Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2229/16 (S. R.)

Odluka donesena 21. 06. 2016.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2229/16

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

21. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-2229/16, rješavajući zahtjev Srđana Radulovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Srđana Radulovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Srđan Radulović (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je, 27. maja 2016. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem testu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 012872 15 Kž 13 od 2. marta 2016. godine i presude Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 012872 14 K-p od 6. jula 2015. godine. Apelant je takođe, 31. maja 2016. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora po pravomoćnoj presudi Okružnog suda broj 11 0 K 012872 14 K-p od 6. jula 2015. godine, te odgodio daljnje izvršenje mjere pritvora, do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 012872 14 K-p od 6. jula 2015. godine, između ostalih, apelant je oglašen krivim za počinjena krivična djela ogranizovani kriminal iz člana 383a. stav 3. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS) u vezi sa krivičnim djelom neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 24. i krivičnim djelom zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 347. stav 4. u vezi sa stavom 3. KZ RS; za počinjeno krivično djelo iznuđivanja iskaza iz člana 358. stav 1. KZ RS i dva krivična djela povrede ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 359. KZ RS i za tri krivična djela falsifikovanja ili uništavanja službene isprave iz člana 379. stav 1. KZ RS za koja su mu utvrđene pojedinačne kazne precizirane u presudi i izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 11 godina i pet mjeseci dok su ostali saosuđeni oglašeni krivim za krivična djela precizirana u presudi i izrečene im kazne zatvora također precizirane u presudi. Presudom je apelantu i saosuđenim poimenično navedenim u presudi izrečena i mjera zabrane vršenja poziva ili dužnosti u trajanju od pet godina računajući od dana pravosnažnosti presude s tim da im se vrijeme provedeno u zatvoru ne uračunava u vrijeme trajanje ove mjere. Presudom je određeno da će se o troškovima postupka odlučiti naknadno posebnim reješenjem te je doneseno posebno rješenje kojim je riješeno o prijedlogu tužioca o produženju pritvora nakon izricana prvostepene presude apelantu i ostalim saosuđenim.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu veoma brojnih dokaza preciziranih i detaljno interpretiranih na str. 15. do 159. presude, utvrđeno, između ostalog, da su apelant i ostali poimenično navedeni saosuđeni u periodu preciziranom u presudi, u svojstvu policijskih službenika-inspektora MUP RS u Odsjeku za borbu protiv neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga CJB Banja Luka i to apelant kao organizator zločinačkog udruženja a ostali kao članovi tog udruženja, koristili svoja policijska ovlaštenja i pronalazili i prinuđivali preprodavce droge da prodaju drogu za udruženje tako da su preprodavce ucjenjivali, zastrašivali i fizički zlostavljali koristeći opremu i infrastrukturu MUP-a pri tom angažujući i druge policijske službenike. Navedeno je da je utvrđeno da su apelant i ostali saosuđeni, nabavljali neovlašteno u cilju dalje prodaje opojne droge heroin i marihuanu koju su držali, prenosili, posredovali u prodaji a sve radi postizanja imovinske koristi i da su pri tom zastrašivali, zlostavljali i koristili fizičko nasilje nad licima poimenično navedenim u presudi čime su svjesno i sa umišljajem počinili krivična djela za koja su oglašeni krivim. Okružni sud je naveo da je prilikom odmjeravanja kazni apelantu i ostalim saosuđenim cijenio sve okolnosti izvršenja predmetnih krivčnih djela za svakog saosuđenog pojedinačno pa je na osnovu težine izvršenih djela i pojedinačne krivice apelantu i ostalim saosuđenim izrekao kazne zatvora precizirane u presudi. Navedeno je da je taj sud od otežavajućih okolnosti cijenio činjenicu da su djela vršena u okviru obavljanja dužnosti policijskog službenika u dužem vremenskom periodu i da je apelant bio idejni tvorac zločinačkog udruženja čiji je bio i organizator a sve u cilju sticanja imovinske koristi kako za sebe tako i za ostale članove udruženja. Okružni sud je naveo da je kod apelanta od olakšavajućih okolnosti cijenio da je do sada neosuđivan i porodičan čovjek ali da je utvrdio da te okolnosti nemaju karakter posebno olakšavajućih okolnosti. Imajući u vidu sve navedeno Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

4. Protiv navedene presude apelant, ostali saoptuženi i Okružno tužilaštvo-Posebno tužilaštvo za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala-Specijalno tužilaštvo u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) su podnijeli žalbe Vrhovnom sudu koji je presudom broj 11 0 K 012872 15 Kž 13 od 2. marta 2016. godine žalbe Specijalnog tužilaštva, apelanta i poimenično navedenih saoptuženih odbio a u vezi sa žalbama apelanta i saoptuženog M.K. po službenoj dužnosti preinačio prvosetpenu presudu u pogledu pravne ocjene djela i odluke o krivčnoj sankciji tako da se njihove radnje koje su bile kvalifikovane kao iznuđivanje iskaza člana 358. stav 1. KZ RS u vezi sa krivičnim djelom povrede ljudskog dostojanstva zloupotrebom sslužbenog položaja ili ovlaštenja kvalifikuju kao krivično djelo iznuđivanja iskaza iz člana 358. stav 1. KZ RS te se apelantu i M.K. za to djelo utvrđuju kazne precizirane u presudi a kao pravilno utvrđene se uzimaju ostale utvrđene kazne pa je apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 11 godina a M.K kazna precizirana u presudi. Navedeno je da se u ove kazne uračunava vrijeme provedeno u pritvoru počev od 16. oktobra 2013. godine pa nadalje. Presudom su uvažene žalbe poimenično navedenih saosuđenih te osporena presuda u odnosu na ta lica preinačena na način preciziran u presudi. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmjenjena.

5. U obrazloženju presude u odnosu na apelanta i njegove žalbene navode, između ostalog je obrazloženo, da nisu osnovani navodi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer u obrazloženju osporene presude nisu cijenjeni svi dokazi odbrane a oni koji su cijenjeni nisu brižljivo ocijenjeni. Ovo stoga jer kako je naveo Vrhovni sud, u obrazloženju osporene presude su iscrpno pobrojani svi dokazi koji su provedeni na glavnom pretresu te je detaljno navedeno na kojim dokazima je presuda zasnovana a koji i iz kojeg razloga nisu prihvaćeni; da iz provedenih dokaza ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je bilo koja bitna činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo te da su apelant, a i ostali saosuđeni, imali jednak tretman u toku cijelog toka postupka i da su imali dovoljno vremena i mogućnosti za pripremu odbrane, da im je data mogućnost da razgledaju spise i dokaze i pravo na branitelja. Navedeno je i da su neosnovani žalbeni navodi da je presuda zasnovana na nezakonitim dokazima i to iskazima svjedoka poimenično navedenih u presudi jer, kako je obrazložio Vrhovni sud, navedeni svjedoci nisu povrijedili dužnost čuvanja služene tajne jer u svjedočenju nisu izneseni nikakvi konkretni detalji iz dokumenata MUP-a što bi predstavljalo odavanje službene tajne niti su iznijeli podatke o komunikaciji apelanta i saoptuženih sa informantima. Prema obrazloženju Vrhovnog suda neosnovani su i navodi da je izreka osporene presude nerazumljiva obziorm da je u istoj detaljno i jasno navedeno sve što prema zakonskoj odredbi izreka treba da sadrži te da ta izreka nije protivrječna sama sebi i obrazloženju a što je, prema mišljenju tog suda, jasno vidljivo iz sadržaja izreke i obrazloženja.

6. Vrhovni sud je, nasuprot tome, istakao da po ocjeni tog suda, radnje apelanta i M.K. koje su činjenično opisane u tački 2 izreke osporene presude, nisu pravilno pravno kvalifikovane kao sticaj krivičnih djela iznuđivanja iskaza i povrede ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlaštenja obzirom, kako je obrazložio taj sud, na to da su i radnje apelanta i M.K. koje su pravno ocijenjene kao povreda ljudskog dostojanstva prema činjeničnom opisu djela preduzete s ciljem iznuđivanja izjave. Prema obrazloženju Vrhovnog suda radi se o prividnom idealnom sticaju te krivično djelo iznuđivanja iskaza konzumira krivično djelo povrede ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlaštenja zbog čega je taj sud i preinačio osporenu presudu u pogledu pravne ocjene djela na način kako je navedeno u izreci presude i zbog čega je apelantu i utvrđena jedinstvena kazna zatvora navedena u izreci presude.

7. Apelant u opširnoj apelaciji navodi da smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st.1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije. Kršenje ovih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da ničim nije dokazano da je počino djela za koja je osuđen, da se presude temelje na nezakonitim dokazima koje detaljno interpretira, da nije imao jednak tretman kao tužilaštvo jer nisu sa istom pažnjom cijenjeni dokazi odbrane i tužioca te detaljno interpretira i te dokaze. Zbog navedenog kao i zbog toga što ima status policijskog službenika koji u situaciji kada se nađe u ustanovi za izdržavanje kazne može realno i objektivno očekivati reakcije osoba koje se već nalaze u ustanovi za izdržavanje kazne i koje su ranije bile procesuirane i to upravo od njega, apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se odložiti izdržavanje izrečene mu kazne i naložiti prekid pritvora nakon pravosnažnosti presude. Apelant ističe da se u njegovom slučaju, obzirom da je policajac, radi o kategoriji osuđenika koji je unaprijed osuđeni na rizik pogubnosti za život i tijelo kada se nađe u okruženju osuđenika pri izdržavanju kazne.

8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud, prije svega, naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera. Osim toga, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka, koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. U konkretnom slučaju apelant je u prilog zahtjeva za donošenje privremene mjere naveo rizik za život i tijelo koji ima budući da je policajac i koji treba da se nađe u ustanovi za izdržavanje kazne zatvora zajedno sa drugim osuđenicima. Također, navodi koje apelant ističe u prilog donošenja privremene mjere tiču se i merituma spora, odnosno povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Vezano za zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere zbog rizika za njegov život i tijelo zbog njegove profesije kada se nađe sa drugim osuđenicima u ustanovi za izdržavanje kazne zatvora, Ustavni sud smatra da apelant osim ovih navoda, nije predočio relevantne dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni za usvajanje tražene privremene mjere, odnosno nije ponudio razloge niti dokaze koji bi ukazivali da je donošenje takve privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka i pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2229/16 (S. R.) | Sudska praksa | Aktio