Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1520/13 (M. G. i Š. G.)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1520/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-1520/13, rješavajući apelaciju Muhameda Gruhonjića i Šemse Gruhonjić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Gruhonjića i Šemse Gruhonjić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 003832 11 Rev od 17. januara 2013.

godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 003832 10 Gž od 23. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 003832 08 P od 1. juna 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhamed Gruhonjić i Šemsa Gruhonjić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Janje, koje zastupa Sejfudin Krnjić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 10. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 003832 11 Rev od 17. januara 2013. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 003832 10 Gž od 23. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 003832 08 P od 1. juna 2010. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 003832 08 P od 1. juna 2010. godine obavezani su apelanti da tužiocima Tahiru Januzoviću i Tariku Januzoviću (u daljnjem tekstu: tužioci) isplate (tj. vrate) kupoprodajnu cijenu u iznosu od 157.983,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su tužioci u predmetnoj tužbi istakli da su sa apelantima dogovorili kupovinu dijela stambeno-poslovnog objekta, koji je trebalo da bude izgrađen na zemljištu koje je u vlasništvu apelanata u Janji, tako da bi jedan dio objekta bio u vlasništvu apelanata, a drugi u vlasništvu tužilaca, te da su tužioci apelantima na ime kupoprodajne cijene isplatili 120.000,00 USA dolara. Osnovni sud je naveo da su tužioci, takođe, u predmetnoj tužbi istakli da se nakon izgradnje objekta pojavio nesporazum oko korišćenja stepeništa u predmetnom objektu, kao i problem zbog nepostojanja urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole za izvođenje radova na predmetnom objektu, te da su zbog toga podnijeli predmetnu tužbu sa zahtjevom da im apelanti vrate isplaćeni novčani iznos. Osnovni sud je naveo da je u toku postupka, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, utvrdio da predmetni stambeno-poslovni objekat površine 236m2 nije upisan u važeći geodetski elaborat, jer nema potrebnu urbanističko-građevinsku dokumentaciju. Osnovni sud je naveo da iz kupoprodajnog predugovora od 2. avgusta 2007. godine proizlazi da su kao ugovorne strane navedeni prvoapelant kao prodavac i tužioci kao kupci, s tim da je predugovor potpisao prvoapelant, dok taj predugovor nisu potpisali tužioci, niti svjedoci, niti je predugovor ovjeren kod nadležnog suda. Takođe, Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog uviđaja na licu mjesta, uz prisustvo vještaka geodetske struke, utvrdio da je dio predmetnog stambeno-poslovnog objekta još u fazi izgradnje, sa izvedenim grubim radovima, s tim da je pokriven. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da, dakle, kupoprodajni predugovor nije zaključen u propisanoj formi, niti je izvršen u pretežnom dijelu, te da stoga nije ni proizveo pravno dejstvo među ugovornim stranama. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju ima primijeniti institut sticanja bez osnova tj. odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, Osnovni sud je naveo da u konkretnom slučaju ne postoji pravni osnov na osnovu kojeg su apelanti primili novčani iznos od 120.000,00 USA dolara, tako da je na taj način došlo do neosnovanog obogaćenja na strani apelanata.

3. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 80 0 P 003832 10 Gž od 23. februara 2011. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo je odredbama člana 45. stav 1. ZOO-a propisano da je predugovor takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se docnije zaključi drugi glavni ugovor. Okružni sud je ukazao da "kupoprodajni predugovor", kako su ga stranke nazvale, a koji se nalazi u spisu predmeta, u sebi ne sadrži obavezu stranaka da docnije zaključe glavni ugovor u smislu navedenih zakonskih odredaba. Okružni sud je ukazao da se, stoga, ne može govoriti o tome da postoji predugovor o kupoprodaju, te utvrđivati da li je isti bio izvršen i da li je zaključen u propisanoj zakonskoj formi, kako je to utvrđivao prvostepeni sud. Okružni sud je naveo da taj "kupoprodajni predugovor" nije ni ugovor o kupoprodaji prema svojoj formi, budući da nema potpisa kupaca pa kao takav ne može proizvesti pravno dejstvo u smislu člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti. Okružni sud je dalje naveo da su, po mišljenju tog suda, parnične stranke namjeravale da zaključe ugovor o kupoprodaji nepokretnosti, jer je predmet tog ugovora bila obaveza apelanata da tužiocima izgrade i prodaju poslovni prostor i to od svog materijala, a ne od materijala tužilaca, tako da se i nije trebao zaključiti ugovor o građenju ili zajedničkom građenju u smislu odredaba čl. 641 i 601. ZOO-a. Pri tome, Okružni sud je naveo da ukoliko bi se i prihvatilo da se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru o zajedničkom građenju, kao što to tvrde apelanti, onda ni takav ugovor ne postoji, budući da nije zaključen u pismenoj formi koja je obavezna po odredbama člana 630. stav 2. ZOO. Okružni sud je ukazao da iz navedenog slijedi da u konkretnom slučaju ne postoji nikakav pravni osnov po kojem bi apelanti imali pravo da zadrže novčani iznos od 120.000,00 USA dolara. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je tačno da tužioci ne mogu tražiti navedeni novčani iznos na ime kupoprodajne cijene, jer nije zaključen ugovor o kupoprodaji, a trebao je biti zaključen, ali da je svakako jasno da tužiocima dosuđeni iznos pripada po osnovu neosnovanog bogaćenja.

4. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 80 0 P 003832 11 Rev od 17. januara 2013. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da između stranaka nije zaključen kupoprodajni ugovor u pismenoj formi, niti ugovor o zajedničkoj gradnji u pismenoj formi. Vrhovni sud je naveo da prema odredbama člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti samo ugovor koji je zaključen u pismenoj formi proizvodi pravno dejstvo, tako da iz usmenog dogovora stranaka ne mogu nastati prava i obaveze. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani revizioni navodi apelanata da je ugovor o zajedničkoj gradnji realizovan, te da se se više ne može raskinuti, već samo tražiti njegovo ispunjenje. Vrhovni sud je ukazao da budući da ugovor nije nastao, ne može se tražiti ni njegovo ispunjenje niti njegov raskid. Vrhovni sud je ukazao da su apelanti, nakon što su ih tužioci obavijestili o odustanku od zaključenja ugovora, obustavili gradnju objekta, što znači da su bili saglasni sa odustankom tužilaca. Vrhovni sud je naveo da su apelanti imali mogućnost da ispune usmeno preuzete obaveze tj. objekat u cjelosti dovrše i predaju ga tužiocima, a kako to nisu učinili, jasno je da su i oni odustali od zajedničke gradnje objekta. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da iz pisma koje je drugoapelantkinja uputila tužiocima od 1. oktobra 2008. godine proizlazi da su apelanti saglasni sa odustankom tužilaca od kupovine spornog objekta jer isti ne odgovara njihovim željama. Vrhovni sud je dalje naveo da nije sporno da apelanti nisu vratili tužiocima iznos od 120.000,00 USA dolara, koji im je isplaćen na ime kupoprodajne cijene, tako da nema sumnje da su apelanti obogaćeni, a tužioci osiromašeni za taj iznos. Vrhovni sud je ukazao da prema odredbama člana 210. ZOO-a sticanje bez osnova postoji kad se ispune dva uslova: prvi - da dio imovine jednog lica na bilo koji način pređe u imovinu drugog lica i drugi - da taj prelaz nema osnova u pravnom poslu ili zakonu. Vrhovni sud je ukazao da su u konkretnom slučaju ispunjena oba citirana uslova jer, kako je već rečeno, pravni osnov (ugovor o kupoprodaji, odnosno zajedničkoj gradnji) za prelaz 120.000,00 USA dolara iz imovine tužilaca u imovinu apelanata ne postoji, odnosno taj osnov je otpao odustankom od zaključenja ugovora, pa stoga na strani apelanata postoji sticanje bez osnova. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan revizioni navod apelanata da je objekat u cjelosti izgrađen, budući da je uviđajem na licu mjesta konstatovano da je završena samo prva faza gradnje (tzv. grubi građevinski radovi), što je priznao i prvoapelant prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke, kada je izjavio da je obustavio gradnju nakon što su tužioci odustali od zaključenja ugovora. Vrhovni sud je naveo da, međutim, ta činjenica, kako je pravilno ukazao drugostepeni sud, nema značaja u ovom sporu jer ne postoji ugovor, a samim tim ni obaveze koje iz ugovora proističu.

5. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da u konkretnom slučaju nije bilo nikakvog ugovora kupoprodaji, niti predugovora, a da su prvostepeni sud i drugostepeni sud obavezali apelante da isplate tužiocima navedeni novčani iznos na ime kupoprodajne cijene, a da je Vrhovni sud, kako bi opravdao svoju odluku i nižestepene odluke, ispravio izreku prvostepene presude tako što je naveo "da isplate – vrate kupoprodajnu cijenu". Apelanti navode da se u konkretnom slučaju radilo o "zajedničkoj gradnji" koja je završena kako je bilo dogovoreno tj. da se predmetni objekat pokrije, tako da se ne može govoriti o tome da apelanti nisu izvršili u cjelosti svoju obavezu. Apelanti navode da oni nisu odustali od gradnje, već da je gradnja dovršena do onog nivoa do kojeg su se dogovorili sa tužiocima i za koji su tužioci poslali novac, te da drugoapelantkinja, koja nije učestvovala u dogovoru, nije mogla umjesto apelanta dati saglasnost tužiocima za odustanak od daljnje gradnje objekta. S obzirom na navedeno, apelanti smatraju da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 210. ZOO-a, budući da imovina tužilaca nije prešla u imovinu apelanata, već je izgrađena zajednička stvar i to na osnovu dogovora o zajedničkoj gradnji.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Apelanti smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne odredbe ZOO-a, što je za posljedicu imalo kršenje njihovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, postupajući na tri instance, obavezali apelante da isplate tužiocima navedeni novčani iznos shodno odredbama člana 210. ZOO-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim revizionim navodima apelanata kojima su ukazivali da je riječ o "ugovoru o zajedničkoj gradnji" koji je realizovan i u vezi kojeg se može tražiti samo ispunjenje, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Dovodeći u vezu odredbe člana 210. ZOO-a (koje regulišu "sticanje bez osnova") sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1520/13 (M. G. i Š. G.) | Sudska praksa | Aktio