Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2528/13 (M. H.)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Otkaz
- Prava iz radnog odnosa
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Radni spor
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Građanski postupak
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 88
- Zakon o radu
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2528/13
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2528/13, rješavajući apelaciju M. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija M. H.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 098660 12 Rev od 13. marta 2013. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija M. H., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 098660 12 Rev od 13. marta 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 005564 10 Gž od 14. jula 2011. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i čl. 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Obavezuje se Vlada Tuzlanskog kantona da apelantici M. H., u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.700,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. H. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 8. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 098660 12 Rev od 13. marta 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 P 005564 10 Gž od 14. jula 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i tužene „Antikorozije“ d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 7. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 8. i 10. juna 2016. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je tužbom od 1. septembra 2003. godine pred Općinskim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pokrenula parnični postupak protiv tužene radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu i naknade plaća. U tužbi je navela da je 3. septembra 2002. godine upućena na čekanje posla (usmeno jer je poslodavac apelantici oduzeo pisanu odluku), a da je tri mjeseca nakon toga tužena donijela Odluku pod brojem 01-59 od 9. decembra 2002. godine kojom joj je prestao radni odnos. Tužena je osporila osnov i visinu tužbenog zahtjeva, istakavši da odluka o otkazu ugovora o radu nije nezakonita jer se apelantica u periodu dužem od tri mjeseca nije javljala na posao, niti je svoj izostanak opravdala.
6. Općinski sud je Presudom broj P-1307/03 od 20. augusta 2010. godine poništio kao nezakonitu Odluku tužene o prestanku radnog odnosa apelantici broj 01-59 od 9. decembra 2002. godine, te je obavezao tuženu da apelanticu vrati na posao i rasporedi na poslove koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa ili poslove koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi, da sa apelanticom zaključi ugovor o radu i uveže joj radni staž u radnoj knjižici, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom je tužena obavezana da apelantici isplati plaće za period od 3. septembra 2002. godine do 31. decembra 2009. godine u ukupnom iznosu od 27.869,81 KM, dok je s viškom zahtjeva, preko dosuđenog iznosa, apelanticin zahtjev odbijen. Također je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je zatražila da se kao nezakonita poništi odluka tužene o upućivanju na čekanje posla i da se donese mjera osiguranja novčanog potraživanja.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je tokom dokaznog postupka izvršen uvid u obimnu pismenu dokumentaciju na osnovu koje je utvrđena nesporna činjenica da je apelantica bila zaposlenica tužene i da je tužena 9. decembra 2002. godine donijela Odluku o prestanku radnog odnosa apelantici broj 1-59 (u daljnjem tekstu: sporna odluka ili odluka o prestanku radnog odnosa). Spornim se postavilo pitanje da li je apelantici radni odnos kod tužene prestao 2. septembra 2002. godine bez otkaznog roka i prava na otpremninu, odnosno da li je apelantici ugovor o radu mogao biti otkazan bez otkaznog roka, dakle nezakonito. U vezi s ovim spornim okolnostima provedeni su dokazi saslušanjem apelantice i zakonskog zastupnika tužene u svojstvu parničnih stranaka, te je saslušan veći broj svjedoka. Općinski sud je zatim izvršio analizu i ocjenu iskaza parničnih stranaka i svjedoka pojedinačno i zajedno, a zatim ih doveo u kontekst s materijalnim dokazima, nakon čega je zaključeno da tužena nije dokazala postojanje razloga za otkaz iz člana 91. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Navedenom odredbom je propisano, kako je dalje obrazloženo, da u slučaju otkazivanja ugovora o radu poslodavac, u konkretnoj situaciji tužena, pred nadležnim sudom treba da dokaže postojanje razloga za otkaz. Budući da tužena te razloge u postupku nije dokazala, proizašao je zaključak da je apelanticin tužbeni zahtjev za poništenje odluke o prestanku radnog odnosa osnovan, pa je odluka tužene poništena kao nezakonita. Osim toga, Općinski sud je, imajući u vidu je apelantici ugovor o radu otkazan nezakonito, ocijenio da je drugi dio zahtjeva za isplatu neisplaćenih plaća također osnovan, pa je o visini zahtjeva donio odluku na osnovu provedenog vještačenja po vještaku ekonomske struke.
8. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 P 005564 10 Gž od 14. jula 2011. godine apelanticinu žalbu odbio, dok je žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantica odbijena s tužbenim zahtjevom za poništenje odluke tužene o prestanku radnog odnosa, obavezivanje tužene da apelanticu vrati na posao i rasporedi na poslove koji odgovaraju njezinoj stručnoj spremi, da joj poveže radni staž i isplati neisplaćene plaće za period od 3. septembra 2002. do 31. decembra 2009. godine. Kantonalni sud je, razmatrajući žalbe obje parnične stranke, na sjednici vijeća od 19. maja 2011. godine, ocijenio da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno pred tim sudom izvesti već izvedene dokaze, te je shodno odredbi člana 217. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) pred tim sudom zakazana rasprava. Na raspravi od 15. juna 2011. godine ponovno su izvedeni dokazi saslušanjem apelantice i zakonskog zastupnika tužene u svojstvu parničnih stranaka, te su ponovno saslušana dva svjedoka, i to bivši zaposlenik tužene i tehnički direktor tužene. Nakon održane rasprave i ocjene ponovno izvedenih dokaza, Kantonalni sud je, uvažavanjem žalbe tužene, prvostepenu presudu preinačio, navodeći prije svega da je predmet konkretne parnice osporavanje odluke tužene od 9. decembra 2002. godine kojom je apelantici zbog teže povrede radne obaveze prestao radni odnos 2. septembra 2002. godine bez otkaznog roka. Navedena povreda se ogleda u tome, kako je navedeno u spornoj odluci o prestanku radnog odnosa, što je apelantica samovoljno prestala dolaziti na posao u trajanju dužem od tri mjeseca, počev od 2. septembra 2002. godine pa sve do donošenja odluke 9. decembra 2002. godine, za koji period svoj izostanak nije opravdala dostavljanjem doznake zbog eventualnog bolovanja, niti se javljala tuženoj kao svom poslodavcu u vezi s eventualnim razlogom nedolaska na posao. Iz razloga prvostepene presude proizlazi, kako je dalje naveo Kantonalni sud, da je nakon ocjene svih izvedenih dokaza prvostepeni sud, i pored nesporne činjenice da apelantica nije dolazila na posao od 2. septembra 2002. godine pa do donošenja odluke o prestanku radnog odnosa 9. decembra 2002. godine, dakle više od tri mjeseca, u kom periodu svoje odsustvo nije opravdala, utvrdio da je odluka tužene o prestanku radnog odnosa apelantici sa 2. septembrom 2002. godine nezakonita. Razlog nezakonitosti je, po ocjeni prvostepenog suda, taj što je takva odluka mogla biti donesena najkasnije 18. septembra 2002. godine budući da je rok od 15 dana iz člana 89. ZOR-a počeo teći 3. septembra 2002. godine, a odluka tužene je donesena 9. decembra 2002. godine. Kantonalni sud je zatim, imajući u vidu da se u konkretnoj situaciji sporno pravno pitanje tiče zakonitosti prestanka radnog odnosa i s tim u vezi poštovanja otkaznog roka, naveo sadržaj odredbe iz člana 88. ZOR-a u kojoj je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku bez poštovanja otkaznog roka u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, koje su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos sa zaposlenikom. Zatim je naveden sadržaj odredbe iz člana 89. ZOR-a, na koju se pozvao prvostepeni sud, kojom je propisano da u slučaju iz člana 88. stav 1. ZOR-a poslodavac može otkazati ugovor o radu u roku od 15 dana od saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz, a rok od 15 dana teče od saznanja za tu činjenicu. U vezi s tim, Kantonalni sud je ocijenio da je žalba tužene u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava osnovana i da je Općinski sud izveo pogrešan pravni zaključak o osnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva. Naime, apelantici u osporenoj odluci u pogledu povrede radne obaveze nije stavljeno na teret nedolazak na posao jedan, dva ili tri dana, već joj je stavljeno na teret da joj radni odnos prestaje zbog kontinuiranog nedolaska na posao u periodu od 2. septembra do 9. decembra 2002. godine, dakle duže od tri mjeseca, nakon što je tužena stekla uvjerenje da apelantica ne želi da radi jer je prošao period duži od tri mjeseca. Tu činjenicu su svojim iskazima potvrdili kako saslušani svjedoci tako i apelantica lično, potvrđujući da se u navedenom periodu nije javljala tuženoj u vezi sa bilo kakvom informacijom o svom statusu. Iz navedenog proizlazi, kako je zaključio Kantonalni sud, da tužena, donošenjem odluke o prestanku radnog odnosa apelantici, nije propustila prekluzivni rok iz člana 89. ZOR-a, niti je takvu odluku, kako je pogrešno zaključio prvostepeni sud, trebala donijeti najkasnije do 18. septembra 2002. godine. Tužena je osim toga, izvedenim dokazima dokazala postojanje razloga za otkaz bez otkaznog roka (član 88. ZOR-a), a time neosnovanost apelanticinog zahtjeva kojim je tražila poništenje takve odluke. Shodno tome, ostvarenje drugih prava koja proističu iz odluke je također neosnovano, pa je prvostepena presuda i u tom dijelu preinačena i tužbeni zahtjev odbijen (član 96. ZOR-a).
9. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 098660 12 Rev od 13. marta 2013. godine apelanticina revizija protiv drugostepene presude je odbijena. Vrhovni sud je, ispitujući pobijanu presudu u okvirima razloga iz revizije i člana 241. ZPP-a, ocijenio da je neosnovan apelanticin prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi je ponovljeno da se suština spora tiče odluke o vanrednom otkazu ugovora o radu po odredbama čl. 88, 88.a i 89. ZOR-a i posljedicama koje je taj otkaz izazvao, nakon čega je naveden sadržaj navedenih zakonskih odredbi i činjenično stanje utvrđeno u postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom. Razloge koje je u svojoj presudi iznio drugostepeni sud u cijelosti je prihvatio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji, naglašavajući da je apelantica u svom iskazu navela da se tuženoj nije javljala za bilo kakve informacije u periodu dužem od tri mjeseca, te da stoga ni tužena nije mogla imati saznanje da li apelantica, počev od 2. septembra 2002. godine pa nadalje, ne dolazi na posao iz opravdanih ili neopravdanih razloga. Tu činjenicu u postupku je, po mišljenju Vrhovnog suda, trebala dokazati apelantica, pa kako nije, nije ni bilo osnova za primjenu člana 89. ZOR-a, kako je pravilno zaključio drugostepeni sud. Također je neosnovanim ocijenjen apelanticin prigovor o povredi odredaba ZPP-a pred drugostepenim sudom jer u reviziji nije navela koje odredbe ZPP-a nisu ili su pogrešno primijenjene, što je moglo utjecati na pravilnost i zakonitost pobijane odluke da bi se moglo govoriti o povredama postupka koje ima u vidu član 209. ZPP-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelantica smatra da su joj presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda povrijeđena sljedeća prava: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek i zloupotrebu prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije. Povrede navedenih prava obrazlaže pogrešnom i proizvoljnom primjenom materijalnog prava. Smatra da je u konkretnoj situaciji tužena bila u obavezi da dokaže razloge za odluku o prestanku radnog odnosa i da u tom smislu u postupku nije ponudila niti jedan pravnovaljan dokaz. Osim toga, smatra da je tužena odluku o prestanku radnog odnosa donijela van prekluzivnog roka, kako je pravilno i utvrdio prvostepeni sud, i da činjenica da nije dolazila na posao kontinuirano tri mjeseca nije potvrđena niti jednim objektivnim dokazom. S tim u vezi ukazuje na izjavu tehničkog direktora i zakonskog zastupnika tužene koje su joj nanijele štetu, te ističe da odredbe ZOR-a ne prave razliku između težih i lakših povreda radnih obaveza, te da su sa eventualnim postojanjem takvih povreda morali biti upoznati i poslodavac i zaposlenik, što u konkretnoj situaciji nije bio slučaj.
11. Apelantica je, osim navedenog, ukazala da je od podnošenja tužbe 1. septembra 2003. godine pa do donošenja presude Vrhovnog suda proteklo skoro deset godina iako je u pitanju radni spor koji je po zakonu hitan. Na taj način joj je u okviru prava na pravično suđenje povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer je u dugom vremenskom periodu trpjela stanje uznemirenosti i neizvjesnosti. Stoga je zatražila da joj se na ime nematerijalne štete zbog prekomjerne dužine trajanja postupka koji je po zakonu hitan dodijeli pravična novčana kompenzacija.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci i ne nalazi da je njezinim donošenjem došlo do povreda na koje apelantica u apelaciji ukazuje. Predloženo je da se apelacija odbije.
13. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana iz razloga koji su sadržani u presudi tog suda.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o radu Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 86.
Ugovor o radu prestaje:
[...] 5.otkazom poslodavca odnosno zaposlenika;
[...] Član 88.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.
[...] Član 89.
Ugovor o radu, u slučaju iz čl. 88. i 88a. ovog zakona, može se otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz.
Član 90.
Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
Član 91.
U slučaju otkazivanja ugovora o radu u smislu člana 88. stav 1. i 2. ovog zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, da dokaže postojanje razloga za otkaz.
15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 217.st. 1. i 2.
Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 098660 12 Rev od 13. marta 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 11. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 8. juna 203. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav
1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelantica ukazuje da joj je presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek, zabranu diskriminacije i zabranu zloupotrebe prava.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
22. Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelantica apelacijom osporava odluku koja je donesena u parničnom postupku pokrenutom radi zaštite njezinih prava iz radnog odnosa. S obzirom na to da se predmetni postupak odnosi na radni spor, dakle na predmet građanskopravne prirode, apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu AP 2184/09, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24).
23. Suština navoda apelacije s aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su sudovi koji su donijeli osporene presude proizvoljno ocijenili dokaze, te stoga pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo prilikom utvrđivanja da li su zakonite odluke o prestanku ugovora o radu, kao i zbog nerješavanja predmeta u razumnom roku.
24. U vezi s navodima apelacije kojima je ukazano na činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud prije svega ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
25. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Kantonalni sud, razmatrajući žalbe parničnih stranaka, ocijenio da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja pred tim sudom potrebno ponovno izvesti već izvedene dokaze, nakon čega su pred tim sudom izvedeni dokazi saslušanjem parničnih stranaka - apelantice i zakonskog zastupnika tužene, kao i dokazi saslušanjem dva svjedoka. Pojedinačnom, međusobnom i ukupnom ocjenom dokaza (onih koji su izvedeni u prvostepenom postupku i onih koji su ponovno izvedeni), Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila poništenje kao nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa i isplatu plaća. Pri tome je, kako proizlazi iz obrazloženja presude Kantonalnog suda, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, Kantonalni sud imao u vidu da je osporenom odlukom tužene apelantici otkazan ugovor o radu zbog kontinuiranog nedolaska na posao u periodu dužem od tri mjeseca, u kom periodu se apelantica uopće nije javljala tuženoj u vezi sa bilo kakvim informacijama o svom statusu, što je i lično potvrdila prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke. Obrazlažući pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane prvostepenog suda u pogledu tumačenja roka iz člana 89. ZOR-a na kojem apelantica i u apelaciji insistira, ukazujući da je odluka o prestanku radnog odnosa mogla biti donesena najkasnije 18. septembra 2002. godine, dakle protekom 15 dana od nedolaska na posao, Kantonalni sud je naveo da je tužena izvedenim dokazima u postupku dokazala postojanje razloga za otkaz bez otkaznog roka (teži prestup, odnosno teža povreda radne obaveze) iz odredbe člana 88. ZOR-a, a to dalje znači da je ispoštovan prekluzivni rok iz člana 89. istog zakona. S tim u vezi, Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naglasio da osporenom odlukom apelantici kao povreda radne obaveze nije stavljano na teret nedolazak na posao jedan ili dva dana, već kontinuiran nedolazak u periodu dužem od tri mjeseca, a to dalje znači da je takva odluka donesena nakon što je tužena kao poslodavac stekla uvjerenje da apelantica više ne želi da radi. Iz navedenog proizlazi da je Kantonalni sud na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku i ocjene ponovno izvedenih dokaza u smislu člana 217. ZPP-a utvrdio da je osporena odluka tužene donesena u skladu sa odredbama čl. 86, 88, 89, 90. i 91. ZOR-a, zbog čega je prvostepena presuda preinačena i apelanticin tužbeni zahtjev odbijen. Potvrđujući pravilnost drugostepene presude u okvirima razloga revizije, pazeći po službenoj dužnosti na stranačku sposobnost i pravilnu primjenu materijalnog prava, Vrhovni sud je prihvatio razloge koji su navedeni u drugostepenoj presudi, naglasivši da je činjenicu saznanja o eventualnom (ne)opravdanom izostanku s posla u postupku trebala dokazati apelantica, a ne tužena (koja je dokazala razloge za otkaz), pa u takvoj situaciji nije ni bilo mjesta za primjenu člana 89. ZOR-a.
26. Ustavni sud smatra, nasuprot navodima apelacije, da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u okolnostima konkretnog slučaja, u osporenim odlukama naveli jasna, logična i argumentirana obrazloženja u kojima nema ništa što bi ukazivalo na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, niti da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na pravično suđenje u razumnom roku
a) Relevantna načela
27. Apelantica je ukazala i na kršenje prava na suđenje u razumnom roku. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
28. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
29. Ustavni sud zapaža da je apelantica predmetni parnični postupak pokrenula tužbom od 1. septembra 2003. godine, te da je isti okončan presudom Vrhovnog suda od 13. marta 2013. godine. Imajući u vidu navedeno, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste period od devet godina i šest mjeseci.
c) Analiza dužine trajanja postupka
30. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku pokrenutom radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu i isplate plaća, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenom predmetu. Također, iz predmeta spora (otkaz i isplata) proizlazi da je u pitanju parnica iz radnog odnosa kojoj, osim značaja koji bez dileme ima za apelanticu, procesni zakon (član 420. ZPP-a) daje poseban značaj, propisujući da pri određivanju rokova i ročišta sud uvijek naročitu pažnju treba obratiti na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
31. U vezi s apelanticinim ponašanjem Ustavni sud ne može zaključiti da je ona svojim radnjama odugovlačila predmetni postupak.
32. U odnosu na ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža su u predmetnom postupku donesene ukupno tri odluke, da je period donošenja prvostepene presude trajao sedam godina, drugostepene nešto manje od godinu dana i trećestepene nešto više od godinu dana. Iz navedenog proizlazi da je postupak odlučivanja o apelanticinoj tužbi, posmatrano u cjelini, pred prvostepenim sudom trajao najduže i ne može se smatrati „razumnim rokom“ odlučivanja po tužbi. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je dužnost suda da osigura da se postupak okonča bez odugovlačenja i sa što manje troškova, kao i da onemogući svaku zloupotrebu prava u toku postupka. U okolnostima konkretnog slučaja ova dužnost je dodatno naglašena činjenicom da se radilo o sporu proisteklom iz radnog odnosa, koji je zakonom određen kao hitan, odnosno o sporu čiji se ishod ticao apelanticinog statusa i za nju imao poseban značaj. Ustavni sud, imajući u vidu navedeno, nije mogao zaključiti da je Općinski sud ispunio ovu dužnost. Dalje, iz onoga što je predočeno Ustavnom sudu proizlazi da su, odlučujući o izjavljenim žalbama i reviziji, Kantonalni i Vrhovni sud svoje odluke donijeli u periodu nešto dužem od dvije godine.
33. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radilo o sporu proisteklom iz radnog odnosa koji je po zakonu hitan, koji nije pokretao činjenična i pravna pitanja koja su po svojoj složenosti mogla biti od utjecaja na trajanje postupka dužem od devet godina, pri čemu Ustavni sud nije mogao zaključiti da je apelantica svojim radnjama odugovlačila predmetni postupak, Ustavni sud smatra da je ukupnoj dužini postupka od devet godina i šest mjeseci u odlučujućoj mjeri doprinio Općinski sud kome je bilo potrebno sedam godina da donese svoju odluku, prvenstveno zbog zanemarivanja dužnosti da postupak okonča bez odugovlačenja i da onemogući svaku zloupotrebu prava.
34. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
d) Naknada nematerijalne štete
35. U vezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete koju je apelantica tražila zbog nedonošenja konačne odluke o njezinom tužbenom zahtjevu u dugom vremenskom periodu, Ustavni sud ukazuje da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
36. Apelantica je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku zatražila naknadu nematerijalne štete. Prilikom odlučivanja o ovom zahtjevu, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300 KM. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji je po zakonu hitan (radni spor) i da je postupak trajao devet godina i šest mjeseci, apelantici se određuje naknada u visini od 2.700,00 KM koju joj je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
37. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost podnošenja tužbe, žalbe i revizije, a činjenica da su Kantonalni i Vrhovni sud donijeli odluke kojima apelantica nije zadovoljna ne može voditi zaključku da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
Zabrana diskriminacije
38. Apelantica u apelaciji ukazuje da joj je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje ovog prava obrazlaže navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
39. Međutim, imajući u vidu da Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke nije našao bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog i Kantonalnog suda prilikom donošenja osporenih odluka i da je zaključio da su neosnovani navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.
Zabrana zloupotrebe prava
40. Apelantica je navela da su joj osporenim presudama povrijeđene garancije iz člana 17. Evropske konvencije. Imajući u vidu da se navodi i u ovom dijelu svode na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, za koje je već zaključeno da su neosnovani, Ustavni sud zaključuje da su i navodi u pogledu garancija iz člana 17. Evropske konvencije, također, neosnovani. VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada dužina trajanja postupka od devet godina i šest mjeseci u predmetu koji je po zakonu hitan i za apelanticu značajan nije bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja, pri čemu je ukupnoj dužini u odlučujućoj mjeri doprinio Općinski sud, kome je bilo potrebno sedam godina da donese prvostepenu odluku zbog zanemarivanja dužnosti da postupak okonča bez odugovlačenja.
42. Međutim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su Vrhovni sud i Kantonalni sud naveli jasne i argumentirane razloge zbog čega su primjenom relevantnih odredbi materijalnog prava, na način koji ne ostavlja utisak pogrešne i proizvoljne primjene prava, odbili kao neosnovan konkretni tužbeni zahtjev.
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kod činjenice da korištenje pravnih lijekova i donošenja odluka povodom pravnog lijeka kojima apelantica nije zadovoljna ne može voditi zaključku da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni.
44. Konačno, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava u vezi s pravom na pravično suđenje kada apelantica i njihovo kršenje vezuje za navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je u okviru razmatranja prava na pravično suđenje zaključio da su ti navodi neosnovani.
45. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman