Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2755/13 („PROGRES“ DOO Novi Sad, Republika Srbija)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Konverzija i denominacija
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2755/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP 2755/13, rješavajući apelaciju „PROGRES“ DOO Novi Sad, Republika Srbija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „PROGRES“ DOO Novi Sad, Republika Srbija podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 012389 11 Rev od 29. marta 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 012389 10 Pž od 12. maja 2011. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 012389 08 Ps od 26. januara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „PROGRES“ DOO Novi Sad, Republika Srbija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Omer Abdagić, advokat iz Cazina, podnio je 24. juna 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 012389 11 Rev od 29. marta 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 012389 10 Pž od 12. maja 2011. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 012389 08 Ps od 26. januara 2010. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Ps 012389 08 Ps od 26. januara 2010. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio od tuženog „AGROKOMERCA“ DD Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tuženi) isplatu duga od 688.272,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 4. marta 2002. godine i naknadu troškova postupka u iznosu od 38.643,65 KM (stav I izreke presude). Istom presudom apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove spora u iznosu od 5.955,43 KM sve u roku od 30 dana računajući od dana donošenja presude (stav II izreke), dok je zahtjev tuženog za naknadu troškova spora u preciziranom iznosu odbijen kao neosnovan (stav III izreke).
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nespornim utvrđeno da su apelant i tuženi bili u međusobnim poslovnim odnosima u okviru kojih je apelant tuženom vršio isporuku robe iz svog asortimana a tuženi apelantu robu iz svog poslovnog asortimana. Također, je utvrđeno da je međusobna poslovna aktivnost bila intenzivna sve do kraja 1992. godine kada je zbog ratnih događaja nastao zastoj u izvršavanju međusobnih obaveza. Nadalje, je utvrđeno da su apelant i tuženi 4. marta 2002. godine u Velikoj Kladuši zapisnički izvršili sravnjavanje svojih poslovnih knjiga i o tome sačinili zapisnik u kojem su saglasno iskazali dugovna salda jednog prema drugom tako da je ukupan dug tuženog prema apelantu iznosio 688.272,00 DEM. Utvrđeno je da je zapisnik u ime tuženog potpisao Enes Demirović, potpredsjednik Upravnog odbora i koordinator za funkcionalno područje marketinga, budući da je bio šef nabave u vrijeme nastajanja obaveza i jer je bio upoznat sa slučajem. Dalje je navedeno da su se u vrijeme sačinjavanja zapisnika apelant i tuženi dogovorili da sva potraživanja apelanta koja su bila izražena u YU dinarima svedu na njemačku marku kako bi se lakše vršio obračun vrijednosti preuzete robe. Općinski sud je naveo da apelant tužbom potražuje iznos od 688.272,00 KM za koji je u provedenom dokaznom postupku sud utvrdio da je neosnovan. Naime, kako je utvrđeno iz priloženih računa koje je sud cijenio kao dokaze proizlazi da su potraživanja apelanta iskazana u YU dinarima, zatim da su stranke u sporu same izvršile konverziju YU dinara u DEM. Utvrđeno je da potraživanja apelanta i tuženog potječu iz 1992. godine pa je konverzija YU dinara u DEM izvršena suprotno zakonskim propisima zbog čega je sud nije prihvatio neovisno što su je potpisali apelant i tuženi. U konkretnom slučaju, kako je utvrdio Općinski sud, radi se o obavezi nastaloj u YU dinarima pri čemu nije dogovoreno plaćanje u DEM. U takvoj situaciji prema načelu monetarnog nominalizma, propisanog odredbama člana 394. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), obaveze u YU dinarima konvertuju se prema odredbama odluke Vlade R BiH, (,,S1užbeni list R BiH“, broj 13/92) donesenoj na osnovu Zakona o novcu na način da se sve neizmirene novčane obaveze izražene u YU dinarima pretvaraju u obaveze u BH dinarima po kursu zamjene 10:1. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da se prema Zakonu o promjeni vrijednosti dinara ove obaveze denominiraju za 10.000 puta, a prema Zakonu o Centralnoj banci BiH monetama jedinica u BiH je konvertibilna marka i po tom osnovu se vrši konverzija BH dinara u odnosu 100:1. Primjenom navedenih propisa, kako je dalje utvrdio Općinski sud, obaveza tuženog, kada se izvrši konverzija na temelju citiranih zakonskih propisa, iznosi 29,932 KM.
4. Pored toga Općinski sud je, a povodom prigovora zastare potraživanja od strane tuženog, utvrdio da je potraživanje apelanta u konkretnom slučaju zastarjelo. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 374. ZOO kojom je propisano da međusobna potraživanja pravnih lica, kada je u pitanju promet robe, zastarijevaju pretekom roka od tri godine. Budući da je utvrđeno da su potraživanja apelanta dospijevala u vremenskom periodu od 31. marta do 31. decembra 1992. godine, Općinski sud je zaključio da je potraživanje apelanta po svim računima zastarjelo zaključno sa 31. decembrom 1995. godine, pri čemu zapisnik od 4. marta 2002. godine nije mogao prekinuti zastaru, jer je potraživanje u momentu potpisivanja zapisnika već bilo zastarjelo. Nadalje, suprotno tvrdnjama apelanta da se tuženi potpisivanjem zapisnika odrekao od već nastale zastarjele obaveze (shodno čl. 365. i 366. ZOO) Općinski sud je utvrdio da je zapisnik potpisao Enes Demirović, koji nije bio ovlaštena osoba za potpisivanje istog, budući da je u to vrijeme zakonski zastupnik tuženog bio Šemsudin Husić. Utvrđeno je da potpisivanjem zapisnika tuženi se nije odrekao zastarjelosti obaveze niti je predmetnim zapisnikom priznat dug. Općinski sud nije prihvatio tvrdnja apelanta da je Enes Demirović imao ovlaštenje od zakonskog zastupnika Šemsudina Husića iz razloga što apelant nije dokazao navedenu tvrdnju. Općinski sud je naveo da su postupak potpisivanja zapisnika obrazložili u svojim iskazima Enes Demirović i Šemsudin Husić, kojima je sud poklonio puno povjerenje. Osim toga navedeno je da je na temelju neposrednog saslušanja zakonskog zastupnika apelanta sud stekao uvjerenje da je zapisnik sačinio sam apelant budući da je sa računima i prilozima uz račune raspolagao samo apelant, odnosno tuženi u svom računovodstvu te račune nije posjedovao.
5. Kantonalni sud je presudom broj 17 0 Ps 012389 10 Pž od 12. maja 2011. godine djelimično uvažio žalbu apelanta i prvostepenu presudu u odnosu na troškove parničnog postupka preinačio tako što je apelant obavezan da plati tuženom na ime troškova parničnog postupka iznos od 5.767,40 KM umjesto iznosa od 5.955,43 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude, dok je u preostalom dijelu žalba apelanta odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u preostalom pobijanom dijelu potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je u pogledu odluke o glavnoj stvari istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev apelanta za isplatu potraživanog duga.
6. Apelant je protiv navedene presude Kantonalnog suda podnio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 17 0 Ps 012389 11 Rev od 29. marta 2013. godine odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su u razrješenju spornog odnosa, slijedom označenih pravila materijalnog prava, nižestepeni sudovi u pogledu odlučnih činjenica utvrdili navedeno činjenično stanje, kojim je, saglasno odredbama člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), vezan i Vrhovni sud kao revizijski sud. Zatim, Vrhovni sud je utvrdio da su nižestepeni sudovi pravilno prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu apelanta izveli zaključak da na strani tuženog ne postoje materijalno pravne pretpostavke iz kojih proizilazi njegova obaveza sadržana u tužbenom zahtjevu. Pri tome su nižestepeni sudovi, kako je smatrao Vrhovni sud, dali za svoju odluku jasne i potpune razloge, koje u cjelosti prihvata i taj sud, čime je pravilno izvršena primjena pravila materijalnog prava sadržanim u navedenim odredbama. S toga se po mišljenju Vrhovnog suda revizijski razlog apelanta koji se svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava pokazuje neosnovanim. Nadalje Vrhovni sud je istakao da je apelant u reviziji naveo da je Enes Demirović potpisao zapisnik i isti ovjerio pečatom tuženog, kojim da je dodatno deklarisan tuženi, ali i pozicija potpisnika kao ovlaštenog za potpisivanje Zapisnika i priznanje duga, posebno cijeneći sve utvrđene aktivnosti koje su prethodile njegovom potpisivanju, te da je sudu promaklo da je Enes Demirović bio i član, tačnije potpredsjednik Upravnog odbora tuženog, kao tijela kome odgovara i Šemsudin Husić, slijedom koje činjenice apelant nije smatrao za potrebno da upozna bilo koga sa rezultatima utvrđivanja obaveza. Po ocjeni Vrhovnog suda apelant iznošenjem navedenih revizijskih tvrdnji iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, na način da iznosi drugačije činjenično stanje iz kojeg izvodi svoj činjenični zaključak, čime uključuje prigovor pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz kog razloga se revizija, saglasno odredbama člana 240. stav 2. ZPP ne može izjaviti.
7. Nadalje, Vrhovni sud je utvrdio da se apelant neosnovano u reviziji pozvao na pogrešnu primjenu odredbi čl. 365, 366. i 387. ZOO koje se odnose na odricanje od zastarjelosti i priznanje duga, jer su kako je apelant tvrdio Zapisnikom apelant i tuženi utvrdili postojanje i visinu međusobnih potraživanja i dugovanja nastalih u periodu rata, odnosno 1992. godine, tako da taj zapisnik predstavlja ugovor o poravnanju, kao novi pravni posao kojim se priznaje zastarjela obaveza, odnosno dug i da je izvršeno odricanje od zastare. Navedene tvrdnje, po ocjeni Vrhovnog suda, nemaju svoje uporište u činjeničnim utvrđenjima i materijalno pravnim odredbama, primjenom kojih je razriješen sporni odnos u konkretnoj pravnoj stvari.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz odredbi člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant svoje navode o povredi tog prava argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da su osporene presude zasnovane na pogrešnoj ocjeni dokaza budući da je prvostepeni sud, između ostalog, zaključio da se potpisivanjem zapisnika od 4. marta 2002. godine tuženi nije odrekao zastare niti je priznao dug.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje u okolnostima konkretnog slučaja očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman