Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3149/13 (T. Ć., mldb. N.Ć, B. Ć. i M. Ć.)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3149/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godineu predmetu broj AP-3149/13, rješavajući apelaciju Tanje Ćuković i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tanje Ćuković, mldb.

N.Ć, Brane Ćukovića i Milene Ćuković, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 017301 12 Rev od 25.

aprila 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tanja Ćuković, mldb. N.Ć, Brane Ćuković i Milena Ćuković (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Istočnog Sarajeva, koje zastupa advokat Boško Čegar sa Pala, podnijeli su 12. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 P 017301 12 Rev od 25. aprila 2013. godine.

2. Apelanti su podnijeli tužbu Osnovnom sudu u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv MH ERS ZP Elektrodistribucija a.d. Pale (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade nematerijalne i materijalne štete nastale uslijed smrti njihovog bliskog srodnika Milete Ćukovića (u daljnjem tekstu: M.Ć.) koji je stradao od strujnog udara na lokalitetu naselja Stanojevići, smatrajući da je tuženi kao vlasnik opasne stvari – dalekovoda kao elektroenergetskog objekta, odgovoran za nastanak te štete.

3. Presudom Osnovnog suda broj 89 1 P 017301 07 P od 24.02.2011. godine, koja je ispravljena rješenjem tog suda broj: 89 1 P 017301 07 P od 25. marta 2011. godine, obavezan je tuženi da apelantima na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliskog lica, a apelantima Tanji Ćuković i Brani Ćuković i na ime naknade materijalne štete za troškove sahrane i izgradnje nadgrobnog spomenika, isplati određene novčane iznose pobliže navedene u izreci te presude, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da im naknadi troškove postupka, dok je preostali dio njihovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.

4. Osnovni sud je u obrazloženju predmetne presude utvrdio da je M.Ć. bio suprug apelantice Tanje Ćuković, otac mldb. apelanta N.Ć, te sin apelanata Brane Ćukovića i Milene Ćuković. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da iz nalaza i mišljenja vještaka V.L. i T.P. dipl. ing. elektrotehnike proizilazi, a što nije sporno među parničnim strankama, da je oštećeni M.Ć. stradao 9. maja 2006. godine na lokalitetu naselja Stanojevići – opština Istočna Ilidža od strujnog udara, tako što je skidao elemente dalekovoda kod porušenog zateznog stuba broj 158. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da oštećeni M.Ć. nije mogao vidjeti, a ni znati da dalekovod od 110 KV Pale Lukavica prelazi 10 KV dalekovod za Tilavu koji je bio pod naponom, te da je prilikom oslobađanja užeta od zatezne konzole na zateznom stubu broj 158 došlo do dodirivanja provodnika dalekovoda 110 KV Pale Lukavica, koji nisu bili pod naponom od 2003.godine, sa provodnicima dalekovoda 10 KV Tilava koji je bio pod naponom, te da je u momentu dodira provodnika, oštećeni M.Ć. imao oko tijela omotano alfa uže 110 Pale Lukavica i da je smrt nastupila trenutno. Osnovni sud je utvrdio da iz zapisnika o uviđaju i nalaza vještaka koji u tom dijelu nisu sporni među parničnim strankama, proizilazi da je do stradanja M.Ć. najvjerovatnije došlo tako što je isti došao u dodir sa kablom dalekovoda 110 Pale Lukavica koji nije bio pod naponom niti u funkciji od 2003.godine, na način da je M.Ć. izvukao štift iz spojnice koja je sa druge strane poruculanskim izolaterima bila spojena na željeznu konstrukciju glave stuba, na koji način je oslobodio težinu užeta u pravcu dalekovoda 10 KV koji je bio pod naponom, čime je došlo do dodatnog kretanja provodnika i dodira provodnika dalekovoda koji nije pod naponom sa provodnikom dalekovoda koji je od naponom, a usljed čega je od strujnog udara nastupila smrt M.Ć.

5. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda dalje proizilazi da je taj Sud konstatovao da prema nalazu vještaka T.P. (dipl. ing. elektrotehnike), imajući u vidu da je 10 KV dalekovod bio pod naponom, elementi 110 KV dalekovoda (koji nije bio pod naponom) nisu smjeli biti na zemlji i morali su biti ili u potpuno ispravnom stanju ili fizički uklonjeni i demontirani na licu mjesta, kako je to, između ostalog, predviđeno Pravilnikom o tehničkim mjerilima za pogon i održavanje elektro energetskih postrojenja. Takođe, iz obrazloženja predmetne presuda proizilazi da je Osnovni sud konstatovao da iz nalaza vještaka V.L. (dipl. ing. elektrotehnike), između ostalog, proizilazi da bez obzira što dalekovod 110 Pale Lukavica nije bio u pogonu od 2003. godine, da je tuženi kao vlasnik voda morao da posveti više pažnje ovom elektroenergetskom objektu, a posebno zateznim poljima gdje isti prelaze druge visoko naponske ili niskonaponske vodove. Dalje, Osnovni sud je zaključio da u prilog činjenici da je tuženi morao reagovati i da je upoznat sa činjenicom da na predmetnom lokalitetu dolazi do otuđenja alfa užadi od strane građana i uništenja dalekovoda proizilazi iz sadržaja dopisa tuženog broj 15/02-06 od 3. februara 2006. godine Policijskoj stanici Istočno Sarajevo. Takođe, Osnovni sud je konstatovao da iz izjave svjedoka M.B. date Okružnom tužilaštvu u Istočnom Sarajevu proizilazi da je taj svjedok, između ostalog, naveo da su i druga lica mogla na isti način stradati kao što je stradao M.Ć, jer je uže koje je bilo na dalekovodu koji nije bio u funkciji udaljeno od užeta koje je bio pod naponom od 20 do 25 cm, tako da je stalno bila prijetnja da se ta dva užeta dodirnu posebno kada je nevrijeme jer je dolazilo često do iskakanja struje, te da su da su obavještavali „Elektrodistribuciju“, te da ista po tom pitanju nije ništa preduzela, a da je odmah nakon što je nastradao M.Ć. naredila da se uklone užad i ista su uklonjena odmah sutradan. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ocijenio da je tužena odgovorna za naknadu štete apelantima u smislu odredbe člana 174. Zakona o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Sl. glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04;u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi. Takođe, Osnovni sud je ocijenio da je M.Ć. djelimično doprinio nastanku štete i da se, shodno tome, tuženi može samo djelimično osloboditi odgovornosti za naknadu štete u smislu člana 177. stav 3. ZOO. Osnovni sud je dosudio apelantima naknadu nematerijalne štete s pozivom na odredbe člana 200. i 201. stav 1. ZOO, a naknadu materijalne štete s pozivom na odredbe člana 174. i 190. ZOO.

6. Odlučujući o žalbi koju je tužena podnijela protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio presudu broj 89 1 P 017301 11 GŽ od 29. maja 2012. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

7. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita i konstatovao je da u konkretnom slučaju tuženi nije dokazao da postoje razlozi za njegovo oslobođenje od odgovornosti u smislu odredbi člana 177. st.1. i 2. ZOO. Okružni sud je zaključio da je tuženi mogao predvidjeti otuđivanje nezaštićenog al-fe užeta od dalekovoda koji nije bio pod naponom i koji je bio na zemlji, što po mišljenju tog Suda, proizilazi iz dopisa tuženog od 3. februara 2006. godine. Takođe, Okružni sud je konstatovao da je tuženi mogao izbjeći štetnu posljedicu jer je, u skladu sa Pravilnikom tehničkim mjerilima za pogon i održavanje elektro energetskih postrojenja, dijelove starog dalekovoda (koji nije bio pod naponom) koji je jednim dijelom bio na zemlji morao fizički ukloniti sa zemlje i demolirati, a što nije učinio.

8. Odlučujući o reviziji koju je tuženi izjavio protiv presude Okružnog suda, Vrhovni sud je donio presudu broj 89 1 P 017301 12 Rev od 25. aprila 2013. godine, kojom je revizija usvojena i preinačena presuda Okružnog suda tako što je žalba tuženog usvojena i preinačena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata.

9. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je odredbom člana 173. ZOO propisano da se smatra, da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, potiče od te stvari, izuzev ako se dokaže da ona nije bila uzrok štete. Dalje, citirao je odredbu člana 174. stav 1. ZOO. Takođe, Vrhovni sud je citirao odredbu člana 177. stav 2. ZOO prema kojoj se imalac stvari oslobađa odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenog ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Vrhovni sud je konstatovao da se dakle prema navedenoj zakonskoj odredbi vlasnik opasne stvari oslobađa odgovornosti za naknadu štete koja potiče od te stvari po uslovom da dokaže da je ona nastala radnjom oštećenog koja može, ali ne mora biti skrivljena, te da tu radnju imalac stvari subjektivno nije mogao predvidjeti i čiji posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

10. U vezi sa tim, Vrhovni sud je ukazao da u predmetnoj pravnoj stvari, iz utvrđenog činjeničnog stanja, proizlazi da je uzrok smrti bliskog srodnika apelanata M.Ć. dana 9. maja 2006. godine strujni udar kojeg je on izazvao kada je protivpravno skidao elemente 110 KV dalekovoda, i to čeličnu jezgru alu. čeličnog užeta, a koji se jednim dijelom nalazio na zemlji kod porušenog zateznog stuba 158 dalekovoda Pale-Lukavica koji nije u funkciji od 2003. godine, tako da je oslobađanjem tog užeta od zatezne konzole na zateznom stubu broj 158 došlo do dodirivanja provodnika drugog dalekovoda od 10 KV za Tilavu koji je pod naponom, jer je u momentu dodirivanja ovih kablova M.Ć. oko tijela imao omotano alu-čelično uže dalekovoda 110 KV Pale - Lukavica, od čega je smrt nastupila trenutno. Vrhovni sud je ukazao da je to uzrok smrti stradalog M.Ć. proizlazi iz nalaza vještaka elektro struke T.P. i V.L, ali i iz činjenica koje su konstatovane u zapisniku o uviđaju neposredno nakon njegovog stradanja, kojeg je sačinio CJB Istočno Sarajevo. Vrhovni sud je konstatovao da među parničnim strankama u ostalom nije ni bilo sporno da se M.Ć. tog dana kao građanin samoinicijativno i neovlašteno nalazio na lokalitetu Stanojevića na zemljištu M.B, preduzimajući naprijed opisane radnje. Vrhovni sud je ocijenio da kod takvog činjeničnog utvrđenja osnovano tuženi ističe da je uzrok predmetne štete isključivo protivpravna radnja stradalog M.Ć, kojom je izazvao strujni udar od kojeg je nastupila njegova trenutna smrt i da je tuženi dokazao postojanje uslova za oslobađanje od njegove odgovornosti za naknadu predmetne štete apelantima saglasno odredbi člana 177. stav 2. ZOO. Vrhovni sud je zaključio da je, shodno tome, pravilna primjena materijalnog prava iz citirane zakonske odredbe nalagala sudu da odbije njihov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ovo iz razloga što je, po mišljenju Vrhovnog suda, tuženi osnovano istakao da je ispunjen i drugi uslov iz odredbe člana 177. stav 2. ZOO za oslobađanje od njegove odgovornosti za naknadu predmetne štete. Naime, Vrhovni sud je konstatovao da tuženi nesumnjivo nije mogao, niti bio dužan, predvidjeti da će stradali M.Ć. neovlašteno skidati željezne dijelove dalekovoda koji nije bio u funkciji, pa time i posljedice takvog postupanja oštećenog M.Ć. nije mogao izbjeći niti otkloniti. Budući da zbog naprijed navedenog, po mišljenju Vrhovnog suda, smrt bliskog srodnika apelanata M.Ć. nije prouzrokovana neodržavanjem dalekovoda koji je vlasništvo tuženog, već isključivo posljedica protivpravne radnje M.Ć., Vrhovni sud je ocijenio da je pogrešan pravni zaključak nižestepenih sudova da je tuženi odgovoran za naknadu predmetne štete apelantima, a da je stradali M.Ć. samo djelimično doprinio predmetnom štetnom događaju. Takođe, konstatovao je da iz pobijane presude nije jasno koji procenat doprinosa štetnom događaju su nižestepeni sudovi uopšte utvrdili na strani stradalog M.Ć. Na kraju je istaknuto da je na temelju odredbe člana 250. stav 1. ZPP Vrhovni sud preinačio nižestepene presude na način da je odbio tužbeni zahtjev apelanta.

11. Apelanti smatraju da su im osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u tome što je, po njihovom mišljenju, Vrhovni sud izmijenio činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku tako što je utvrdio da je M.Ć. isključivi krivac za nastalu štetu, a za što nije imao ovlaštenje u odredbama Zakona o parničnom postupku, te da je tako izmijenjeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo, na koji način je „flagrantno prekršio zakonske odredbe“.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz kojih proizilazi da se ovi navodi zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni procesnog prava, a s tim u vezi i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je presudom Osnovnog suda, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, tuženi obavezan da apelantima isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliskog lica, a apelantima Tanji Ćuković i Brani Ćuković i na ime naknade materijalne štete za troškove sahrane i izgradnje nadgrobnog spomenika, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Osnovni i Okružni sud su svoje odlučenje obrazložili time da je tuženi kao imalac opasne stvari u smislu člana 174. ZOO odgovoran za nastalu štetu uslijed smrti M.Ć. koji je stradao od strujnog udara, tako što je skidao elemente dalekovoda kod porušenog zateznog stuba, te su zaključili da u konkretnom slučaju nije bilo uslova za potpuno oslobođenje tuženog od odgovornosti za nastalu štetu u smislu odredbi člana 177. st. 1. i 2. ZOO. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, za razliku od nižestepenih sudova, zaključio da su se u konkretnom slučaju ispunili uslovi za potpuno oslobođenje tuženog od odgovornosti za naknadu predmetne štete apelantima u smislu odredbe člana 177. stav 2. ZOO, ocijenivši da iz činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred nižestepenim sudovima proizilazi da je uzrok predmetne štete isključivo protivpravna radnja stradalog M.Ć, kojom je izazvao strujni udar od kojeg je nastupila njegova trenutna smrt i da je tuženi dokazao postojanje uslova za oslobađanje od njegove odgovornosti za naknadu predmetne štete u smislu navedene zakonske odredbe. Pri tome, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne i logične razloge kojima se rukovodio pri izvođenju takvog zaključka. Naime Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju odluku donio na osnovu ovlaštenja iz člana 250. stava1. ZPP-a kojim je propisano da će revizijski sud, ako utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. U takvim okolnostima se pokazuju neosnovanim navodi apelanta da je Vrhovni sud „izmijenio činjenično stanje“ budući da je evidentno da je Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo (član 177. ZOO).

16. Shodno tome, Ustavni sud, nasuprot mišljenju apelanata, u obrazloženju osporene odluke ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Slijedom toga, imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju navedenih ustavnih prava nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3149/13 (T. Ć., mldb. N.Ć, B. Ć. i M. Ć.) | Sudska praksa | Aktio