Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2344/15 (Z. Ž.)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Obavještenje o optužnici u kontekstu člana 5. EK
- Protek roka
- Izuzetna dopustivost - nema odluke suda
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje - općenito
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
- Lišavanje slobode
- Krivično djelo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2344/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2344/15, rješavajući apelaciju Zorana Žigića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. c) i h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Žigića, podnesena zbog nezakonitog lišenja slobode i izdržavanja kazne zatvora u odnosu na pravo na slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Žigića, podnesena protiv Presude Vrhovnog vojnog suda u Zvorniku broj IIK 67/97 od 2. decembra 1998. godine i Presude Vojnog suda u Banjoj Luci broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Žigića u dijelu kojim ukazuje da je već izdržao kaznu zatvora koja mu je izrečena pravomoćnom Presudom Vojnog suda u Banjoj Luci broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine, a o kojim navodima je odlučeno u postupku za nepravo ponavljanje krivičnog postupka Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 K 001527 13 Kž od 9.
septembra 2013. godine i Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 K 001527 13 Kv2 od 31. jula 2013. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zoran Žigić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa dr Slobodan P. Stojanović, advokat iz Beograda - Republika Srbija, podnio je 11. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je 19. maja i 7. oktobra 2015. godine dopunio apelaciju. Na zahtjev Ustavnog suda, apelant i njegov punomoćnik su 16. i 19. juna 2015. godine dostavili Ustavnom sudu punomoć za zastupanje. Apelant je 27. aprila 2016. godine dostavio zahtjev za donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom bi Ustavni sud „naložio Republici Srpskoj, odnosno njenim nadležnim organima, da apelanta odmah puste na slobodu“ do donošenja konačne odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde RS), Kazneno-popravnog zavoda u Foči (u daljnjem tekstu: KPZ Foča) i Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 29. juna 2015. godine i 6. januara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Ministarstvo pravde RS, KPZ Foča i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 13. i 23. jula 2015. godine, te 8. februara 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, te dokumentacije koju su uz odgovor na apelaciju Ustavnom sudu dostavili Ministarstvo pravde RS, KPZ Foča i Osnovni sud mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Vojnog suda u Banjoj Luci broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine (u daljnjem tekstu: Presuda broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine), koja je potvrđena Presudom Vrhovnog vojnog suda u Zvorniku broj IIK 67/97 od 2. decembra 1998. godine (u daljnjem tekstu: Presuda broj IIK 67/97 od 2. decembra 1998. godine), apelant (sa prebivalištem u Prijedoru) proglašen je krivim što je, na način pobliže opisan u izreci presude, u Prijedoru počinio krivična djela ubistvo (11. juna 1993. godine) iz člana 36. stav 2. tačka 3. Krivičnog zakona Republike Srpske - posebni dio (u daljnjem tekstu: KZRS) i teško djelo protiv sigurnosti ljudi i imovine (16. novembra 1992. godine) iz člana 177. stav 1. u vezi sa članom 172. stav 1. KZRS, za koja mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 15 godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, počev od 15. juna 1993. godine. Apelant je, po navedenoj presudi (broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine), do 16. aprila 1998. godine izdržavao kaznu zatvora u KPZ u Banjoj Luci.
6. Apelant je 16. aprila 1998. godine, po odluci nadležnih organa Republike Srpske, prebačen u Pritvorsku jedinicu Međunarodnog suda za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine (u daljnjem tekstu: MKSJ) u Den Hagu.
7. MKSJ je Presudom broj IT-98-30/1-T od 2. novembra 2001. godine, koja je potvrđena Presudom žalbenog vijeća MKSJ broj IT-98-30/1-A od 28. februara 2005. godine (dostupne na www.icty.org), apelanta proglasio krivim za krivična djela „ratnih zločina“, pobliže navedena u toj presudi, a koja su počinjena sredinom 1992. godine u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje i izrekao mu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 25 godina. Po odluci MKSJ, apelant je, počevši od 8. juna 2006. godine, izrečenu kaznu zatvora izdržavao u Republici Austriji.
8. Osnovni sud (u Prijedoru) je Aktom broj 77 0 K 001527 99 Iks od 16. januara 2009. godine preko Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde BiH) uputio nadležnom organu u Republici Austriji molbu za izručenje apelanta radi izvršenja kazne zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina po Presudi broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine. U molbi Osnovnog suda je, između ostalog, navedeno da je relativni rok zastarjelosti za izvršenje izrečene kazne zatvora 15 godina, a apsolutni rok 30 godina, računajući od dana pravomoćnosti presude u smislu odredbi čl. 97. i 99. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ. Slijedom podnesene molbe, Ministarstvo pravde BiH je u skladu sa odredbama Ugovora između SFRJ i Republike Austrije o izručenju od 1. februara 1982. godine, a koji je od bivše SFRJ preuzela Bosna i Hercegovina, na osnovu člana 428. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine uputilo Saveznom ministarstvu pravde Republike Austrije (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde Austrije) Molbu za izručenje apelanta broj 06-14-7346 04 od 9. marta 2009. godine. Ministarstvo pravde BiH je u molbi istaklo „da je krivično djelo počinjeno na teritoriji BiH, da je apelant državljanin BiH te da je dostupan državnim organima Republike Austrije, te da iznosi zahtjev da nakon provedenog postupka po ovoj molbi, dozvoli izručenje potraživanog apelanta, nakon što izdrži kaznu zatvora izrečenu po presudi MKSJ“.
9. Pokrajinski sud za krivične predmete u Gracu je odlukom od 11. juna 2010. godine odobrio izručenje apelanta Bosni i Hercegovini radi izvršenja kazne zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina po Presudi broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine, uz prethodno pribavljenu saglasnost MKSJ (tačka 1). Izručenje je uvjetovano poštovanjem načela specijalnosti (tačka 2). Izručenje je odloženo za period izvršenja kazne zatvora koju je izrekao MKSJ (tačka 3).
10. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv odluke o izručenju, Viši pokrajinski sud u Gracu je 22. septembra 2010. godine održao javnu i usmenu raspravu na kojoj su, između ostalih, bili prisutni apelant i njegov branilac i donio rješenje kojim se apelantova žalba odbija. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u prvostepenoj odluci navedeno da je Pokrajinski sud, radi izbjegavanja ponavljanja postupka, izvršio poređenje obrazloženja presuda Vojnog suda u Banjoj Luci i onog koje je donio MKSJ i utvrdio da se ne radi o identičnim krivičnim djelima tako da se izručenjem ne krši zabrana dvostrukog kažnjavanja.
11. Ministarstvo pravde Austrije je 5. augusta 2011. godine odobrilo apelantovo izručenje.
12. Pokrajinski sud za kaznena pitanja u Gracu je pod brojem 4HR 3/10 w od 27. novembra 2014. godine donio Dopis za izručenje kojim je određeno da se apelant treba izručiti Bosni i Hercegovini 16. decembra 2014. godine. U obrazloženju odluke je, između ostalog, navedeno da je odlukom predsjednika Mehanizma za međunarodne krivične sudove od 7. novembra 2014. godine apelantu odobren uvjetni otpust 16. decembra 2014. godine.
13. Ministarstvo pravde BiH je Aktom broj 06-13-7346/04 od 4. decembra 2014. godine obavijestilo Ministarstvo sigurnosti BiH i Graničnu policiju BiH o izručenju apelanta, te o potrebi preduzimanja odgovarajućih aktivnosti radi realizacije predmetnog izručenja.
14. Osnovni sud u Prijedoru je Aktom broj 77 0 K 001527 99 Iks od 9. decembra 2014. godine obavijestio KPZ Foča da se „upućuje osuđeni apelant, radi izdržavanja kazne zatvora u trajanju od 15 godina po pravomoćnoj Presudi broj IK:300/93 od 19. marta 1997. godine“. Navedeno je da će apelant, nakon izručenja sudskoj policiji, biti sproveden u KPZ Foča.
15. Izrečenu kaznu zatvora apelant izdržava u KPZ Foča, u koji ga je privela sudska policija 16. decembra 2014. godine.
16. Osnovni sud je Aktom broj 77 0 K 001527 99 Iks od 3. marta 2015. godine obavijestio KPZ Foča da se u kaznu zatvora koju apelant izdržava treba uračunati vrijeme koje je proveo u pritvoru, počev od 16. juna 1993. do 16. aprila 1998. godine, te vrijeme za koje je amnestiran u trajanju od jedne godine i 20 dana.
17. U međuvremenu, apelant je, Okružnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) podnio zahtjev za utvrđivanje da je kazna zatvora po Presudi broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine izdržana, kao i alternativni zahtjev za nepravo ponavljanje tog postupka i postupka po presudi MKSJ od 2. novembra 2001. godine. Apelant se u zahtjevu, između ostalog, pozvao i na Obavještenje Ministarstva pravde RS od 30. juna 2000. godine pod brojem 03/2-059307/2000 kojim je upućen da, nakon eventualno izrečene kazne zatvora, može podnijeti takav zahtjev. Odlučujući o podnesenim zahtjevima, Okružni sud je donio Rješenje broj 77 0 K 001527 13 Kv2 od 31. jula 2013. godine kojim je zahtjeve odbio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je apelant, suprotno iznesenim tvrdnjama, pred MKSJ i Okružnim sudom osuđen za različite krivično-pravne događaje, zbog čega je njegov zahtjev za utvrđenje da je izdržao kaznu zatvora po Presudi broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine neosnovan. Također, Okružni sud je zaključio da je neosnovan i apelantov alternativni zahtjev. S tim u vezi Okružni sud je ukazao na odredbe člana 341. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske kojim je određeno da je za donošenje jedinstvene kazne zatvora nadležan sud koji je donio najstrožu odluku. U konkretnom slučaju to je MKSJ, ali pravila tog suda ne poznaju ovo vanredno pravno sredstvo. Također, kako je naveo Okružni sud, nepravo ponavljanje postupka nije moguće pred Okružnim sudom i zbog drugog propisanog uvjeta za izricanje jedinstvene kazne zatvora kada je u pitanju sticaj krivičnih djela pošto odredba člana 42. tačka 2. Krivičnog zakona Republike Srpske propisuje da jedinstvena kazna zatvora mora biti stroža od svake pojedinačno utvrđene, a ne smije dostići njihov zbir.
18. Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je Rješenjem broj 77 0 K 001527 13 Kž od 9. septembra 2013. godine apelantovu žalbu, izjavljenu protiv Rješenja Okružnog suda broj 77 0 K 001527 13 Kv2 od 31. jula 2013. godine, odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke istakao da je Okružni sud pravilno postupio kada je odbio oba zahtjeva, o čemu je dao valjano obrazloženje u pobijanom rješenju koje prihvaća i Vrhovni sud.
19. Osim toga, apelant je Okružnom sudu podnio i zahtjev za prekid postupka i ukidanje klauzule pravomoćnosti i izvršnosti Presude (Vojnog suda Banja Luka) broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine, koji je Okružni sud Rješenjem broj 11 0 K 001527 14 Kv 3 od 23. jula 2014. godine odbio kao neosnovan. Odlučujući o žalbi apelantovog branioca na navedeno rješenje, Vrhovni sud je Rješenjem broj 77 0 K 001527 14 Kž 2 od 5. novembra 2014. godine žalbu odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u svom rješenju naveo da je ispitao pobijano rješenje u skladu sa žalbenim navodima i zaključio da je Okružni sud pravilno utvrdio da je protiv apelanta krivični postupak završen po procesnom zakonu koji je u to vrijeme bio na snazi i da je po tom zakonu nastupila pravomoćnost i izvršnost presude. Vrhovni sud je istakao da u situaciji kada je presuda pravomoćna i izvršna, postupak više ne teče, pa se slijedom toga „ne može ni prekinuti“, kao što to žalba pogrešno tvrdi.
20. Apelantov branilac se 20. januara 2015. godine obratio Ministarstvu pravde RS, tražeći podatke o apelantovom izdržavanju kazne zatvora u KPZ Foča, koji su mu Aktom broj 08.030/052- 453/15 od 5. marta 2015. godine dostavljeni. U tom aktu je navedeno da se apelant nalazi se u KPZ Foča na izdržavanju kazne zatvora u trajanju od 15 godina po Presudi broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine, koja je potvrđena Presudom broj IIK 67/97 od 2. decembra 1998. godine. Navedeno je da je apelanta u KPZ Foča privela sudska policija 16. decembra 2014. godine i da je na izdržavanje navedene kazne zatvora upućen na osnovu Uputnog akta Osnovnog suda broj 77 0 K 001527 99 Iks od 9. decembra 2014. godine. Osim toga, navedeno je da je Osnovni sud Aktom broj 77 0 K 001527 99 Iks od 3. marta 2015. godine obavijestio KPZ Foča da se u apelantovu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, i to od 15. juna 1993. godine do 16. aprila 1998. godine, kada je izručen MKSJ, kao i vrijeme za koje je apelant amnestiran u trajanju od 1 (jedne) godine i 20 (dvadeset) dana Rješenjem Vojnog suda Banja Luka broj IK-300/93 od 19. augusta 1999. godine.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
21. Apelant ukazuje na povredu prava na ličnu slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava na podnošenje „pravnog sredstava“ iz člana 13. Evropske konvencije. Navodi da mu od dana zatvaranja (16. decembra 2014. godine) do podnošenja apelacije nije uručen bilo kakav dokument o osnovu lišenja slobode i do kada će to lišenje slobode trajati. Opisuje da je 1992. godine učinio jedno, a 1993. godine drugo krivično djelo za koja mu je suđeno od strane vojnih sudova u Republici Srpskoj i izrečena ukupna kazna od 15 godina zatvora, zbog kojih je pritvoren 15. juna 1993. godine i da je od tada neprekidno lišen slobode. Ističe da ga je i MKSJ optužio za djela koja eksplicitno ne uključuju djela za koja su sudili sudovi u Republici Srpskoj, ali naglašava „da se radi o istom kontekstu, vremenu i mjestu, posebno u vezi progona nad Muslimanima zbog kojeg djela je osuđen od strane Tribunala u Hagu“. Navodi da su ga na osnovu optužnice MKSJ, za vrijeme pritvora koji su mu bili izrekli nacionalni sudovi i koji mu se uračunava u kaznu, nadležni organi Republike Srpske 16. aprila 1998. godine prebacili u Pritvorsku jedinicu u Hagu, ali da tom prilikom nije donesena nikakva odluka nacionalnog suda da mu se pritvor prekida ili da se na bilo koji drugi način tekući krivični postupak prekida, niti bilo kakva odluka da će mu se nastaviti suditi u odsustvu. Štaviše, kako tvrdi, nakon transfera u Hag, još skoro osam mjeseci mu je nastavljeno suđenje pred drugostepenim sudom kao sa osobom koja nije odsutna, uz puno znanje sudova da se nalazi pritvoren pred Međunarodnim sudom, te je i donijeta drugostepena presuda 2. decembra 1998. godine, čime je krivični postupak u Republici Srpskoj pravomoćno okončan. Ističe da mu drugostepena presuda nikad nije uručena. Smatra da je izdržao izrečenu kaznu zbog djela iz 1992. i 1993. godine, te da nema više nikakve osude po kojoj bi trebao izdržavati neku kaznu i da se u KPZ u Foči nalazi neosnovano lišen slobode. Također, smatra da je za ta djela „i krivično gonjenje i izdržavanje kazne zastarjelo“. Smatra da je njegovo izdržavanje kazne po presudi vojnih sudova Republike Srpske iz 1997. i 1998. godine „pod velikim znakom pitanja, a još više u pogledu trajanja i isteka iste“. Navodi da mu je Ministarstvo pravde RS 30. juna 2000. godine pod brojem 03/2-059307/2000 dalo mišljenje kojim potvrđuje da će mu se vrijeme provedeno u pritvoru u Hagu uračunati u kaznu koju su izrekli nacionalni vojni sudovi i da je u „takvoj zabludi održavan sve do ekstradicije, te da je propustio da i pitanje inkluzije djela i njihovih odnosa za koje mu se praktično istovremeno sudi, pokrene i riješi tokom procesa pred Tribunalom u Hagu“. Opisuje da ga je nakon izdržane kazne zatvora koju mu je izrekao MKSJ (koja je zbog njegovog vladanja umanjena za jednu trećinu), Republika Austrija na zahtjev BiH izručila 16. decembra 2014. godine i da je o tome „jedini dokument koji posjeduje - Auslieferungsbrief, Landesgericht Ftir Strafsachen Graz, Abteilung 21 HR od 27. novembra 2014. godine“. Smatra da „pojedinci u nadležnim organima Republike Srpske posmatraju to drugačije, ali znajući za naprijed istaknute argumente, ne donose nikakav zvanični dokument o upućivanju apelanta na izdržavanje kazne u kojem će biti navedeno do kada će tu kaznu izdržavati, a protiv koje će svakako imati pravo na podnošenje pravnog sredstva“. Ističe da je državljanin Srbije, gdje mu se nalaze supruga i djeca, da ima 57 godina i da je slabog zdravlja. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je ponovio da smatra da je nezakonito i arbitrarno lišen slobode. Naveo je da to „lišenje slobode neprekidno već više od 23 godine“, i da je on „već u godinama i narušenog zdravlja.“ Ističe da nije primio nijedan akt koji mu govori o njegovom lišenju slobode i zatvaranju u KPZ Foča i „to u izuzetno lošim uslovima“. Navodi da je u KPZ Foča „za koji dan, čitavih 18 mjeseci, […] i da ne zna do kada će biti tamo“. Slijedom toga, ukazuje da „ne zna ni kakav je njegov pravni položaj i kakve su njegove dalje pravne i druge mogućnosti“ jer ga nedostatak pisanog akta onemogućava da protiv njega izjavi bilo kakvo pravno sredstvo. Konačno, napominje da se mnogo puta obraćao najvišim pravosudnim i političkim organima Republike Srpske sa zahtjevima koji u sebi konzumiraju i zahtjev za odlaganje izvršenja ovakvog lišenja slobode. No, kako navodi, imajući u vidu zakonske mogućnosti u Republici Srpskoj i postojeću činjenicu da mu nikakva odluka o lišenju slobode i njezinom trajanju već više od 18 mjeseci nije uručena (a ni prije toga), nije ni bilo zakonskih mogućnosti za odlaganje izvršenja nepostojećih akata. Konačno, apelant traži da Ustavni sud BiH „po hitnom postupku donese odluku kojom će naložiti Republici Srpskoj, odnosno njenim nadležnim organima da apelanta odmah puste na slobodu do konačne odluke Ustavnog suda o izjavljenoj apelaciji“.
II.Odgovor na apelaciju
22. Ministarstvo pravde RS je u odgovoru istaklo činjenice, pobliže opisane u činjeničnom dijelu ove odluke, te je u prilogu odgovora dostavilo relevantnu dokumentaciju kojom potvrđuje svoje navode, uključujući i Presudu broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine, Presudu broj IIK 67/97 od 2. decembra 1998. godine, Uputni akt i obavještenje o obračunu pritvora Osnovnog suda broj 77 0 K 001527 99 Iks od 9. decembra 2014. godine i 3. marta 2015. godine, Rješenje Okružnog suda broj 11 0 K 001527 14 Kv 3 od 23. jula 2014. godine o odbijanju zahtjeva za utvrđivanje prekida postupka i ukidanje klauzule pravomoćnosti i izvršnosti presude, te Rješenje Vrhovnog suda broj 77 0 K 001527 14 Kž 2 od 5. novembra 2014. godine, dokumentaciju u vezi s postupkom apelantovog izručenja BiH, kao i korespondenciju s apelantovim punomoćnikom, itd. Naglašeno je da Ministarstvo pravde RS smatra da u slučaju upućivanja apelanta na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od 15 godina po presudi Vojnog suda broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog vojnog suda Zvornik broj IIK 67/97 od 2. decembra 1998. godine, nije došlo do povrede Ustava BiH i Evropske konvencije, te stoga predlaže da se apelacija za utvrđivanje neosnovanog lišenja slobode odbije kao neosnovana.
23. KPZ je u svom odgovoru istakao skoro identične navode kao što je to učinilo i Ministarstvo pravde RS, te je u prilogu odgovora dostavio dokumentaciju na koju se pozvao.
24. Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je Vojni sud u Banjoj Luci 27. septembra 1999. godine u predmetu broj IK-300/93 obavijestio taj sud - referenta za izvršenje krivičnih sankcija da je u tom predmetu donesena presuda sa izrečenom kaznom zatvora u trajanju od 15 godina, a koja je potvrđena Presudom broj IIK 67/97 od 2. decembra 1998. godine. Ujedno je Osnovni sud obaviješten da je apelant u aprilu 1998. godine odveden u Haški tribunal, te da je u pritvoru. U kasnijem toku postupka MKSJ je obavijestio sud da apelant svoju kaznu izdržava u Republici Austriji od 8. juna 2006. godine i pokrenut je postupak izručenja u kojem je Pokrajinski sud za krivične predmete u Gracu proglasio dopuštenim izručenje apelanta, te da je Viši pokrajinski sud u Gracu svojom odlukom od 22. septembra 2010. godine odbio apelantovu žalbu protiv naprijed navedene odluke, ali da se samo izručenje odgađa do izvršenja kazne zatvora koju je izrekao MKSJ. Navedeno je da je izručenje u skladu s dopisom za izručenje Pokrajinskog suda za krivična pitanja Grac od 27. novembra 2014. godine koji je, po tekstu dopisa, morao biti uručen apelantu od strane pratnje određene tim istim dopisom, a što je on morao potvrditi potpisom na drugom primjerku dopisa koji je trebao biti vraćen odgovornom sudu, ali da to nije dostavljeno Osnovnom sudu. Stav Osnovnog suda je da su neosnovani navodi iz apelacije, te je predloženo da se ona odbije kao neosnovana, a u prilogu je dostavljena dokumentacija navedena u odgovoru na apelaciju. V.Relevantni propisi
25. Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 12/10, 117/11 i 98/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se postupak izvršenja kazne zatvora […] organizacija i rad ustanova za izvršenje krivičnih sankcija, […].
Član 64. st. 1. i 3.
(1)Upućivanje osuđenih lica na izdržavanje kazne zatvora vrši osnovni sud na čijem području osuđeni ima prebivalište, odnosno boravište.
(3)Osuđenog koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora, a koji je pravosnažnom presudom osuđen na kaznu zatvora za drugo krivično djelo ili mu je pravosnažnom presudom izrečena jedinstvena kazna zatvora u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku o nepravom ponavljanju krivičnog postupka, na izdržavanje kazne upućuje osnovni sud u sjedištu Ustanove u kojoj se osuđeni nalazi.
Član 72.
(1)Osuđena lica primaju se u Ustanovu na osnovu uputnog akta nadležnog suda.
(2)Pri stupanju osuđenog lica u Ustanovu radi izdržavanja kazne zatvora utvrđuje se njegov identitet, vrši se kompletan pretres lica i stvari, upis u prijemnu knjigu, oduzimaju se predmeti i stvari čije držanje nije dopušteno, najkasnije 24 sata po prijemu utvrđuje se njegovo zdravstveno stanje koje se unosi u zdravstveni karton, a u slučajevima kada to objektivno nije moguće pregled se vrši prvog narednog radnog dana.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U skladu sa članom 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
A)U odnosu na navode o „nezakonitom lišenju slobode“
29. U odnosu na apelantove navode kojima tvrdi da je zbog njegovog boravka u KPZ Foča povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost, Ustavni sud ukazuje na član 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojem može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti za zaštitu ljudskih prava koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da predmetna apelacija u ovom dijelu ukazuje na ozbiljna kršenja prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, apelacija je u ovom dijelu, prema praksi Ustavnog suda, dopustiva u smislu člana 18. stav 2 (mutatis mutandis, Ustavni sud, AP 3376/07 od 28. aprila 2010. godine, tačka 29. dostupna na www.ustavnisud.ba).
30. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti B) U odnosu na ostale navode
32. Pri ispitivanju dopustivosti ostalog dijela apelacije, pobliže opisanog u nastavku ove odluke, te navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije, prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava na podnošenje „pravnog sredstava“ iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tač. c) i h) Pravila Ustavnog suda.
33. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. Član 18. stav (3) tač. c) i h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
B 1) Protek roka
35. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na navodne nepravilnosti u vezi sa postupkom nadležnih sudova Republike Srpske u predmetu koji je okončan Presudom broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine, koja je potvrđena Presudom broj IIK 67/97 od 2. decembra 1998. godine, Ustavni sud zapaža, ne uzimajući u obzir postupak koji je protiv apelanta vođen u MKSJ, da je tim odlukama odlučeno o „krivičnoj optužbi“ protiv apelanta zbog počinjenih krivičnih djela ubistvo i teško djelo protiv opće sigurnosti i da je u tom postupku osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Također, Ustavni sud primjećuje da iz dokumentacije dostavljene uz odgovore na apelaciju Ministarstva pravde RS proizlazi da je apelant Okružnom sudu podnosio zahtjev za utvrđivanje da je kazna zatvora po Presudi broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine izdržana, kao i alternativni zahtjev za nepravo ponavljanje tog postupka i postupka po presudi MKSJ od 2. novembra 2001. godine, te da je Okružni sud Rješenjem broj 77 0 K 001527 13 Kv2 od 31. jula 2013. godine odbio apelantov zahtjev, a to rješenje je potvrdio i Vrhovni sud svojim Rješenjem broj 77 0 K 001527 13 Kž od 9. septembra 2013. godine. Osim toga, apelant je Okružnom sudu podnosio i zahtjev za prekid postupka i ukidanje klauzule pravomoćnosti i izvršnosti Presude broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine koji je Okružni sud Rješenjem broj 11 0 K 001527 14 Kv 3 od 23. jula 2014. godine odbio kao neosnovan, te koje je potvrdio i Vrhovni sud Rješenjem broj 77 0 K 001527 14 Kž 2 od 5. novembra 2014. godine.
36. S obzirom na to da je Presuda broj IIK 67/97 od 2. decembra 1998. godine konačna odluka donesena u krivičnom postupku protiv apelanta i protiv koje nije moguće koristiti nikakav drugi pravni lijek, te kako su Okružni sud i Vrhovni sud tokom 2013. godine i 2014. godine postupali po apelantovim zahtjevima/žalbama vezanim za tu odluku, u postupku za utvrđenje da je kazna zatvora po pravomoćnoj presudi broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine izdržana, te alternativnom zahtjevu za nepravo ponavljanje krivičnog postupka po toj presudi i presudi MKSJ od 2. novembra 2011. godine, kao i zahtjevu za „utvrđivanje prekida postupak i ukidanje klauzule pravosnažnosti“, a apelacija je podnesena 11. maja 2015. godine, proizlazi da je u odnosu na ove presude apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije, predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporene akte.
B 2) Dopustivosti ratione materiae
37. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na navode da je izdržao kaznu zatvora, odnosno o neuračunavanju izdržane kazne po presudi MKSJ u kaznu zatvora izrečenu Presudom broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine, koja je potvrđena Presudom broj IIK 67/97 od 2. decembra 1998. godine, Ustavni sud je pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na ove apelacione navode pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije propisuje da: „[...] prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu [...].“ Postavlja se pitanje da li u konkretnom slučaju postoji bilo kakva krivična optužba protiv apelanta, odnosno da li se predmetni postupak tiče krivičnih optužbi protiv apelanta.
39. Imajući u vidu činjenice navedene u činjeničnom dijelu ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, ali da nije uopće konkretizirao odluke iz kojih to proizlazi, te da iz apelacije proizlazi da apelant smatra da je „već izdržao kaznu zatvora od 15 godina i da je ona trebalo da bude uračunata u kaznu zatvora koja mu je izrečena od strane MKSJ“.
40. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji prešućuje činjenice da je Okružnom sudu podnosio zahtjev za utvrđivanje da je kazna zatvora po Presudi broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine izdržana, kao i alternativni zahtjev za nepravo ponavljanje tog postupka, tj. za objedinjavanje izrečenih kazni zatvora koje mu je izrekao MKSJ i kazne po Presudi broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine, te da su tim povodom Okružni sud i Vrhovni sud donijeli odluke kojima je taj zahtjev odbijen. Ustavni sud primjećuje da se u tim postupcima nije utvrđivala osnovanost bilo kakve optužbe protiv apelanta, niti su u tom postupku utvrđivana apelantova građanska prava i obaveze budući da je to utvrđeno u postupku koji je okončan pravomoćnom Presudom broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine i presudom koju je nakon okončanog postupka protiv apelanta izrekao MKSJ. Naime u tom postupku Okružni sud i Vrhovni sud su ispitivali postojanje zakonskih uvjeta za primjenu odredaba člana 50. st. 1. i 2. Krivičnog zakona SFRJ, člana 42. stav 2. tačka 2. KZRS, te odredaba 341. ZKPRS na konkretni predmet, a radi utvrđenja „da je apelant izdržao kaznu zatvora“ ili alternativno da mu se u postupku nepravog ponavljanja postupka izrekne jedinstvena kazna zatvora, a ne o „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta. Dakle, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o odlukama koje su donesene u postupku u kojima je odlučivano o krivičnoj optužbi protiv apelanta, proizlazi da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv. Kako Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4705/13 od 14. maja 2015. godine, kao i, između ostalih, Odluke o dopustivosti br. AP 1357/12 od 22. oktobra 2013. godine, AP 3107/11 od 15. septembra 2011. godine i AP 2391/10 od 21. jula 2010. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
41. Stoga, a imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3). tač. c) i h) Pravila Ustavnog suda prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
VII.Meritum
42. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;
[…]
2. Svako ko je uhapšen obavještava se bez odgađanja i na jeziku koji razumije o razlozima svog hapšenja i o svakoj optužbi protiv njega.
a) Član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije
44. Ustavni sud naglašava da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije prema svom sadržaju ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, Serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava Quinn od 22. marta 1995. godine, Serija A- 311, i Winterwerp od 24. oktobra 1979, Serija A-33).
45. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 1. Evropske konvencije potvrđuje tri situacije u kojima lišenje slobode može biti opravdano kao dio krivičnog procesa: 1) zatvaranje nekoga radi izvršenja izrečene kazne (član 5. stav 1. tačka a)), 2) hapšenje osoba osumnjičenih za učešće u izvršenju krivičnog djela (član 5. stav 1. tačka c)) i 3) pritvor osobe u skladu sa zahtjevom da bude izručena drugoj zemlji (član 5. stav 1. tačka f)). S obzirom da apelant ne osporava bilo kakvu konkretnu odluku, već se na kršenje prava iz člana 5. poziva zbog navodnog nezakonitog lišenja slobode, Ustavni sud će razmotriti da li takva žalba ulazi u okvir člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, odnosno da li je zaštita koju pruža ova odredba primjenjiva na ovu situaciju.
46. U vezi s tim pitanjem, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, izuzetak od prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije omogućava zakonito lišavanje slobode osobe kojoj je presudom izrečena kazna zatvora. Dakle, zakonitost lišenja slobode u ovom slučaju podrazumijeva da određena zatvorska kazna mora imati osnov u presudi koju je donio nadležni sud i da činjenice na koje se presuda poziva predstavljaju krivično djelo za koje je moguće izreći zatvorsku kaznu u skladu sa domaćim zakonom u vrijeme kada je djelo počinjeno. Po članu 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, Evropski sud ne može revidirati zakonitost presude ili izrečene kazne (vidi Odluku Komisije za ljudska prava u predmetu Krzyicki protiv SR Njemačke od 9. marta 1978. godine, aplikacija broj 7629/76). Pri tome, „zakonitost“ lišenja slobode u smislu navedene odredbe ne traži zakonitu presudu, već se samo traži da je pritvor u skladu sa domaćim zakonom i sa Evropskom konvencijom. Na pitanje zakonitosti lišenja slobode u smislu ove odredbe ne utječe ni visina izrečene kazne, niti način izvršenja sankcije ili uračunavanje pomilovanja. Ništa od toga nije argument koji može pokrenuti pitanje iz člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, odnosno člana 5. općenito.
47. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant osoba koja je pravomoćno oglašena krivom po Presudi broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine i osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina i da se u KPZ Foča nalazi na izdržavanju te kazne. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelanta na izdržavanje kazne zatvora uputio Osnovni sud koji je donio Uputni akt broj 77 0 K 001527 99 Iks od 9. decembra 2014. godine kojim je obavijestio KPZ Foča da se „upućuje osuđeni apelant radi izdržavanja kazne zatvora u trajanju od 15 godina po pravomoćnoj Presudi broj IK:300/93 od 19. marta 1997. godine“. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ne spori da je Presudom broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora od 15 godina. Međutim, apelant smatra da je tu kaznu izdržao i da ona treba da se uračuna u vrijeme koje je proveo služeći kaznu zatvora koju je izrekao MKSJ u Hagu, te da samim tim da ne postoje razlozi za njegovo „lišavanje slobode“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je, nasuprot tim navodima, iz odgovora koji su Ustavnom sudu dostavljeni, a što apelant prešućuje, apelant pred redovnim sudovima u Republici Srpskoj vodio postupak kojim je tražio nepravo ponavljanje krivičnog postupka, tj. objedinjavanje izrečenih kazni zatvora koje mu je izrekao MKSJ u Hagu i po Presudi broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine, te da su tim povodom Okružni sud i Vrhovni sud donijeli odluke kojima je taj zahtjev odbijen. Osim toga, apelant je Okružnom sudu podnio i zahtjev za ukidanje klauzule pravomoćnosti i izvršnosti presude Vojnog suda Banja Luka broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine. Odlučujući o tom zahtjevu, Okružni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 001527 14 Kv 3 od 23. jula 2014. godine kojim je odbio kao neosnovan i zahtjev apelantovog branioca za utvrđivanje prekida postupka i ukidanje klauzule pravomoćnosti i izvršnosti. Odlučujući po žalbi na navedeno rješenje, Vrhovni sud je Rješenjem broj 77 0 K 001527 14 Kž 2 od 5. novembra 2014. godine žalbu apelantovog branioca odbio kao neosnovanu.
48. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantovo lišenje slobode radi upućivanja na izdržavanje kazne zatvora u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. Evropske konvencije „da niko ne smije biti lišen slobode osim po postupku propisanom zakonom, u sljedećim slučajevima: a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda“. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o „zakonitom pritvoru na osnovu presude nadležnog suda“, kako to propisuje član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, pa su apelantovi navodi o povredi prava na ličnu slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1 tačka a) Evropske konvencije neosnovani.
b) Član 5. stav 2. Evropske konvencije
49. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant nije upoznat s razlozima njegovog lišenja slobode. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da član 5. stav 2. Evropske konvencije zahtijeva da pritvorena osoba bude odmah obaviještena „o svakoj optužbi protiv njega“. Obaveza iz člana 5. stav 2. na određeni način se podudara sa obavezom iz člana 6.3.a) Evropske konvencije. Međutim, ove dvije obaveze se razlikuju po cilju koji se njima želi ostvariti: dok je svrha člana 5. stav 2. da omogući osumnjičenom da dovede u pitanje zakonitost pritvora, svrha člana 6.3.a) Evropske konvencije je da omogući optuženom da dobije sve informacije koje su potrebne za pripremanje odbrane. Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, obaveza obavještavanja uhapšenog o razlozima hapšenja i svim optužbama protiv njega iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije po svom obimu više ograničena (uža), nego ona iz člana 6.3.a) Evropske konvencije, pa je za njezino ostvarivanje potrebno i dovoljno da osumnjičeni bude upoznat s razlozima i dokazima koji se tiču pritvora. Također, „[…] obavještenje o razlozima pritvaranja koje se traži po članu 5. stav 2. ne mora biti formulisano u određenom obliku […]“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fox, Campbell i Hartley, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A, broj 182).
50. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da se apelant na izdržavanju kazne zatvora nalazi nakon okončanog postupka izručenja iz Republike Austrije, koji je vođen po zahtjevu Osnovnog suda radi izvršenja kazne zatvora izrečene Presudom broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine i da je u tom postupku apelant učestvovao sa svojim tadašnjim punomoćnikom. Naime, Ustavni sud zapaža da je u toku apelantovog izdržavanja kazne zatvora po presudi MKSJ u Republici Austriji, Osnovni sud Aktom broj 77 0 K 001527 99 Iks od 16. januara 2009. godine preko Ministarstva pravde BiH uputio molbu nadležnim organima u Republici Austriji za izručenje apelanta radi izvršenja kazne zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina po Presudi broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine. U tom postupku je Pokrajinski sud za krivične predmete u Gracu svojom odlukom od 11. juna 2010. godine odobrio izručenje apelanta Bosni i Hercegovini radi izvršenja kazne zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina po Presudi broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine, uz prethodno pribavljenu saglasnost MKSJ, te je izručenje odloženo za period izvršenja kazne zatvora koju je izrekao MKSJ. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv odluke o izručenju, Viši pokrajinski sud u Gracu je 22. septembra 2010. godine održao javnu i usmenu raspravu na kojoj su, između ostalih, bili prisutni apelant i njegov branilac i donio rješenje kojim se apelantova žalba odbija. Nakon toga je Ministarstvo pravde Austrije 5. augusta 2011. godine odobrilo izručenje apelanta, a Pokrajinski sud za kaznena pitanja u Gracu je pod brojem 4HR 3/10 w od 27. novembra 2014. godine donio Dopis za izručenje kojim je određeno da se apelant treba izručiti Bosni i Hercegovini 16. decembra 2014. godine. Ustavni sud primjećuje da su u odluke nadležnih sudova u Republici Austriji uneseni razlozi zbog kojih se traži apelantovo izručenje, dakle „optužbe“ protiv njega, te da je, dakle, apelant učestvovao u tom postupku. Prema tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da nije upoznat s „optužbama“ neosnovani.
51. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 2. Evropske konvencije.
52. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda o uvjetima boravka u KPZ Foča, Ustavni sud zapaža da apelant nije konkretizirao te svoje navode, niti ih je potkrijepio bilo kakvim dokazima. Ustavni sud takve navode ne može ispitati u okviru prava iz člana II/3.d) i člana 5. st. 1 i 2. Evropske konvencije na koji se apelant pozvao jer taj član štiti isključivo pravo na ličnu slobodu i sigurnost, a ne odnosi se na uvjete u kazneno-popravnim ustanovama.
53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) i stav 2. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na ličnu slobodu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) i stav 2. Evropske konvencije jer je apelant uhapšen radi izdržavanja kazne zatvora koja mu je izrečena na osnovu pravomoćne sudske Presude broj IK.300/93 od 19. marta 1997. godine, te je upoznat s razlozima hapšenja i optužbama protiv njega budući da je u Republici Austriji, u kojoj je izdržavao kaznu zatvora koju mu je izrekao MKSJ u Hagu za druga krivična djela, učestvovao u postupku koji su nadležni organi Republike Austrije vodili u postupku njegovog izručenja Bosni i Hercegovini radi izvršenja kazne zatvora izrečene tom presudom.
55. Na osnovu člana 18. stav (3) tač. c) i h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman