Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2817/13 (Z. L.)

Odluka donesena 20. 07. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2817/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2817/13, rješavajući apelacije Zorana Lukića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Zorana Lukića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 037112 13 Rev od 23. januara 2014. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Zoranu Lukiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Zoranu Lukiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Lukića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 037112 13 Rev od 23. januara 2014. godine, Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 037112 13 Gž od 6. juna 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 P 037112 12 P od 30. decembra 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zoran Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Broda, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 25. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što u razumnom roku nije okončan parnični postupak u kojem je donesena Presuda Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 037112 13 Gž od 6. juna 2013. godine i Presuda Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 P 037112 12 P od 30. decembra 2012. godine, a koji se u trenutku podnošenja apelacije nalazio pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) radi odlučivanja o izjavljenoj reviziji. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 2817/13.

2. Apelant je 22. aprila 2014. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 84 0 P 037112 13 Rev od 23. aprila 2014. godine, Okružnog suda broj 84 0 P 037112 13 Gž od 6. juna 2013. godine i Presude Osnovnog suda broj 84 0 P 037112 12 P od 30. decembra 2012. godine. Navedena apelacija je registrovana pod brojem AP 1880/14. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod brojem AP 2817/13 i brojem AP 1880/14 odnose na isti postupak pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2817/13.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske, zastupane po Pravobranilaštvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 6. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelacije.

5. Odgovor na apelacije Vrhovni sud i tužena su dostavili 7. juna 2016. godine, a Okružni sud 13. juna 2016. godine.

6. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelacije.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

8. Apelant je 6. novembra 2001. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tužene radi naknade nematerijalne štete kao posljedice ranjavanja za vrijeme rata.

9. S obzirom da apelantov postupak nije pravosnažno okončan do 28. novembra 2005. godine kao dana stupanja na snagu Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava), spis je proslijeđen Pravobranilaštvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) radi zaključenja vansudskog poravnanja.

10. Zaključkom Pravobranilaštva od 11. decembra 2006. godine okončan je postupak za naknadu štete zato što apelant nije pristao na zaključenje vansudskog poravnanja u pogledu visine ponuđenog novčanog iznosa.

11. Osnovni sud je pripremno ročište održao 27. avgusta 2012, a ročište za glavnu raspravu 5. oktobra 2012. godine i 30. novembra 2012. godine, na kojoj su izvedeni dokazi uvidom i čitanjem materijalne dokumentacije, saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke, te vještačenjem vještaka neuropsihijatra i vještaka-specijaliste ortopedske hirurgije i traumatologije.

12. Presudom Osnovnog suda broj 84 0 P 037112 12 P od 30. decembra 2012. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 110.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U obrazloženju navedene presude Osnovni sud je naveo da je apelant kao pripadnik Vojske Republike Srpske ranjen 8. juna 1992. godine i da je liječenje okončano 8. juna 1994. godine. Osnovni sud je dalje konstatovao da potraživanje za naknadu štete u konkretnom slučaju teče od 19. juna 1996. godine, kada je stupila na snagu Odluka Narodne skupštine Republike Srpske od 19. juna 1996. godine o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj. S tim u vezi, Osnovni sud je konstatovao da je, s obzirom na odredbu člana 376 stav 1 ZOO-a, krajnji rok za podnošenje tužbe bio 16. juni 1999. godine, a da je apelantova tužba podnesena 6. novembra 2001. godine, iz čega proizlazi da je apelantovo potraživanje zastarjelo. Takođe, u vezi s apelantovim navodima o primjeni Zakona o ostvarivanju prava Osnovni sud je istakao da navedenim zakonom fizičkim licima čije su tužbe podnesene poslije 19. juna 2001. godine nije priznato pravo na naknadu štete, te da je osnovan prigovor zastare potraživanja tužene. Budući da je prigovor zastare materijalno-pravne prirode, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev i odlučio kao u izreci presude.

13. Okružni sud je Presudom broj 84 0 P 037112 13 Gž od 6. juna 2013. godine, apelantovu žalbu djelimično usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao tuženu da apelantu na ime nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 8.000,00 KM i nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju navedene presude Okružni sud je naveo da prvostepeni sud nije na pravilan način cijenio odredbu člana 8 Zakona o ostvarivanju prava i njen značaj u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja. Okružni sud je istakao da prema navedenom zakonu pravo na naknadu štete imaju fizička lica čije su tužbe po tom osnovu zaprimljene pred nadležnim sudovima zaključno sa 19. junom 2001. godine (član 8 stav 1 Zakona o ostvarivanju prava, objavljenog u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 103/05), odnosno do 31. decembra 2009. godine (član 7 stav 4 istog zakona, objavljenog u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 1/09), kao i da je apelantov predmet proslijeđen Pravobranilaštvu radi zaključenja vansudskog poravnanja po pravilima upravnog postupka s obzirom da sudski postupak po njegovoj tužbi nije pravosnažno okončan do stupanja na snagu Zakona o ostvarivanju prava (28. juna 2005. godine). Okružni sud je zaključio da zakonska mogućnost za zaključenje vansudskog poravnanja ne dovodi do prekida zastarijevanja jer je prekid zastarijevanja moguć samo dok traje rok zastare. U vezi s apelantovim navodima da njegovo liječenje nije završeno, Okružni sud ih je ocijenio neosnovanim s obzirom da iz medicinske dokumentacije, nalaza i mišljenja ljekara vještaka neuropsihijatra i nalaza vještaka specijaliste ortopedske hirurgije i traumatologije, kao i pojašnjenja nalaza oba vještaka datih na glavnoj raspravi od 30. novembra 2012. godine, proizlazi da je apelantovo hirurško liječenje završeno dvije godine nakon ranjavanja, kada je okončan operativno-rehabilitacioni tretman, tako da se može zaključiti da je od tada apelantovo stanje definitivno i da su tada pojedini vidovi nematerijalne štete dobili oblik konačnog stanja. Okružni sud je dalje naveo da ponuda tužene za zaključenje vansudskog poravnanja u skladu s odredbama Zakona o ostvarivanju prava ima značaj odricanja od zastarjelosti (čl. 365 i 366 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima), i to samo u visini naknade koja bi se apelantu priznala da je poravnanje zaključeno. Prema tome, imajući u vidu da je apelantu po Rješenju Administrativne službe, Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti, Odsjek za boračko-invalidsku zaštitu Opštine Bosanski Brod broj 06-560-157/05 od 4. novembra 2005. godine utvrđeno pravo ratnog vojnog invalida II kategorije sa 100% invaliditeta, Okružni sud je zaključio da apelantu, prema navedenoj odredbi zakona, za sve utužene vidove naknade nematerijalne štete treba dosuditi zakonom propisani iznos od 8.000,00 KM. U pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu naknade nematerijalne štete, koji predstavlja razliku između dosuđenog i utuženog iznosa od 110.000,00 KM, Okružni sud je zaključio da je on obuhvaćen zastarom potraživanja i, kao takav, pravilno odbijen odlukom prvostepenog suda.

14. Vrhovni sud je Presudom broj 84 0 P 037112 13 Rev od 23. januara 2014. godine, apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je zaključio da je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, drugostepeni sud pravilno zaključio da je apelantovo potraživanje zastarjelo, s izuzetkom iznosa od 8.000,00 KM, koliko je tužena ponudila apelantu u postupku vansudskog poravnanja. Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelantovo liječenje trajalo dvije godine, nakon čega su posljedice navedenog liječenja dobile oblik konačnog stanja, pa je stoga drugostepeni sud pravilno zaključio da je nastupila zastarjelost potraživanja. U vezi s apelantovim navodima da njegovo liječenje nije okončano, Vrhovni sud je naveo da, čak i kad bi se prihvatile tvrdnje revizije da liječenje još traje, to ne bi imalo uticaja na odluku o prigovoru zastarjelosti potraživanja s obzirom na to da je tužba podnesena nakon što je protekao objektivni rok koji se računa od nastanka štete, a ne od saznanja za obim i visinu štete, zbog čega je irelevantno koliko je apelantovo liječenje trajalo i da li je o ono okončano. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud na pravilan način primijenio odredbu člana 8 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da pravo na naknadu štete imaju lica čije su tužbe po tom osnovu zaprimljena pred nadležnim sudovima zaključno sa 19. junom 2001. godine, kao i lica čiji su zahtjevi zaprimljeni poslije 19. juna 2001. godine ako je šteta koju su pretrpjeli u uzročno-posljedičnoj vezi s vršenjem vojne službe i poslova odbrane u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, s tim da zahtjev bude podnesen najkasnije do 28. februara 2010. godine. S obzirom na to da je apelant tužbu podnio 6. novembra 2001. godine i da sudski postupak po toj tužbi nije pravosnažno okončan do stupanja na snagu Zakona o ratnoj šteti, predmetni spis je proslijeđen Pravobranilaštvu radi zaključivanja vansudskog poravnanja po pravilima upravnog postupka. S obzirom da su do podnošenja tužbe prošli svi objektivni i subjektivni rokovi zastare potraživanja iz člana 376 st. 1 i 2 ZOO-a, Vrhovni sud je istakao da zakonska mogućnost za zaključivanje vansudskog poravnanja ne dovodi do prekida zastarijevanja jer je prekid zastarijevanja moguć samo dok traje rok zastare. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je izrazio pravno shvatanje da ponuda tužene za zaključenje vansudskog poravnanja ima značaj odricanja od zastarjelosti, ali ne u odnosu na cjelokupno potraživanje, kako pogrešno smatra apelant, već samo do visine iznosa naknade koja bi se apelantu priznala u slučaju da je poravnanje zaključeno. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio kao izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacija

15. Apelant smatra da mu je u parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je prvenstveno naveo kako smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog nedonošenja prvostepene presude u razumnom roku, pri čemu je ukazao da je bez ikakvog opravdanog razloga Osnovni sud prvu procesnu radnju preduzeo 22. marta 2012. godine, odnosno nakon što je proteklo više od 11 godina od podnošenja tužbe, a da on ni na koji način nije doprinio dužini trajanja postupka. Takođe, apelant je naveo da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog paušalne i pogrešne primjene člana 200 i člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. U vezi s navedenim, apelant je istakao da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 376 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima prilikom razmatranja početka roka zastare u odnosu na tjelesne povrede, navodeći da su trebali uzeti u obzir da se apelant nalazio na liječenju i da njegovo liječenje neće prestati do kraja života zbog težine povreda, te da su pogrešno primijenili odredbu člana 200 Zakona o obligacionim odnosima jer nisu cijenili nematerijalnu štetu po osnovu psihičkog oboljenja, posttraumatskog stresnog poremećaja, u odnosu na koje nije nastupila zastara. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava, odredi naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka, te ukine presudu Vrhovnog suda i naloži ponovno donošenje odluke. Takođe, apelant je predložio da mu Ustavni sud odredi naknadu troškova za sastavljanje apelacije putem punomoćnika.

b) Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje u apelaciji. U pogledu apelantovih navoda da njegovo potraživanje naknade štete nije zastarjelo jer njegovo liječenje nije okončano, Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelantovo liječenje trajalo dvije godine nakon čega su posljedice njegove povrede dobile karakter konačnog stanja. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da je stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostala lica koja su pretrpjela ratnu štetu, iz razloga što je on u istoj situaciji kao i druga lica koja nisu u zakonskim rokovima podnijela tužbu za naknadu štete, zbog čega je došlo do zastare potraživanja. U odnosu na dužinu trajanja postupka, Vrhovni sud je naveo da je predmetni spis zaprimio u septembru 2013. godine, a da je odluku donio u januaru 2014. godine, iz čega proizlazi da je o apelantovoj reviziji odlučeno u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju ukratko ponovio razloge donošenja drugostepene presude, te istakao da smatra da u postupku odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu nisu povrijeđena njegova prava na koja se u apelaciji poziva, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. U odgovoru na apelaciju tužena je navela da u cijelosti osporava apelaciju, te smatra da su pobijane presude zakonite i donesene pravilnom primjenom materijalnog prava na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje u predmetnom postupku i da su redovni sudovi dali jasna obrazloženja za svoje odluke.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 200.

Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanje naknade štete Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

20. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza.

Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 217.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

(3) Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

d) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

21. U Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne 20. 1992. 19.

štete nastale u periodu ratnih dejstava od maja godine do juna 1996.

godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 103/05,1/09, 49/09 i 118/09) relevantne odredbe glase:

Član 1. stav 1.

Ovim zakonom uređuju se postupak, uvjeti i kriteriji za ostvarivanje prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, fizičkim i pravnim licima po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan sudski postupak za naknadu štete, kao i onim koji su podnijeli zahtjev za naknadu štete Pravobranilaštvu Republike Srpske, te postupak sklapanja vansudskog poravnanja za navedenu štetu.

Član 5. st. 1. i 2.

Pravo na naknadu štete imaju fizička i pravna lica čiji su tužbeni zahtjevi pred nadležnim sudovima po tom osnovu zaprimljeni zaključno sa 19. junom 2001. godine.

Pravo iz stava 1. ovog člana imaju i ona lica čiji su zahtjevi zaprimljeni poslije 19. juna 2001. godine, ako je šteta koju su pretrpjeli u uzročno-posljedičnoj vezi sa obavljanjem vojne službe i poslova odbrane u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, te lica kod kojih je proces liječenja završen poslije 19. juna 2001. godine, s tim da zahtjev bude podnesen najkasnije do 28. februara 2010. godine.

Član 11.

Lica čiji su tužbeni zahtjevi pravosnažno odbijeni, osim zahtjeva koji su odbijeni po osnovu zastare u sudskom postupku, nemaju pravo na naknadu štete po ovom zakonu.

Član 14.

Naknada nematerijalne štete za pretrpljene fizičke i duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti ili straha utvrđuje se u sljedećim iznosima:

- invalidu I kategorije sa 100% invaliditeta 10.000 KM;

- invalidu II kategorije sa 100% invaliditeta 8.000 KM; (…) VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju apelant u podnesenim apelacijama ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u parničnom postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 84 0 P 037112 13 Rev od 23. januara 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a koju je apelant primio 20. februara 2013. godine. S obzirom da je apelacija u predmetu broj AP 2817/13 podnesena 25. juna 2013. godine, te da je apelacija u predmetu broj AP 1880/14 podnesena 23. aprila 2014. godine, tj. prvi dan nakon 22. aprila 2013. godine koji je padao u ponedjeljak i bio neradni dan zbog obilježavanja pravoslavnog Vaskrsa, slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da je u predmetnom parničnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

a) Suđenje u razumnom roku Relevantni principi

27. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

28. Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 6. novembra 2001. godine i da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 84 0 P 037112 13 Rev od 23. januara 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao nešto više od 12 godina.

Analiza razumnosti trajanja postupka

29. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak tiče tužbenog zahtjeva radi naknade štete i da se, imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje su redovni sudovi proveli, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu.

30. U pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud konstatuje da apelant nije doprinio dužini trajanja postupka. Osim navedenog, imajući u vidu da je apelant u predmetnom parničnom postupku tražio naknadu štete koja je posljedica ranjavanja za vrijeme rata, može se izvesti zaključak da je predmetni postupak od značaja za apelanta.

31. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud na osnovu stanja u spisu uočava da je Osnovni sud nakon podnošenja tužbe 6. novembra 2001. godine imao značajan period neaktivnosti u periodu dužem od četiri godine, koji je trajao do trenutka stupanja na snagu Zakona o ostvarivanju prava (28. novembra 2005. godine), nakon čega je predmet dostavljen Pravobranilaštvu radi eventualnog zaključenja vansudskog poravnanja. Takođe, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Pravobranilaštvom okončan zaključkom od 11. decembra 2006. godine u kojem je konstatovano da apelant nije pristao na vansudsko poravnanje, ali da je Osnovnom sudu trebalo više od pet godina da održi pripremno ročište 27. avgusta 2012. godine, nakon čega je u relativno kratkom roku održao ročište za glavnu raspravu (4. oktobra 2012. godine i 30. novembra 2012. godine) i donio prvostepenu presudu (30. decembra 2013. godine). U vezi s navedenim periodima neaktivnosti, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud uopšte nije dostavio odgovor na apelaciju, iz čega proizlazi da nema razumnog opravdanja za dužinu trajanja postupka pred tim sudom. S druge strane Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud drugostepenu odluku donio nakon što je proteklo manje od šest mjeseci (6. juna 2013. godine), odnosno da je Vrhovni sud odluku o reviziji od 23. januara 2014. godine donio nakon što je proteklo manje od četiri mjeseca od prijema predmeta u septembru 2013. godine, na osnovu čega Ustavni sud nije mogao zaključiti da su Okružni i Vrhovni sud doprinijeli dužini trajanja predmetnog postupka. Prema tome, imajući u vidu značajne periode neaktivnosti Osnovnog suda, Ustavni sud smatra da nije nužno upuštati se u daljnju analizu razumnosti trajanja postupka jer je očigledno da se dužina trajanja predmetnog parničnog postupka u predmetu koji se ne može smatrati složenim, a koji je okončan tek nakon što je proteklo više od 12 godina, ne može smatrati razumnom s aspekta standarda prava na pravično suđenje.

32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina parničnog postupka koji je okončan nakon što je proteklo nešto više od 12 godina ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

33. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

34. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji se prema zakonu ne smatra hitnim i koji je trajao nešto više od 12 godina, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 1.800,00 KM.

35. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b) Ostali aspekti prava na pravično suđenje

36. Iz apelacionih navoda takođe proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog paušalne i pogrešne primjene člana 200 i člana 376 Zakona o obligacionim odnosima.

37. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koje apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

39. Ustavni sud zapaža da su u predmetnom parničnom postupku redovni sudovi odlučivali na tri sudske instance, te da je apelant, koga je zastupao advokat, u sprovedenom postupku isticao žalbene i revizione prigovore, o kojima su redovni sudovi odlučivali i dali razloge za svoje odluke. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelacionim navodima ponavlja svoje tvrdnje koje je već isticao u parničnom postupku i o kojima su redovni sudovi dali obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost redovnih sudova koji su analizom svih provedenih dokaza, pri činjenici da potraživanje za naknadu štete u konkretnom slučaju teče od 19. juna 1996. godine, a da je apelant tužbu podnio 6. novembra 2001. godine, saglasno zaključili da je apelantovo potraživanje, izuzev u iznosu od 8.000,00 KM, zastarjelo. Takođe, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi ocijenili i apelantove navode da njegovo liječenje nije okončano, pri čemu su jasno naveli da je na osnovu medicinske dokumentacije, nalaza i mišljenja ljekara vještaka neuropsihijatra i nalaza vještaka specijaliste ortopedske hirurgije i traumatologije, kao i pojašnjenja nalaza oba vještaka datih na glavnoj raspravi od 30. novembra 2012. godine, utvrđeno da je apelantovo liječenje završeno dvije godine nakon ranjavanja koje se dogodilo 8. juna 1992. godine, a da, čak i kad bi se prihvatile tvrdnje da apelantovo liječenje još traje, to ne bi imalo uticaja na odluku o prigovoru zastarjelosti potraživanja s obzirom da je tužba podnesena nakon što je protekao objektivni rok koji se računa od nastanka štete, a ne od saznanja za obim i visinu štete zbog čega je irelevantno koliko je apelantovo liječenje trajalo i da li je ono okončano. S obzirom na naprijed navedeno obrazloženje koje je potpuno jasno i logično, Ustavni sud nije mogao da zaključi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 200 i člana 376 Zakona o obligacionim odnosima. Prema tome, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, posebno zato što apelant, osim što je nezadovoljan ishodom postupka, za takvu svoju tvrdnju nije ponudio bilo kakvu argumentaciju izuzev one koju su već detaljno ocijenili redovni sudovi u žalbenom, odnosno revizionom postupku. Slijedom toga, neosnovani su apelacioni navodi da su redovni sudovi prilikom utvrđivanja da je apelantovo potraživanje naknade štete zastarjelo, izuzev u iznosu od 8.000,00 KM, apelantu povrijedili pravo na pravično suđenje.

40. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

c) Ostali navodi

41. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, svode na navode o povredi prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati da li je došlo do povrede navedenog prava.

d) Pitanje naknade troškova podnošenja apelacije

42. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu Ustavni sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije snose isključivo apelanti.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak trajao nešto više od 12 godina, za šta najveću odgovornost snosi Osnovni sud koji je imao značajne periode neaktivnosti.

44. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odbivši apelantov tužbeni zahtjev, za svoje odluke dali jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost niti u jednom segmentu na koji je apelant neosnovano ukazao.

45. Na osnovu člana 59 st. 1, 2 i 3 i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2817/13 (Z. L.) | Sudska praksa | Aktio