Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-845/15 (E.Š.)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-845/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-845/15, rješavajući apelaciju E. Š., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. Š., protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 017718 14 U od 16. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. E. Š. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Bajro Avdić, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 017718 14 U od 16. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za zaštitu sloboda i prava građanina podnesen protiv odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV), kojim je tražio da sud utvrdi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje (iz člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama), pravo na djelotvoran pravni lijek (iz člana 13. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama) i pravo na pravične i povoljne uslove u vezi sa napredovanjem (iz člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima), učinjene donošenjem Mišljenja VSTV (odluka o njegovom prigovoru na ocjenu rada za 2013. godinu).
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Sud BiH navodi da su relevantni akti primijenjeni na pravilan način, da apelantove tvrdnje kojim se ukazuje da se prilikom ocjenjivanja prednost daje diskrecionom pravu ocjenjivača, konkretno predsjednika suda, nemaju oslonca u relevantnim odredbama Kriterija za ocjenjivanje rada sudija u BiH (u daljnjem tekstu: Kriterij). Naime, prema članu 17. Kriterija, ocjena rada se boduje na temelju utvrđenih parametara i to: rad po predmetima prema starosti inicijalnog akta i zakonski prioritetnim predmetima – ukupno 10 poena, blagovremenost u izradi i donošenju naredbe za otpremu sudske odluke – ukupno pet poena, poštivanje zakonskih rokova u zakazivanju i nastavcima pretresa/rasprave – ukupno pet poena. Dalje se navodi, da citirane odredbe ne ostavljaju prostora da predsjednik suda prilikom ocjenjivanja postupa diskreciono, već je obavezan u obrascu za ocjenjivanje unijeti relevantne činjenice i dokaze koje je utvrdio po navedenim parametrima. Također se navodi, da je sud uvidom u spise predmeta utvrdio da je Vijeće, odlučujući po apelantovom prigovoru, pravilno zaključilo da je predsjednik suda postupio na propisani način, budući da je na osnovu uvida u CMS utvrdio da se datum donošenja naredbe za otpremu sudske odluke poklapa sa datumom donošenja prvostepene odluke, ali da nisu ispoštovani rokovi za izradu odluke, što je ocjenjivač potkrijepio dokazom, u odgovoru na apelantov preliminarni prigovor, navodeći brojeve „Mal“ predmeta u kojima su evidentirani propusti od strane apelanta. Sud BiH konstatuje da je neosnovan i apelantov prigovor da Stalna komisija za pravosudnu upravu nije našla za shodno provjeriti navode ocjenjivača i od apelanta zatražiti dodatne informacije i obrazloženja, shodno članu 6. Pravilnika o postupku ocjenjivanja. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da je u konkretnom slučaju Stalna komisija uzela u obzir dostavljene dokaze, obrazloženja ocjenjivača i apelanta, izvršila određene izviđajne radnje, pridržavajući se odredbi Pravilnika o postupku ocjenjivanja, te da u prilog te konstatacije govori i činjenica da je VSTV djelimično uvažio apelantov prigovor, korigujući procent ostvarene norme i dodjeljujući mu odgovarajući broj bodova po tom elementu ocjenjivanja. Sud BiH, također, navodi da su očigledno neutemeljeni apelantovi navodi koji se tiču povrede prava na djelotvoran pravni lijek, jer nesporna je činjenica da je apelant nakon donošenja preliminarne ocjene rada za 2013. godinu koristio preliminarni, a zatim i konačni prigovor, te da je na konačnu ocjenu imao pravo prigovoriti najvišem pravosudnom organu u BiH – VSTV-u, što je apelant i učinio, te da je konačno podnošenjem predmetnog zahtjeva Sudu BiH ostvareno pravo i na sudsku zaštitu. Na kraju, Sud BiH konstatuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je kao posljedica nezakonite i nepravilne odluke ugroženo pravo na pravične i povoljne uslove u vezi sa napredovanjem, jer Sud BiH nalazi da je ocjenjivanje apelanta provedeno na temelju unaprijed određenih i objektivnih kriterija za ocjenjivanje, po proceduri koja je utvrđena opštim aktima, sa mogućnošću da ocjenjivani učestvuje u procesu ocjenjivanja, sa pravom podnošenja prigovora na ocjenu, uz osiguranu dvostepenosti postupka i konačno osiguranu sudsku kontrolu konačnog akta donesenog po prigovoru na datu ocjenu, čime se apelantovi prigovori pokazuju u cijelosti neosnovanim.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman