Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-922/15 („Cem-Bos“ d.o.o. Gračanica)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-922/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-922/15, rješavajući apelacije „Cem Bos“ d.o.o. Gračanica i „BH Bauunternehmungs“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stava (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Cem-Bos“ d.o.o. Gračanica, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 008202 13 Uvp od 20.
novembra 2014. godine;
„BH Bauunternehmungs“ d.o.o. Sarajevo, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 012888 14 U 2 od 3. februara 2015.
godine;
u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Cem-Bos“ d.o.o. Gračanica, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 008202 13 Uvp od 20.
novembra 2014. godine;
„BH Bauunternehmungs“ d.o.o. Sarajevo, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 012888 14 U 2 od 3. februara 2015.
godine;
u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-922/15
1. „Cem-Bos“ d.o.o. Gračanica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnio je 28. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 008202 13 Uvp od 20. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje presude, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo finansija), kojim je odbijena apelantova žalba protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je apelantu kao poreznom obvezniku, u ponovnom postupku, naložena uplata javnih prihoda utvrđenih od strane poreznih inspektora.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je u smislu važećih odredba Zakona o poreznoj upravi Federacije BiH, neosnovan apelantov prigovor zastare, jer u konkretnom postupku obračuna i naplate poreza i doprinosa za sporni period, kako je to izričito propisano odredbama člana 74 a. Zakona o poreznoj upravi FBiH (Zastarijevanje prava na razrez i prava na naplatu poreza, kamata, troškova prinudne naplate i novčanih kazni prekida se svakom službenom radnjom nadležnog poreznog organa poduzetoj u cilju razreza i naplate poreza. Poslije svakog prekida zastarijevanja počinje teći iznova, a vrijeme koje je prošlo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok zastarjelosti), nadležni porezni organi su više godina u ponovljenim postupcima radi izvršenja ranijih presuda, vršili kontrolu apelanta za sporni period, prekidali zastarijevanje prava na razrez poreza i doprinosa, i kako se vrijeme koje je prošlo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok zastarjelosti, već zastarjelost počinje teći iznova, to proizlazi da nije protekao zakonski rok od pet godina (iz člana 73. navedenog zakona) za obračun i naplatu doprinosa u konkretnom predmetu. Dalje se navodi, da su neosnovani i apelantovi navodi o pogrešnoj primjeni Zakona o doprinosima, jer se doprinosi za obavezno penzijsko-invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti za lice koje je u radnom odnosu kod pravnog ili fizičkog lica, obračunavaju i plaćaju prilikom svake isplate plate, to su obzirom da apelant na primanje zaposlenika na radu u inostranstvu nije vršio obračun po prosječnoj mjesečnoj bruto plati zaposlenih u Federaciji, prvostepeni i tuženi organ, na osnovu predmetnog zapisnika o inspekcijskom nadzoru, pravilno obračunali i pravilno apelantu naložili da plati neplaćene doprinose po zakonom propisanoj osnovici (iz člana 7. stav 4. Zakona o doprinosima), a sam apelant u toku upravnog postupka i spora nije pružio dokaze da te osnovice nisu pravilno utvrđene. Vrhovni sud, također, konstauje da nemaju uticaja apelantovi navodi kojima ukazuje da nije bilo potrebe za dobijanje radnih dozvola za njegove uposlenike koji su radili u Republici Hrvatskoj, pošto obaveza plaćanja doprinosa ne zavisi da li je regulisano pitanje dobijanja radnih dozvola za zaposlenike već zavisi isključivo od toga da li je zaposlenik obavljao radne zadatke u našoj državi ili inostranstvu.
AP-1555/15
3. „BH Bauunternehmungs“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jasmir Muratović, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 012888 14 U 2 od 3. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tužene (Uprave za indirektno oporezivanje), kojim je odbijena apelantova žalba protiv upravnog akta, kojim je apelantu utvrđena dodatna poreska obaveza za određeni period u određenom novčanom iznosu.
4. U predmetnom upravnom postupku, koji je prethodio donošenju pobijanog upravnog akta, je utvrđeno da su poreski organi u postupku kontrole indirektnog poreza kod apelanta u skladu sa Zakonom o postupku indirektnog oporezivanja, Zapisnikom o kontroli predložili razrez, a rješenjem utvrdili razrez indirektnih poreza za kontrolisani period u određenom novčanom iznosu. Razlog donošenja rješenja od strane prvostepenog organa proizlazi iz činjenice da je apelant u spornom periodu na lokalitetu Stup-Nukleus 44 izgradio tri stambeno-poslovna objekta namijenjena za dalju prodaju, dok je četvrti u fazi izgradnje, za koje (osim četvrtog) apelant posjeduje urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu, na osnovu čega je zaključio da je apelant investitor izgradnje navedenih objekata u smislu člana 18. stav 1. Zakona o građenju i člana 81. stav 1. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u. Osim toga, poreski organi su utvrdili da je apelant bio i glavni izvođač radova, jer je na navedenim objektima izvodio ,,grube“ građevinske radove za koje je nabavljao materijal i angažovao vlastitu radnu snagu, dok je za ostale građevinske radove fasaderske, limarske, molerske i sl., angažovao izvođače - kooperante, koji su apelantu fakturisali izvršenu nabavku i ugradnju materijala, koje je apelant evidentirao na kontu usluge kooperanta. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, te kod nesporne činjenice da vrijednost izgradnje novih zgrada prelazi iznos od 25.000,00 KM, prvostepeni upravni organ je zaključio da je u konkretnom slučaju apelant bio obavezan da primijeni posebnu šemu za naplatu PDV-a na promet povezan sa građevinskim radovima u smislu člana 40.- 43. Zakona o PDV-u. Predmetnom kontrolom je utvrđeno da je apelant, PDV zaračunat od strane kooperanta, iskazao kao svoj ulazni porez sa pravom na odbitak, iako po ispostavljenim ulaznim fakturama nije pozivom na ID PDV broj kooperanta izvršio uplatu PDV-a, što je po članu 42. Zakona o PDV-u uslov po kojem bi apelant ostvario pravo na odbitak ulaznog poreza, zbog čega je prvostepeni organ izvršio korekciju prijavljenog ulaznog poreza iskazanog u fakturama kooperanta u iznosu koji je utvrđen prvostepenim rješenjem, po kojem je apelantu izvršen obračun dodatno utvrđene poreske obaveze u određenom novčanom iznosu. Nadalje, po ocjeni poreskih organa apelant je izvršio pogrešan obračun odbitka ulaznog PDV-a, u vezi sa bespravnim građenjem na lokalitetu „Pionirska dolina“ za koji objekat ne posjeduje urbanističku saglasnost, ni odobrenje za građenje, zbog čega je rješenjem urbanističko-građevinskog inspektora Općine Centar apelantu naloženo da izvedene građevinske radove vrati u prvobitno stanje, pod prijetnjom prinudnog izvršenja rješenja, tj. rušenja bespravno izvedenih radova. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, poreski organi su zaključili da apelant nije imao pravo na odbitak ulaznog poreza po fakturama dobavljača obzirom da predmetna isporuka građevinskog materijala nije izvršena u poslovne svrhe, te time apelant nije ispunio uslove u smislu člana 32. Zakona o PDV-u i člana 63. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u za odbitak ulaznog PDV-a za izgradnju objekta u Pionirskoj dolini, čime mu konačno nije priznato pravo odbitka ulaznog poreza u određenom iznosu. Također u prvostepenom postupku je utvrđeno da je apelant pogrešno obračunao odbitak ulaznog PDV-a za nabavku goriva za putnička motorna vozila, utrošak vode i gasa, i druge nabavke. Konačno poreski organi su u predmetnom postupku koji je vođen utvrdili da je apelant pogrešno obračunao poresku obavezu u vezi sa izlaznim PDV-om i to po osnovu ugovora o kupoprodaji stanova, izdavanja u zakup dva stana, izvođenja radova za investitora, te po osnovu izdatih računa dva pravna lica, te na osnovu činjenica koje su utvrđene u prvostepenom postupku, zaključili da je apelant bio u obavezi da po ovom osnovu obračuna i plati PDV, shodno odredbi člana 17. stav 1. tačka 1. Zakona o PDV-u. Sud BiH je, između ostalog, konstatovao da je tuženi organ, pri donošenju konačnog upravnog akta, koji je predmet pobijanja, pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice koje su od uticaja za donošenje odluke i na utvrđeno činjenično stanje, uz poštovanje pravila postupka i pravilno primijenio materijalni propis. Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-922/15.
6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
9. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacija, koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
10. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman