Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3908/13 (S. A.)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3908/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-3908/13, rješavajući apelaciju Seada Atića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Atića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 002610 12 Rev od 3. jula 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sead Atić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 20. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 002610 12 Rev od 3. jula 2013. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 002610 11 P3 od 3. jula 2012. godine, donesenom u ponovnom postupku, po tužbi apelanta protiv OJDP „Vodovod i kanalizacija“ Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) , usvojen je apelantov tužbeni zahtjev, te je tuženi obavezan da apelantu na ime naknade štete za porušeni stan u Bijeljini u ul. Hajduk Stanka broj 20, površine 56 m2 (u daljnjem tekstu: sporni stan) isplati iznos od 39.016,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana donošenja presude, pa do konačne isplate te da apelantu isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 17.978,00 KM. Istom presudom tužbeni zahtjev apelanta je u preostalom dijelu odbijen, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

3. Osnovni sud je prvenstveno izložio hronologiju predmetnog postupka, ukazao na prethodno donesene odluke redovnih sudova donesene povodom spornog pravnog odnosa, kao i na odluku Ustavnog suda broj AP-2004/08 od 2. novembra 2011. godine u kojoj je Ustavni sud usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio povredu apelantovog prava na imovinu te ukinuo presudu Vrhovnog suda koja je bila osporena tom apelacijom i ostavio na snazi presudu Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž.157/04 od 15.juna 2006. godine. Osnovni sud je posebno naglasi da je tuženi tokom postupka negirao da apelant ima status nosioca stanarskog prava ali da je taj sud, s obzirom da su odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće, prihvatio novo činjenično stanje da [apelant] ima odnosno da je imao stanarsko pravo na predmetnom stanu“. Osnovni sud je nadalje, na temelju provedenih dokaza, utvrdio da je apelant od 1983. godine na temelju ugovora o korištenju stana bio zakoniti nosilac stanarskog prava na spornom stanu, koji se nalazi u zgradi u neposrednoj zoni zaštite izvorišta vode za gradski vodovod, da je sporni stan apelant sa svojom porodicom koristio sve do 1994. godine kada ga je, zbog ratnih dešavanja napustio. Sporni stan je odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) donesenom 2002. godine vraćen apelantu a u posjed spornog stana apelant je uveden 3. oktobra 2003. godine i stan je koristio do 2004. godine. Iz provedenih dokaza je nadalje proizašlo da je apelant sporni stan koristio do polovine 2004. godine kada je u odsustvu apelanta tuženi bespravno ušao u stan te izvršio rušenje spornog stana „na kojem je izgrađen novi preuredio i koristio kao poslovni prostor (laboratorij), te je na taj način tuženi lišen posjeda spornog stana. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je istakao da „nije sporno da je stan u kojem je [apelant] živio i na kojem je imao stanarsko pravo porušen odnosno kako i sam tuženi u svom odgovoru priznaje,više faktički ne postoji kao posebna građevinska cjelina“. Istaknuto je da je među parničnim strankama sporno samo pravo na naknadu štete, jer tuženi i dalje tvrdi da apelant nije nosilac stanarskog prava, a sporna je i vrijednost spornog stana

4. U cilju utvrđivanja vrijednosti spornog stana, kao osnove za utvrđivanje naknade štete koju je apelant zahtijevao, tokom postupka je provedeno vještačenje po vještaku građevinske struke Dragoslavu Lukiću, koji je utvrdio proizvodnu vrijednosti spornoga stana, (jer tržišnu vrijednost spornog stana nije bilo nemoguće utvrditi, s obzirom da je stan ograđen zbog izvorišta pitke vode, u koji se ne bi moglo ući bez posebne dozvole, te da u tom slučaju sporni stan uopšte nema tržišnu vrijednost, jer takav stan niko ne bi kupio) u iznosu od 42.230,00 KM, umanjenu za iznos otkupne cijene stana od 3.214,00 KM, koju bi apelant isplatio u slučaju da je bio u prilici da sporni stan otkupi i s obzirom na pogodnosti koje bi se uzele u obzir. Osnovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu da apelant sporni stan u slučaju da ga je otkupio ne bi mogao prodati za tržišnu vrijednost (53.200,00 KM), pa je upravo iz tog razloga apelantu dosuđena proizvodna cijena spornog stana koju je vještak građevinske struke utvrdio, i koja je daleko veća od knjigovodstvene vrijednosti koju je tuženi utvrdio u iznosu od 5.200,00 KM. Prema tome Osnovni sud je, uz pozivanje na odredbe čl.154, 155. i 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) apelantu na ime naknade štete dosudio iznos od 39.016,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i naknadu troškova postupka u iznosu od 17.978,00 KM. Odluku o troškovima postupku Osnovni sud je obrazložio na strani 9. osporene presude.

5. Okružni sud je presudom broj 80 0 P 002610 12 Gž 3 od 15. oktobra 2012. godine odbio žalbu tuženog i potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude je Okružni sud prvenstveno ukazao da je nesporno da je prethodni postupak vođen između istih stranaka ali po tužbi tuženog usmjerenoj na utvrđenje da apelant nije stekao stanarsko pravo na spornom stanu okončan odlukom Ustavnog suda broj AP-2004/08 kojom je na snazi ostavljena presuda Okružnog suda broj Gž.157/04 od 15.juna 2006. godine „kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužene da [apelant] nije stekao stanarsko pravo na tom stanu“. Stoga je Oružni sud ukazao da je u toj fazi postupka među strankama sporno „koji novčani iznos [apelantu] pripada kao naknada nesumnjivo pretrpljene materijalne štete“. U tom kontekstu je ukazano da je tuženi bio vlasnik stana i da bi prema redovnom toku stvari apelant, a što je spriječeno upravo nezakonitim iseljenjem apelanta, u smislu Zakonom o privatizaciji državnih stanova, kao nosilac stanarskog prava otkupio predmetni stan i postao vlasnik stana uz plaćanje otkupne cijene. Ukazano je da se sporni stan u skladu sa odlukom Opštine Bijeljina nalazi u zoni zaštite izvorišta za piće zbog čega bi za apelanta bila upitna daljnja prodaja spornog stana. Međutim, ukazano je da bi daljnji zakoniti tok stvari bio ili eksproprijacija stana u korist tuženog ili isplata od strane tuženog apelantu „iznosa za koji bi mogao kupiti isti ili sličan stan na drugom, sličnom području grada“. S obzirom da je radnjama tuženog apelant u tome onemogućen „zato tržišna vrijednost ovog ili sličnog stana čini [apelantovu] štetu“.

6. Odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Okružnog suda, Vrhovni sud je presudom broj 80 0 P 002610 12 Rev od 3. jula 2013. godine reviziju djelimično usvojio i obje nižestepene presude preinačio, tako što je dosuđeni iznos od 39.016,00 KM na ime naknade materijalne štete snižen na iznos od 19.186,00 KM, a dosuđeni iznos troškova u iznosu od 17.978,00 KM je također snižen na iznos od 4.909,00 KM. U ostalom dijelu revizija je odbijena, te je istovremeno odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

7. Nakon što je ispitao nižestepene presude u svjetlu revizionih prigovora i po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je ocijenio da je revizija tuženog djelimično osnovana. U tom pravcu Vrhovni sud je pojasnio da se visina naknade štete nije mogla računati temeljem proizvodne vrijednosti spornoga stana, jer apelant nije ni zahtijevao naknadu štete koja bi se ogledala u troškovima izgradnje istog takvog stana i na istoj lokaciji. Nadalje je Vrhovni sud pojasnio da nije sporno da se sporni stan, odnosno sada poslovni prostor apelanta, nalazi u zoni sanitarne zaštite gdje je ograničen pristup (samo uz posebnu dozvolu) i da stoga ovakav stan, pod uslovom da egzistira u fizičkom smislu, nema nikakvu tržišnu vrijednost, pa za polaznu osnovu za određivanje naknade predmetne štete nije bilo moguće uzeti tržišnu vrijednost spornog stana. Polazeći od navedenog Vrhovni sud je istakao da je načelo poštenja, pravičnosti i jednakosti nalagalo da se kao polazna osnova za određivanje naknade štete uzme vrijednost otkupne cijene spornog stana, obračunate po pravilima i kriterijima određenim Zakonom o privatizaciji državnih stanova u iznosu od 22.400,00 KM (koju je utvrdio vještak), koja bi se računala i u slučaju da je apelant bio u mogućnosti da sporni stan otkupi, pa kada se od tog iznosa odbije iznos od 3.214,00 KM (iznos utvrđen vještačenjem koji bi apelant morao isplatiti u postupku otkupa stana) dobije se iznos kao u izreci presude koji je dosuđen apelantu (19.186,00 KM). Imajući u vidu sve navedeno Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor tuženog da je naknadu štete trebalo računati prema upisnoj knjigovodstvenoj vrijednosti spornog stana (5.200,00 KM), te je primjenom odredaba člana 250. stav 1. i člana 248. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude. Odluku o djelimičnom preinačavanju odluke o troškovima postupka Vrhovni sud je obrazložio na strani 4. osporene presude.

8. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je odluka Vrhovni sud o visini dosuđene naknade štete proizvoljana i paušalana, da nije utemeljena na izvedenim dokazima, niti odredbama materijalnog prava. Na ovakav način apelant cijeni da ga je Vrhovni sud lišio imovine koja ima svoju tržišnu vrijednost, tako što mu je visina naknade na ime pričinjene štete trebala biti dosuđena u iznosu kako je to utvrdio prvostepeni i drugostepeni sud. Naime apelant tvrdi da ne može biti pravičan iznos naknade štete „nekakva“ otkupna vrijednost spornog stana“, za koju smatra da se utvrđuje isključivo u postupcima privatizacije državnim stanova, jer je kako navodi općepoznato da ta otkupna vrijednost ne predstavlja stvarnu, tržišnu vrijednost stana, i da in concreto to znači da se ne može smatrati da otkupna vrijednost stana predstavlja pravičnu odštetu apelantu za njegovu imovinu koje je lišen, samovoljno i protivzakonito, postupanjem tuženog

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da apelant u suštini problematizira visinu naknade štete dosuđene presudom Vrhovnog suda. Shodno navedenom, a imajući u vidu apelacione prigovore koje je apelant iznosio tokom postupka i koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja, Ustavni sud ne zapaža da je od strane Vrhovnog suda, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, izostalo relevantno i argumentovano obrazloženje. Dakle, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, preinačavajući djelimično nižestepene presude, dovoljno jasno obrazložio na koji način i kako je utvrdio visinu naknade štete, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka i visinom naknade koja mu je dosuđena. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3908/13 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio