tekstu: umješač), protiv tuženih Refika Šehić i Halide Šehić i apelantice (u daljnjem tekstu: tuženi, ili prvotuženi, drugotužena i trećetužena) utvrđeno je da je u cijelosti ništav Ugovora o kupoprodaji stana pobliže označen kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), zaključen između prvotuženog i drugotužene kao prodavaca i trećetužene-apelantice kao kupca navedenog stana, ovjeren kod Općinskog suda pod OV.br. 2299/2001 od 18. septembra 2001. godine kao i upis prava vlasništva u korist apelantice u Knjigu položenih ugovora (u daljem tekstu: KPU) na predmetnom stanu (stav 1. izreke presude). Stavom 2. izreke presude obavezani su tuženi da predmetni stan oslobode od lica i stvari i predaju u posjed tužitelju kao vlasniku, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude, dok je stavom 3. izreke presude odbijen kao neosnovan prijedlog umješača za određivanje mjere osiguranja kojom bi se apelantici zabranilo otuđenje i opterećenje predmetnog stana.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je uvidom u izvedene dokaze, posebni imajući u vidu Presudu Općinskog suda broj P-242/03 od 21. augusta 2006. godine koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-001563 od 14. novembra 2008. godine, Općinski sud utvrdio da je u predmetnom postupku usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kao prodavca predmetnog stana Općine Gradačac (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnesen protiv prvotuženog i drugotužene kao kupca tog stana, da je oglašen ništavim Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana zaključen između navedenih ugovornih strana, da je naloženo brisanje prvotuženog i drugotužene iz KPU, da je obavezan tužitelj da imenovanim vrati iznos kupoprodajne cijene za predmetni stan u iznosu od 21.566,62 KM (u certifikatima), te da isti predmetni stan oslobode od lica i stvari predaju u posjed tužitelju kao vlasniku stana a ako vraćanje predmetnog stana ne bude moguće da su isti dužni tužitelju solidarno isplatiti njegovu novčanu protivrijednost od 40.000,00 KM, shodno članu 104. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim Općinski sud je dalje ukazao, da je predmetni stan vlasništvo tužitelja, a da je na tom stanu nosilac stanarskog prava prije 1. aprila 1992. godine bio umješač na strani tužitelja na temelju Ugovora o korištenju stana od 21. augusta 1992. godine, koji stan je ista u toku rata napustila i kojoj je odlukom CRPC od 2. maja 2000. godine potvrđeno pravo nosioca stanarskog prava, pravo na povrat predmetnog stana uz obavezu nadležnih sudskih i upravnih organa da je uvedu u posjed stana. Dalje je utvrđeno, da je tužitelj, odnosno njegov organ, Služba za geodetske poslove i katastar nekretnina predmetni stan dodijelila prvotuženom i drugotuženoj na korištenje 20. aprila 2000. godine, koji su potom 3. maja 2000. godine sa Zajednicom stanovanja Općine Gradačac zaključili Ugovor o korištenju predmetnog stana, nakon čega su sa tužiteljem zaključili Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, ovjeren od strane nadležnog pravobranioca 27. jula 2000. godine, na temelju kog ugovor su se prvotuženi i drugotužena u KPU uknjižili kao vlasnici stana sa dijelom 1/1. Općinski sud je dalje utvrdio da iz Ugovora o kupoprodaji stana zaključenog 18. septembra 2001. godine i ovjerenog kod ovog suda pod Ov.br. 2299/2001 proizilazi da su prvotuženi i drugotužena kao prodavci predmetni stan prodali apelantici kao kupcu, na kojem stanu se apelantica u KPU upisala kao vlasnik sa dijelom 1/1. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je zaključio, da s obzirom da je presudom tog suda broj P.242/03 od 21. augusta 2006. godine utvrđeno da je ništav Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana od 27. jula 2000. godine zaključen između tužitelja kao prodavca predmetnog stana i prvotuženog i drugotužene kao kupca, takav ugovor je ništav po samom zakonu i da nije proizvodio pravne posljedice od dana njegovog zaključenja, pa smatra da isti kao prodavci navedenog stana nisu imali dopušten osnov za zaključenje Ugovora o kupoprodaji predmetnog stana sa apelanticom kao kupcem u smislu člana 2. Zakona o vlasničko pravnim odnosima a u vezi sa članom 52. ZOO) Naime, Općinski sud je zaključio da je takav ugovor prema odredbi člana 103. stav 1. i člana 52. ZOO ništav, te da su stoga tuženi prema članu 104. ZOO dužni trpjeti pravne posljedice koji je takav ugovor proizveo a to je brisanje upisa prava vlasništva na predmetnom stanu u korist apelantice u KPU. Dakle, kako su po ocjeni Općinskog suda oba ugovora o kupoprodaji predmetnog stana ništavi, to tužitelju u smislu člana 104. ZOO kao posljedica ništavosti ugovora pripada pravo na predaju navedenog stana, zbog čega je sve tužene obavezao da mu isti predaju u posjed, cijeneći da su tuženi jedinstveni materijalni suparničari, te da se predmetni spor može riješiti samo na jednak način prema svim tuženim.
4. Općinski sud je također odbio kao neosnovan prijedlog umješača za privremenom mjerom kojom bi se apelantici zabranilo otuđenje i opterećenje predmetnog stana zaključivši da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 269. stav 1. i člana 278. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer tužitelj ni umješač nisu dokazali da postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja – u konkretnom slučaju apelantica, mogla spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja tužitelja.
5. Kantonalni sud je Presudom broj 28 0 P 008194 11 Gž 2 od 15. novembra 2012. godine žalbu prvotuženog i drugotužene djelimično uvažio i stav 2. izreke prvostepene presude od 8. decembra 2010. godine preinačio, tako da je odbijen zahtjev tužitelja da mu imenovani predaju u posjed predmetni stan. Stavom 2. izreke presude Općinski sud je odbio kao neosnovane žalbe apelantice i umješača, tako što je prvostepenu presudu potvrdio u stavu prvom, drugom i trećem izreke presude prvostepenog suda. Istom presudom je odbijen kao neosnovan zahtjev umješača na naknadu troškova parničnog postupka (stav 3), dok su stavom 4. izreke presude apelantica i umješač odbijeni sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka, a stavom 4. tužitelj i umješač su obavezani da apelantici solidarno naknade troškove žalbenog postupka u iznosu od 360,00 KM. Kantonalni sud ocijenio da prvotuženi i drugotužena osnovano žalbom ukazuju da nije bilo mjesta donošenju odluke kojom se isti obavezuju da predaju u posjed tužitelju predmetni stan, budući da iz izvedenih dokaza nesporno proizilazi da je apelantica u posjedu predmetnog stana, te da stoga nisu pasivno legitimisani da isti stan vrate u posjed tužitelju. Kantonalni sud je također odbio kao neosnovane navode apelantice da je kupoprodajnim ugovorom od 18. septembra 2001. godine stekla pravo vlasništva i savjesnog posjeda na predmetnom stanu, da je navedeni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa prvotuženim i drugotuženom zaključila u skladu sa zakonom i u dobroj vjeri, da predmetni stan koristi već 10 godina kao savjestan i zakonit posjednik i da prilikom zaključenja navedenog ugovora nje bila upoznata sa nezakonitim radnjama tužitelja i imenovanih tuženih. U vezi s tim Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje pozivajući se na presude Općinskog suda od 21. augusta 2006. godine i Kantonalnog suda od 14. novembra 2008. godine, kojim je kao nesporno utvrđeno da je ništav Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana zaključen između tužitelja i prvotuženog i drugotužene od 27. jula 2000. godine, da isti upisom navedenog ugovora u KPU nisu postali vlasnici tog stana. S obzirom da tužitelj nije imao valjan pravni osnov za zaključivanje istog, odnosno jer je na predmetnom stanu postojalo stanarsko pravo umješača, bez obzira na činjenicu što su prvotuženi i drugotužena u momentu zaključenja kupoprodajnog ugovora sa apelanticom bili upisani kao vlasnici tog stana, apelantica je dužna trpiti pravne posljedice ništavosti zaključenog kupoprodajnog ugovora, te da je stoga dužna tužitelju kao vlasniku stana dužna isti da preda u posjed, te dosljedno tome trpiti da se izvrši brisanje upisa prava vlasništva u KPU. Ovo iz razloga jer je zaključivanjem predmetnog ugovora između prvotuženog i drugotužene ugroženo i povrijeđeno vlasničko pravo tužitelja, a s tim u vezi i ranijeg nosioca stanarskog prava – umješača. Dakle, kako je kao nesporno utvrđeno da je umješaču na strani tužitelja odlukom CRPC od 2. maja 2000. godine kao prijeratnom nosiocu stanarskog prava to pravo i potvrđeno to je vlasniku stana naloženo vraćanje predmetnog stana u posjed umješača. Stoga, zaključeni Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana po ocjeni suda nije u skladu sa pravom umješača na mirno uživanje njenog doma i imovine, bez obzira što je apelantica prilikom zaključivanja navedenog ugovora sa prvotuženim i drugotuženom postupala sa dobrom namjerom, te što se rukovodila načelom savjesnosti i poštenja. Ovo iz razloga što prvotuženi i drugotužena nisu imali dopušten osnov za zaključivanje navedenog ugovora, iz čega proizilazi da se ne radi o savjesnom sticaocu predmetnog stana. Također, po ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud je ispravno postupio kada je odbio prijedlog umješača za određivanje privremene mjere jer po ocjeni Kantonalnog suda nisu ispunjeni uslovi za određivanje tražene sudske mjere osiguranja.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 28 0 P 008194 13 Rev 2 od 23. jula 2013. godine revizija tuženih je odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je zaključio da je neosnovana revizija tuženih, kada je u okolnostima konkretnog slučaja odlukom Komisije za kontrolu zaključenih ili obnovljenih ugovora o korištenju stana od 3. maja 2000. godine, utvrđeno da je ništav ugovor zaključen između Javnog stambenog preduzeća Gradačac i prvotuženog i drugotužene, jer je zaključen suprotno članu
16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Konstatirano je da je rješenjem Službe za komunalne poslove i poduzetništvo Općine Gradačac od 3. jula 2003. godine navedeni ugovor oglašen ništavim, kao i presudom Općinskog suda broj P-242/03 kojom je također utvrđeno da je navedeni ugovor ništav, te kojom je naloženo brisanje prvotuženog i drugotužene iz KPU, koja presuda je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 14. novembra 2008. godine. Stoga, Vrhovni sud smatra da je na ovako utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenjeno materijalno pravo odredba člana 103. ZOO u vezi sa članom 7. stav 1. i članom 8. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, na temelju čega je shodno relevantnim odredbama ZPP odlučeno kao u izreci presude.
7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizilazi da povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno člana 103. ZOO. U vezi s tim navodi da je predmetni ugovor zaključila sa prvotuženim i drugotuženom na osnovu zakonitog vlasničkog dokumenta – izvoda iz KPU, te da je je sve urađeno uz posredovanje Agencije za promet nekretnina, koji ugovor je već prije 10 godina realiziran, iz čega slijedi da je savjestan i zakonit posjednik predmetnog stana. Smatra da sudovi nisu naveli razloge koji dovode do utvrđivanja ništavosti predmetnog ugovora, već da se samo paušalno pozivaju na Presudu broj P.242/03 od 21. augusta 2006. godine, koji postupak je vođen između tužitelja i prvotuženog i drugotužene, u kojem postupku ona nije sudjelovala.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Shodno navedenom, a imajući u vidu apelacione navode koje je apelantica iznosila i tokom trajanja predmetnog postupka i koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja, Ustavni sud ne zapaža da je od strane redovnih sudova, odnosno Vrhovnog suda, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, izostalo relevantno i argumentovano obrazloženje vezano za osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi eksplicitno ukazali da je pravomoćnom Presudom Općinskog suda od 21. augusta 2006. godine utvrđeno da je Ugovor o kupoprodaji spornog stana zaključen između tužitelja i prvotuženog i drugotužene u cijelosti ništav, te je naloženo brisanje prvotuženog i drugotužene iz KPU. Stoga su , redovni sudovi u osporenim odlukama jasno ukazali da prvotuženi i drugotužena nisu imali valjan pravni osnov u smislu člana 52. ZOO za prodaju predmetnog stana apelantici. Redovni sudovi su zaključili da je apelantica dužna, bez obzira što se radi o savjesnom posjedniku stana, da trpi posljedice ništavosti tako zaključenog ugovora, te jer su prvotuženi i drugotužena zaključivanjem predmetnog ugovora sa apelanticom ugrozili i povrijedili vlasničko prava tužitelja, kao i ranijeg nosioca stanarskog prava – umješača, kojoj je odlukom CRPC od 2. maja 2000. godine to pravo potvrđeno a vlasniku stana naloženo vraćanje predmetnog stana u posjed umješaču.
12. Dakle, Ustavni sud smatra da su sudovi osporenim odlukama navode apelantice dovoljno jasno i argumentirano obrazložili, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman