Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4171/13 („Bosanska riječ“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 154
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4171/13
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4171/13, rješavajući apelaciju „Bosanske riječi“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Bosanske riječi“ d.o.o.
Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 053607 12 Rev od 11. jula 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 053607 11 Pž od 28. februara 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Bosanska riječ“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Mirza A. Hadžić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 8. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 053607 12 Rev od 11. jula 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 053607 11 Pž od 28. februara 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i tuženog Federacije Bosne i Hercegovine – Federalnog ministarstva obrazovanja, koga zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili 14. juna 2016. godine, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je protiv tuženog pokrenula parnični postupak 22. oktobra 2008. godine radi isplate štete. U tužbi je navela da je tuženi 10. augusta 2005. godine objavio Spisak odobrenih udžbenika za osnovne škole, gimnazije, srednje tehničke škole i srednje stručne škole (u daljnjem tekstu: Spisak odobrenih udžbenika) za školsku 2005/2006. godinu, među kojima su se nalazili i udžbenici apelantice kao izdavača. Dalje, apelantica je navela da je tuženi u augustu 2006. godine izdao Katalog odobrenih udžbenika i nastavnih sredstava u BiH (u daljnjem tekstu: Katalog odobrenih udžbenika) za školsku 2006/2007. godinu, u kojem je, također, bilo uvršteno 16 udžbenika apelantice, za koje je tuženi izdao rješenje o odobrenju upotrebe u realizaciji nastave. Kako je odobrena upotreba navedenih udžbenika, apelantica je navedene udžbenike štampala i izdala, međutim knjižarske kuće su izvršile povrat tih udžbenika jer se nisu prodavali, odnosno jer se nisu našli na popisu tuženog, pa je apelantici tridesetak knjižarskih kuća izvršilo povrat udžbenika. U smislu navedenog, za apelanticu je nastupila šteta u iznosu od oko 61.107,20 KM, koji iznos bi apelantica ostvarila prodajom navedenih udžbenika, zbog čega je predložila da se obaveže tuženi na isplatu navedenog iznosa.
6. Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 58 0 Ps 053607 08 Ps od 10. maja 2011. godine obavezao tuženog da apelantici isplati iznos od 52.275,20 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.417,11 KM.
7. Općinski sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio, da je među parničnim strankama sporan prigovor pasivne legitimacije tuženog, kao i prigovor osnova i visine apelanticinog tužbenog zahtjeva. Cijeneći da je djelokrug poslova iz oblasti obrazovanja na nivou Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH) Općinski sud je odbio kao neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog. U vezi s tim je naveo da je tuženi Spisak odobrenih udžbenika za 2005/2006. godinu školsku godinu broj 05-38.1904/05 donio 10. augusta 2005. godine, koji je objavio u stručnom i informativnom glasniku u augustu mjesecu 2005. godine (Bosanskohercegovačkom školskom glasniku), s podacima o rednom broju udžbenika, naslovu i autoru udžbenika, vrsti škole, predmetu i razredu za koji je odobren, te nazivu i mjestu izdavača, sačinjenim na osnovu Sporazuma o postupku pripremanja i odobravanja udžbenika i drugih nastavnih sredstava za osnovne i srednje škole, potpisanog od tuženog i nadležnih organa kantonalnih vlasti. Općinski sud je, također, utvrdio da tuženi Spisak odobrenih udžbenika za 2005/2006. školsku godinu nije mijenjao u odnosu na spisak odobrenih udžbenika za 2006/2007, iz čega slijedi da su udžbenici koje je tuženi odobrio za 2005/2006. vrijedili i za 2006/2007. godinu, iako je nesporno da je Ministarstvo civilnih poslova BiH za školsku 2006/2007. godinu na osnovu Spiska odobrenih udžbenika koji je donio tuženi objavilo Katalog odobrenih udžbenika za tu godinu. Iz spiska odobrenih udžbenika tuženog proizilazi da je tuženi odobrio 16 udžbenika u izdanju apelantice. Općinski sud je u vezi s tim zaključio da apelantica nije samovoljno i nasumice izdavala određene udžbenike i školska pomagala, nego je to činila po izričitom odobrenju i ovlaštenju od tuženog, da bi potom navedene udžbenike distribuirala brojnim knjižarskim kućama na području FBiH koje ove nisu mogle prodati, iz razloga što se kako su navele „nisu našli na popisu tuženog“. Zbog toga su svi udžbenici vraćeni apelantici, čime je, po ocjeni Općinskog suda, ponašanjem tuženog, a na osnovu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) apelantici pričinjena direktna materijalna šteta. Visinu pričinjene štete apelantici Općinski sud je utvrdio na osnovu nalaza vještaka finansijske struke, Jasmine Memić, koji je sud prihvatio kao objektivan i sačinjen u skladu sa pravilima struke. Ova vještakinja je u svom nalazu napomenula „da nijedan od vraćenih i neprodanih udžbenika, nije vraćen zbog velikog tiraža izdavača, nego su vraćeni kako su to navele sve knjižarske kuće jer se navedeni udžbenici nisu našli na popisu odobrenih odnosno korištenih udžbenika koji je sačinio tuženi za školsku 2006/2007. godinu“. Stoga, Općinski sud je primjenom člana 154. stav 1. ZOO-a odlučio kao u izreci presude.
8. Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 Ps 053607 11 Pž od 28. februara 2012. godine žalbu tuženog uvažio i osporenu presudu Općinskog suda preinačio tako što je apelanticin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Kantonalni sud je ocjenom izvedenih dokaza zaključio da su žalbeni navodi tuženog osnovani, jer je osporenom presudom apelantici dosuđena materijalna šteta pozivom na odredbu člana 154. stav 1. ZOO-a, a apelantica nije dokazala da su ispunjeni uvjeti iz navedene odredbe zakona. U vezi s tim je ukazao da je navedenom odredbom zakona propisano, „da je onaj ko drugome prouzrokuje štetu dužan i da mu je naknadi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice“, te da su osnovne pretpostavke po općim načelima odgovornosti za štetu: postojanje subjekta pravnog odnosa, štetne radnje, krivica, uzročna veza, te postojanje štete, koje pretpostavke moraju biti kumulativne, što znači da ako nedostaje jedna od navedenih elemenata, ne postoji ni odgovornosti za štetu. Kantonalni sud je, također, ukazao da je nesporno da je apelantici pričinjena šteta jer se nečijom krivicom udžbenici koje je štampala i pustila u prodaju nisu prodali, međutim, smatra da apelantica nije dokazala postojanje nijednog drugog elementa, tj. da nije dokazala štetnu radnju ni krivicu tuženog, niti uzročnu vezu između štete koju je pretrpio i ponašanja tuženog, odnosno da apelantica nije dokazala da je tuženi štampao Katalog odobrenih udžbenika za školsku 2006/2007. godinu, već da je naprotiv dokazano da je navedeni katalog štampalo Ministarstvo civilnih poslova BiH. Osim toga Kantonalni sud smatra, da apelantica nije dokazala činjenicu, da je tuženi, eventualno, dao nalog navedenom Ministarstvu da se iz Kataloga odobrenih udžbenika za školsku 2006/2007. godinu ispuste udžbenici koje je štampala apelantica, ili da je tuženi knjižarama koje su prodavale te udžbenike, a kasnije ih vratili apelantici, poslao neki spisak ili naredbu da ih ne prodaju ili sl. Naprotiv, Kantonalni sud smatra da je tuženi očito cijenio apelanticin rad kada je za školsku 2005/2006. godinu objavio Spisak odobrenih udžbenika u kojem su se našli i udžbenici za koje je apelantica bila izdavač. Stoga, postupajući u smislu člana 229. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 Ps 053607 12 Rev od 11. jula 2013. godine apelanticinu reviziju odbio kao neosnovanu.
10. Vrhovni sud je naveo da smatra ispravnim zaključak drugostepenog suda, iz razloga što tuženi nije bio ni u kakvom ugovornom odnosu sa apelanticom, zbog čega nije ni mogao odgovarati za prodaju njenih udžbenika, odnosno jer za činjenicu da udžbenici koje je apelantica pustila u prodaju nisu prodati, tuženi ne može odgovarati jer je za eventualnu odgovornost tuženog u smislu člana 154. stav 1. ZOO-a, apelantica je bila dužna dokazati, kako štetnu radnju, tako i krivcu tuženog, odnosno odgovornost za štetu koja joj je nastupila, te uzročnu vezu između štete koju je pretrpjela i ponašanja tuženog. Dakle, Vrhovni sud je imajući u vidu odredbu člana 7. i 123. ZPP-a, i da je shodno navedenim odredbama teret dokazivanja bio na apelantici koja nije dokazala da je u prodavnicama, knjižarama koje su prodavale predmetne udžbenike postojao neki drugi spisak ili naredba tuženog da se isti ne prodaju. S obzirom da apelantica nije dokazala odgovornost tuženog za štetu koju je pretrpjela primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP) apelanticin tužbeni zahtjev po ocjeni Vrhovnog suda pravilno je odbijen kao neosnovan.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da joj je presudom Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je tuženi u augustu 2005. godine pod brojem 05-38-1904705 i uz saglasnost, a u dogovoru sa kantonalnim ministarstvima, objavio Spisak odobrenih udžbenika za školsku 2005/2006. godinu, a da je Ministarstvo civilnih poslova BiH samo štampalo Katalog odobrenih udžbenika za školsku 2006/2007. godinu, odnosno koji se nije mijenjao u odnosu na spisak za 2005/2006, zbog čega smatra da su udžbenici za koje je imala odobrenje tuženog, trebali biti u upotrebi i u školskoj 2006/2007. godini. Dakle, apelantica tvrdi da je po izričitom odobrenju i ovlaštenju tuženog štampala udžbenike koje nije mogla prodati iz razloga što se nisu našli na spisku odobrenih udžbenika koje je tuženi dostavio Ministarstvu civilnih poslova BiH koje je samo objavilo Katalog udžbenika odobrenih od tuženog za 2006/2007. godinu. Osim toga, smatra neprihvatljivom „argumentaciju“ revizijskog suda da je bila dužna dokazati da joj je tuženi pričinio štetu jer joj je kako navodi nesporno „šteta pričinjena na način što ju je tuženi izostavio sa spiska odobrenih udžbenika za 2006/2007. godinu, što za škole znači da ti udžbenici nisu odobreni i da se ne mogu koristiti u nastavi, dakle ne mogu se prodavati“. Apelantica ukazuje da je nalazom vještaka finansijske struke utvrđena vrijednost vraćenih udžbenika izdavača apelantice sa brojem povrata od strane kupaca, koji je svojim nalazom utvrdio visinu materijalne štete koja joj je radnjama tuženog pričinjena.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je u ukazao da ostaje pri obrazloženju datom u osporenoj presudi, uz naglasak da apelantici u predmetnom postupku nisu povrijeđena prava na koja je u apelaciji neosnovano ukazala.
13. U odgovoru na apelaciju zakonski zastupnik tuženog je naveo da apelanticine navode smatra neosnovanim, ukazujući da je apelantici bilo omogućeno da u svim fazama postupka preduzima sve zakonom dozvoljene radnje, i da izjavljuje pravne lijekove. Ističe da su presude Vrhovnog i Kantonalnog suda zakonite i ispravne, jer su zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega predlaže da se apelacija apelantice odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
14. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“, br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
15. U Zakonu o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“, br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 053607 12 Rev od 11. jula 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 11. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 8. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
21. U konkretnom slučaju, postupak koji je apelantica vodila pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda „pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05). S obzirom na to, nesporno je da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
23. Ustavni sud se prema navedenom stavu može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li je pobijana odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
24. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud usvojio apelanticin zahtjev primjenom člana 154. stav 1. ZOO-a i obavezao tuženog da joj isplati štetu koju je apelantica pretrpjela ponašanjem tuženog, povratom udžbenika koji nisu mogli biti prodati jer se po ocjeni Općinskog suda nisu našli na Spisku odobrenih udžbenika tuženog za školsku 2006/2007. godinu. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud suprotno odluci Općinskog suda apelanticine navode odbili kao neosnovane, pri tome cijeneći činjenicu da tuženi u smislu člana 154. stav 1. ZOO-a nije mogao odgovarati za štetu pričinjenu apelantici jer udžbenici koje je apelantica pustila u prodaju, a nisu prodati, jer u smislu citirane odredbe ZOO-a za eventualnu odgovornost tuženog, po ocjeni redovnih sudova apelantica je bila dužna dokazati, kako štetnu radnju tuženog, krivcu tuženog, odnosno odgovornost za štetu koja je apelantici nastupila, kao i uzročnu vezu između štete koju je pretrpjela i ponašanja tuženog. Ovo iz razloga što po ocjeni Vrhovnog i Kantonalnog suda osnovne pretpostavke odgovornosti za štetu i za primjenu citirane odredbe ZOO-a su postojanje subjekta pravnog odnosa, štetna radnja, krivica, uzročna veza, te postojanje štete, koje pretpostavke moraju biti kumulativne, što znači da ako nedostaje jedna od njih, nema ni odgovornosti za štetu. Ustavni sud, također, zapaža da sudovi osporenim odlukama ne spore činjenicu da je apelantica pretrpjela štetu, ali isto tako nalaze da apelantica u smislu člana 154. ZOO-a nije dokazala odgovornost tuženog za pričinjenu štetu u smislu „da je tuženi štampao Katalog odobrenih udžbenika za školsku 2006/2007. godinu, već da je naprotiv dokazano da je navedeni katalog štampalo Ministarstvo civilnih poslova BiH, da je tuženi eventualo dao nalog navedenom Ministarstvu da se iz Kataloga odobrenih udžbenika za školsku 2006/2007. godinu ispuste udžbenici koje je štampala apelantica, ili da je tuženi knjižarama koje su prodavale te udžbenike, a kasnije ih vratili apelantici poslao neki spisak ili naredbu da ih ne prodaju ili slično“. Stoga, Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka ne nalazi proizvoljnost u primjeni relevantne odredbe ZOO-a, budući da apelantica nije dokazala niti jednu od osnovnih pretpostavki eventualne odgovornosti tuženog za pričinjenu joj štetu. Osim toga, Ustavni sud nalazi da su sudovi osporenim odlukama cijeneći činjenicu da je prema odredbama čl. 7, 123. i 126. ZPP-a teret dokazivanja bio na apelantici koja u okolnostima konkretnog slučaja nije dokazala da je u prodavnicama, knjižarama koje su prodavale predmetne udžbenike postojao neki drugi spisak ili naredba tuženog da se isti ne prodaju, ili da je tuženi Ministarstvu civilnih poslova BiH dao uputu da iz Kataloga objavljenih udžbenika za školsku 2006/2007. godinu izbaci udžbenike apelantice kao izdavača. Vrhovni sud je, također, jasno i argumentirano ukazao da svaka šteta ne mora uvijek biti izvor obligacije na osnovu koje za jedno lice nastaje obaveza, a za drugo lice potraživanje, ukazujući pri tome na prethodno ispunjenje zakonskih pretpostavki za naknadu štete, postojanja subjektivne ili objektivne odgovornosti za štetu, štetne radnje, protivpravnosti i uzročne veze između te radnje i nastale štete, što je u konkretnom slučaju potpuno izostalo, a time i odgovornost tuženog.
25. Stoga, Ustavni sud smatra da su osporenim odlukama redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu suštine tužbenog zahtjeva, tako i primjene materijalnog prava i da je Vrhovni sud povodom revizijskih prigovora naveo jasno obrazloženje koje se ni u jednom segmentu ne doima proizvoljnim, pri čemu su jasno navedene relevantne odredbe materijalnog prava na osnovu kojih je riješen konkretan spor.
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelanticini navodi u vezi s pogrešnom primjenom materijalnog prava nisu osnovani, te da, stoga, nije povrijeđeno pravo apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
27. U vezi s apelanticinim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelantica ove navode nije posebno obrazložila, ali iz navoda apelacije proizlazi da apelantica kršenje navedenog prava dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje u kontekstu primjene materijalnog prava. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke detaljno obrazložio ovaj apelanticin suštinski prigovor, Ustavni sud, shodno tome, apelanticino pozivanje na kršenje prava na imovinu smatra, također, neosnovanim.
VIII. Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava – ZOO i ZPP, na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.
29. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman