Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1166/16 (Z. L.)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1166/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-1166/16, rješavajući apelaciju Zorana Lalića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Lalić, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 91 0 P 020475 15 Gž 2 od 22. decembra 2015. godine i protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 91 0 P 020475 16 Rev od 15.

marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Zoran Lalić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Višegrada, kojeg zastupa Predrag Nikolić, advokat iz Višegrada, podnio je 15. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu tekstu: Okružni sud) broj 91 0 P 020475 15 Gž 2 od 22. decembar 2015. godine. Predmetna apelacija je u Ustavnom sudu evidentirana pod brojem AP-1166/16. Nakon toga, apelant je 30. maja 2016. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 91 0 P 020475 16 Rev od 15. marta 2016. godine, koja je u Ustavnom sudu evidentirana pod brojem AP-2304/16. S obzirom na to, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta broj AP-1166/16 i broj AP-2304/16 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1166/16. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 15. marta 2016. godine odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda od 22. decembra 2015. godine, konstatuje se da je navedena odluka Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Mješoviti holding–Elektroprivreda Republike Srpske-ZP „Hidroelektrane na Drini“ a.d. Višegrad), da mu na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinsko-arhitektonske struke R. S., oblast hidrotehnika, da je uzrok štete na apelantovoj imovini tokom poplava iz decembra 2010. godine, veliki dotok vode kao prirodna pojava, koji se javio iz gornjeg dijela sliva rijeke Drine, te da su ispod brane Hidroelektrane Višegrad (u daljnjem tekstu: HE Višegrad), tekle količine vode koje odgovaraju velikim vodama dvadesetogodišnjeg povratnog perioda, prirodno stanje i da bi iste mogle dostići zabilježeni nivo i bez akumulacije i poplaviti izvjesne prostore uz obalu rijeke Drine. Nadalje je utvrđeno da se upravljanje sa režimom rada HE Višegrad i njenom akumulacijom odvijalo u skladu sa propisanim uslovima, te da na taj način nije doprinijelo pogoršanju uslova za stvaranje poplava područja iznad i ispod brane. Pored toga, utvrđeno je da jedan od razloga povećanog dotoka vode u akumulaciju HE Višegrad jeste i upravljanje radom HE Piva koje nije pratilo trenutne hidrološke prilike u njihovom dijelu sliva (povećan dotok vode, naglo punjenje akumulacije). Isto tako, zaključeno je da, zbog tendencije porasta vodostaja (proticaja) u Goraždu, odnosno u Foči, s kojom dispečerska služba HE Višegrad ima neprekidnu vezu, 1. decembra 2010. godine u devet časova je počelo pražnjenje akumulacije, te da je u trenutku naglog porasta proticaja u Goraždu nivo vode u akumulaciji bio dovoljno spušten da se ne osjeti djelovanje uspora u Goraždu. U vezi s tim, konstatovano je da bi se stanje sa vodama i poplavama desilo i da nije bilo HE Višegrad, odnosno da je način upravljanja režimim voda HE Višegrad, tokom trajanja vodnog vala, bio u skladu sa propisanim pravilima. Dakle, zaključeno je da ne postoji osnov odgovornosti tužene, kao vlasnika opasne djelatnosti i opasne stvari, odnosno da brana i djelatnost tužene nisu uzrok plavljenja i štete, te da između brane, djelatnosti tužene i nastale štete nema uzročne veze.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1166/16 (Z. L.) | Sudska praksa | Aktio