Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2340/16 (S. B. iz Sarajeva)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Krivično djelo
- Pritvor
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 146
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2340/16
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2340/16, rješavajući apelaciju Sadudina Bećiragića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sadudina Bećiragića, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 526663 16 Kž 3 od 9. maja 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 526663 16 Kv 6 od 26. aprila 2016. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 3.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sadudina Bećiragića, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 526663 16 Kž 3 od 9. maja 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 526663 16 Kv 6 od 26. aprila 2016. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sadudin Bećiragić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kerim Čelik, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. juna 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 526663 16 Kž 3 od 9. maja 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 526663 16 Kv 6 od 26. aprila 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 10. juna 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalno tužilaštvo je odgovor dostavilo 17. juna 2016. godine. Općinski sud je odgovor dostavio 24. juna 2016. godine. Kantonalni sud, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 13. juna 2016. godine, u ostavljenom roku od pet dana nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 K 526663 16 Kv 6 od 26. aprila 2016. godine utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju neophodnost trajanja mjere pritvora iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. a) i c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), pa je apelantu kao optuženom produžen pritvor za dva mjeseca, tako da po ovom rješenju može trajati do 26. juna 2016. godine.
6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Rješenjem broj 65 0 K 526663 16 Kps od 19. februara 2016. godine potvrđena optužnica Kantonalnog tužilaštva kojom je apelantu stavljeno na teret da je počinio krivično djelo iznude iz člana 295. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i krivično djelo kažnjivo po članu 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije (u daljnjem tekstu: Zakon o oružju i municiji). Shodno navedenom, u skladu sa članom 151. stav 1. ZKPFBiH prilikom kontrole opravdanosti pritvora po isteku dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, Općinski sud je nakon izvršenog uvida u spis ocijenio da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelantu određen i produžen pritvor za naredna dva mjeseca. Općinski sud je ukazao i da su materijalni dokazi vraćeni Kantonalnom tužilaštvu, da je uvidom u spis utvrđeno da je glavni pretres otpočeo 29. marta 2016. godine, pa da je postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio navedena krivična djela ispitano na osnovu posljednjeg Rješenja o produženju pritvora broj 65 0 K 526663 15 Kv 5 od 2. marta 2016. godine u vezi sa činjenicom da je Rješenjem broj 65 0 K 526663 16 Kps od 19. februara 2016. godine potvrđena optužnica protiv apelanta, te da se u sudskom spisu ne nalaze dokazi ili informacije koji bi opovrgli utvrđenja navedena u predmetnom rješenju.
7. Općinski sud je istakao da je u Rješenju broj 65 0 K 526663 15 Kv 5 od 2. marta 2016. godine na osnovu provedenih dokaza: zapisnika MUP-a Kantona Sarajevo od septembra 2015. godine o prijemu usmene prijave podnijete od oštećenog S. P., zapisnika o saslušanju oštećenog S. P., izjave oštećenog S. P. date MUP-u Kantona Sarajevo u novembru 2015. godine, službene zabilješke MUP-a Kantona Sarajevo od 8. decembra 2015. godine kojom je realizirana naredba za provođenje posebne istražne radnje simulirano davanje potkupnine, audio materijala sačinjenog provođenjem naredbe Općinskog suda, zapisnika o pretresanju apelanta, potvrde o privremeno oduzetim predmetima, naredbe o pretresu stana koji koristi apelant, utvrđeno da postoje osnovi sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Naime, prema sadržaju detaljno interpretiranih navedenih dokaza, utvrđeno je da je apelant u dužem vremenskom periodu, koristeći ozbiljne prijetnje, prisilio oštećenog S. P. da mu na svoju štetu preda označeni novčani iznos, da ga je prinudio na zaključenje ugovora o garanciji na označeni novčani iznos koji mu je prethodno dao kao ponudu za označeni stan, da je prinudio oštećenog da proda stan I. K., na koji način je trebalo da mu izmiri obaveze, ali da je i nakon toga nastavio s prijetnjama, pa je oštećeni nastavio da mu mjesečno plaća označene novčane iznose, a kad je prestao, sačekala ga je osoba označenog prezimena koju je poslao apelant prijeteći mu pištoljem kao upozorenje, da je apelant od oštećenog tražio da mu isplati označeni novčani iznos na ime duga, da je prihvatio da mu na ime prvog dijela bude plaćeno 50.000,00 KM, pa je dogovoren sastanak između apelanta i oštećenog S. P., kojom prilikom je provedena i posebna istražna radnja simulirano davanje potkupnine, da je apelant preuzeo kovertu s novcem od oštećenog, nakon čega je lišen slobode, te mu je oduzeta navedena koverta sa označenim novčanicama. Najzad, ukazano je da je provođenjem naredbe o pretresu apelantovog stana pronađen i tom prilikom oduzet jedan manji pištolj označene marke sa pripadajućom municijom.
8. Nadalje, Općinski sud je ukazao da je izvršio uvid u zapisnike s glavnog pretresa, te utvrdio da dokazi izvedeni na glavnom pretresu potvrđuju postojanje osnova sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. U vezi s tim je ukazano da je navedeno potvrđeno i u iskazima svjedoka saslušanih na glavnom pretresu, i to: oštećenog S. P., I. K. koja je izjavila da je na apelantovu molbu kupila stan od oštećenog S. P. za koji nije dala novac jer je apelant u stvari bio taj koji je faktički kupio stan, S. M. koji je učestvovao u provođenju posebnih istražnih radnji simuliranog otkupa i tehničkog nadzora i snimanja razgovora. Također, ukazano je i da je svjedok M. M., saslušan na glavnom pretresu, potvrdio da je pozajmio novac od apelanta, da je ubrzo nakon toga apelant s bratom počeo dolaziti do njega tražeći povrat novca uz kamatu, da mu je, osim glavnice, dao određeni iznos novca i stan u označenoj vrijednosti, da mu je apelant tražio i kuću, te upućivao prijetnje i putem trećih osoba.
9. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da navedeni dokazi, te dokazi koji su priloženi uz optužnicu, kao i dokazi koji su već izvedeni na glavnom pretresu, potvrđuju postojanje osnova sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret.
10. Nadalje, Općinski sud je postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka
a) ZKPFBiH zasnovao na činjenici da apelant, pored državljanstva BiH, ima i državljanstvo Crne Gore, a da je članom 11. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima („Službeni list CG“ broj 4/2008) propisano, pored ostalog, kao uvjet za izručenje, da osoba čije se izručenje traži nije crnogorski državljanin. Također, ukazano je i da je apelant vlasnik pravne osobe u Crnoj Gori, odnosno da posjeduje imovinu, što ukazuje na čvrste veze s državom čijim organima nije dozvoljeno izručenje vlastitih državljana. Osim toga, zaključak da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva zasnovan je i na činjenici da je apelant boravkom u BiH izbjegavao izvršavanje kazne zatvora u trajanju od četiri godine koja mu je izrečena Presudom Višeg suda u Podgorici broj K – 112/2011 od 9. januara 2012. godine, te preinačena u dijelu odluke o kazni Presudom Apelacionog suda Crne Gore broj Kž-204/2012 od 12. oktobra 2012. godine. S tim u vezi je ukazano i da je na osnovu uvida u Presudu Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 385607 13 Kv od 10. decembra 2015. godine, kojom je preuzeto izvršenje navedene kazne u BiH, utvrđeno da je to učinjeno na osnovu zamolnice za pružanje pravne pomoći nadležnih organa Crne Gore, a ne, kako je apelant tvrdio, po njegovoj molbi jer mu porodica živi u BiH.
11. Nadalje, Općinski sud je zaključio da su se stekli uvjeti i za produženje mjere pritvora u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. S tim u vezi najprije je ukazano da se apelantu stavlja na teret krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri mjeseca do pet godina. Nadalje, kao naročite okolnosti Općinski sud je cijenio da iz izjave oštećenog S. P. proizlazi da mu je apelant još od marta 2013. godine iznuđivao novac i nekretnine, da je u navedenom periodu oštećeni na ime navodnog duga apelantu davao mjesečno označeni novčani iznos, a kad je prestao da mu je apelant upućivao prijetnje, pa je oštećeni iz straha za vlastitu sigurnost i sigurnost svoje porodice tokom 2014. godine na ime garancija za navodni dug zaključio više ugovora sa osumnjičenim koji se odnose na prodaju stanova, odnosno da su radnje prinude nastavljene i tokom 2015. godine, što je rezultiralo i predajom novca na označenom mjestu, kojom prilikom je apelant i lišen slobode. Također, ukazano je i na iskaz svjedoka M. M. dat na zapisnik u MUP-u Kantona Sarajevo, kao i njegov iskaz na glavnom pretresu, koji je potvrdio da je pozajmio novac od apelanta, da je pozajmljeni iznos uz dogovorenu kamatu i vratio, ali da je apelant tražio navedeni novčani iznos, koji je nakon njegovog odbijanja da plati apelant još povećao kao kamatu na kamatu, da je bio prinuđen da založi vlastitu kuću i potpiše ugovor da je primio označeni novčani iznos, da je prije zalaganja imovine primao svakodnevne prijetnje, te da su njegova porodica i on bili izloženi svakodnevnom pritisku, nakon čega je i potpisao predugovor o kupoprodaji. Također, svjedok M. M. je potvrdio i da su se pritisci nastavili i tokom 2011. godine, kada ga je apelant našao u Njemačkoj gdje je pobjegao sa porodicom da bi spasio porodicu i sebe, kao i da je, nakon što je saznao da je apelant uhapšen, došao u BiH da ga prijavi.
12. Shodno navedenom, Općinski sud je zaključio da upućivanje ozbiljnih prijetnji oštećenom S. P. u periodu od više od dvije godine, preko drugih osoba radi iznude novca i nekretnina, činjenica da je apelant osuđen na kaznu zatvora od četiri godine zbog međunarodnog krijumčarenja droge, za što je angažovao druge osobe, te imajući u vidu iskaz svjedoka M. M. od kojeg je apelant preko trećih osoba iznuđivao novac i nekretnine, ukazuje na apelantovu naročitu spremnost i upornost na vršenje krivičnih djela koja podrazumijevaju „predumišljaj, odnosno svijest i htijenje da se počini krivično djelo, uz angažman trećih lica“, predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će puštanjem na slobodu apelant ponoviti krivično djelo.
13. Najzad, Općinski sud je ukazao i da je razmotrio mogućnost izricanja apelantu drugih mjera iz čl. 140. i 140a. ZKPFBiH kao blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora. Svestranom analizom svih navedenih okolnosti, zaključeno je da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju dalje trajanje mjere pritvora prema apelantu, te da mjerama zabrane iz već navedenih razloga ne može biti otklonjena opasnost od bjekstva i ponavljanja krivičnog djela od strane apelanta.
14. Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 K 526663 16 Kž 3 od 9. maja 2016. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda.
15. Kantonalni sud je neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje da je pogrešan zaključak prvostepenog suda o postojanju osnova sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te da je žrtva zločinačke organizacije oštećenog S. P., pa da u njegovim radnjama, shodno institutu „krajnje nužde“, nema elementa krivičnog djela iznude. S tim u vezi je ukazano na razloge i obrazloženja iz prvostepenog rješenja, te su pobrojani dokazi i njihov sadržaj na kojim je prvostepeni sud zasnovao svoj zaključak o postojanju osnova sumnje. Na osnovu navedenog, neosnovanim su ocijenjeni i navodi o postojanju navodne zločinačke organizacije, opisani događaji i poslovni odnosi koji su u žalbi opisani u prilog tvrdnji o apelantovom postupanju u krajnjoj nuždi.
16. Kantonalni sud se u svemu saglasio s razlozima i obrazloženjima prvostepenog suda da su se stekli razlozi za produženje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. S tim u vezi je još ukazano i da iz spisa proizlazi da apelant ne posjeduje imovinu u BiH, kako je u žalbi tvrdio, i da s tim u vezi nisu dostavljeni dokazi, odnosno drugi dokazi koji bi uputili na apelantovu povezanost sa BiH. Na drugoj strani, s obzirom da u Crnoj Gori apelant posjeduje firmu, čiji je vlasnik, zaključeno je i da njegova, kao i egzistencija njegove porodice, ne bi bila dovedena u pitanje. Neosnovanim je ocijenjeno i apelantovo ukazivanje da je presudom Općinskog suda preuzeto izvršenje presude Višeg suda u Podgorici, pa da je i to dokaz da ima namjeru boraviti u BiH. S tim u vezi je ukazano i da je prvostepeni sud pravilno istakao da je preuzimanje izvršenja kazne izvršeno po zamolnici organa Crne Gore, a ne po apelantovoj molbi, kako je tvrdio i u žalbi.
17. Kantonalni sud je neosnovanim ocijenio i apelantove žalbene navode da ne postoji razlog za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH prema kojim u prvostepenom rješenju nisu navedene naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će dovršiti pokušano krivično djelo, odnosno pokušati izvršiti nova djela. Kantonalni sud je ukazao da je zaključak o postojanju naročitih okolnosti zasnovan, prije svega, na iskazima saslušanih svjedoka, oštećenog S. P., te M. M., iz kojih proizlazi da su u dužem vremenskom periodu bili izloženi iznuđivanju novca i nekretnina od strane apelanta, da je apelant pri tome koristio i prijetnje upućene preko drugih osoba, te da je već osuđen na kaznu zatvora zbog krijumčarenja droge, u koje svrhe je također koristio treće osobe.
18. Najzad, Kantonalni sud se saglasio sa stavom prvostepenog suda da se umjesto mjere pritvora ne mogu izreći mjere zabrane iz člana 140. ZKPFBiH, te zaključio da su s tim u vezi dati valjani razlozi koje prihvata i taj sud.
19. Ustavni sud je od Općinskog suda obaviješten da se na dan 24. juna 2016. godine apelant, po naprijed navedenim rješenjima, nalazi u pritvoru.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
21. Apelant ističe da je u konkretnom slučaju izostala suštinska kontrola razloga za produženje pritvora, tj. procjene da li u datom trenutku izvedeni dokazi zaista upućuju na zaključak da i dalje egzistiraju razlozi za određivanje pritvora, zbog čega je kontrola pritvora svaka dva mjeseca lišena svake svrhe i smisla. S tim u vezi je ukazao da je postojanje osnovane sumnje prvostepeni sud cijenio na osnovu posljednjeg rješenja o produženju pritvora, činjenice da je potvrđena optužnica, a da u sudskom spisu nema dokaza koji bi opovrgli zaključak u navedenom rješenju. S obzirom da je ukazano i da je spis vraćen Tužilaštvu, apelant ukazuje da je kontradiktorna tvrdnja da u spisu nema dokaza, te da proizlazi da mu je pritvor produžen zbog činjenice da je optužnica potvrđena. Po njegovom mišljenju, to je nedovoljno jer u okviru dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora, ukoliko izvedeni dokazi na glavnom pretresu dovode u sumnju zaključak o postojanju osnova sumnje, sud je dužan pritvor ukinuti. U prilog tvrdnji da redovni sudovi nisu cijenili okolnosti konkretnog slučaja apelant je ukazao i na dva nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke iz kojih proizlazi da ima ozbiljne zdravstvene probleme i da nije sposoban za izdržavanje kazne zatvora.
22. Nadalje, u opširnim apelacionim navodima apelant je iznio tvrdnju da je optužnica zasnovana na dokazima „rekla-kazala“, odnosno na nepotvrđenim tvrdnjama i izjavama S. P. Također, apelant tvrdi da je S. P. organizator kriminalne grupe, da je protiv njega podnijeta krivična prijava, te da je i sam bio žrtva prevarnih radnji S. P. koji mu duguje značajan novčani iznos koji mu je apelant isplatio na ime kupovine označenih nekretnina koje nikad nije i dobio u posjed. Također, ukazuje i da je prilikom postizanja dogovora sa S. P. u septembru 2015. godine radi vraćanja uplaćenog novca, ovaj organizirao nekoliko ljudi koji su izvršili napad na apelanta, nanijevši mu tjelesne povrede. Stoga smatra da je žrtva zločinačke organizacije, te da u njegovim radnjama, shodno institutu krajnje nužde, nema elementa krivičnog djela iznude.
23. Apelant tvrdi i da nisu ponuđeni dokazi i razlozi koji bi ukazali da on ima namjeru ili sklonost ka bježanju ili izigravanju pravde, osim navoda da ima dvojno državljanstvo i ničim dokazanih navoda da posjeduje imovinu, odnosno firmu u Crnoj Gori. Nadalje, apelant tvrdi da je netačna tvrdnja da nije ponudio niti jedan dokaz da posjeduje imovinu u BiH. U vezi s tim je ukazao da je uz prijedlog za ukidanje mjere pritvora i određivanje jemstva 15. januara 2016. godine ponudio bliže označeni stan i bliže označeni poslovni prostor u Sarajevu, koji su u vlasništvu njegove supruge. Također, apelant ukazuje da je u postupku pred redovnim sudovima isticao da je stalno nastanjen u Sarajevu već šest godina, gdje žive i njegova supruga i maloljetno dijete koje pohađa školu, da očekuje drugo dijete, te da je zbog supruginog zdravstvenog stanja prinuđen stalno boraviti u BiH, ali da su ovi njegovi navodi u potpunosti ignorirani. Apelant se pozvao na odluke Ustavnog suda u kojima je ukazano da samo činjenica da osumnjičeni, odnosno optuženi ima dvojno državljanstvo i imovinu u drugoj državi, bez navođenja okolnosti koje ukazuju makar na vjerovatnoću da postoji namjera ili sklonost ka bježanju, nisu dovoljni za određivanje pritvora iz razloga utvrđenih članom 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. Po njegovom mišljenju, redovni sudovi nisu ponudili ni valjane razloge i obrazloženja zašto u ovom kontekstu ne bi bila efikasna mjera zabrane oduzimanja dokumenta s kojim se može preći državna granica, mjera zabrane napuštanja prebivališta koju bi kontrolirala nadležna stanica policije. Najzad, apelant je pobrojao i pojedinačne dokaze na kojima zasniva tvrdnju da u Crnoj Gori ne posjeduje nikakvu imovinu, te da se njegova cjelokupna imovina nalazi u BiH (Sarajevu).
24. Apelant tvrdi i da u osporenim rješenjima nisu ponuđeni relevantni i dovoljni razlozi koji bi uputili na postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju da će ponoviti krivično djelo, odnosno nastaviti s vršenjem krivičnih djela. Po njegovim tvrdnjama, redovni sudovi su zaključak u ovom dijelu temeljili na iskazima S. P. i M. M., čija istinitost tek treba da bude utvrđena, pa da uzimanje ovih izjava kao tačnih u ovoj fazi postupka i zaključak na osnovu njih da kod apelanta postoji „predumišljaj odnosno htijenje da počini krivično djelo prinude“ vrijeđa pretpostavku nevinosti. On smatra da se osporena rješenja zasnivaju na „hipotetskoj pretpostavci“ bez i jednog dokaza, pa da je na ovaj način, protivno članu 5. Evropske konvencije, teret dokazivanja prebačen na njega. Također, ukazuje i da su redovni sudovi, pozivajući se na pravomoćnu krivičnu presudu kojom mu je izrečena kazna zatvora, propustili cijeniti da se ne radi o istovrsnim krivičnim djelima, što je, po njegovom mišljenju, rezultiralo nedopustivim stavom da svaka osoba koja jednom počini krivično djelo, ako ponovo bude osumnjičena, realno može očekivati da automatski bude pritvorena.
25. Apelant smatra da sve navedeno upućuje i na zaključak da su u obrazloženjima osporenih rješenja u potpunosti izostali razlozi i obrazloženja zbog čega u konkretnom slučaju ista svrha ne bi mogla biti ostvarena izricanjem mjera zabrane iz člana 140. ZKPFBiH.
26. Najzad, apelant je zatražio da se utvrdi da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te da mu se zbog povrede navedenog prava dodijeli odšteta u pravičnom iznosu, te da mu se „isplate i troškovi nastali radi utvrđivanja povrede prava na sigurnost i slobodu ličnosti i prava na pravično suđenje“.
b) Odgovor na apelaciju
27. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje kojim osporava postojanje osnovane sumnje, te uvjeta za određivanje mjere pritvora iz člana 146. stav 1. tač. a) i c) ZKPFBiH.
28. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su sva pitanja kako u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo tako i u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga, detaljno razmotrili i obrazložili redovni sudovi, te da su u osporenim rješenjima data validna obrazloženja. U prilog navedenom u odgovoru su iscrpno interpretirani dokazi na kojima je zasnovan zaključak o postojanju osnova sumnje da je apelant počinio krivično djelo, te o postojanju pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tač. a) i c) ZKPFBiH. V.Relevantni propisi
29. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 295.
Iznuda (1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist silom ili ozbiljnom prijetnjom prisili drugog da što učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.
(…)
30. Zakon o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije („Službene novine KS“ broj 38/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 52.
(Krivična djela) (1) Novčanom kaznom ili kaznom zatvora od šest mjeseci do dvije godine kaznit će se za krivično djelo:
a) ko bez odobrenja nabavi, drži ili nosi vatreno oružje, dijelove za vatreno oružje ili municiju, kada je za nabavljanje tog oružja, dijelova za oružje i municije potrebno odobrenje (član 8. st. (1), (2), (4), (5) i (6)),
b) ko proda vatreno oružje, dijelove za vatreno oružje ili municiju pravnom ili fizičkom licu koji nemaju odobrenje za nabavljanje te vrste oružja (čl. 19. stav (1) i 43. stav (1)) i
c) ko drugom da pištolj ili revolver na poslugu (član 29. stav (1)) ili ko da na poslugu lovačko oružje ili sportsko vatreno oružje licu koje za tu vrstu oružja nema oružni list (član 29. stav (2)).
(2) Za krivična djela iz stava (1) ovog člana obavezno se izriče i zaštitna mjera oduzimanja oružja, dijelova za oružje i municije.
(3) U izvršenju zaštitne mjere iz stava (2) ovog člana za krivično djelo iz stava (1) tač. b) i c) ovog člana oduzima se oružni list, odnosno odobrenje za držanje oružja.
31. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 140.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana sud može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 140a.
Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti,
b) zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja,
c) zabranu sastajanja sa određenim osobama,
d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom tijelu i
e) privremeno oduzimanje vozačke dozvole.
(2) Mjere zabrane iz stava (1) ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta kao i uz zabranu putovanja iz člana 140. ovog Zakona, ili kao zasebne mjere.
Član 140b.
Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.
(3) Osumnjičeni ili optuženi će se u rješenju o izricanju mjera zabrane upozoriti da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obavezu iz izrečene mjere.
(…) Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, (…)
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje pet godina ili teža kazna, (…) Član 151.
Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(…) Član 243.
Odlučivanje o optužnici (…) (3) Prilikom potvrđivanja optužnice sudija za prethodno saslušanje proučava svaku tačku optužnice i dokaze koje mu je dostavio tužitelj kako bi utvrdio postojanje osnovane sumnje.
(…) VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na navode o kršenju prava na pravi no su enje č đ
34. Prilikom ispitivanja dopustivosti u odnosu na apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
35. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već procesna rješenja donesena na prijedlog Tužilaštva za produženje mjere pritvora apelantu, pa proizlazi da postupak protiv apelanata nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
36. Saglasno navedenom, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
Dopustivost u odnosu na pravo na li nu slobodu i sigurnost č
37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 K 526663 16 Kž 3 od 9. maja 2016. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom da je osporeno rješenje donijeto 9. maja 2016. godine, a da je apelacija podnesena 6. juna 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelant pobija rješenja Kantonalnog i Općinskog suda tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost,
41. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
(…)
42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja su rješenja redovnih sudova donijeta u skladu sa članom 151. ZKPFBiH, kojim je propisano da se pritvor može odrediti, produžiti i ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice, te da kontrolu opravdanosti pritvora sud vrši svaka dva mjeseca. Nadalje, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nesporno proizlazi da je apelant lišen slobode i određena mu je mjera pritvora u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. u okviru krivičnog postupka, da bi bio izveden pred nadležni sud zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo. Naime, prema onome što je predočeno Ustavnom sudu, protiv apelanta je podignuta optužnica zbog osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret i u toku je glavni pretres pred redovnim sudom.
43. Ustavni sud podsjeća da osoba optužena za krivično djelo mora biti puštena na slobodu do okončanja suđenja ukoliko ne postoje „relevantni i dovoljni“ razlozi za kontinuirano lišavanje slobode (vidi Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), Smirnova protiv Rusije, aplikacije br. 46133/99 i 48183/99, stav 58, ECHR 2003-IX (izvodi); Becciev protiv Moldavije, aplikacija broj 9190/03, stav 53, 4. oktobar 2005. godine; Khodorkovskiy protiv Rusije, aplikacija broj 5829/04, stav 182, 31. maj 2011. godine).
44. Nadalje, postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila kažnjivo djelo je conditio sine qua non za zakonitost kontinuiranog lišavanja slobode, ali nakon proteka određenog vremena to nije dovoljno. U takvim slučajevima, Evropski sud smatra da mora utvrditi da li postoje drugi osnovi koje su dale sudske vlasti, a koji opravdavaju nastavak lišavanja slobode. Kada su takvi razlozi relevantni i dovoljni, Evropski sud smatra da treba utvrditi da li su nadležne vlasti iskazale posebnu pažljivost u vođenju postupka (vidi Evropski sud, Labita protiv Italije [GC], aplikacija broj 26772/95, stav 153, ECHR 2000-IV).
45. U dosadašnjoj praksi Evropskog suda utvrđena su četiri osnova koja opravdavaju lišavanje slobode osobe koja je optužena za krivično djelo do donošenja presude: rizik da se optuženi neće pojaviti na suđenju (vidi Evropski sud, Stögmüller protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, Serija A, broj 9, stav 15); rizik da će optuženi, u slučaju puštanja na slobodu, ometati administriranje pravde (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, 27. juni 1968. godine, stav 14, Serija A, broj 7) ili da će počiniti kažnjivo djelo (vidi Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, Serija A, broj 10, stav 9) ili uzrokovati javne nerede (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, Serija A, broj 207, stav 51).
46. U konkretnom slučaju apelant najprije tvrdi da su u obrazloženjima osporenih odluka izostali razlozi i obrazloženja koji bi uputili na nedvosmislen zaključak da postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, kao i da postoje zakonski razlozi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tač. a) i c) ZKPFBiH.
47. Ustavni sud podsjeća da postojanje osnovane sumnje da je počinjeno krivično djelo pretpostavlja postojanje činjenica i informacija koje bi zadovoljile objektivnog posmatrača da je osoba u pitanju mogla počiniti krivično djelo. Dalje, postojanje osnovane sumnje zahtijeva da činjenice na kojim se zasniva mogu potpadati pod neki dio kriminalnog ponašanja propisanog krivičnim zakonom. Pri tome, u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba).
48. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je postojanje osnova sumnje da je apelant počinio krivično djelo cijenjeno s obzirom na razloge i obrazloženja iz rješenja o produženju mjere pritvora apelantu od 2. marta 2016. godine, dokaze na kojim je ovo rješenje zasnovano, te dokaze koji su priloženi uz optužnicu i dokaze koji su u dosadašnjem toku postupka provedeni na glavnom pretresu. Apelant tvrdi da je kontradiktorno i neprihvatljivo pozivati se na obrazloženje ranijeg rješenja, posebno s obzirom na činjenicu da je prvostepeni sud istakao da je predmet vratio Tužilaštvu. Međutim, izuzev tvrdnje da je zaključak o postojanju osnova sumnje zasnovan na nepotvrđenim tvrdnjama i izjavama S. P., koje apelant naziva dokazom rekla-kazala, niti jedan drugi od pobrojanih dokaza apelant ne osporava i ne dovodi u pitanje. U ovom dijelu Ustavni sud zapaža da apelant nije osporio ili na bilo koji način negirao dokaze pribavljene provođenjem posebnih istražnih radnji: davanje simuliranog otkupa, kojom prilikom je i lišen slobode i oduzet mu novac koji je zahtijevao od oštećenog S. P. na ime navodnog duga, kao i nadzora i tehničkog snimanja čiji sadržaj je djelimično interpretiran u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja, iz kog proizlazi da se oštećeni S. P. žali na prijetnje i sačekivanja od trećih osoba, da mu apelant pojašnjava da on „mora da se obezbijedi“ i da mu S. P. duguje iznos od 800.000 KM sa kamatama na kamatu, te 1900 m stambenog prostora. Također, Ustavni sud zapaža da je u smislu člana 243. ZKPFBiH, na osnovu dokaza dostavljenih uz optužnicu, sud utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo iznude, a da li će to u toku postupka biti i dokazano van svake razumne sumnje zavisit će od rezultata dokaznog postupka na glavnom pretresu koji je u toku. Iz obrazloženja osporenih rješenja je evidentno da je sud u kontekstu ispitivanja postojanja osnovane sumnje prilikom produženja pritvora izvršio uvid u zapisnike s glavnog pretresa. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane apelantove navode da su u osporenim rješenjima izostali razlozi, odnosno da nisu ponuđeni dokazi na kojima je zasnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje kao uvjet za produženje mjere pritvora.
49. Nadalje, apelant tvrdi da su izostali i razlozi i dokazi na kojima je zasnovan zaključak da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora u smislu člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. Po njegovom mišljenju, u tom smislu nedovoljna je činjenica da on ima dvojno državljanstvo i ničim dokazana tvrdnja da ima imovinu u Crnoj Gori. Pri tome ukazuje da su redovni sudovi potpuno ignorirali i nisu cijenili njegove lične prilike koje upravo upućuju na zaključak da nema namjeru da pobjegne.
50. Ustavni sud podsjeća da se opasnost od bjekstva mora ocjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu da potvrde postojanje opasnosti od bjekstva ili da je učine toliko slabom da ne može opravdati pritvor za vrijeme trajanja suđenja (vidi Evropski sud, Yağcı i Sargın protiv Turske, 8. juni 1995. godine, stav 52, Serija A, boj 319-A). Opasnost od bjekstva mora se cijeniti u vezi s faktorima koji se tiču karaktera osobe u pitanju, njezinog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih vrsta veza sa zemljom u kojoj joj se sudi. Očekivanje teže kazne i težina dokaza mogu biti relevantni, ali to nije odlučujuće i mogućnost dobivanja garancija može biti korištena za neutralizaciju rizika od bjekstva (vidi Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, 27. juni 1968. godina, stav 10, Serija A, broj 8).
51. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju opasnosti od bjekstva cijenjen s obzirom na činjenicu koju ni apelant ne osporava, tj. da ima i državljanstvo Crne Gore čije pozitivno zakonodavstvo zabranjuje izručenje njezinih državljana, koja okolnost prema praksi Ustavnog suda, sama po sebi, bez dodatnih okolnosti ne može predstavljati razlog za određivanje pritvora po ovom osnovu (vidi Ustavni sud, pored ostalih, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1150/10 od 14. septembra 2010. godine, tačka 48, AP 2860/14 od 6. novembra 2014. godine, tačka 25, dostupne na www.ustavnisud.ba). Nadalje, u osporenim rješenjima je ukazano da apelant ima imovinu (firmu u vlasništvu) u Crnoj Gori, što bi mu omogućilo da osigura svoju i egzistenciju svoje porodice. Iz obrazloženja osporenih rješenja, kao ni iz odgovora Kantonalnog tužilaštva na apelantove navode, ne može se zaključiti na osnovu čega je ova činjenica i utvrđena. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji navodi da je u postupku pred redovnim sudovima predočio Uvjerenje Ministarstva finansija, Porezne uprave Crne Gore, od maja 2016. godine da ne posjeduje imovinu, odnosno firmu u Crnoj Gori. Međutim, navedeni razlozi, kako apelant i ukazuje u apelaciji, sami po sebi, nisu dovoljni za zaključak da postoji opasnost od bjekstva (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3850/15 od 3. februara 2016. godine, tač. 41. i 42, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su u vezi sa navedenim razlozima redovni sudovi cijenili i činjenicu da je apelant pravomoćnom presudom nadležnog suda Crne Gore iz 2012. godine osuđen na kaznu zatvora od četiri godine, te da je izvršenje te kazne izbjegavao boravkom u BiH. Pri tome, redovni sudovi su neosnovanom ocijenili apelantovu tvrdnju da je tražio izvršenje kazne u BiH jer mu tu boravi i porodica, s obzirom da je uvidom u presudu Općinskog suda kojom je preuzeto izvršenje ove kazne utvrđeno da je to učinjeno po zamolnici organa Crne Gore, a ne po apelantovoj molbi. Stoga, Ustavni sud smatra da sve navedene okolnosti, posmatrane u svojoj cjelokupnosti, ukazuju da su postojali relevantni i dovoljni razlozi za zaključak da su se stekli uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH za produženje pritvora apelantu.
52. Nadalje, apelant tvrdi i da su izostali razlozi i dokazi da postoje naročite okolnosti da će ponoviti krivično djelo u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
53. Ustavni sud podsjeća da je prema stavu Evropskog suda, kada se postavi pitanje da li postoji opasnost da kažnjivo djelo bude ponovljeno, razumno očekivati da sud uzme u obzir ozbiljnost posljedica kriminalnog djela. U tom smislu, Evropski sud smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima, kao što su: preduzimanje nedozvoljenih aktivnosti u dužem vremenskom periodu, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).
54. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi postojanje uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH zasnovali na činjenici da je apelant u dužem vremenskom periodu (više od dvije godine) upućivao prijetnje oštećenom S. P. preko trećih osoba radi iznude novca i nekretnina, da je isti obrazac primjenjivao i prema M. M., te da je pravomoćnom presudom nadležnog suda Crne Gore osuđen zbog krivičnog djela krijumčarenja droge, u koje svrhe je također koristio treće osobe uz naknadu od 500 eura. Na osnovu navedenog zaključeno je da kod apelanta postoji naročita spremnost i upornost ka vršenju krivičnih djela. Nadalje, ovakav zaključak zasnovan je na iskazima osoba saslušanih u svojstvu svjedoka: oštećenog S. P., te svjedoka M. M. Čak i kada bi se prihvatile osnovanim apelantove tvrdnje da je sam žrtva djelovanja organizacije, navodno uspostavljene od S. P., te da je radnje koje mu se stavljaju na teret preduzimao u nužnoj odbrani, koje okolnosti eventualno mogu biti relevantne u krivičnom postupku koji je u toku, ostaje iskaz svjedoka M. M. koji apelant ničim nije doveo u pitanje, kao i pravomoćna presuda nadležnog suda Crne Gore na koju su se redovni sudovi pozvali u prilog zaključku o apelantovoj spremnosti i upornosti ka vršenju krivičnih djela, zbog čega i preuranjeni zaključak da kod apelanta postoji „predumišljaj da se počini krivično djelo“ ne dovodi u pitanje pretpostavku nevinosti, nasuprot apelantovoj tvrdnji u apelaciji. Također, u obrazloženjima osporenih rješenja, na osnovu dokaza provedenih u dosadašnjem toku postupka protiv apelanta, ukazano je da je apelant od oštećenog S. P. zahtijevao iznos od 800.000 KM, da mu je oštećeni u određenom vremenskom periodu na mjesečnom nivou isplaćivao 4.000 eura, da je od njega zahtijevao i stambeni prostor u površini od 1900 m , kao i da je, prema iskazu svjedoka I. K., već iznudio stan. Također, prema iskazu svjedoka M. M., on je na ime duga apelantu, pored isplate u gotovom novcu, predao i stan u vrijednosti od 110.000 KM, a apelant je zahtijevao i predaju kuće čija vrijednost je procijenjena na 750.000 KM. Također, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu stavljeno na teret da je počinio krivično djelo iznude za koje može biti izrečena kazna zatvora od tri mjeseca do pet godina. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su postojali relevantni i dovoljni razlozi za zaključak da je ispunjen i uvjet iz člana 146. stav 1. tačka c)
ZKPFBiH.
55. Nadalje, apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja u potpunosti izostali razlozi i obrazloženja zbog čega ista svrha ne bi mogla biti ostvarena izricanjem mjera zabrane iz člana
140. ZKPFBiH, zasnivajući ovu tvrdnju na razlozima zbog kojih smatra da ne postoje razlozi i dokazi za zaključak o postojanju osnovane sumnje, te opasnosti od bjekstva, odnosno ponavljanja krivičnog djela. S obzirom da je u ovoj odluci već zaključeno da su u obrazloženjima osporenih rješenja dati relevantni i dovoljni razlozi u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje kao i opasnosti od bjekstva i opasnosti od izvršenja, odnosno ponavljanja krivičnog djela, te da je u obrazloženju osporenih rješenja ukazano da je svestranom analizom svih navedenih okolnosti zaključeno da postoje objektivni razlozi koji opravdavaju dalje trajanje mjere pritvora prema apelantu, da mjerama zabrane iz već navedenih razloga ne može biti otklonjena opasnost od bjekstva i ponavljanja krivičnog djela od strane apelanta, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane apelantove navode u ovom dijelu.
56. Najzad, Ustavni sud zapaža da ni iz apelantovih navoda kao ni dokumenata koji su predočeni uz apelaciju nije moguće zaključiti da u dosadašnjem toku postupka sudovi u vođenju postupka nisu iskazali i posebnu pažljivost.
57. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pri odlučivanju o produženju mjere pritvora apelantu nakon potvrđene optužnice, u okviru redovne dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora, ponudili relevantne i dovoljne razloge za zaključak da postoje osnovi sumnje da je apelant počinio krivično djelo iznude, te da postoji opasnost od bjekstva i opasnost od izvršenja i ponavljanja krivičnog djela.
58. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući o produženju mjere pritvora apelantu nakon potvrđivanja optužnice u okviru redovne dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora, ponudili relevantne i dovoljne razloge za zaključak da postoje osnovi sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, te da postoji opasnost od bjekstva i opasnost od izvršenja, odnosno ponavljanja krivičnog djela.
60. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman