Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2085/16 (B. M.)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2085/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-2085/16, rješavajući apelaciju Behije Mušović, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Behija Mušović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 001915 14 Uvp od 18. februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Behija Mušović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 U 001915 14 Uvp od 18. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, kojom je odbijena apelanticina tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS), kojim je odbijena apelanticina žalba protiv prvostepenog upravnog akta, kojim joj je priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije u određenom mjesečnom iznosu.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da apelanticin prigovor, da joj nije pravilno utvrđen srazmjemi dio penzije nema osnova, jer je prvostepenim upravnim rješenjem, koje je potvrđeno osporenim aktom, u skladu sa odredbama Zakona o PIO i Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja BiH (u daljnjem tekstu: Sporazum), utvrđena visina penzije apelantice od 128 KM, u skladu sa članom 8. stav 2. Sporazuma, pravilno je utvrđena dužina ostvarenog penzijskog staža u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH, po 1 mjesec penzijskog staža. Dalje se navodi, da je primjenom formule iz člana 8. stav 1. Sporazuma, prvostepeni organ pravilno utvrdio srazmjemi iznos starosne penzije u iznosu od 64,05 KM, na koji apelantica saglasno navedenim propisima ima pravo. Vrhovni sud konstatuje, da je neosnovan apelanticin prigovor da joj je rješenjem obračunata penzija za samo 24 dana, što po članu 8. Sporazuma iznosi jedan mjesec penzijskog staža, a da preostali staž nije uzet u obzir, jer to ne proizlazi iz stanja upravnog spisa, te da je bez osnova i navod da je staž osiguranja ostvaren u bivšoj Bosni i Hercegovini u Višegradu koji pripada Republici Srpskoj, te joj je tuženi trebao priznati to u staž ostvaren u Republici Srpskoj, jer takav zahtjev nema uporišta u odredbama navedenog zakona i Sporazuma. Vrhovni sud, također, navodi da činjenično utvrđenje apelantica nije argumentovano osporila, da u zahtjevu ponavlja navode iz tužbe da i dalje smatra da joj penzija nije pravilno utvrđena, jer da ne odgovara najnižoj penziji propisanoj zakonom. Naime, taj prigovor ne utiče na pravilnost pobijane presude, jer članom 85. stav 1. Zakona o PIO je propisano da se korisniku kome je penzija određena u manjem iznosu od najmanjeg iznosa penzije utvrđenog ovim članom, isplaćuje najniža penzija, međutim, prema članu 86. istog zakona, odredbe člana 85. ovog zakona ne odnose se na srazmjerene penzije ostvarene primjenom međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju i Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sporovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja u BiH, a što je navedeno u pobijanoj presudi i osporenom aktu tužene. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud zaključuje, da se ukazuje pravilnim zaključak nižestepenog suda da apelanticina tužba nije osnovana, zbog čega je ista pravilno odbijena.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman