Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4203/13 (E. Š.)

Odluka donesena 20. 07. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4203/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4203/13, rješavajući apelaciju Edine Šabanac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Edine Šabanac.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 038042 12 Rev od 18. juna 2013. godine.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Edini Šabanac u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici Edini Šabanac zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Edine Šabanac, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 038042 12 Rev od 18. juna 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 003722 08 Rsz od 3.

oktobra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 017-0- P-07-002064 od 13. maja 2008. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Edina Šabanac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća podnijela je 12. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 038042 12 Rev od 18. juna 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Rs 003722 08 Rsz od 3. oktobra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu Općinski sud) broj 017-0-P-07-002064 od 13. maja 2008. godine. Podneskom od 4. novembra 2013. godine apelantica je dopunila apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i JU Umjetnička škola Bihać (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 7. i 8. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 8. juna 2016. godine, a Vrhovni i Općinski sud 10. juna 2016. godine.

4. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

6. Apelanticina pravna prednica J. Š. (u daljnjem tekstu: pravna prednica) je 30. maja 2005. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv tužene radi isplate razlike plaće i regresa.

7. Punomoćnica apelanticine pravne prednice je na ročištu od 19. novembra 2007. godine obavijestila Općinski sud da je apelanticina pravna prednica preminula 29. januara 2007. godine.

8. Apelantica je podneskom od 15. novembra 2007. godine dostavila Općinskom sudu Rješenje o nasljeđivanju broj 017-0-0-07-000579 od 13. novembra 2007. godine kojim je utvrđeno da zaostavštinu iza pravnog prednika čine potraživanja po osnovu neisplaćenih naknada - razlike plaća i regresa prema tuženoj, na kojoj imovini su nasljednicama proglašene apelantica s dijelom od 6/7 i A. Š. s dijelom od 1/7.

9. Podneskom od 11. januara 2008. godine apelantica je u svoje ime, i kao staratelj za poseban slučaj A. Š., opredijelila tužbeni zahtjev u kojem je tražila da im tužena po osnovu razlike plaća i regresa isplati određene novčane iznose u ukupnom iznosu od 23.831,82 KM.

10. Općinski sud je pripremno ročište održao 13. marta 2008. godine na kojem je predmet zaveden pod novi poslovni broj 017-0-P-07-002064 s obzirom da se zbog smrti pravne prednice više ne radi o sporu iz radnog odnosa.

11. Ročište za glavnu raspravu Općinski sud je održao 11. aprila 2008. godine, na kojem su provedeni dokazi saslušanjem vještaka ekonomske struke i čitanjem i uvidom u materijalnu dokumentaciju.

12. Općinski sud je Presudom broj 017-0-P-07-002064 od 13. maja 2008. godine obavezao tuženu da apelantici i A. Š. isplati određene novčane iznose na ime neisplaćenog regresa i razlike regresa, dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća. U obrazloženju navedene presude Općinski sud je naveo da je apelanticina prednica bila zaposlena kod tužene na poslovima pedagoga i da je u radnom odnosu bila sve do smrti 29. januara 2007. godine. Općinski sud je, obrazlažući odbijajući dio odluke, naveo da je odredbom člana 28. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 51/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) propisano da je osnovica za obračun plaće najniža plaća zaposlenika u srednjoj školi koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, računajući od dana primjene Kolektivnog ugovora, da osnovicu za plaćeni koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje svaka tri mjeseca vlada nadležnog kantona na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministra za finansije i ministra obrazovanja i sindikata, te da plaće zaposlenicima u srednjim školama ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. S obzirom na naprijed navedeno, Općinski sud je naveo da koeficijent složenosti poslova utvrđuje Vlada Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada), da je ta norma imperativnog karaktera, te da vrijednosti koeficijenta nije ovlašten da utvrđuje ni sud, ni vještak, niti bilo ko drugi osim Vlade. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da Vlada nije utvrđivala koeficijent složenosti poslova zaposlenima u srednjoj školi, tako da je zbog nedostatka koeficijenta složenosti poslova bilo nemoguće vršiti obračun plaća prema članu 28. stav 2. Kolektivnog ugovora. Općinski sud je dalje naveo da su dileme oko različitog tumačenja odredaba člana 28. Kolektivnog ugovora otklonjene zauzimanjem stava sudske prakse u Presudi Kantonalnog suda broj RSŽ-964/05 od 27. juna 2006. godine i Presudi Vrhovnog suda FBiH br. 070-0-REV-06-000967 od 17. oktobra 2006. godine prema kojima je, u skladu sa odredbom člana 28. stav 3. Kolektivnog ugovora, obaveza svakog tužioca da dokaže da je njegova plaća u spornom periodu bila manja od plaće službenika kantonalnih organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Ocjenjujući izvedene dokaze, Općinski sud je zaključio da apelantica i A. Š. nisu dokazale da je njihovoj prednici isplaćivana manja plaća nego zaposlenima u kantonalnim organima uprave iste stručne spreme i složenosti poslova, a da sud nije mogao prihvatiti tabelarni prikaz visine isplaćenih plaća jednom zaposleniku-službeniku Kantonalnog ministarstva finansija za period na koji se odnosi tužbeni zahtjev jer iz njega nije bilo moguće utvrditi koje je poslove taj zaposlenik obavljao i koliko je radnog staža imao, nego je vidljivo samo da je taj zaposlenik iste stručne spreme kao i apelanticina prednica, ali nije utvrđeno koje su složenosti poslovi koje je obavljao, bez čega se ne može utvrditi postojanje eventualne razlike plaća, niti njezina visina, što za posljedicu ima nemogućnost primjene člana 28. stav 3. Kolektivnog ugovora. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile isplate razlika plaća.

13. Kantonalni sud je Presudom broj 01 0 Rs 003722 08 Rsz od 3. oktobra 2011. godine, između ostalog, odbio kao neosnovanu žalbu apelantice i A. Š., izjavljenu protiv prvostepene presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je ocijenio da je neosnovan žalbeni prigovor da je Općinski sud proizvoljno i pogrešno tumačio odredbu člana 28. Kolektivnog ugovora, s obzirom da je prvostepeni sud detaljno interpretirao sadržaj navedene odredbe i dao valjane razloge kada je zaključio da apelantica nije dokazala da su njezinoj prednici plaće u spornom periodu bile manje od plaća službenika kantonalnih organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova, kao i da je prvostepeni sud dao valjane razloge zašto nije prihvatio tabelarni prikaz manje isplaćenih plaća koji je sačinila apelantica. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da metodologiju obračuna plaća po koeficijentima ne poznaje član 28. Kolektivnog ugovora, te da apelantica nije predložila vještačenje po vještaku finansijske struke koji bi utvrdio kolike su plaće apelanticinoj prednici isplaćene u spornom periodu, te iste uporedio s najmanje tri radnika visoke stručne spreme u kantonalnim organima uprave i utvrdio eventualnu razliku u novčanim iznosima.

14. Vrhovni sud je Presudom broj 17 0 Rs 038042 12 Rev od 18. juna 2013. godine reviziju apelantice i A. Š. odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju navedene presude, između ostalog, istakao da se sporno pravno pitanje odnosi na mogućnost primjene Kolektivnog ugovora u situaciji kada Vlada nije utvrdila koeficijente složenosti poslova za zaposlenike u srednjim školama. Vrhovni sud je zaključio da Vlada nije utvrdila koeficijent složenosti, zbog čega nije bilo moguće primijeniti Kolektivni ugovor za utvrđivanje koja je to najniža plaća koja je apelanticinoj prednici trebala biti isplaćena. Vrhovni sud je također istakao da u postupku nije ponuđen dokaz za primjenu odredbe člana 28. stav 3. Kolektivnog ugovora prema kojoj plaće zaposlenika u srednjim školama ne mogu biti manje od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova, zbog čega je i u ovom dijelu neprimjenjiv Kolektivni ugovor. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da je u pobijanoj odluci pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je žalba u ovom dijelu odbijena i potvrđena prvostepena presuda.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Apelantica je, između ostalog, navela da su redovni sudovi samo paušalno konstatirali da apelantica i A. Š. nisu dokazale da njihovoj prednici nije isplaćivana plaća u manjem iznosu od zaposlenika organa uprave s istom stručnom spremom i složenošću poslova, te da su redovni sudovi propustili utvrditi po kojim pravilima je obračunavana plaća i regres za godišnji odmor, te koju je plaću njihova prednica trebala primati, odnosno da li je tužena obračunavala i isplaćivala plaću prema odredbama Zakona o radu, Općeg kolektivnog ugovora i Granskog kolektivnog ugovora. Također, apelantica je navela da je postupak pred redovnim sudovima nerazumno trajao, zbog čega predlaže da joj Ustavni sud na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku isplati iznos od 500,00 KM za svaku godinu trajanja postupka.

b) Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju odluke, te da suprotno apelanticinom stavu, smatra da nisu povrijeđena njezina prava na pravično suđenje i imovinu, niti je primjena prava bila proizvoljna.

17. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju presude, dok u odnosu na dužinu trajanja postupka ističe da je od prijema predmeta do donošenja drugostepene (od 10. novembra 2008. godine do 3. oktobra 2011. godine) odluke proteklo dvije godine i deset mjeseci, što smatra primjerenim rokom i zbog čega smatra da odlučivanjem tog suda nije nastupila povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku.

18. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da iz sadržaja apelacije proizlazi da je apelacija podnesena zbog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), koji je važio u vrijeme vođenja postupka, relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 217.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

20. U Zakonu o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/02) relevantne odredbe glase:

Član 68.

Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

Član 69.

Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuje se najniža plaća, te uvjeti i način njenog usklađivanja.

Poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

21. U Kolektivnom ugovoru za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 51/00) relevantne odredbe glase: Član 28.

Osnovica za obračun plaća je najniža plaća zaposlenika u srednjoj školi koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, računajući od dana primjene ovog kolektivnog ugovora.

Osnovicu za plaće i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje svaka tri mjeseca vlada nadležnog kantona, na osnovu usuglašenog prijedloga kantonalnog ministra za financije i ministra obrazovanja i sindikata.

Plaće zaposlenicima u srednjim školama utvrđene na način iz stava 2. ovog člana ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova.

Član 30.

Složenost poslova određenog radnog mjesta utvrđuje se platnim razredom za koji se u skladu sa članom 28. ovog kolektivnog ugovora, posebno utvrđuje koeficijent složenosti.

Platni razredi u srednjim školama su:

IV. Poslovi visoke stručne spreme

8. Profesor-nastavnik, odgajatelj, pedagog-psiholog, bibliotekar, rukovodilac općeobrazovne, stručno teorijske ili praktične nastave, odgajatelj (zaposlenik u neposrednom odgojno-obrazovnom radu) VSS-VII stepen.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju apelantica smatra da su joj prava na koja se poziva u apelaciji povrijeđena odlukama redovnih sudova u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 Rs 038042 12 Rev od 18. juna 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelantica je osporenu presudu primila 15. augusta 2013. godine, a apelacija dostavljena 12. oktobra 2013. godine, iz čega slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelantica smatra da joj je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] I.Suđenje u razumnom roku Relevantna načela

27. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

28. Ustavni sud konstatira da je tužba u predmetnom postupku podnesena 30. maja 2005. godine i da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 Rs 038042 12 Rev od 18. juna 2013. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao nešto više osam godina.

Analiza razumnosti trajanja postupka

29. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni parnični postupak odnosi na tužbeni zahtjev apelanticine prednice za isplatu razlika plaća i regresa i da se, imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu.

30. U pogledu apelanticinog ponašanja, Ustavni sud konstatira da apelantica nije doprinijela dužini trajanja postupka. Osim navedenog, na osnovu priloženih dokumenata i odgovora na apelaciju, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je postupak od posebnog značaja za apelanticu.

31. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, za vrijeme dok se postupak vodio prema odredbama Zakona o parničnom postupku koje nalažu hitno postupanje u parnicama iz radnih odnosa, prema stanju u spisu prvo ročište održao nakon proteka više od dvije godine od podnošenja tužbe, na kojem je punomoćnica apelanticine prednice obavijestila Općinski sud da je apelanticina prednica preminula. Ustavni sud dalje zapaža da se, nakon što su parnični postupak preuzele apelantica i A. Š., parnični postupak nastavio voditi prema odredbama „redovnog“ parničnog postupka, te da je Općinski sud u relativno kratkom roku održao pripremno ročište (13. marta 2008. godine) i ročište za glavnu raspravu (11. aprila 2008. godine), te donio prvostepenu presudu od 13. maja 2008. godine. Ustavni sud dalje zapaža da su, nezadovoljne navedenom presudom, apelantica i A. Š. izjavile žalbu, te da je Kantonalnom sudu trebalo više od dvije godine i deset mjeseci od prijema predmeta (3. oktobra 2011. godine) da donese drugostepenu presudu od 3. oktobra 2011. godine, kao i da je Vrhovni sud o reviziji apelantice i A. Š. odlučio nakon proteka nešto više od jedne godine. U vezi s naprijed navedenim, Ustavni sud uočava da su dužini trajanja predmetnog parničnog postupka u najvećoj mjeri doprinijeli Općinski sud, koji je imao period znatne neaktivnosti u trajanju dužem od dvije godine, te Kantonalni sud kojem je trebalo više od dvije godine i deset mjeseci da donese odluku o žalbi. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Općinski i Kantonalni sud u odgovorima na apelaciju nisu detaljnije obrazlagali razloge nepostupanja, iz čega proizlazi da nema razumnog opravdanja za dužinu trajanja postupka pred tim sudovima. S druge strane, imajući u vidu da je Vrhovni sud odluku donio nakon proteka nešto više od godinu dana, Ustavni sud nije mogao primijetiti da je postupanje Vrhovnog suda u znatnoj mjeri doprinijelo dužini trajanja predmetnog postupka.

32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina parničnog postupka koji je okončan nakon proteka nešto više od osam godina ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda apelanticinog prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

33. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

34. Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da se konkretan parnični postupak prema zakonu ne smatra hitnim, te da je trajao nešto više od osam godina, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 1.200,00 KM.

35. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. II.Ostali aspekti prava na pravično suđenje

36. Iz apelacionih navoda također proizlazi da apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i u ostalim aspektima jer smatra da su redovni sudovi samo paušalno konstatirali da njihovoj prednici nije isplaćivana plaća u manjem iznosu od zaposlenika organa uprave s istom stručnom spremom i složenošću poslova, te da su redovni sudovi propustili utvrditi po kojim pravilima je obračunavana plaća i regres za godišnji odmor, te koju plaću je njihova prednica trebala primati.

37. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

39. U vezi s apelanticinim navodima, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 780/08 od 21. decembra 2010. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao slično činjenično i pravno pitanje kada su u pitanju potraživanja zaposlenika u srednjim školama na području Unsko-sanskog kantona na ime razlike plaća. U navedenoj odluci, Ustavni sud je istakao da: „Parnični sud raspolaže onim dokazima koje stranke predlože kako bi se utvrdile bitne činjenice. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je dosudio razliku plaća, međutim raspolagao je, između ostalog, kopijama platnih listi i nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke, koji je, budući da Kolektivni ugovor nije propisivao koeficijente, a Vlada kantona nije utvrdila koeficijent, razliku plaće izračunao tako što je 'uzeo' koeficijent iz Zakona o radnim odnosima, koji je množio sa 70% prosječne plaće u Federaciji BiH. Upravo obrazloženja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda ukazuju na obvezu stranaka da potraživanja iznesena u tužbenom zahtjevu moraju potkrijepiti dokazima, a da prvostupanjski sud zasniva odluku na nalazu vještaka sačinjenom na pogrešan način, što je nedopustivo, pogotovo što na taj način parnični sud na sebe 'preuzima normativnu djelatnost', a to nikako nije, niti smije biti u nadležnosti suda. […] Ustavni sud ne može konstatirati da je prvostupanjski sud mogao postupati na način na koji je postupao, tj. da on kao nezavisno tijelo ispravi propuste poslodavca, budući da parnični sud zakoniti postupak može voditi jedino u smislu ZPP-a, kako su i obrazložili Kantonalni i Vrhovni sud. Međutim, apelanti su imali mogućnost da na osnovu platnih listi i sl. dokaza, dokazuju da su primali manje plaće od uposlenih u organima uprave. Činjenica da nadležni organ nije utvrdio koeficijente nije sprječavala apelante da zahtijevaju svoja prava prema Kolektivnom ugovoru, tj. da dokazuju da su manje plaćeni od uposlenih u organima uprave. S tim u svezi, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju ne radi o nedostatku propisa na osnovu kojeg bi neko mogao ostvariti svoja prava, pa ga taj nedostatak u tome sprečava…“

40. Dovodeći naprijed navedeno u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost redovnih sudova u zaključku da u konkretnom slučaju, kod nesporne činjenice da Vlada USK nije utvrdila koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama, ne postoji osnov za primjenu člana 28. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora, a da s obzirom da u toku postupka nisu ponuđeni dokazi za primjenu člana 28. stav 3. Granskog kolektivnog ugovora prema kojem plaća zaposlenika u srednjim školama ne može biti manja od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova ne postoji osnov za primjenu člana 28. stav 3. Granskog kolektivnog ugovora. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, analizom svih dokaza, te dovodeći ih u međusobnu vezu, saglasno utvrdili da apelantica nije dokazala da je njezinoj pravnoj prednici isplaćivana plaća manja od plaće službenika kantonalnih organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova, pri čemu su istakli da iz tabelarnih prikaza visine plaća, isplaćenih službeniku Kantonalnog ministarstva finansija, na koji se apelantica poziva i u apelaciji, nije bilo moguće utvrditi koje je poslove taj zaposlenik obavljao i koliko je radnog staža imao ili koje su složenosti poslovi koje je obavljao. Ustavni sud također zapaža da su u predmetnom parničnom postupku redovni sudovi odlučivali na tri sudske instance, te da je apelantica u provedenom postupku isticala žalbene i revizione prigovore, o kojima su redovni sudovi odlučivali i dali razloge za svoje odluke. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica i u apelacionim navodima ponavlja svoje tvrdnje koje je već isticala u parničnom postupku i o kojima su redovni sudovi dali obrazloženja. Prema tome, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje koji se, u suštini, zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pri čemu Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima zasnovali osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

III.Ostali navodi

42. U pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju navedenih prava, u suštini, svode na navode o povredi prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati da li je došlo do povrede navedenih prava. VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak trajao više od osam godina, za što najveću odgovornost snose Općinski i Kantonalni sud koji su imali značajne periode neaktivnosti, a pri tome nisu istakli bilo kakve razloge nepostupanja.

44. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odbivši apelanticin tužbeni zahtjev, za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost niti u jednom segmentu na koji je apelantica neosnovano ukazala.

45. Na osnovu člana 59. st. 1, 2. i 3. i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4203/13 (E. Š.) | Sudska praksa | Aktio