Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2091/16 (H.K.)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2091/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-2091/16, rješavajući apelaciju H. K., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H. K., protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 P 021374 15 Gž od 26. januara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. H. K. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 16. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 P 021374 15 Gž od 26. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je utvrđeno da je tužitelj (S. K.) isključivi posjednik, sa dijelom 1/1, predmetne nekretnine (bliže opisane u izreci prvostepene odluke), pa su tuženi (M. K. i apelant) dužni trpiti da se na osnovu presude izvrši promjena prava posjednika sa tuženih na tužitelja.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je predmet spora zahtjev tužitelja da se utvrdi da je na osnovu pravnog posla, kupoprodajnog ugovora zaključenog između njega i M. K. 1987. godine i po osnovu dosjelosti, jer posjed savjesno drži više od 20 godina, postao savjesni posjednik predmetnih nekretnina. Dalje se navodi, da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj kupoprodajnim ugovorom iz 1987. godine kupio dio od 3/6 predmetnih nekretnina od M. K., da su svoje suposjedničke dijelove M. K., Š. B. i E. F. 2014. godine formalno prodali tužitelju, a to proizlazi iz njihovih izjava datih u svojstvu svjedoka, da je tužitelj cijelo vrijeme mislio da je kupio pokazane nekretnine na kojima je sagradio garažu, šupu i stambeni objekat koje je neprekidno i neometano koristio, te je do saznanja da je kupio dio od 3/6 predmetnih nekretnina došao prije dvije godine, u momentu kada je zatražio građevinsku dozvolu za stambeni objekat. Vrhovni sud konstatuje, da od odlučnog značaja za sticanje prava vlasništva dosjelošću je okolnost da stjecatelj ima posjed stvari, te da mu taj posjed ima onu kakvoću koja se traži za dosjelost, pretpostavka o savjesnosti posjeda radi sticanja prava vlasništva dosjelošću ispunjena je, ako je posjednik kroz svo vrijeme dosjelosti smatrao da je stvar koju posjeduje njegova, odnosno, ako ne zna ili ne može znati da nije njegova, a suprotno ne proizlazi iz izvedenih dokaza. Dakle, da bi se mogla uzeti u obzir dosjelost prava vlasništva nekretnina dugotrajnim posjedom ne treba utvrđivati naslov posjednika ili njegovih prednika, ali treba utvrditi vlasnički posjed tj. miran posjed s uočljivom voljom držati stvar kao svoju i ponašanje posjednika kao vlasnika kroz čitavo vrijeme potrebno za dosjelost, pri čemu dokazana nesavjesnost sprečava početak toka dosjelosti. Prema ocjeni Vrhovnog suda tuženi (M. K. i apelant) nisu dokazali nesavjesnost posjeda tužitelja, kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud. Također se navodi da je neosnovan žalbeni prigovor o pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o parničnom postupku o dostavljanju, jer iz dostavnica u spisu o dostavi tužbe na odgovor apelantu proizlazi, da je pokušaj prve lične dostave na prvu adresu bio 13. juna 2014.g., da je obavijest za podizanje pribijena na vrata stana 16. juna 2014.g., da je obaviješten-nije podigao pošiljku, da je pokušaj prve lične dostave na drugu adresu bio 1. avgusta 2014.g., da je ostavljena obavijest za podizanje 2. avgusta 2014.g. pribijena na vratima stana, da je apelant lično primio pismeno u sudu 20. aprila 2015.g., te da razloge prvostepenog suda zbog kojih nije prihvatio prigovore apelanta o nepravilnom dostavljanju, prihvata i vrhovni sud. Naime, prvostepeni sud je naveo, da iz spisa proizlazi da je nakon što mu je ostavljena obavijest o drugoj dostavi i pismo pribijeno na vrata stana, isti preuzeo kod za pristup konkretnom sudskom predmetu, iz čega proizlazi da je bio od početka informiran o toku postupka, te da je zloupotrebom procesnih prava pokušao izigrati sud, izbjegavajući dostavu, dakle zloupotrebljavajući pravo da kao stranka preuzme pristupni kod, na osnovu kojeg može biti upoznat sa svakom radnjom poduzetom u konkretnom predmetu, dok je apelant činio suprotno, koristio saznanja o radnjama u predmetu, da bi obmanjivao sud, ostavljajući adresu na kojoj ne boravi, a što je prvostepenom sudu poznato iz više predmeta, u kojima je apelant stranka.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2091/16 (H.K.) | Sudska praksa | Aktio