Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2261/16 (A. P.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Uporedive situacije
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 126
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2261/16
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2261/16, rješavajući apelaciju Andrije Petrića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Andrije Petrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 003038 14 Rev od 21. aprila 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Andrija Petrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šamca, kojeg, kao i u redovnom postupku, zastupa Mirko Lukić, advokat iz Šamca, podnio je 26. maja 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 003038 14 Rev od 21. aprila 2016. godine. Apelant je u apelaciji podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 86 0 P 003038 14 Rev od 21. aprila 2016. godine“.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Mikrokreditne organizacije EKI Sarajevo - Filijala Gradačac (u daljnjem tekstu: tužilac ili Mikrokreditna organizacija EKI) zatraženo je 15. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tužilac su 21. i 24. juna 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju. Takođe, od Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je 4. jula 2016. godine zatražen na uvid spis broj 86 0 P 003038 13 P 2, koji je taj sud dostavio 11. jula 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda, spisa Osnovnog suda broj 86 0 P 003038 13 P 2 i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Prvotuženi Saša Bogdanović (u daljnjem tekstu: korisnik kredita) i tužilac su 28. decembra 2007. godine zaključili Ugovor o kreditu pod brojem 0736100079, kojim se korisniku kredita stavlja na raspolaganje iznos od 20.000,00 KM. U članu 5 tog ugovora je navedeno da je korisnik kredita, kao sredstvo obezbjeđenja naplate odobrenog kredita, obezbijedio i predao tužiocu sljedeće garancije: administrativne zabrane na plate korisnika kredita, apelanta, Stanka Savića (prednika tuženog Marka Savića), Cvijana Bogdanovića i Ljubomira Mijanića (u daljnjem tekstu: drugi tuženi ili po potrebi sljednik tuženog Savića, tuženi Bogdanović i Mijanić), sopstvenu mjenicu koju su potpisali korisnik kredita, apelant, prednik tuženog Savića i tuženi Bogdanović i Mijanić, te ugovore o jemstvu koje su potpisali apelant, prednik tuženog Savića i tuženi Bogdanović i Mijanić.
6. Ustavni sud konstatuje da iz uvida u dokumenta iz prethodne tačke proizilazi da su sve (pet) izjave o prihvatanju uvođenja administrativne zabrane popunjene na način da su u jednom dijelu navedeni podaci o radniku, dakle, korisniku kredita, apelantu i drugim tuženim, a da se u drugom dijelu nalaze podaci o preduzeću (u kojem su oni zaposleni) a to je u konkretnom slučaju Opštinska administrativna služba SO Šamac, te da se na njima nalaze potpis i pečat finansijskog rukovodioca „preduzeća“, dakle njihovog zajedničkog poslodavca - Opštine Šamac. Dalje, Ustavni sud konstatuje da su ugovore o jemstvu od 28. decembra 2007. godine zaključeni u Gradačcu (kojim je jemčeno za ispunjenje novčane obaveze iz ugovora o kreditu koji je zaključio korisnik kredita) i mjenice potpisali apelant i prednik tuženog Savića, te tuženi Bogdanović i Mijanić, ali da ti ugovori i mjenica nisu ovjereni u sudu ili opštini.
Parnični postupak radi „vraćanja duga po osnovu neplaćenog kredita“
7. Presudom Osnovnog suda broj 86 0 P 003038 13 P 2 od 19. jula 2013. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev Mikrokreditne organizacije ,EKI i korisnik kredita, te tuženi Savić, Bogdanović i Mijanić su obavezani da tužiocu, po osnovu ugovora o kreditu, solidarno isplate iznos od 22.857,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznose i za periode bliže opisane u izreci presude, kao i da mu nadoknade troškove postupka u iznosu od 1.940,00 KM, dok je zahtjev tužioca u odnosu na apelanta odbijen kao neosnovan. Tužilac je obavezan da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.040,00 KM.
8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je 28. decembra 2007. godine zaključen Ugovor o kreditu pod brojem 0736100079 između tužioca, kao davaoca kredita, i korisnika kredita, kojim se korisniku kredita stavlja na raspolaganje iznos od 20.000,00 KM, sa drugim uslovima navedenim u presudi, da je istoga dana tužilac sa ostalim tuženima, uključujući i apelanta, zaključio ugovore o jemstvu, kojima su se jemci obavezali da će uredno ispunjavati novčane obaveze po označenom kreditu, odnosno da će, umjesto korisnika kredita, odmah na poziv povjerioca, ukoliko to ne učini korisnik kredita, ispuniti sve dospjele novčane obaveze korisnika kredita iz navedenog ugovora u rokovima i na način kako se obavezao, uz izričito ovlašćenje davaocu kredita da po sopstvenom izboru pokrene postupak namirenja protiv jemaca, bez obzira na činjenicu da li je prethodno pokrenuo postupak prinudne naplate protiv korisnika kredita, da je povodom predmetnog kredita u Gradačcu 28. decembra 2007. godine izdata i mjenica sa klauzulom - bez protesta, serije RS 420455852, sa datumom dospijeća na 10. decembar 2008. godine na iznos od 27.047,90 KM i da su je potpisali korisnik kredita, apelant i ostali tuženi u svojstvu mjeničnih jemaca, da su se apelant i ostali tuženi na osnovu izjava o prihvatanju administrativnih zabrana na novčana primanja saglasili da se izvrši zapljena dijela njihovih primanja koja ostvaruju kod svojih poslodavaca, da je tužilac opomenama pred tužbu pozivao sve tužene na ispunjenje predmetne obaveze iz zaključenog ugovora o kreditu uz upozorenje da će, u protivnom, svoja potraživanja naplatiti putem suda.
9. Na osnovu tih činjenica, Osnovni sud je, polazeći od odredaba čl. 997 i 1065 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te odredaba člana 48 stav 1 Zakona o mjenici („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 32/01), zaključio da je tužbeni zahtjev tužioca osnovan u odnosu na ostale tužene i u odnosu na njih je zahtjev tužioca usvojio.
10. Međutim, prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na apelanta, Osnovni sud je naveo da je apelant u odgovoru na tužbu istakao da osporava tužbu i tužbeni zahtjev zbog toga što on nije bio jemac po predmetnom ugovoru o kreditu, niti je potpisao ijedan dokumenat na osnovu kojeg je odobren kredit korisniku kredita. Osnovni sud je naveo da iz dokaza koje je dostavio apelant proizilazi da je apelantov vid umanjen za 94% i da apelant pripada prvoj kategoriji vizuelno hendikepiranih, koju čine slijepa lica bez vidne funkcije, da mu je potrebna pomoć i njega, da je opšte radno nesposoban za posao, odnosno da je radno sposoban za posao telefoniste (rad na centrali) uz uslov da ima pratioca na putu do posla i sa posla kući, da prima novčanu naknadu za pomoć i njegu. Navedeno je da je apelant prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke istakao, između ostalog, da korisnika kredita ne poznaje, niti je sa njim bilo kada kontaktirao i da mu nikada nije bio žirant, niti je bilo šta za njega potpisao, te da je slijep od rođenja, a u posljednjih 10 do 20 godina ništa ne vidi, kao i da mu je potrebna stalna pratnja. Naveo je da je zaposlen u Opštini Šamac kao telefonista i da mu „svaki mjesec (mu) odbijaju od plate 83,80 KM“. Istakao je da se ne može izjasniti da li je njegov potpis na mjenici koju mu je predočio njegov punomoćnik zbog toga što je slijep i što ništa ne može da vidi.
11. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 104 stav 3 Zakona o mjenici propisano da u sudsku ovjeru službeno lice mora staviti da lično ili posredstvom svjedoka poznaje lice koje se hoće mjenično obavezati ili izdati punomoć, zatim, da je pomenutom licu pročitana izjava kojom se mjenično obavezuje ili kojom daje punomoć ili da je ono potvrdilo da odgovara njegovoj volji. Ovjera mora imati službeni broj, pečat i potpis službenog lica. Odredbama člana 105 Zakona o mjenici je određeno da potpis slijepih lica na mjenici važi samo onda kada ga sud ovjeri na način propisan u prethodnom članu. Ukazano je i na odredbe člana 8 stav 1 Zakona o ovjeravanju potpisa, rukopisa i prepisa („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 11/95) kojim je određeno da, kad se ovjerava potpis ili otisak prsta slijepih lica, ili lica koja ne znaju čitati, podnosiocu se mora pročitati isprava na kojoj se ovjerava potpis ili otisak prsta. U stavu 4 istog zakona je određeno da se, u slučajevima iz st. 1, 2 i 3 ovog člana, u potvrdi o ovjeri navodi da je službeno lice postupilo po tim odredbama. Budući da je Osnovni sud u konkretnom slučaju utvrdio da je apelant slijepo lice, da je bio slijep i u vrijeme kada je potpisana mjenica, te da mjenica nije potpisana u skladu sa odredbama člana 104 stav 3 i člana 105 Zakona o mjenici i odredbama člana 8 Zakona o ovjeravanju potpisa, rukopisa i prepisa, slijedom toga je zahtjev tužioca u odnosu na apelanta u cijelosti odbio.
12. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 003038 13 Gž od 11. decembra 2013. godine prvostepena presuda je potvrđena, izuzev u dijelu kojim je tužilac obavezan da apelantu nadoknadi troškove postupka, tako što je dosuđena naknada u iznosu od 2.040,00 KM snižena na iznos od 1.440,00 KM. Okružni sud je istakao da je, i prema njegovom stavu, pravilno i na zakonu zasnovano stanovište prvostepenog suda da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta za usvajanje tužbenog zahtjeva tužioca u odnosu na apelanta s obzirom na to da iz sprovedenih dokaza ne proizilazi da je tužilac dokazao da je prilikom potpisivanja predmetne mjenice (izdate u Gradačcu 28. decembra 2007. godine sa klauzulom bez protesta, serije RS 420455852 sa datumom dospijeća na 10. decembar 2008. godine na iznos od 27.047,90 KM) postupljeno na način propisan odredbama člana 104 stav 3 i člana 105 Zakona o mjenici, te člana 8 Zakona o ovjeri potpisa, rukopisa i prepisa, tako da ista mjenica u odnosu na apelanta ne proizvodi pravno dejstvo, jer je slijep, što potvrđuju materijalni dokazi iz spisa predmeta. Ukazano je da je tužilac, kao davalac kredita, bio dužan, ukoliko je prihvatio apelanta za jemca, prilikom odobravanja kredita i potpis ovog jemca ovjeriti putem suda na način propisan u članu 104 stav 3 Zakona o mjenici, ali s obzirom na to da tužilac to nije učinio, prvostepeni sud je osnovano u odnosu na apelanta opredijeljeni tužbeni zahtjev tužioca u cijelosti odbio.
13. Ustavni sud konstatuje da iz uvida u spis Osnovnog suda proizilazi da su apelant i tuženi Mijanić, te prednik tuženog Savića u jednoobraznim prigovorima na rješenje o izvršenju, te u kasnijoj fazi postupka apelant i prednik tuženog Savića u odgovorima na tužbu istakli da „oni nisu ništa potpisali i da je njihov potpis falsifikovan“, ali na te okolnosti nisu ponudili dokaze, dok je tuženi Mijanić predložio „da se izvrši vještačenje potpisa“. Dalje, Ustavni sud konstatuje da iz spisa proizilazi da je u daljnjem toku postupka, nakon što je sljednik tuženog Savića, kao njegov zakonski nasljednik stupio u postupak, putem advokata Mirka Lukića, u odgovoru na tužbu zatražio da se „putem grafološkog vještačenja utvrdi autentičnost potpisa njegovog umrlog oca“. Na pripremnom ročištu Osnovni sud je usvojio prijedloge stranaka za sprovođenje dokaza na glavnoj raspravi, među kojima je i prijedlog apelantovog punomoćnika i sljednika tuženog Savića (advokat Mirko Lukić) da se „izvrši grafološko vještačenje vještaka grafologa a na okolnost autentičnosti potpisa Stanka Savića“. Takođe, na pripremnom ročištu je i tuženi Mijanić predložio grafološko vještačenje svog potpisa. Osnovni sud je odredio sprovođenje tog dokaza uz nalog predlagateljima da uplate po 300,00 KM i dokaz dostave sudu uz napomenu da se, ukoliko ne dostave dokaze o uplati, neće sprovoditi ni vještačenje. Međutim, iz zapisnika sa glavne rasprave proizilazi da su predlagatelji odustali od prijedloga o sprovođenju grafološkog vještačenja.
14. Odlučujući o reviziji tuženog, Vrhovni sud je donio Presudu broj 86 0 P 003038 14 Rev od 21. aprila 2016. godine, kojom je reviziju usvojio i Presudu Okružnog suda broj 86 0 P 003038 13 Gž od 11. decembra 2013. godine preinačio i presudio da se žalba tužioca usvaja i Presuda Osnovnog suda broj 86 0 P 003038 13 P 2 od 19. jula 2013. godine u osporenom dijelu preinačava tako što se zahtjev tužioca usvaja i u odnosu na apelanta i apelant se obavezuje da, solidarno sa ostalim tuženima, tužiocu isplati iznos od 22.857,90 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na iznose i za periode kao u izreci prvostepene presude, kao i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.940,00 KM.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je predmetna parnica započeta prijedlogom za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave, mjenice broj RS 420455852, radi naplate novčanog iznosa od 27.047,90 KM, te da je Osnovni sud Rješenjem broj 86 0 I 003038 08 I od 17. decembra 2008. godine dozvolio predloženo izvršenje. Po izjavljenim prigovorima na rješenje o izvršenju, rješenjem Osnovnog suda od 4. maja 2008. godine izvršenje je odloženo i postupak je nastavljen po odredbama parničnog postupka kao po tužbi. U nastavku postupka tužilac je tužbu uredio podneskom od 5. maja 2010. godine, te je na pripremnom ročištu (30. aprila 2013. godine) iznio činjenice na kojima je utemeljio zahtjev u parnici, tako što se, kao osnov njihove obaveze, u odnosu na korisnika kredita pozvao na zaključeni ugovor o kreditu, a u odnosu na ostale tužene (pa tako i u odnosu na apelanta) na zaključene ugovore o jemstvu. Navedeno je da je kod tih činjenica tužilac ostao i na ročištu za glavnu raspravu (9. jula 2013. godine) na kojoj je izveo dokaze čitanjem navedenih ugovora, a tužbeni zahtjev (koji je prvobitno odgovarao iznosu na koji glasi mjenica, odnosno koji je iznosio 27.047,90 KM) smanjio je imajući u vidu iznose koji su putem administrativnih zabrana tužiocu u međuvremenu uplaćeni u svrhu otplate predmetnog kredita. Prema tome, kako je istakao Vrhovni sud, predmetni parnični postupak nije nastavljen kao mjenični spor, jer isplata zahtijevanog iznosa nije zatražena na osnovu predmetne mjenice (na osnovu koje je postupak izvršenja započet), bez obzira na to što je u dokaznom postupku kao jedan od dokaza čitana i mjenica, već na temelju osnovnog posla - ugovora o kreditu i ugovora o jemstvu, pa tužilac u reviziji osnovano navodi da je kod uređenja tužbe došlo do promjene njenog činjeničnog osnova i da „mjenica više nije osnov za vođenje predmetnog postupka“, već „jedan od dokaza kojima se dokazuje visina potraživanja“. Kod takvog stanja stvari, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su se nepotrebno bavili odredbama čl. 104 stav 3 i 105. Zakona o mjenici, te odredbama člana 8 Zakona o ovjeravanju potpisa, rukopisa i prepisa, odnosno nepotrebno su ispitivali zakonske uslove po kojima apelant, kao slijepo lice, može potpisati mjenicu. Kako je istakao Vrhovni sud, bez obzira na utvrđenje da je predmetnu mjenicu apelant potpisao suprotno označenim odredbama, tome nije bilo mjesta zbog toga što se u konkretnom slučaju ne radi o mjeničnom sporu.
16. Navedeno je da je apelant zahtjev tužioca osporio navodima da nije potpisao ugovor o jemstvu, niti mjenicu, te da se radi o falsifikovanim potpisima. Međutim, kako je istakao Vrhovni sud, apelant u dokaznom postupku nije izveo dokaz vještačenjem vještaka grafologa, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredaba čl. 7, 123 i 126 ZPP, pa se stoga nameće jedini mogući zaključak a to je da se na predmetnom ugovoru o jemstvu od 28. decembra 2007. godine nalazi apelantov potpis. Kako posebnim propisom, za razliku od nekih drugih pravnih situacija, nije predviđena obaveza da potpis slijepih lica na ugovoru o jemstvu bude ovjeren, te kako nije sporno da je apelant poslovno sposobno lice u smislu da može shvatiti svoje postupke, Vrhovni sud je zaključio da proizilazi da je potpisivanjem predmetnog ugovora o jemstvu, u smislu odredbe člana 1004 stav 3 ZOO, apelant kao jemac - platac (kada povjerilac može zahtijevati ispunjenje obaveze od glavnog dužnika i jemca istovremeno, kao u konkretnom slučaju), preuzeo obavezu isplate zahtijevanog duga. Slijedom toga a budući da apelant nije prigovarao visini potraživanja tužioca, ni traženim kamatama, Vrhovni sud je nižestepene odluke preinačio tako da je i apelant, kao solidarni dužnik sa ostalim tuženima, obavezan na plaćanje zahtijevanog iznosa duga i troškova prvostepenog postupka.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje i na povredu prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Navodi da je osporena presuda nezakonita i utemeljena na potpuno pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. Smatra da su Osnovni sud i Okružni sud pravilno primijenili materijalno pravo s tim da je Vrhovni sud raspravljao i primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava koje se nisu mogle primijeniti, jer su „nepovoljne po apelanta“, a sve to nije omogućilo apelantu pravično suđenje i oduzelo mu je pravo na dio imovine. Prigovara stavu Vrhovnog suda da se na ugovoru o jemstvu od 28. decembra 2007. godine nalazi njegov potpis, mada je apelant sve vrijeme isticao da nije ništa potpisao, te priložio materijalne dokaze koji ukazuju da se radi o slijepom licu i da se on o potpisu ne može izjašnjavati. Takođe, prigovara i stavu Vrhovnog suda da predmetni parnični postupak nije nastavljen kao mjenični spor, već na temelju osnovnog posla - ugovora o kreditu i ugovora o jemstvu, jer da je sud omogućio „apelantu jednakost položaja u sporu, onda bi u potpunosti pravilno primijenio materijalni propis“, a na činjenice na koje je apelant ukazivao tokom cijelog postupka. Ističe da je Vrhovni sud prekršio odredbe ZPP o teretu dokazivanja, koji je, kako apelant smatra, bio na tužiocu, a ne na njemu. Ukazuje da je tužilac trebalo da traži grafološko vještačenje njegovog potpisa, a ne apelant, „a što je i stav Ustavnog suda“. Navodi da su takvo tumačenje i primjena prava direktno uticali na njegovo pravo na imovinu, jer se vrši „skidanje iznosa sredstava sa njegovog tekućeg računa, a dobivenih po osnovu plate svaki mjesec“. Ističe da je povreda prava na pravično suđenje dovela i do diskriminacije a u pogledu prava na imovinu i zaštitu tog prava i „mogućnost ostvarivanja na jednak način sa drugima“. S obzirom na to da mu se umanjuje visina mjesečnog iznosa plate, to apelant predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se odlaže izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 86 0 P 003038 14 Rev od 21. aprila 2016. godine. Osim toga, apelant je zatražio da Ustavni sud prioritetno postupi u njegovom predmetu.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke, te da je ta odluka, na potpuno i pravilno činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud, donesena uz pravilnu primjenu prava.
19. Tužilac je u svom odgovoru istakao da “nije jasno u čemu se ogleda povreda apelantovih prava na pravično suđenje i na imovinu“. Istakao je da niti jedna radnja u postupku nije sprovedena bez prisutnosti apelanta, odnosno njegovog punomoćnika, niti im je uskraćeno pravo na pravni lijek koji su iskoristili. Ukazano je da je cijela apelacija zasnovana na paušalnom i netačnom tumačenju odredaba ZPP koje regulišu teret dokazivanja. S tim u vezi, naglašeno je da je apelant, ako je smatrao da se tužbeni zahtjev u odnosu na njega treba odbiti, bio u zakonskoj obavezi da predloži izvođenje dokaza koji idu u prilog toj tvrdnji. A ako apelant, zbog svog zdravstvenog stanja, nije u mogućnosti da se izjasni o vjerodostojnosti potpisa na ugovoru o jemstvu i mjenici, onda je bio dužan predložiti izvođenje dokaza vještačenja vještaka grafološke struke, ali je propustio da to uradi iako ga je u toku postupka zastupao kvalifikovani punomoćnik. Nadalje, tužilac je istakao da nisu tačni apelantovi navodi „da mu se odbija dozvoljeni mjesečni iznos od ličnog dohotka na ime naplate duga po ovom osnovu“. Ukazano je da se apelantu odbijao dozvoljeni iznos, ali do 2013. godine, kada je apelantov poslodavac prestao da prebacuje taj iznos.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Pojam Član 997.
Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini.
Forma Član 998.
Ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno.
Sposobnost za jemčenje Član 999.
Ugovorom o jemstvu može se obavezati samo ko ima potpunu poslovnu sposobnost.
Oblici jemstva Član 1004. st. 1, 2. i 3.
(1) Od jemca se može zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jemstvo).
(2) Povjerilac može tražiti ispunjenje od jemca iako nije prije toga pozvao glavnog dužnika na ispunjenje obaveze, ako je očigledno da se iz sredstava glavnog dužnika ne može ostvariti njeno ispunjenje ili ako je glavni dužnik pao pod stečaj.
(3) Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo).
22. U Zakonu o menici („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 32/01) relevantne odredbe glase:
Član 103.
Menično se može obavezati svako lice, koje se prema propisima građanskog ili privrednog zakonodavstva može ugovorom obavezati.
Član 104. st. 1. i 3.
Nepismeno lice ili lice koje ne može pisati menično se obavezuje kada na menici ili alonžu stavu rukoznak koji overi sud ili drugi nadležni organ. Štambilj, žig i pečat smatraju se kao rukoznak.
U sudsku overu službeno lice mora staviti: da lično ili preko privrednih svedoka poznaje lice koje se hoće menično obavezati ili izdati punomoć, zatim da je pomenutom licu pročitana izjava kojom se menično obavezuje ili kojom daje punomoć ili da je ono potvrdilo da odgovara njegovoj volji. Overa mora imati službeni broj, pečat i potpis službenog lica.
Član 105.
Potpis slepih lica na menici važi samo onda kada ga sud overi na način propisan u prethodnom članu. To isto važi i za punomoć izdatu radi meničnog zaduženja.
23. U Zakonu o overavanju potpisa, rukopisa i prepisa („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 11/95), koji je bio u primjeni do 9. novembra 2009. godine, relevantne odredbe glase:
Član 1. stav 1.
Overavanje potpisa ili rukopisa je potvrđivanje njihove autentičnosti.
Član 6.
Kad se overava potpis ili rukoznak slepih, [...], mora se podnosiocu pročitati isprava na kojoj se overava potpis ili rukoznak.
[...] U slučajevima iz prethodnih stavova, u potvrdi o overi mora se naznačiti da je postupljeno po tim odredbama.
24. U Zakonu o ovjeri potpisa, rukopisa i prijepisa („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 106/09), koji je u primjeni od 10. novembra 2009. godine, relevantne odredbe glase:
Član 8. st. 1. i 4.
(1) Kad se ovjerava potpis ili otisak prsta slijepih lica [...], mora se podnosiocu pročitati isprava na kojoj se ovjerava potpis ili otisak prsta.
(4) U slučajevima iz st. 1, 2. i 3. ovog člana u potvrdi o ovjeri navodi se da je službeno lice postupilo po tim odredbama.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 86 0 P 003038 14 Rev od 21. aprila 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 13. maja 2016. godine a apelacija je podnesena 26. maja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 86 0 P 003038 14 Rev od 21. aprila 2016. godine, tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu u kojem je apelant, zajedno sa drugim tuženim, obavezan na solidarnu isplatu duga, dakle, o predmetu građanskopravne prirode, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. Apelant smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, budući da ga je obavezao da, kao jemac, zajedno sa drugim tuženim solidarno plati dug po osnovu ugovora o kreditu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
35. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da se u pravnom prometu kao instrumenti obezbjeđenja vraćanja kredita zaključuju, između ostalog, i ugovori o jemstvu, te da se, takođe, kao sredstvo plaćanja i instrument obezbjeđenja vraćanja kredita potpisuje i mjenica. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama ZOO propisan ugovor o jemstvu (pojam, forma, sposobnost za jemčenje, predmet, obim itd.) a da su Zakonom o mjenici propisani forma i sadržaj mjenice, te način poslovanja sa mjenicom, to jest uslovi za njenu pravnu valjanost.
36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz presuda koje su u konkretnom predmetu donijeli redovni sudovi proizilazi da je predmetni spor nastao zbog duga, jer korisnik kredita nije uredno vraćao kredit koji je 28. decembra 2007. godine dobio od Mikrokreditne organizacije EKI. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz dokaza u koje je Osnovni sud izvršio uvid proizilazi da su, kao garanciju da će korisnik kredita vratiti taj kredit, apelant i drugi tuženi potpisali mjenicu, ugovore o jemstvu i administrativne zabrane na novčana primanja, to jest dobrovoljne saglasnosti za zapljenu dijela primanja koja ostvaruju kod svojih poslodavaca. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelanta u predmetnom postupku zastupao advokat, te da je u toku postupka apelant osporavao tužbeni zahtjev tvrdnjama da nije bio jemac po predmetnog ugovoru o kreditu, niti da je potpisao bilo kakav dokumenat u vezi s tim kreditom. Štaviše, prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke istakao je da i ne poznaje korisnika kredita. Takođe je apelant prilikom saslušanja istakao „da se ne može izjasniti da li je njegov potpis na predočenoj mjenici od svog punomoćnika iz razloga što je slijep i što ne može da vidi. […] svaki mjesec mu odbijaju od plate 83,80 KM“. Dalje, apelant je u prilog svojim tvrdnjama kojim je osporavao tužbeni zahtjev priložio dokaze iz kojih proizilazi da je njegov vid umanjen za 94% i da pripada prvoj kategoriji vizuelno hendikepiranih lica, kao i druge dokaze iz kojih proizilazi da mu je zbog tog stanja priznato pravo na tuđu njegu i pomoć. Međutim, u vezi sa predmetnim dokumentima vezanim za sporni kredit (dakle, ugovorom o jemstvu, administrativnom zabranom i mjenicom) apelant nije ponudio bilo kakve dokaze kojim bi osporio njihovu pravnu valjanost, osim što je negirao da je bilo šta potpisao, kao i da poznaje kreditnog dužnika.
37. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su Osnovni sud i Okružni svoje odluke zasnovali na činjenici da se u konkretnom slučaju radi o tzv. mjeničnom sporu u kojem su korisnik kredita i drugi tuženi potpisali mjenicu kao instrumenat obezbjeđenja vraćanja spornog kredita, te je, budući da su se ispunili uslovi za realizaciju te mjenice, u odnosu na njih usvojio tužbeni zahtjev. Nasuprot tome, ti sudovi su odbili tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta, jer je utvrđeno, budući da je apelant slijepo lice, da apelantov potpis na toj mjenici nije ovjeren na način propisan odredbama člana 104 stav 3 i člana 105 Zakona o mjenici u vezi sa odredbama člana 8 Zakona o ovjeri potpisa, rukopisa i prepisa. Dakle, u konkretnom slučaju, u odnosu na apelanta, tužbeni zahtjev je odbijen zbog toga što prilikom potpisivanja mjenice nije ispoštovana forma njenog potpisivanja propisana Zakonom o mjenici.
38. Međutim, Ustavni sud zapaža da takav stav prvostepenog i drugostepenog suda nije podržao Vrhovni sud. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da je, nezavisno od toga što je predmetna parnica započeta prijedlogom za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave - mjenice, u daljnjem toku tog postupka, koji je nastavljen kao parnični, tužilac podneskom od 5. maja 2010. godine uredio tužbu, kao i da je na pripremnom ročištu (30. aprila 2013. godine) iznio činjenice na kojima je utemeljio zahtjev u parnici, tako što se, kao osnov, u odnosu na korisnika kredita pozvao na zaključeni ugovor o kreditu, a u odnosu na apelanta i ostale tužene na zaključene ugovore o jemstvu, te da je kod tih činjenica ostao i na ročištu za glavnu raspravu (9. jula 2013. godine) na kojoj je izveo dokaze čitanjem navedenih ugovora, a tužbeni zahtjev (koji je prvobitno odgovarao iznosu na koji glasi mjenica, odnosno iznosio je 27.047,90 KM) je smanjio imajući u vidu iznose koji su putem administrativnih zabrana tužiocu u međuvremenu uplaćeni u svrhu otplate predmetnog kredita. Slijedom toga, Vrhovni sud je istakao da predmetni parnični postupak nije nastavljen kao mjenični spor, jer isplata zahtijevanog iznosa nije zatražena na osnovu predmetne mjenice, već na osnovu osnovnog posla - ugovora o kreditu i ugovora o jemstvu. Kod takvog stanja stvari, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su se nepotrebno bavili odredbama čl. 104 stav 3 i 105 Zakona o mjenici, te odredbom člana 8 Zakona o ovjeravanju potpisa, rukopisa i prepisa, odnosno nepotrebno su ispitivali zakonske uslove po kojima apelant, kao slijepo lice, može potpisati mjenicu, jer se, kako je već rečeno, u konkretnom slučaju ne radi o mjeničnom sporu.
39. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da je apelant zahtjev tužioca osporio navodima da nije potpisao ugovor o jemstvu, niti mjenicu, te da se radi o falsifikovanim potpisima, ali da u dokaznom postupku nije izveo dokaz vještačenjem vještaka grafologa, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredaba čl. 7, 123 i 126 ZPP. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud utvrdio da je tužbeni zahtjev tužioca osnovan obavezavši pri tome apelanta i druge tužene da, shodno ugovorima o jemstvu, u skladu sa odredbama člana 1004 stav 3 ZOO, solidarno izmire neizmireni dospjeli dug na ime kredita. Ustavni sud ukazuje da je članom 997 ZOO propisano da se „ugovorom o jemstvu jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini“. Dalje da je odredbama člana 998 propisana forma ugovora o jemstvu na način da je propisano da „ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno“, te da je odredbama člana 999 propisano da se „ugovorom o jemstvu može (se) obavezati samo ko ima potpunu poslovnu sposobnost“. Dovodeći u vezu navedene odredbe sa predmetnim slučajem, Vrhovni sud je zaključio da je apelant poslovno sposobno lice, da se za valjanost ugovora o jemstvu ne traži, izuzev pisane, posebna forma, niti su na bilo koji način propisani posebni uslovi za potpisivanje tog ugovora od bilo koga, uključujući i slijepa lica, kao što je to npr. propisano u Zakonu o mjenici.
40. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom donošenja svoje odluke imao u vidu okolnost da je apelant slijepo lice koje je sa tužiocem zaključilo ugovor o jemstvu, ali da je ukazao da posebnim propisom, za razliku od nekih drugih pravnih situacija, nije predviđena obaveza da potpis slijepih lica na ugovoru o jemstvu bude ovjeren. Pri tome, s obzirom na apelacione navode, Ustavni sud podsjeća da se odredbe ZPP, između ostalog, temelje na raspravnom načelu, što podrazumijeva da je svaka stranka u postupku dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, pa u slučaju da stranka ne uvjeri sud da egzistiraju određene činjenice, sud će takav zahtjev odbiti. U tom pravcu Ustavni sud još podsjeća da je dužnost stranke da dokazuje svoja činjenična tvrđenja, što se u praksi naziva teretom dokazivanja. Ustavni sud podsjeća da takav teret pada na stranku koja na određenim činjenicama zasniva svoj zahtjev, ali i na protivnu stranku koja zahtjev osporava. Naime, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 7 ZPP propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te da je sud ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3 stav 2). Dalje, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 123 stav 1 propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a stavom 2 da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 126 ZPP propisano da, ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
41. Dovodeći sve navedeno u vezu sa konkretnom situacijom, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud usvojio tužbeni zahtjev protiv apelanta primjenom pravila o teretu dokazivanja, budući da apelant tokom postupka nije dokazao da nije potpisao ugovor o jemstvu. Pri tome Ustavni sud zapaža da je apelanta u toku postupka zastupalo stručno lice
– advokat, te da je apelant imao mogućnost, koju nije iskoristio, da eventualno ospori pravnu valjanost dokumenata koja je prezentovao tuženi kao instrumente obezbjeđenja vraćanja kredita povodom kojeg je nastao predmetni spor. Ovo pogotovo zbog toga što iz apelacionih navoda proizilazi da se povodom administrativne zabrane koju je apelant potpisao već određeni period sa apelantove plate prenosi dio sredstava na račun tužioca. Međutim, apelant, izuzev svojih tvrdnji da „nema veze“ sa tim kreditom i dokaza kojim je ukazivao na svoje zdravstveno stanje, sudu nije predložio bilo kakve druge dokaze kojim bi sud uvjerio da nije potpisao ugovor o jemstvu na kojem je utemeljen tužbeni zahtjev i osporena presuda Vrhovnog suda.
42. Ustavni sud ponovo podsjeća da raspravno načelo nalaže strankama dokazivanje činjenica na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, pa je Vrhovni sud, upravo primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja, i utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, u odsustvu relevantnih dokaza kojima bi apelant dokazao činjenice na kojima je osporavao tužbeni zahtjev, smatra neosnovanim i apelantovo pozivanje na kršenje relevantnih odredaba pozitivnopravnih propisa. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
43. Apelant navodi da je prekršena i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije..
44. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko i drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14 Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
45. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.
46. U konkretnom slučaju apelant navodi da je diskriminisan zbog odluke Vrhovnog suda kojom je obavezan da zajedno sa drugim tuženim, po osnovu ugovora o jemstvu, plati dug za koji je jemčio. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant nije ponudio dokaze da je bilo koje lice koje se nalazi u istoj ili sličnoj poziciji kao što je apelant u predmetnom slučaju bio tretirano na drugačiji način, te da je samo zbog okolnosti da je slijep oslobođen obaveze tereta dokazivanja svojih navoda u parničnom postupku, a posebno u situaciji kada ga je u tom postupku zastupalo stručno lice - advokat.
47. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
Ostali navodi
48. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, te u vezi s tim primjenom relevantnih odredaba ZOO i ZPP, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
50. Takođe, Ustavni sud zaključuje da zbog istih razloga nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelant nije ponudio dokaze da je bilo koje lice koje se nalazi u istoj ili sličnoj poziciji kao što je apelant tretirano na drugačiji način, te da je samo zbog okolnosti da je slijep oslobođen obaveze tereta dokazivanja svojih navoda u parničnom postupku.
51. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman