Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5057/13 (Đ. B.)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Pasivna legitimacija
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5057/13

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5057/13, rješavajući apelaciju Đorđa Bajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Đorđa Bajića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 005615 12 Rev od 8. oktobra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Đorđo Bajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 9. decembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) broj 41 0 P 005615 12 Rev od 8. oktobra 2013. godine. Apelant je 5. januara 2016. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio obustavu postupka protiv izvršenja u postupku koji se vodi kod Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 I 036475 12 I do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 5057/13 od 3. februara 2016. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda i Općine Visoko zastupane po Općinskom pravobranilaštvu Općine Visoko (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 8. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. juna 2016. godine, Kantonalni sud i Općinski sud 16. juna 2016. godine i tužena 20. juna 2016. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je sa još dvoje tužitelja pred Općinskim sudom pokrenuo parnični postupak protiv tužene, radi naknade štete. Općinski sud je presudom od 4. oktobra 2010. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete, a nakon uvažavanja žalbe od Kantonalnog suda, Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 41 0 P 005615 11 P2 od 10. novembra 2011. godine, kojom je tužbeni zahtjev djelimično usvojen na način što je tužena obavezana da apelantu na ime naknade štete isplati ukupno 123.272,59 KM sa kamatom i troškovima postupka.

7. Tužena je u odgovoru na tužbu i tokom postupka isticala prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja uz tvrdnju da je do štete na apelantovim parcelama došlo prilikom izgradnje aerodroma „Visoko“ i da su radovi na izgradnji trajali do 1997. godine, ukazujući da je JP „Aerodrom“ samostalno pravno lice koje u pravnom prometu odgovara za svoje obaveze te da, stoga, ne postoji odgovornost tužene. Tužena je, također, istakla da je apelantovo potraživanje zastarjelo imajući u vidu vrijeme nastanka štete i podnošenja tužbe. U vezi s istaknutim prigovorima, Općinski sud je uvidom u rješenje iz sudskog registra ocijenio da je neosnovan prigovor tužene u pogledu nedostatka pasivne legitimacije jer iz navedenog rješenja proizlazi da je tužena osnivač JP „Aerodrom“ Visoko i da je stoga odgovorna za obavljanje poslova u okviru rada tog preduzeća, konkretno izgradnje aerodroma, pa prema tome i za prouzrokovanu štetu. Također je ocijenjeno da je prigovor zastare potraživanja neosnovan bez obzira što su radovi na izgradnji aerodroma završeni do 1997. godine do kada je apelantu mogla nastati šteta, iz razloga što je apelant za obim i visinu štete saznao tokom parničnog postupka kojeg je tužbom pokrenuo i to nakon što su obavljena vještačenja od vještaka poljoprivredne i građevinske struke. Po ocjeni Općinskog suda nije nastupila zastara potraživanja iz odredbe člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer je apelant zahtjev za povrat nekretnina na kojima je nesporno nastupila šteta tuženoj podnio 20. maja 2001. godine, ali nije uveden u posjed tih nekretnina, pa je tek u konkretnom postupku saznao za obim i visinu štete, a to dalje znači da nije nastupila zastarjelost potraživanja. Općinski sud je u pogledu osnova tužbenog zahtjeva – pričinjene štete na apelantovim nekretninama, proveo obiman dokazni postupak, između ostalog uviđajem na licu mjesta te na osnovu nalaza vještaka geodetske, poljoprivredne i građevinske struke, a nakon ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi utvrdio da je na apelantovim nekretninama čije su bliže oznake navedene u izreci presude nastupila šteta za koju je odgovorna tužena prema odredbama člana 154. stav 1. i člana 155. ZOO-a. Tužena je, shodno navedenim zakonskim odredbama, obavezana da apelantu isplati novčani iznos od 123.272,50 KM uz kamate i troškove postupka. U preostalom dijelu je apelantov tužbeni zahtjev odbijen i to za nekretnine za koje se temeljem zemljišnoknjižnih izvadaka nije moglo zaključiti da su upisane kao vlasništvo apelanta.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 005615 12 Gž 2 od 12. septembra 2012. godine žalba tužene je usvojena i prvostepena presuda preinačena samo u pogledu dosuđene visine štete i troškova postupka, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena. Također je odbijena apelantova žalba u dijelu kojim je odbijen sa tužbenim zahtjevom preko dosuđenog iznosa. Kantonalni sud je, suprotno apelantov žalbenim tvrdnjama, ocijenio da je Općinski sud pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 41 0 P 005615 12 Rev od 8. oktobra 2013. godine reviziju tužene uvažio i obje nižestepene presude preinačio na način što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. U obrazloženju presude je prije svega navedeno da je predmet spora apelantov zahtjev za isplatu naknade štete koja je počinjena na njegovim nekretninama prilikom provođenja eksproprijacije i izgradnje aerodroma Visoko. Iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, kako je dalje navedeno, proizlazi da su radovi na izgradnji aerodroma „Visoko“ završeni 1997. godine (nesporno), da je na nekim nekretninama koje su ranije bile u vlasništvu apelantovog oca izvršena eksproprijacija u korist izgradnje aerodroma „Visoko“, da je tim povodom apelantov otac ishodio rješenje o naknadi za eksproprisane nekretnine, da je apelant konkretnom tužbom zatražio naknadu štete za nekretnine čiji je vlasnik (koje nisu obuhvaćene eksproprijacijom) kao i za one koje su prethodno eksproprisane, da je apelant 1992. godine izbjegao u Ameriku i 2001. godine ovlastio treće lice da ga zastupa u postupku povrata napuštenih nekretnina kod tužene o kom zahtjevu je doneseno rješenje i da je tužena tokom postupka isticala prigovore nedostatka pasivne legitimacije i zastare potraživanja. Vrhovni sud je, imajući u vidu revizione prigovore, ocijenio da se sporna pravna pitanja odnose na pasivnu legitimaciju tužene kao osnivača JP „Aerodrom“ Visoko koje je u posjedu predmetnih nekretnina kao i pitanje zastare potraživanja kod činjenice da je apelant podnio tužbu 16. juna 2006. godine za štetu koja je nesporno nastala najkasnije 1997. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je ponovio stav prvostepenog suda koji je potvrđen od drugostepenog suda, prema kojem tužena kao osnivač odgovara za štetu koje je uzrokovalo preduzeće koje je osnovala, dakle JP „Aerodrom“ Visoko. Nasuprot tom stavu, Vrhovni sud je cijeneći prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovanim, citirao odredbu člana 21. Zakona o javnim preduzećima koji je bio na snazi u vrijeme osnivanja JP „Aerodrom“ Visoko, prema kojoj javno preduzeće za svoje obaveze odgovara svim svojim sredstvima, odnosno imovinom, osim prirodnih bogatstava i dobara u općoj upotrebi koje su mu date na korištenje. Iz navedene odredbe je Vrhovni sud zaključio da pomenuti zakon koji je bio na snazi u vrijeme osnivanja javnog preduzeća nije predviđao odgovornost osnivača za obaveze koje je javno preduzeće kao takvo stvaralo i imalo u svom radu i da je u konkretnom slučaju JP „Aerodrom“ Visoko kao pravno lice, koje je sposobno učestvovati u postupku, odgovorno za svoje obaveze. Osim toga, napomenuto je da tužena nije ni u kakvom materijalnopravnom odnosu sa apelantom u pogledu štete nastale na njegovim nekretninama, pa stoga ne može biti ni odgovorna za nastalu štetu iz razloga, kako su pogrešno zaključili nižestepeni sudovi, jer je donijela rješenje o povratu nekretnina apelantu tokom 2001. godine, budući da je takva njena obaveza proistekla iz Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). U kontekstu odredaba Zakona o prestanku primjene, Vrhovni sud je ocijenio da je i prigovor zastare potraživanja osnovan. Naime, kako je dalje obrazloženo, navedeni Zakon u odredbi člana 17.d) stav 3. predviđa odgovornost nadležnog organa za sva oštećenja na nekretninama od trenutka napuštanja od vlasnika do trenutka vraćanja u posjed. Imajući u vidu da je rješenje o povratu nekretnina apelantu tužena donijela u toku 2001. godine, a da je apelant tužbu iz osnova naknade štete podnio 2006. godine, proizlazi da je dostavljanjem rješenja o povratu napuštenih nekretnina apelantu započeo teći rok za ostvarenje zaštite po osnovu oštećenja nastalih na napuštenim nekretninama. Taj rok od tri godine od saznanja za štetu iz odredbe člana 376. stav 1. ZOO-a je u konkretnom slučaju protekao, a time i potraživanje iz tužbenog zahtjeva zastarjelo. U vezi s tim, pojašnjeno je da se ne može prihvatiti pravilnim stav drugostepenog suda da je apelant za štetu saznao kad se vratio iz inostranstva 15. aprila 2005. godine jer je davanjem ovlaštenja trećem licu da se provede postupak povrata nekretnina saznao za pravo da ostvari povrat nekretnina, a time i stanje u kojem se nekretnine nalaze, kao i štetu koja je tada evidentirana.

10. Iz navedenog po ocjeni Vrhovnog suda proizlazi zaključak da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su prigovore nedostatka pasivne legitimacije i zastare potraživanja ocijenili neosnovanim. Naime, ne postoji odgovornost tužene za radnje javnog preduzeća koje ima svojstvo pravnog lica, a u odnosu na osnov koji proizlazi iz statusa nekretnine (napuštena) potraživanje naknade štete je zbog oštećenja nastalih u vrijeme kad je nekretnina bila napuštena zastarjelo. Vrhovni sud je zaključio da je tužba u odnosu na tuženu podnesena po proteku subjektivnog i objektivnog roka od tri i pet godina od nastanka štete iz odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a. Pri tome iz činjenica koje su nesporno utvrđene u prvostepenom postupku proizlazi da je šteta nastala 1997. godine, a tužba za naknadu štete podnesena 16. juna 2006. godine. Vrhovni sud je temeljem odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) reviziju tužene uvažio i apelantov tužbeni zahtjev odbio. Vrhovni sud se, također, u obrazloženju presude osvrnuo na apelantov navod u kom se pozvao na postojanje prakse tog suda u rješavanju istog pravnog pitanja pozivanjem na presudu tog suda (41 0 P 001917 10 Rev). U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je apelantov navod o postojanju prakse u identičnoj situaciji neosnovan jer se u predmetu na koji se pozvao odlučivalo o reviziji tužitelja zbog čega revizijski sud nije mogao donijeti odluku na štetu revidenta, a tužena (općina Visoko) u tom sporu nije ni podnijela reviziju, pa u takvoj procesnoj situaciji se nije mogao prihvatiti apelantov navod o postojanju prakse tog suda o istom pravnom pitanju.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U opširnoj apelaciji je opisao tok postupka i donošenja odluka, ukazujući posebno na presudu Vrhovnog suda za koju smatra da je pogrešna zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim je naveo da je Vrhovni sud nesavjesnom ocjenom dokaza potpuno proizvoljno odlučio kada je našao da su prigovori nedostaka pasivne legitimacije i zastare potraživanja osnovani, zbog čega je nižestepene presude preinačio i tužbeni zahtjev odbio. Apelant, naime, podržava stav iz prvostepene i drugostepene presude, prema kojima je tužena odgovorna za prouzrokovanu štetu kao osnivač javnog preduzeća za štetu koju je to preduzeće prouzrokovalo, kao i stav prema kojem je tužena imala nadležnost za povrat njegovih nekretnina pa je prema tome i odgovorna za štetu. Stoga, smatra da je potpuno pogrešan stav izražen u pobijanoj presudi da je njegovo potraživanje za naknadu štete od tužene zastarjelo protekom rokova koji su propisani u odredbi člana 376. ZOO-a, budući da za štetu nije saznao prilikom donošenja rješenja o povratu nekretnina, već tek po povratku iz inostranstva, a za obim i visinu te štete je saznao tek u parničnom postupku iz kog je proizašla osporena presuda. Apelant je osim toga ukazao da je praksa Vrhovnog suda po pitanju rješavanja istog pravnog pitanja različita i s tim u vezi, naveo da je Vrhovni sud u istom činjeničnom i pravnom okviru odlučivao drugačije, što kod njega pobuđuje pravnu nesigurnost i sumnju u pravni sistem, pogotovo iz razloga što je svojstvo predsjednika vijeća imao isti sudija, čime je posredno ukazano na nepristrasnost suđenja. Kao argument za kršenja navedenih prava, apelant iznosi vlastito pravno shvatanje i u suštini smatra da je Vrhovni sud u konkretnoj situaciji pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo, odredbe ZOO-a i ZPP-a i da je iz tog razloga onemogućen da dobije ekvivalentnu naknadu za pričinjenu štetu koja se odnosi na dom u kom je živio i imovinu koju više nema.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga navedenih u osporenoj presudi, te smatra da u konkretnoj situaciji nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazao niti je primjena materijalnog prava u revizijskoj odluci bila pogrešna.

13. Kantonalni sud smatra da svojom odlukom, koja je suprotna osporenoj presudi Vrhovnog suda, nije doprinio razlozima za izjavljivanje apelacije.

14. Općinski sud je ostao kod razloga iz svoje presude. Smatra da navedenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje, dom i imovinu.

15. Tužena smatra da su neosnovani svi apelantovi navodi kojima pobija presudu Vrhovnog suda, za koju smatra da je pravilna i zakonita. Smatra da je Vrhovni sud naveo jasne i precizne razloge, utemeljene na relevantnim zakonskim odredbama kada je usvojio prigovore nedostaka pasivne legitimacije i zastare potraživanja.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“, broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se u drugim slučajevima predviđenim zakonom. Član 155.

Šteta je nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Član 360.

Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kom je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Član 376. st. 1. i 2.

(1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

17. U Zakonu o javnim preduzećima („Službeni list RBiH“, br. 4/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Član 21.

Za svoje obaveze javno preduzeće odgovara svim svojim sredstvima, odnosno imovinom, osim prirodnih bogatstava i dobara u opštoj upotrebi koja su mu data na korištenje.

[...]

18. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Službene novine FBiH“, br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Danom stupanja na snagu ovog zakona na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine prestaje primjena Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana («Službeni list RBiH» br. 11/93 i 13/94) i propisa koji uređuju pitanja privremeno napuštenih nekretnina u vlasništvu građana u periodu od 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 2. stav 2.

Nadležni organi iz stava 1. ovog člana rješavaju o pravima vlasnika da stupe u posjed njihovih nekretnina koje su proglašene privremeno, odnosno trajno napuštenim i pravima privremenih korisnika napuštenih nekretnina.

Član 3.

Nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu općine na osnovu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ostaju pod upravom općine do vraćanja nekretnine vlasniku u posjed u skladu sa odredbama ovog zakona. Član 17. d.

[...] (3) Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena od strane vlasnika, do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom, ili do trenutka kada je nekretnina ispražnjena i zapečaćena i obavijest dostavljena vlasniku u skladu sa odredbama ovog zakona i Zakona o upravnom postupku.

[...]

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 41 0 P 005615 12 Rev od 8. oktobra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. oktobra 2013. godine, a apelacija je podnesena 9. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se predmetni postupak okončan osporenom presudom odnosi na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05). S obzirom na navedeno, nesporno je da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava zbog proizvoljnog stava Vrhovnog suda da tužena nije odgovorna za štetu, konkretno da su prigovori nedostatka pasivne legitimacije i zastare potraživanja osnovani.

27. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

28. U vezi s naprijed navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka rješavao slična činjenična i pravna pitanja u ovisnosti od konkretne situacije (vidi odluke o dopustivosti br. AP 2678/09 od 18. aprila 2012. godine, AP 3188/09 od 30. oktobra 2012. godine, AP 1758/09 od 18. septembra 2012. godine, dostupne na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). Budući da se suštinsko pitanje koje apelant problematizira u svojoj apelaciji odnosi na pasivnu legitimaciju i odgovornost tužene, a zatim i zastaru potraživanja, te u vezi s tim pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud napominje da je u Odluci broj AP 1551/10 od 17. jula 2013. godine (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1551/10 od 17. jula 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) odlučivao o navedenim pravnim pitanjima u kontekstu nedostatka pasivne legitimacije, kojom je navedena apelacija odbijena kao neosnovana. Ustavni sud je, razmatrajući navedenu apelaciju proisteklu iz zahtjeva za naknadu štete u vezi s poslijeratnim dešavanjima, u navedenom predmetu ocijenio da su redovni sudovi u osporenim odlukama zauzeli stavove koje su obrazložili na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim. Naime „redovni sudovi su imajući u vidu odredbe ZOO kojima je propisana odgovornost za štetu jasno ukazali da se apelantov tužbeni zahtjev ne može promatrati odvojeno od odredaba Zakona o prestanku primjene i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene“ i da apelant nije dokazao da je tužena u bilo kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, niti je svojim radnjama skrivila nastanak štete.

29. Ustavni sud smatra da se praksa ustanovljena u Odluci broj AP 1551/10 mutatis mutandis može primijeniti i u konkretnom slučaju, budući da je apelant svoj tužbeni zahtjev utemeljio na tvrdnji da je tužena kao osnivač javnog preduzeća, odgovorna za štetu koje je to pravno lice prouzrokovalo, kao i prema odredbama Zakona o prestanku primjene jer je tužena bila nadležna da provede upravni postupak za povrat napuštenih nekretnina i donese rješenje o povratu tih nekretnina, na kojima je nesporno nastala šteta. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odlučujući o reviziji tužene, imajući u vidu prije svega relevantne odredbe Zakona o javnim preduzećima, odredbe Zakona o prestanku primjene i odredbe ZOO-a kojima je propisana odgovornost za štetu prema općim i posebnim pravilima, zauzeo stav koji se ni u kom slučaju ne može ocijeniti proizvoljnim. Naime, sve relevantne odredbe pomenutih zakona su dovedene u kontekst opredijeljenog tužbenog zahtjeva, iz kojih je Vrhovni sud nedvojbeno zaključio da tužena nije pasivno legitimirana u konkretnom postupku i da je, stoga, materijalno-pravni prigovor nedostatka pasivne legitimacije kojeg je tužena istakla osnovan. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na bazi činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku zaključio da je stav iz prvostepene i drugostepene presude pogrešan, a stoga i materijalno pravo pogrešno primijenjeno neprihvatanjem prigovora nedostatka pasivne legitimacije, budući da odredba člana 21. Zakona o privrednim društvima, koji je bio na snazi u vrijeme osnivanja javnog preduzeća, predviđa da javno preduzeće za svoje obaveze odgovara svim svojim sredstvima odnosno imovinom, te da stoga tužena kao osnivač preduzeća nije pasivno legitimirana da apelantu nadoknadi novčani iznos za nastalu štetu. Vrhovni sud je razmatrajući revizione prigovore koji su se odnosili na drugi osnov odgovornosti tužene u vezi sa statusom apelantovih nekretnina nakon što ih je napustio 1992. godine pa do podnošenja zahtjeva za povrat tih nekretnina, relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene doveo u kontekst odredaba ZOO-a. Vrhovni sud je zaključio da je apelantov zahtjev za ostvarenje zaštite po osnovu oštećenja nastalih na napuštenim nekretninama zastario protekom roka od tri godine od saznanja za štetu prema članu 376. stav 1. ZOO-a, a taj rok je počeo teći kad je apelant (preko punomoćnika) dobio rješenje o povratu napuštenih nekretnina. U takvoj situaciji, Vrhovni sud je vrlo detaljno i jasno obrazložio razloge zbog kojih je i prigovor zastare potraživanja, na koji sud ne pazi po službenoj dužnosti već po prigovoru stranaka, osnovan te je stoga apelantov zahtjev neosnovan, pa ga kao takvog treba odbiti. Naime, kako je obrazloženo, apelant je protekom rokova iz odredbe člana 376. ZOO-a izgubio pravo zahtijevati ispunjenje obaveze kako je propisano u odredbi člana 360. ZOO-a. U skladu s navedenim, podržavajući vlastitu praksu iz predmeta AP 1551/10, Ustavni sud nalazi da nisu utemeljeni navodi apelacije kojima je ukazano na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava te da stoga u ovom segmentu nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Što se tiče navoda apelacije koji se tiču različite prakse Vrhovnog suda u identičnim situacijama i posredno nepristrasnog suđenja, Ustavni sud zapaža da su i ovi navodi dovedeni u vezu s pogrešnom primjenom materijalnog prava. Naime, u vezi s navedenim principom apelant je istakao da je isti predsjedavajući sudskog vijeća Vrhovnog suda učestvovao u donošenju odluka o istom činjeničnom i pravnom osnovu, koje su različite, odnosno suprotne jedna drugoj. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju, apelant nije ponudio nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost suda – predsjedavajućeg sudskog vijeća, pa se Ustavni sud tim pitanjem neće baviti. Što se tiče objektivne nepristrasnosti, mora se utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristranost. Imajući u vidu navode apelacije prema kojima je isti sudija učestvovao u donošenju različitih odluka o istom činjeničnom i pravnom pitanju, proizlazi da apelant ovaj princip dovodi u vezu s objektivnom nepristrasnošću suda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je pri odlučivanju postojanja opravdane bojazni da određeni sudija nije bio nepristran, apelantovo stanovište važno, ali nije odlučujuće. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati. U konkretnom slučaju, Ustavni zapaža da je Vrhovni sud u pobijanoj presudi, obrazlažući neosnovanost apelantovog navoda datog u odgovoru na reviziju o postojanju sudske prakse tog suda s pozivanjem na presudu 41 0 P 001917 10 Rev, pa prema tome i primjene materijalnog prava, jasno naveo da se u tom predmetu odlučivalo samo o reviziji tužitelja te da se u takvoj procesnoj situaciji ne može prihvatiti apelantov stav o postojanju prakse tog suda o istom pravnom pitanju. U vezi s tim, Ustavni sud imajući u vidu konkretne okolnosti i navode apelacije prema kojima je kršenje ovog principa dovedeno u vezu sa pogrešnom primjenom materijalnog prava, smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi mogli dovesti u sumnju objektivnu nepristrasnost Vrhovnog suda, pa je apelacija i u ovom dijelu neosnovana.

30. Imajući u vidu navedeno, a u smislu prethodno navedenih principa, Ustavni sud ne može konstatirati da osporena presuda Vrhovnog suda krši apelantova ustavna prava, nego, upravo suprotno, sadrži odgovore na suštinsko pitanje zašto je njegov tužbeni zahtjev odbijen, odnosno razloge zbog kojih su prigovori nedostatka pasivne legitimacije i zastare potraživanja osnovani. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da nisu osnovani navodi apelacije kojima je ukazano na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te da stoga nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

31. Apelant, također, smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni i pravo na dom i imovinu iz člana II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant zasniva na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koji su identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud u ovoj odluci već razmotrio i u vezi s kojima je zaključio da su neosnovani. Ocjenjujući navedeno, kao i da u samoj apelaciji nisu predočeni dokazi koji bi, eventualno, upućivali na povredu navedenih prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na dom i imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

32. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je Vrhovni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, primjenom relevantnih odredaba Zakona o javnim preduzećima, ZOO-a i Zakona o prestanku primjene, odlučio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.

33. Također, nema kršenja prava na dom i imovinu iz člana II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 iz Evropsku konvenciju, kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman