Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1883/13 (A. D.)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Privatizacija
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1883/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine u predmetu broj AP-1883/13, rješavajući apelaciju Almira Dokse, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Almira Dokse podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 007931 12 Rev od 14. februara 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 007931 10 Gž od 6.
jula 2012. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 007931 08 P od 8. marta 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Almir Dokso (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vukica Marjanović-Suljić, advokat iz Zenice, podnio je 26. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 007931 12 Rev od 14. februara 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 007931 10 Gž od 6. jula 2012. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 007931 08 P od 8. marta 2010. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 28. aprila 2016. godine, punomoćnik apelanta je 6. juna 2016. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 007931 08 P od 8. marta 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 007931 10 Gž od 6. jula 2012. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je jednostranom izjavom apelanta od 3. decembra 2007. godine raskinut Ugovor o kupoprodaji predmeta neposredne pogodbe br. 20-03- 7/2003 od 7. januara 2003. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o privatizaciji iz 2003. godine) i Anex Ugovora o kupoprodaji predmeta neposredne pogodbe br. 20-03-718/2004. godine od 1. juna 2004. godine (u daljnjem tekstu: Anex ugovora o privatizaciji) zaključen između apelanta kao kupca i tužene Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Agencija) te da se naloži Agenciji da apelantu isplati iznos od 255,819,90 KM sa zakonskim zateznim kamatama, u iznosima i po periodima pobliže opisanim u izreci presude i troškovima postupka. Odbijen je i tužbeni zahtjev da donesena presuda posluži kao pravni osnov da Agencija, u sudskom registru kao i u registru vrijednosnih papira, te ostalim evidencijama, podnese prijavu i zahtjev za upis promjena i brisanje podataka od značaja za pravni promet, u skladu sa ovom presudom. Apelant je obavezan da Agenciji naknadi troškove postupka u iznosu od 2.974,30 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je Fadil Šolbić od Agencije kupio 51% ukupnog kapitala preduzeća „Agrotrend“ iz Kaknja (u daljnjem tekstu: „Agrotrend“), odnosno paket dionica u nominalnom iznosu od 1.403.191,80 KM o čemu su zaključili ugovor o privatizaciji iz 2003. godine, za kupoprodajnu cijenu od 50.000,00 KM (5.000,00 KM u gotovini i 45.000,00 KM u certifikatima). Navedeno je da su prema Početnom bilansu i Programu privatizacije „Agrotrenda“ vrijednost imovine, odnosno državnog kapitala između ostalog, pretežno činile nekretnine (zemljište i objekti), te da je vrijednost državnog kapitala evidentirana u visini od 2.751.356,48 KM. Navedeno je da su među nekretninama „Agrotrenda“ bile i nekretnine pobliže opisane u obrazloženju presude koje su upisane u zk. ul. 425 k.o. Sutjeska (u daljnjem tekstu: nekretnine iz k.o. Sutjeska). Ove nekretnine su bile upisane sa pravom korišćenja i raspolaganja u korist „Agrotrend“ a u posjedu ih je držao Franjevački manastir Kraljeva Sutjeska (u daljnjem tekstu: Franjevački manastir). Navedeno je da su ostale nekretnine pobliže opisane u obrazloženju presude koje su upisane u zk. ul. br. 255 i 400 k.o. Živalji (u daljnjem tekstu: nekretnine iz k.o. Živalji) koje su upisane sa 1/1 na „Agrotrend“ kao pravo vlasništva-raspolaganja i korišćenja, bile nacionalizovane od Franjevačkog manastira i nisu mogle biti predmet privatizacije, a ušle su u vrijednost prodatog kapitala. Utvrđeno je da je povodom zahtjeva Franjevačkog manastira Federalna uprava za geodetske i imovinsko - pravne poslove donijela rješenja br. 05-31-632/07 i 05-31-829/07 od 24. i 26. jula 2007. godine, kojim su uknjižbe kojim je upisano pravo vlasništva - raspolaganja i korišćenja sa 1/1 na „Agrotrend“, proglašene ništavim, jer je utvrđeno da su postale društveno vlasništvo po osnovu Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji NR BiH i da se na osnovu člana 16.a Zakona o prometu nepokretnosti ne mogu prenositi, otuđivati ili na drugi način njima raspolagati.
4. Osim toga, utvrđeno je da je Fadil Šolbić prenio svoja prava i obaveze iz ugovora o privatizaciji iz 2003. godine na apelanta, te je 1. juna 2004. godine zaključen Anex ugovora o privatizaciji, koji su potpisali apelant kao preuzimalac, Fadil Šolbić kao ustupilac i Agencija kao prodavač, kojim ugovorom je apelant preuzeo sva prava i obaveze kupca iz osnovnog ugovora. Navedeno je da je apelant u periodu od 2004. do 2006. godine izvršio ulaganja u dio preduzeća „Agrotrend“ u iznosu od 255.819,90 KM i da ta ulaganja predstavljaju 44,39% ugovorenih ulaganja. Također je navedeno da je apelant tvrdio da su problemi oko nemogućnosti apelanta da stupi u posjed predmetnih nekretnina, greške učinjene prilikom usvajanja Početnog bilansa (član 8. Zakona o privatizaciji) razlog što apelant nije mogao izvršavati svoje ugovorene obaveze, ali da je Agencija tvrdila da donošenjem rješenja od 24. i 26. jula 2007. godine apelant nije deposjediran i cijelo vrijeme je imao mogućnost organizirati rad u preduzeću. Općinski sud je istakao da iz provedenih dokaza proizilazi da je apelant stupio u posjed predmetnih nekretnina jer je, kako je i sam naveo imao određena ulaganja u njih, a što je utvrđeno i u nalazu i mišljenju vještaka. Navedeno je da je u vrijeme izrade i utvrđivanja Početnog bilansa Agencija bila vlasnik predmetnog zemljišta sa 1/1 i tek naknadno je došlo do poništenja uknjižbe, što joj se ne može staviti u krivicu.
5. Također, utvrđeno je da je apelant 3. decembra 2007. godine Agenciji poslao izjavu o raskidu ugovora o privatizaciji i Aneksa ugovora, pozivajući se na postojanje skrivenih mana, pravnih i materijalnih nedostataka jer nekretnine, koje su bile predmet privatizacije to nisu mogle biti. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da je odredbama člana 18. ugovora o privatizaciji iz 2003. godine regulisano je da se ugovor može raskinuti sporazumom ugovornih strana i jednostrano i to:
a) - ako kupac grubo krši, u potpunosti ne izvršava ili uredno ne izvršava ovim ugovorom preuzete obaveze pa ni u roku od 30 dana od dana prijema pisane opomene od strane Agencije u pravcu realizacije ugovorenih obaveza iz tog ugovora i b) - ako usljed dužeg i neotklonjivog djelovanja više sile bude onemogućeno dalje ispunjenje ugovorenih obaveza u trajanju dužem od šest mjeseci. Navedeno je da apelant svoju izjavu o jednostranom raskidu predmetnog ugovora ne temelji na odredbama člana 18. ugovora o privatizaciji, jer se u konkretnom slučaju ne radi o sporazumu sa Agencijom niti o djelovanju više sile. Naime, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o skrivenim manama te pravnim i materijalnim nedostacima, iz razloga što nije mogao stupiti u posjed nekretnina upisanih u zk. ul. 425 k.o. Sutjeska, koje su bile upisane sa pravom korišćenja i raspolaganja u korist „Agrotrenda“, a u čijem posjedu je bio Franjevački manastir. Također, apelant je naknadno izgubio pravo i na nekretnine upisane u zk.ul. br. 255 i 400 k.o. Živalji koje su upisane sa 1/1 na „Agrotrend“, kao pravo vlasništva-raspolaganja i korišćenja. Ukazano je da je odredbama čl. 18. i 8. Uredbe o upisu u javne knjige nekretnina i prava na nekretninama u postupku privatizacije („Službene novine F BiH“ br. 45/99 i 48/00) regulisano da se uz program privatizacije obavezno dostavlja izvod iz zemljišnih knjiga za nekretnine, koje su predmet privatizacije, a članom 19. da će Agencija rješenjem odbiti program privatizacije, ako nisu dostavljena sva dokumenta ili analogno ako se ispostavi da predmetne nekretnine ne mogu biti predmet privatizacije, što u konkretnom slučaju nije učinjeno, pa je bilo potrebno tražiti poništenje rješenja o privatizaciji, jer iz zemljišno knjižnih izvadaka očigledno proizlazi da su u pitanju nekretnine, koje su bile predmet nacionalizacije. U situaciji kada nije traženo poništenje rješenja i kada na snazi egzistira ugovor o privatizaciji iz 2003. godine a imajući u vidu da je kako Agencija tako i apelant, koji je ugovorna strana mogao i morao (da postupa sa pažnjom koja se traži za ovakve poslove) izvršiti uvid u izvod iz javne knjige (zemljišno - knjižne izvatke) u kojima je jasno naveden upis i osnov upisa, nakon čega bi shvatio o čemu se radi te u konsultaciji sa nekim ko poznaje pravo (nepoznavanje prava ne ekskulpira) utvrdio da predmetne nekretnine u smislu odredbe člana 16.a Zakona o prometu nepokretnosti ne mogu biti stavljene u promet i u smislu odredbe člana 8. stav 2. Zakona o privatizaciji preduzeća i ne mogu biti iskazane u početnom bilansu. Posebno je ukazano da apelant u smislu čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije dokazao da su prethodno opisani razlozi vezani za uknjižbu predmetnih nekretnina bili uzrok što on nije ispunio svoje ugovorene obaveze.
6. Kantonalni sud je u svojoj odluci naveo, između ostalog, da je neosnovano apelantovo pozivanje na primjenu člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u konkretnom sporu, jer apelant ničim nije dokazao koju to obavezu iz ugovora Agencija nije ispunila da bi se mogao primijeniti član 124. ZOO-a. Također, ukazano je da se na primjenu tog člana uspješno može pozvati samo ona ugovorna strana koja je ispunila svoju ugovorenu obavezu u potpunosti, što se u konkretnom slučaju za apelanta ne može reći, a što nije ni sporno, budući da je samo djelomično ispunio svoju obavezu. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je odredbama člana
130. ZOO-a, propisano da povjerilac koji zbog neispunjenja dužnikove obaveze raskida ugovor, ima obavezu da to saopšti dužniku bez odlaganja te da je u konkretnom ugovoru Agencija povjerilac, a ne apelant, jer je apelant u obavezi osigurati zaposlenost, izvršiti ulaganja, izmiriti zatečena dugovanja preduzeća, te dati garancije za izvršenje ugovorenih obaveza, a ne Agencija, što ukazuje da bi razloge za raskid predmetnog ugovora zbog neispunjenja bili na strani Agencije, a ne na strani apelanta. Neutemeljenim su ocijenjeni i navodi o materijalnim nedostacima na predmetu prodaje, kao razlog za raskid predmetnog ugovora jer prema odredbi člana 478. stav 1. ZOO-a, prodavač odgovara za materijalne nedostatke stvari koje je ona imala u času prelaza rizika na kupca, bez obzira na to da li mu je to bilo poznato, a prema stavu 2. iste odredbe, prodavač odgovara i za one materijalne nedostatke koji se pojave poslije prelaza rizika na kupca ako su posljedice uzroka koji je postojao prije toga. Citirane su odredbe člana 479. ZOO u kojim je propisano kada nedostatak postoji te odredbe člana 480. stav 1. istog zakona, kojim je propisno da prodavač ne odgovara za nedostatke iz tač. 1. i 3. prethodnog člana, ako su u času zaključenja ugovora bili poznati kupcu ili mu nisu mogli ostati nepoznati. S tim u vezi, ukazano je da su se u strukturi kapitala preduzeća ,,Agrotrend“ u državnom vlasništvu, između ostalog nalazila i stalna sredstva, nekretnine iz k.o. Živalj i k.o. Sutjeska. Za Kantonalni sud je nesporna činjenica da su sporne nekretnine imale potrebna svojstva za redovnu upotrebu, tj. za poljoprivrdnu proizvodnju, čemu su služile i prije postupka privatizacije, jer je na njima pravo raspolaganja u cilju obavljanja poljoprivredne proizvodnje imalo preduzeće ,,Agrotrend“, odnosno sporne nekretnine imale su potrebna svojstva za redovnu upotrebu u momentu zaključenja ugovora o privatizaciji.
7. Također je ukazano da je apelantov prednik (Fadil Šolbić), kao direktor, odnosno zakonski zastupnik preduzeća ,,Agrotrend“, bio odgovoran za zakonitost rada preduzeća te kasnije i kao kupac znao, odnosno morao znati za činjenicu da su sporne nekretnine izuzete iz prometa. Naglašeno je da ova činjenica proizilazi i iz člana 15. stav 2. ugovora o privatizaciji iz 2003. godine, kojom je regulisano da je do stupanja na snagu Zakona o restituciji u Federaciji BiH, kupac obavezan da za predmetno zemljište, kao i drugo zemljište, koje u smislu odredbe člana 8. Zakona o privatizaciji preduzeća koristi, sklopi sa Ministarstvom za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo Zeničko – dobojskog kantona ugovor o korištenju, temeljem Zakona o koncesiji. Također, Kantonalni sud je ukazao da činjenica da je kupac znao da sporno zemljište nije u prometu, proizilazi i iz odredbe člana 9. Anex-a ugovora o privatizaciji, kojom odredbom je izmijenjen član 15 osnovnog ugovora, ali je na isti način regulisao obavezu kupca u pogledu zemljišta, tj. da sa Ministarstvom za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo Zeničko – dobojskog kantona ugovor o korištenju, temeljem Zakona o koncesiji.
8. Nadalje, vezano za postojanje materijalnih nedostataka na predmetu prodaje (stvarima nekretninama), ukazano je da apelant nije postupio na način propisan članom 484. stav 1. a u vezi sa odredbom člana 484. stav 1. ZOO-a. Slijedom toga, ocijenjen je neosnovanim apelantov navod o postojanju skrivenih materijalnih nedostataka na spornim nekretninama, jer žalba u tom pravcu na postojanje takvih nedostataka ničim ne ukazuje, pa ni na činjenicu da se taj nedostatak pokazao nakon prijema stvari, koji se nije mogao otkriti uobičajenim pregledom prilikom preuzimanja stvari (skriveni nedostatak), kako to proizilazi iz odredbe člana 482. stav 1. ZOO-a. U skladu sa navedenom odredbom kupac je dužan, pod prijetnjom gubitka prava, da o tom nedostatku obavijesti prodavca u roku od osam dana, računajući od dana kad je nedostatak otkrio, a kod ugovora u privredi bez odlaganja. Također, prema stavu 2. iste odredbe, prodavač ne odgovara za nedostatke koji se pokažu pošto protekne šest mjeseci od predaje stvari, izuzev ako je ugovorom određen duži rok. U konkretnom slučaju protekli su svi rokovi iz navedene odredbe, jer je ugovor o privatizaciji zaključen 7. januara 2003. godine, a Anex ugovora o privatizaciji 1. juna 2004. godine, dok su sporne nekretnine već bile u posjedu apelanta..
9. Neutemeljenim je ocijenjeno i paušalno pozivanje apelanta na postojanje pravnih nedostataka na spornim nekretninama jer prema odredbi člana 508. stav 1. ZOO-a, prodavač odgovara ako na nekoj stvari postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom. Ukazano je da protiv apelanta nije vođen postupak niti je donesena pravomoćna odluka, koja isključuje, umanjuje ili ograničava prava apelanta na spornim nekretninama, a koja prava je taj neko treći imao u vrijeme zaključenja ugovora o privatizaciji iz 2003. godine odnosno Anex-a ugovora.
10. Kantonalni sud je istakao da je tačno da je od strane Franjevačkog samostana protiv preduzeća „Agrotrend“ vođen postupak radi poništenja odluka o upisu prava vlasništva u zemljišnjim knjigama, ali ne i postupak protiv apelanta u pogledu postojanja nekog prava trećeg na spornim nekretninama, u ovom slučaju Franjevačkog samostana u vrijeme zaključenja ugovora, koji postupak je okončan pravomoćnom presudom i kojom su utvrđena prava trećeg koja isključuje, umanjuje ili ograničava prava apelanta na spornim nekretninama. Postupak utvrđenja prava trećeg koja isključuje, umanjuje ili ograničava prava apelanta na spornim nekretninama, još uvijek nije ni moguće voditi, a iz razloga što sporne nekretnine potpadaju pod primjenu budućeg Zakona o restituciji. Ovakav zaključak potvrđuje podnesak kupca Fadila Šolbića, kao direktora društva broj 12/02 od 30. maja 2002. godine, Agenciji u kojem je naveo: „Što se tiče zahtjeva Franjevačkog samostana na za povrat zemljišta, on može biti aktuelan tek nakon donošenja Zakona o restituciji. Kada će i hoće li biti taj zakon donesen, kako će se regulisati proces povrata predmeta restitucije, te ostale detalje oko ovog značajnog i velikog posla, u ovom momentu, bez postojanja zakona, niko ne može predvidjeti“. Slijedom toga, Kantonalni sud je zaključio da je kupac Šolbić Fadil, a tako i apelant, koji je stupio na njegovo mjesto Anex-om ugovora o privatizaciji kao kupac znao, odnosno bio obavještan da će nekretnine koje su predmet privatizacije, biti obuhvaćene restitucijom (član 9 Anex-a ugovora).
11. Odlučujući o reviziji apelanta protiv drugostepene presude Vrhovni sud je donio Presudu broj 43 0 P 007931 12 Rev od 14. februara 2013. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove Općinskog i Kantonalnog suda te revizijske prigovore apelanata. Vrhovni sud je, između ostalog, ukazao da je Kantonalni sud iscrpno i razložno u presudi obrazložio da se u vezi sa zaključenjem ugovora stranaka ne može govoriti o skrivenim manama, materijalnim i pravnim nedostacima na predmetu prodaje, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a. I prema stavu Vrhovnog suda, pravilno sud nižestepeni sudovi zaključili da je Fadil Šolbić kao direktor, odnosno zakonski zastupnik preduzeća „Agrotrend“, a kasnije i kao kupac, čija je prava i obaveza iz ugovora preuzeo apelant, znao odnosno morao znati za činjenicu u momentu zaključenja ugovora o privatizaciji, kao kupac da su sporne nekretnine izuzete iz prometa. Ova činjenica, kako je ponovio Vrhovni sud, proizilazi i iz člana 15. stav 2. ugovora o privatizaciji iz 2003. kao i člana 9. Aneksa ugovora, kojom odredbom je izmijenjen član 15. temeljnog ugovora. Slijedom toga, Vrhovni sud je ocijenio pravilnim njihov zaključak da ne postoje razlozi za jednostrani raskid ugovora i aneksa ugovora, jer nisu osnovani razlozi koje je naveo apelant u izjavi za jednostrani raskid ugovora (skrivene mane, pravni i materijalni nedostaci na predmetu ugovora), kao ni razlozi, koje predviđa odredba člana 18. ugovora zbog kojih ugovorna strana može tražiti jednostrani raskid ugovora. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da utvrđenje da su izvršene uknjižbe nekretnina na preduzeće ,,Agrotrend“ proglašene ništavim, ukazuje na ništavost dalje poduzetih pravnih radnji, donesenih odluka i zaključenih pravnih poslova, pod uslovima propisanim zakonom i brisanje posljedica, koje su iz toga proizašle, a ne na osnovanost zahtjeva za jednostrani raskid ugovora i otklanjanje posljedica nastalih njegovim zaključenjem, odnosno vraćanje uloženih sredstava. Pored toga Vrhovni sud je istakao da za rješenje ove pravne stvari nisu relevantni apelantovi da su ugovor o privatizaciji iz 2003. godine i aneks tog ugovora apsolutno ništavi jer apelant u postupku nije postavio tužbeni zahtjev u tom smislu, pa o tome sud o tome nije ni mogao odlučivati. Također, nema uticaja na rješenje ove stvari apelantov navod da se više puta bezuspješno obraćao Agenciji radi izmjene ugovora jer mogućnost pregovaranja stranaka i dalje postoji.
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da su su redovni sudovi pogrešno primijenili pozitivno - pravne propise. Također smatra da su mu redovni sudovi, stavom da „nije imao pravo na jednostrani raskid ugovora, pa samim tim ni na ovu tužbu“ uskratili pravo na pristup sudu. Opisuje postupak vezan za privatizaciju „Agrotrenda“ i postupanje Agencije u vezi s tim postupkom te činjenice zbog kojih smatra da je, suprotno stavu redovnih sudova u osporenim presudama, njegov tužbeni zahtjev osnovan. U tom kontekstu naročito prigovara da nekretnine koje su ušle u vrijednost prodatog kapitala, a koje su ranije nacionalizovane od Franjevačkog samostana nisu ni smjele biti predmetom privatizacije. Ukazuje da se preduzeće „Agrotrend“ primarno bavi „ovčarskom i peradarskom proizvodnjom“ te da se gubitkom prava korištenja nad nekretninama, gubi i mogućnost njegovog rada i obavljanja osnovne djelatnosti, pa se stoga “izgubila svrha ugovora“. Navodi da je u sudskom postupku, dostavio dokaze (Izvještaji Sektora za kontrolu ugovora od 22. januara i 10. aprila 2007. godine) iz kojih je vidljivo da je ovaj Sektor, prilikom kontrole, konstatovao da je Agencija postupila suprotno članu 8. Zakona o privatizaciji preduzeća, te da je “Rješenje o odobravanju Početne bilance stanja i programa privatizacije br. 20-01-155/00 od 6. aprila 2000. godine ništavo, a tako provedena privatizacija nezakonita”. Smatra da je Agencija očigledno postupila suprotno pozitivnim zakonskim propisima kada je dozvolila ovakav početni bilans, kada je prihvatila da nekretnine koje potpadaju restituciji uključi u strukturu stalnih sredstava i proda kupcu. Smatra da je pogrešan stav redovnih sudova da se trebaju primijeniti samo razlozi za raskid navedeni u članu 18. ugovora o privatizaciji a da se ne može primijeniti ZOO jer ni jednom odredbom zaključenog ugovora nisu stavljene van snage (a nisu ni mogle biti) sve odredbe ZOO-a, koje se odnose na prava kupca na raskid ugovora. Ukazuje da je jednostrani raskid ugovora, koji je u pismenom obliku dostavljen Agenciji od apelanta potpuno zakonit i dat u smislu člana 124. ZOO-a, jer Agencija, kao prodavač, mora odgovarati za pravne i materijalne nedostatke ugovora.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Što se tiče apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud, podsjeća na svoj ranije usvojeni stav o tome da ne postoji povreda prava na pristup sudu u situaciji kada je lice imalo pristup sudu pune jurisdikcije i pred kojim je lice tužbom zahtijevalo zaštitu svojih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 107/03 od 29. septembra 2004. godine, st. 25-28, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 54/04). U konkretnom slučaju, redovni sudovi su, povodom apelantove tužbe protiv Agencije na tri instance meritorno odlučili i u cijelosti ispitali osnovanost apelantovg tužbenog zahtjeva kako činjenično, tako i pravno. Dakle, Ustavni sud smatra da je apelant imao pristup sudu pune jurisdikcije, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da mu pristup sudu ni na koji način nije onemogućen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi iz apelacije o povredi prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije prima facie neosnovani.
16. Dalje u pogledu apelantovih navoda da su redovni sudovi pogrešnu primijenili pozitivno - pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto apelantov tužbeni zahtjev nema uporište u sadržaju izvedenih dokaza cijenjenih na način propisan članom 8. ZPP-a niti se na konkretnu pravnu situaciju mogu primijeniti odredbe ZOO-a kojima su propisani uslovi za raskidanje ugovora zbog neispunjenja (čl. 124. i 130.) niti odredbe ZOO-a kojima je propisana odgovornost prodavca za materijalne nedostatke (čl. 478., 479., 480., 482. i 484.) te odredbe kojima je propisana odgovornost prodavca za pravne nedostatke (čl. 508 i 509.). Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja jasno proizilazi da su redovni sudovi cijenili činjenicu da je apelantov prednik (Fadil Šolbić) kao direktor preduzeća „Agrotrend“, a kasnije i kao kupac, čija je prava i obaveza iz ugovora preuzeo apelant, znao odnosno morao znati za činjenicu da su sporne nekretnine izuzete iz prometa, temeljem odredbe člana 16.a Zakona o prometu nepokretnosti, jer se radilo o poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu, koje se nije moglo prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način s njim raspolagati, jer je pribavljeno društveno vlasništvo, između ostalog, na temelju Zakona o agrarnoj reformi i kolonijalizaciji u NR BiH. Ova činjenica je štaviše, kako su istakli redovni sudovi, navedena i u članu 15. stav 2. ugovora o privatizaciji iz 2003. godine, te odredbi člana 9. Aneksa ugovora, kojom odredbom je izmijenjen član 15. temeljnog ugovora ali je na isti način regulisana obaveza kupca u tom pogledu. Također, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ni stav Vrhovnog suda da nemaju uticaja na rješenje ove pravne stvari apelantovi navodi da su ugovor o privatizaciji iz 2003. godine i aneks tog ugovora apsolutno ništavi jer apelant u postupku nije postavio tužbeni zahtjev u tom smislu, pa o tome sud o tome nije ni mogao odlučivati. Imajući u vidu da su dakle redovni sudovi na tri instance u svojim odlukama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a naročito da je na zadovoljavajući način obrazložena primjena relevantnih propisa, konkretno odredaba ZPP-a i ZOO-a, Ustavni sud smatra da osporene odluke nisu proizvoljne, niti da su te odredbe proizvoljno primijenjene na štetu apelanta.
18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman