Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1274/13 (B. F.)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1274/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1274/13, rješavajući apelaciju Bahrije Fazlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bahrije Fazlovića, podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta broj 96 0 K 022329 12 Kž od 22. januara 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bahrija Fazlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maoče, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 22. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 022329 12 Kž od 22. januara 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Tužilaštva Brčko distrikta (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 15. decembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 28. decembra 2015. godine, a Apelacioni sud i Osnovni sud 12. marta 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 022329 10 K od 6. marta 2012. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama, pobliže opisanim u izreci presude, počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 232. stav 1. Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZDB), za koje je na osnovu istog zakonskog propisa i uz primjenu čl. 7, 42, 43. i 49. KZDB osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, uz naknadu troškova krivičnog postupka u iznosu od 329,50 KM i paušala u iznosu od 100,00 KM. Apelantu je vrijeme koje je proveo u pritvoru od 15. decembra 2009. godine do 15. marta 2010. godine uračunato u izrečenu kaznu zatvora. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na glavnom pretresu proveo dokaze Tužilaštva (saslušanje šest svjedoka i uvid u brojne materijalne dokaze) i dokaze odbrane (saslušanje osam svjedoka i uvid u materijalne dokaze), te da je ocjenom provedenih dokaza (detaljan opis pojedinačnih dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu u kontekstu navoda odbrane je dat na strani 2-12. obrazloženja presude) zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela za koje je proglašen krivim.
6. Ovakav svoj zaključak Osnovni sud je obrazložio utvrđenjem da je apelant u vrijeme i na način opisan u izreci presude donio i dao novac A. R. (osumnjičena u drugom predmetu istog suda), koja je dogovorila kupovinu droge-heroin u količini od 5 grama od D. T. (osumnjičen u drugom predmetu istog suda), pa kada je A. R. kupila i preuzela naručenu drogu, nju je, prilikom pokušaja policije da joj je oduzme, progutala. Također, utvrđeno je da je apelant opojnu drogu-heroin više puta, u količini od 1,5 grama, prodavao A. R. i S. M. tako što im je drogu dostavljao do stana, nakon što je s njima prethodno telefonom dogovarao kupoprodaju, koristeći razne pojmove koji su predstavljali opojnu drogu, a u svojoj sobi porodične kuće je držao digitalnu vagu koju je koristio za mjerenje droge-heroina, na kojoj su i pronađeni tragovi heroina. Pored toga, utvrđeno je da je apelant u više navrata davao novac A. R. za nabavku i kupovinu opojne droge. Naime, Osnovni sud je naveo da je svoj zaključak u odnosu na radnje koje su apelantu stavljene na teret zasnivao prvenstveno na „presretnutim telefonskim razgovorima“, koji su potvrđeni i iskazima A. R. i S. M., koji su u predmetnom postupku saslušani u svojstvu svjedoka. Nadalje, u vezi s apelantovim iskazom u kojem je negirao svoju krivicu u vezi s izvršenjem krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, Osnovni sud je, dovodeći takav iskaz u vezu s ostalim provedenim dokazima (iskazima svjedoka, materijalnim dokazima, snimljenim telefonskim razgovorima i SMS porukama, za koje je sud dao pojedinačnu, detaljnu i svestranu analizu na str. 2-12), zaključio da je iskaz iskonstruiran, neistinit i usmjeren na izbjegavanje krivične odgovornosti.
7. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je Osnovni sud zaključio da su dokazi pribavljeni posebnom istražnom radnjom nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, propisanom članom 116. stav 2. tačka a) ZKPDB, kao i tonski zapisi telefonskih razgovora, realiziranih u kritičnom periodu između apelanta i svjedoka A. R. i S. M., koji su preslušani na glavnom pretresu, zakoniti dokazi jer su pribavljeni na osnovu naredbi suda od 3. novembra 2009. godine i 3. decembra 2009. godine protiv A. R. i S. M. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da nije sporno da apelant nije bio obuhvaćen navedenim naredbama jer je u toku provođenja istražnih radnji po tim naredbama tek utvrđen identitet apelanta koji je svojim radnjama (u više navrata A. R. i S. M. dostavljao drogu-heroin) ostvario elemente bića krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Stoga, Osnovni sud smatra da su zakonitom posebnom istražnom radnjom pribavljeni dokazi da je apelant, prema kome naredba nije bila usmjerena, učestvovao u izvršenju krivičnog djela s A. R. i S. M., protiv kojih je posebna istražna radnja bila naređena, jer je u toku realizacije navedenih naredbi utvrđeno da je apelant često telefonom kontaktirao s A. R. radi nabavke i dostavljanja droge. S obzirom na navedeno, neosnovanim su ocijenjene tvrdnje apelanta i njegovog branioca da su dokazi pribavljeni posebnom istražnom radnjom, određenom naredbama od 3. novembra i 3. decembra 2009. godine protiv A. R. i S. M., nezakoniti jer nije postojala naredba suda za provođenje posebnih istražnih radnji i prema apelantu.
8. Prilikom utvrđivanja apelantove vinosti, kao njegovog subjektivnog odnosa prema izvršenom krivičnom djelu, Osnovni sud je utvrdio da je apelant predmetno krivično djelo počinio s direktnim umišljajem jer je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio u takvom psihičkom stanju da su preduzete radnje rezultat njegove svijesti i volje. U vezi s tim je dalje navedeno da tokom dokaznog postupka niti jednom činjenicom nije bila dovedena u pitanje apelantova uračunljivost, odnosno njegovo psihičko stanje u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Apelacioni sud je donio Presudu broj 96 0 K 022329 12 Kž od 22. januara 2013. godine kojom je žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u pogledu odluke o kazni tako da se apelant zbog počinjenog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 232. stav 1. KZDB, za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim, na osnovu istog zakonskog propisa, uz primjenu čl. 43, 50. stav 1. tačka b) i 51. stav 1. tačka d) KZDB, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 15. decembra 2009. godine do 15. marta 2010. godine. U pogledu odluke o troškovima krivičnog postupka prvostepena presuda je ostala nepromijenjena.
10. Ispitujući prvostepenu presudu u odnosu na žalbene navode apelantove odbrane koji se ogledaju u tvrdnji da se prvostepena presuda zasniva na dokazima (transkript i tonski zapis presretnutih telefonskih razgovora prikupljenih posebnim istražnim radnjama protiv A. R.) na kojima se ne može zasnivati u smislu odredbe člana 10. ZKPDB, Apelacioni sud je naveo da su dokazi protiv apelanta, koji su pribavljeni preduzimanjem posebnih istražnih radnji na osnovu naredbi suda od 3. novembra 2009. godine i 3. decembra 2009. godine, pribavljeni na zakonit način budući da se upravo provođenjem tih istražnih radnji apelant identificirao kao počinilac krivično-pravnih radnji istog krivičnog djela zbog kojeg su naredbom suda, u smislu odredbe člana 116. stav 2. tačka a) ZKPDB, određene posebne istražne radnje protiv A. R. koja je osumnjičena u drugom predmetu istog suda. Naime, Apelacioni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da se dokazi koji su pribavljeni na osnovu sudske naredbe protiv A. R. i S. M. mogu upotrijebiti i u predmetnom postupku protiv apelanta, protiv kojeg nije bila naređena posebna istražna radnja, jer je upravo preduzetim istražnim radnjama utvrđeno da je apelant učestvovao u izvršenju krivičnog djela s A. R. i S. M., protiv kojih je posebna istražna radnja bila naređena. Stoga je Apelacioni sud zaključio da odluka prvostepenog suda da tako pribavljene dokaze uvrsti u dokazni materijal nije u suprotnosti s članom 10. stav 2. ZKPDB, niti je zasnivanjem prvostepene presude na tom dokaznom materijalu na bilo koji način dovedeno u pitanje „pravo optuženog na privatni život“, zagarantirano članom II. stav 3. tačka f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
11. Apelacioni sud je istakao da i u odnosu na žalbene navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, taj sud smatra da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice na osnovu kojih je opravdano zaključio da su u apelantovim radnjama koje su mu stavljene na teret ostvarena sva bitna obilježja krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 232. stav 1. KZDB. Apelacioni sud je ukazao da je takvo svoje uvjerenje Osnovni sud temeljio na utvrđenju da je apelant preduzimao krivičnopravne radnje koje mu se stavljaju na teret radi snabdijevanja A. R. i S. M. opojnom drogom heroin, što prvenstveno proizlazi iz presretnutih telefonskih komunikacija apelanta s A. R. i S. M., koje je, po mišljenju Apelacionog suda, prvostepeni sud detaljno obrazložio u svojoj analizi te komunikacije (strana 7. prvostepene presude), ujedno je dovodeći u logičku vezu s onim što su upravo A. R. i S. M. povodom poznanstva i odnosa s apelantom izjavili na zapisnik prilikom davanja iskaza u Policijskoj stanici od 15. decembra 2009. godine. Apelacioni sud je ukazao da je u tom kontekstu cijenjen i dokaz koji se odnosi na „nedopuštenu prepisku“ između apelanta i A. R. za vrijeme dok su se nalazili u pritvoru, iz koje se, kako dalje navodi Apelacioni sud, jasno vidi da je apelant ,,u pokušaju da joj pomogne“ dostavljao A. R i S. M. opojnu drogu. S tim u vezi, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno vrednovao dokaznu snagu iskaza A. R. i S. M. koje su dali na glavnom pretresu od 29. marta 2011. godine, ocijenivši ih kao „neuvjerljive i usmjerene na isključenje krivnje Bahrije Fazlovića (apelanta)“, i tu ocjenu prvostepenog suda u cijelosti prihvata i taj sud nalazeći da iskazi A. R. i S. M. koje su dali na glavnom pretresu, za razliku od iskaza koje su dali u Policijskoj stanici od 15. decembra 2009. godine, nemaju nikakvog uporišta u dokazima koji su prikupljeni tokom krivičnog postupka i izvedeni na glavnom pretresu kao dokazi tužioca. S tim u vezi, Apelacioni sud je istakao da se na osnovu iskaza A. R. i S. M. koje su dali u Policijskoj stanici na zapisnik od 15. decembra 2009. godine jasno može zaključiti da su u svojim iskazima naveli imena više osoba od kojih su kao ovisnici kupovali opojnu drogu heroin, među kojima je i apelantovo ime, te da je svjedokinja A. R. na vrlo detaljan način opisala u kojim slučajevima je apelant njoj i S. M. davao opojnu drogu heroin, a u kojim slučajevima se radilo o prodaji. Apelacioni sud je također istakao da su, prema tim zapisnicima, A. R. i S. M. u svojim iskazima navodili apelantovo ime bez posebnog upita, pri čemu se njihov opis telefonske komunikacije i dogovaranja oko isporuke opojne droge hronološki i po dinamici u potpunosti podudarao s presretnutim telefonskim komunikacijama, zabilježenim na transkriptu policije. Pored toga, Apelacioni sud je ukazao da su u „tim iskazima navedeni detalji“ do kojih službenici policije nisu mogli doći na osnovu drugih dokaza. Apelacioni sud je na kraju zaključio da je opredijeljenje prvostepenog suda da kao relevantne prihvati iskaze A. R. i S. M. koje su dali tokom istražnog postupka, a u cijelosti odbaci kao neuvjerljive njihove iskaze date na glavnom pretresu, zasnovano na odredbama čl. 15. i 273. stav 1. ZKPDB. Također, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio kao istinit i uvjerljiv apelantov iskaz koji je dao na glavnom pretresu od 18. januara 2012. godine, cijeneći da je on u suprotnosti s dokazima na osnovu kojih su utvrđene odlučne činjenice o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Apelacioni sud je istakao da u cijelosti prihvaća razloge prvostepenog suda povodom neprihvatanja apelantove odbrane, cijeneći da oni nisu dovedeni u pitanje žalbenim navodima apelantovog branioca.
12. Apelacioni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode da nije prihvaćen prijedlog apelantove odbrane da se provede dokaz vještačenja A. R. po vještaku neuropsihijatru jer smatra da se vještačenjem navedene svjedokinje ne bi utvrdile nove činjenice jer je nesporno utvrđeno da je navedena svjedokinja osoba koja je ovisna o kontinuiranoj upotrebi opojne droge-heroin i koja je veoma teško podnosila „apstinencijsku krizu“. Naime, Apelacioni sud smatra da se iskaz navedene svjedokinje koji je dala u policiji 15. decembra 2009. godine ne bi mogao dovesti u pitanje vještačenjem po vještaku neuropsihijatru jer je navedeni iskaz, po sadržaju, u potpunosti „konzistentan“. Na osnovu njega su utvrđene činjenice koje su potvrđene i drugim provedenim dokazima. Imajući u vidu sve navedeno, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud svoju odluku kojom je apelant proglašen krivim zbog izvršenja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret zasnovao na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, te je apelantove žalbene navode u tom pravcu odbio kao neosnovane.
13. Apelacioni sud je na kraju, postupajući u skladu s odredbom člana 308. ZKPDB, ispitao prvostepenu presudu u pogledu visine izrečene kazne apelantu, te je zaključio da prvostepeni sud nije postupio u skladu sa članom 49. KZDB, odnosno da nije uzeo u obzir sve okolnosti od kojih zavisi da li će kazna biti manja ili veća, a posebno stepen apelantove krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, kao i okolnosti pod kojim je predmetno krivično djelo počinjeno, apelantov raniji život, te njegove lične i porodične prilike. U tom kontekstu je naveo da se kao motiv za izvršenje krivičnog djela u ovom slučaju ne pojavljuje stjecanje imovinske koristi, „nego specifičan emotivni odnos optuženog (apelanta) i svjedokinje A. R.“, odnosno da je apelant u većini slučajeva navedenoj svjedokinji davao drogu, ne uzimajući za to bilo kakvu naknadu. Apelacioni sud je također ukazao da se cjelokupna apelantova kriminalna djelatnost svodila na snabdijevanje drogom svjedokinje A. R. i da, prema dokazima u spisu, nije bilo isporuka droge drugim korisnicima, što je potvrđeno i iskazima A. R. i S. M. Cijeneći sve utvrđene olakšavajuće okolnosti na strani apelanta, Apelacioni sud je zaključio da sve te okolnosti imaju karakter osobito olakšavajućih okolnosti, te je primjenom odredbe člana 50. stav 1. tačka b) i člana 51. stav 1. tačka d. KZDB apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da je osporena presuda zasnovana na dokazima na kojima se u smislu odredbe člana 10. ZKPDB ne može zasnivati. S tim u vezi, apelant je naveo da su tokom postupka kao dokazi korišteni transkript i tonski zapis presretnutih telefonskih razgovora apelanta s A. R. i S. M., a pribavljeni tokom istražnih radnji protiv A. R. Apelant smatra da su dokazi pribavljeni na takav način nezakoniti budući da u odnosu na njega nije izdata naredba suda za provođenje posebnih istražnih radnji prisluškivanja njegovih telefonskih razgovora, već je takva naredba izdata samo protiv A. R. Također, apelant smatra da je osporena presuda zasnovana na proizvoljno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju budući da su „pogrešnom ocjenom“ prihvaćeni iskazi A. R. i S. M. dati u istražnom postupku, a koje su, po apelantovom mišljenju, „nesporno dali u vrijeme narkotičke krize“. S tim u vezi apelant je ukazao da je odbijen prijedlog apelantovog branioca da se provede dokaz vještačenja A. R. po vještaku neuropsihijatru na okolnost utvrđivanja valjanosti iskaza A. R., datog u Policijskoj stanici tokom istražnog postupka, na kojem je i zasnovana osporena presuda. Apelant smatra da u predmetnom postupku nisu s jednakom pažnjom utvrđene i obrazložene činjenice koje ga terete i one koje mu idu u korist.
b) Odgovor na apelaciju
15. Apelacioni sud je naveo da je identične navode kao u apelaciji apelant iznosio pred redovnim sudom i da se sud o njima jasno i detaljno izjasnio, te smatra da nije došlo do povrede ustavnih prava koja apelant navodi.
16. Osnovni sud je u odgovoru naveo da je odluka o apelantovoj krivici donesena na osnovu dokaza koji su prikupljeni posebnim istražnim radnjama, propisanim odredbom člana 116. stav 2. tačka a) ZKPDB, koje su preduzete na osnovu naredbe suda od 3. novembra 2009. godine i 3. decembra 2009. godine. Također, Osnovni sud je naveo da je osporena presuda zasnovana na iskazima A. R. i S. M. koje su dali tokom istrage, te da su u obrazloženju prvostepene presude dati iscrpni razlozi zašto njihovi iskazi s glavnog pretresa nisu prihvaćeni i te je razloge u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud. Osnovni sud je naveo da je osporena presuda donesena uz uvažavanje svih procesnih garancija i apelantovih prava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Tužilaštvo se u odgovoru detaljno izjasnilo na apelantove navode, za koje je u konačnici zaključilo da su neosnovani i da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se u apelaciji poziva.
V.Relevantni propisi
18. U Krivičnom zakonu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ broj 47/11) relevantne odredbe glase:
Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga Član 232.
1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate propisom proglašene opojnim drogama, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.
(…)
19. U Zakonu o krivičnom postupku Brčko distrikta - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ broj 44/10) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koga drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima, niti na dokazima koji su pribavljeni povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava ovog člana.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza (1) Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 116.
Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu (1) Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili zajedno sa drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz člana 117 ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama.
(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija;
(...)
(3) Istražne radnje iz stava 2 tačke a) ovog člana mogu se odrediti i prema licu za koje postoje osnovi sumnje da učiniocu, odnosno od učinioca krivičnog djela iz člana 117 ovog zakona prenosi informacije u vezi s krivičnim djelom, odnosno da učinilac koristi njegovo sredstvo telekomunikacije.
Član 117.
Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Istražne radnje iz člana 116. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
Član 118.
Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji Istražne radnje iz člana 116. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca, koji sadrži: podatke o licu protiv kojega se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 116. st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje. (...)
Član 120.
Slučajni nalazi Ne mogu se koristiti kao dokaz informacije i podaci dobijeni preduzimanjem radnji iz člana 116. ovog zakona ako se ne odnose na krivično djelo navedeno u članu 117. ovog zakona.
Član 121.
Postupanje bez sudskog naloga ili van njenoga okvira Ako su radnje iz člana 116. ovog zakona preduzete bez naredbe sudije za prethodni postupak ili u suprotnosti sa njom, sud na pribavljenim podacima ili dokazima ne može zasnivati svoju odluku.
Član 122.
Korišćenje dokaza pribavljenih posebnim radnjama Tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uslovima i na način propisan ovim zakonom mogu se koristiti kao dokazi u krivičnom postupku.(...)
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 K 022329 12 Kž od 22. januara 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. februara 2013. godine, a apelacija je podnesena 22. marta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant pobija navedenu presudu Apelacionog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kom je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
28. Suština apelantovih navoda svodi se na tvrdnju da je osporena presuda zasnovana na nezakonito pribavljenim dokazima, te da su u toku postupka redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze i da pri tome nisu provedeni svi njegovi dokazi, uključujući izvođenje dokaza vještačenja po vještaku neuropsihijatru svjedoka A. R., što je rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava.
29. U pogledu navoda apelacije kojima je ukazano na pribavljanje i ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem njegov zadatak nije preispitivati pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je, prevashodno, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140 i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije utvrđivati da li određena vrsta dokaza - naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
30. Dalje, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni je li postupak kao cjelina bio pravičan također se mora imati u vidu da su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati je li aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i protivi se njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine).
31. Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojima je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).
32. Nadalje, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan treba uzeti u obzir značaj javnog interesa u istraživanju i kažnjavanju krivičnog djela u pitanju nasuprot značaja interesa pojedinaca da dokazi protiv njega budu pribavljeni zakonito (vidi Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 97, ECHR 2006-IX).
33. U konkretnom slučaju apelant osporava zakonitost pribavljenih dokaza i njihovu ocjenu koje dovodi u vezu s pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, pa će Ustavni sud ispitati da li je postupak u tom smislu bio pravičan kao cjelina, odnosno da li je apelantu u postupku iz kog je proizašla osporena presuda data mogućnost da osporava zakonitost prikupljanja dokaza ili se protivi provođenju nekog od dokaza.
34. Naime, apelant tvrdi da su dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija pribavljeni na nezakonit način jer sudija za prethodni postupak nije izdao naredbu u odnosu na njega. Iz obrazloženja presude Apelacionog suda proizlazi da je identičan apelantov žalbeni navod Apelacioni sud ocijenio neosnovanim. Naime, prema stavu Apelacionog suda dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija i tonski zapisi telefonskih razgovora, realizirani u kritičnom periodu između apelanta i A. R., a koji su preslušani na glavnom pretresu, zakoniti su dokazi jer su pribavljeni na osnovu naredbi prvostepenog suda od 3. novembra 2009. godine i 3. decembra 2009. godine o preduzimanju posebnih istražnih radnji prema svjedokinji A. R. u skladu sa članom 116. stav 2. tačka a) i članom 118. stav 1. ZKPDB.
35. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Kruslin protiv Francuske, 24. april 1990. godine, odlučujući da li je u smislu člana 8. Evropske konvencije protivno koristiti se dokazima do kojih se došlo legitimnim snimanjem jedne osobe u odnosu na koju je izdat takav nalog u postupku protiv druge osobe u odnosu na koju nije izdat takav nalog utvrdio da u francuskom pravu u relevantnom periodu nije postojala pravna regulativa kojom je uređena posebna istražna radnja prisluškivanja i tehničkog snimanja telekomunikacija. S obzirom da je Evropski sud zaključio da nije ispunjeno načelo zakonitosti u smislu člana 8. Evropske konvencije, Evropski sud je utvrdio povredu člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da u ovom slučaju Evropski sud nije utvrdio povredu člana 8. Evropske konvencije zbog toga što se radilo o osudi na osnovu „slučajnog nalaza“, već zato što nije postojala pravna regulativa kojom je uopće uređena posebna istražna radnja prisluškivanja i tehničkog snimanja telekomunikacija. Stoga, Evropski sud se u konkretnom predmetu nije uopće ni bavio pitanjem osude na osnovu „slučajnog nalaza“ (vidi Evropski sud, Kruslin protiv Francuske od 24. aprila 1990. godine, Serija A, broj 176-A).
36. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da, u skladu sa članom 116. stav 2. tačka a) ZKPDB, nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, kao jedna od posebnih istražnih radnji, može biti određeno kada postoje osnovi sumnje da je neka osoba sama ili zajedno s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u izvršenju nekog od krivičnih djela pobrojanih u članu 117. istog zakona. Nadalje, prema članu 116. stav 3. ZKPDB, istražne radnje iz stava 2. tačka a) člana 116. ZKPDB se mogu odrediti i prema osobi za koju postoje osnovi sumnje da učiniocu, odnosno od učinioca krivičnog djela iz člana 117. ovog zakona prenosi informacije u vezi s krivičnim djelom, odnosno da učinilac koristi njezino sredstvo telekomunikacije. Također, u skladu sa članom 117. ZKPDB ove radnje mogu se odrediti za krivična djela za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Pored toga, u skladu sa članom 118. ZKPDB ove radnje određuje naredbom sudija za prethodni postupak na obrazloženi prijedlog tužioca. Članom 120. ZKPDB ustanovljeno je ograničenje da se kao dokazi ne mogu koristiti informacije i podaci ako se ne odnose na krivično djelo iz člana 117. ZKPDB. Članom 121. ZKPDB je propisano da ako su posebne istražne radnje preduzete bez naloga sudije za prethodni postupak ili u suprotnosti s njim, sud na pribavljenim podacima i dokazima ne može zasnovati svoju odluku. Najzad, članom 122. ZKPDB je određeno da se tehnički snimci, isprave i predmeti pribavljeni pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom mogu koristiti kao dokazi u krivičnom postupku. Shodno navedenim odredbama proizlazi da ne postoji prepreka da se dokaz, pribavljen provođenjem neke od posebnih istražnih radnji u odnosu na krug osoba prema kojima se mogu odrediti takve istražne radnje, iskoristi i u postupku prema osobi prema kojoj ovaka radnja nije određena naredbom sudu, uz uvjet da se radi o informacijama i podacima koji se odnose na krivično djelo iz člana 117. ZKPDB (član
120. ZKPDB), te da je posebna istražna radnja preduzeta po naredbi suda, odnosno u skladu s njom (član 121. ZKPDB), tj. da se radi o dokazima koji su pribavljeni pod uvjetima i na način propisan zakonom (član 122. ZKP-a).
37. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je protiv A. R., na prijedlog Tužilaštva, naredbom Osnovnog suda od 3. novembra 2009. i 3. decembra 2009. godine određeno provođenje posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja iz člana 116. stav 2. tačka a) ZKPDB, a koje su naložene u kontekstu istrage krivično-pravnih radnji A. R., te da su prilikom provođenja ovih radnji zabilježene „tehničke snimke telefonskih razgovora“ između A. R. i apelanta koji su vođeni radi preduzimanja krivičnopravnih radnji kako od strane apelanta tako i od strane A. R. kao prisluškivane osobe, a koje čine obilježje krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 232. stav 1. KZDB. Imajući u vidu da su tehnički snimci telefonskih razgovora između A. R. i apelanta, koji su sačinjeni provođenjem istražnih radnji iz člana 116. stav 2. tačka a) ZKPD na osnovu naredbe Osnovnog suda od 3. novembra i 3. decembra 2009. godine (član 118. ZKPDB) u odnosu na A. R., a na osnovu kojih je nesporno utvrđeno da je apelant zajedno s A. R. preduzimao krivičnopravne radnje koje čine obilježja krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 232. stav 1. KZDB, pa budući da apelant ne osporava da je u odnosu na A. R. bila izdata naredba suda o provođenju posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, niti dovodi u pitanje njezinu zakonitost u smislu navedenih odredbi ZKPDB, Ustavni sud smatra da se u smislu člana
122. ZKPDB tehnički snimci, isprave i predmeti, pribavljeni pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom, mogu koristiti kao dokazi u krivičnom postupku protiv apelanta. Naime, Ustavni sud zapaža da je na osnovu njih nesporno dokazano da su apelantove krivičnopravne radnje u vezi s krivičnopravnim radnjama A. R. prema kojoj su provedene istražne radnje iz člana 116. stav 2. tačka a) ZKPD na osnovu naredbe suda (član 118. ZKPDB), a koje radnje čine obilježje krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 232. stav 1. KZDB, koje je upravo A. R. i apelantu stavljeno na teret, a pritom je predviđeno i katalogom krivičnih djela iz člana 117. ZKPDB, te nema ni kršenja člana 120. istog zakona. Stoga, budući da su pribavljeni snimci telefonskih razgovora između A. R. i apelanta u postupku protiv apelanta iskorišteni kao dokaz, ne može se prihvatiti kao osnovana apelantova tvrdnja da se radi o nezakonitom dokazu jer nije postojala naredba za provođenje ove radnje i u odnosu na njega (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2079/13 od 20. aprila 2016. godine, stav 58. i AP 4393/11 od 17. septembra 2014. godine, stav 40, dostupne na www.ustavnisud.ba).
38. Pored toga, u konkretnom slučaju nema ništa što bi uputilo na zaključak da apelant slobodnom voljom i bez prinude nije stupio u kontakt s A. R., odnosno da nije bio slobodan da odluči da li će s njim razgovarati ili ne, te da je apelant imao lični interes za to - dogovaranje i kupovina droge (vidi, mutatis mutandis, naprijed citiranu, Bykov, stav 102). Također, Ustavni sud zapaža da je mjera nadzora i tehničkog snimanja u odnosu na A. R. preduzeta u skladu sa zakonom u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja - otkrivanja i kažnjavanja neovlaštenog posjedovanja i stavljanja u promet opojne droge, što predstavlja javni interes koji preteže nad apelantovim interesom za zaštitu privatnog života u smislu člana II/f. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Prade protiv Njemačke, presuda od 3. marta 2016. godine).
39. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi da mu je u postupku bilo uskraćeno da osporava autentičnost zapisa telefonskih razgovora između njega i A. R., koji su preslušani na glavnom pretresu, niti je u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji, doveo u pitanje njihov sadržaj. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju prvostepene presude iscrpno pobrojani sadržaji snimljenih razgovora između apelanta i A. R. na osnovu kojih je nesumnjivo utvrđeno da je apelant u više navrata nabavljao i dostavljao drogu A. R. i S. M., a ovi su dovedeni u vezu s grafičkom analizom snimljenih razgovora koju su sačinile ovlaštene službene osobe Policijske uprave DB, koje su pritom i saslušane u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu. Stoga, uzimajući u obzir navedeno, kao i činjenicu da navedeni dokaz ne predstavlja jedini dokaz na osnovu kojeg je utvrđena apelantova krivica (već je utvrđena i na osnovu iskaza svjedoka S. M. - osumnjičenog u drugom predmetu, te iskaza službenih osoba Policijske uprave DB, saslušanih u svojstvu svjedoka, kao i materijalnih dokaza preciziranih u presudi), Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani i da u tom smislu nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje.
40. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer se osporena presuda zasniva na nezakonitim dokazima neosnovani.
41. Apelant dalje tvrdi da je i činjenično stanje pogrešno utvrđeno, u suštini ističući da je ono zasnovano na pogrešnoj ocjeni provedenih dokaza. U prilog ovoj tvrdnji apelant je istakao da je sud prihvatio iskaze svjedoka A. R. i S. M. date u Policijskoj stanici 15. decembra 2009. godine, koji su, po apelantovom mišljenju, „iskaze dali u vrijeme narkotičke krize“. S tim u vezi apelant je naveo da je „odbijen njegov prijedlog da se obavi vještačenje A. R. po vještaku neuropsihijatru, na koji način bi se utvrdilo da je ona u tom periodu bila ovisnica o teškim drogama, navodeći pritom da je u „cijelosti poklonjena vjera iskazu datom u policijskoj stanici“, a ne onom koji je dala u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelant identične navode isticao i u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom, te da su u obrazloženju osporene presude (str. 6. i 7) dati iscrpni razlozi i obrazloženja zbog čega su ovi navodi neosnovani. Naime, iz obrazloženja osporene presude (strana 6) jasno proizlazi da je Apelacioni sud u odnosu na identične apelantove žalbene navode jasno ukazao da je prvostepeni sud pravilno vrednovao dokaznu snagu iskaza svjedoka A. R. i S. M., cijeneći da iskazi tih „svjedoka koje su dali na glavnoj raspravi, u odnosu na one koje su dali u policiji od 15. decembra 2009. godine, nisu dokazani niti jednim dokazom koji je prikupljen tokom istražnog postupka i izveden na glavnoj raspravi“. S tim u vezi, Apelacioni sud je istakao da iz iskaza koje su svjedoci dali u policiji od 15. decembra 2009. godine jasno proizlazi da je A. R. svojim iskazom detaljno navela kada je apelant njoj i S. M. davao drogu heroin, a kada im je prodavao, te da se njezin opis telefonske komunikacije i dogovaranja oko isporuke opojne droge hronološki i po dinamici u potpunosti podudarao s presretnutim telefonskim komunikacijama. Najzad, apelantov žalbeni prigovor da je odbijen prijedlog njegovog branioca da se svjedok A. R. vještači po vještaku neuropsihijatru je također preispitao Apelacioni sud, a razlozi i obrazloženja koja su o tome data, s obzirom na relevantne odredbe ZKPDB kojima je Apelacioni sud u tom dijelu obrazložio svoje odlučenje, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je ocjena svih izvedenih dokaza, te pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja bila predmet i apelantove žalbe protiv prvostepene presude koju je, uz druge žalbene navode, Apelacioni sud detaljno razmotrio i dodatnom analizom svih provedenih dokaza zaključio da je nesporno utvrđeno postojanje krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno apelacionim navodima, nema ništa što bi uputilo na zaključak da su osporene presude zasnovane na dokazima koji su pribavljeni protivno odredbama ZKPDB, te da je izostala svestrana analiza i ocjena dokaza provedenih na glavnom pretresu na osnovu kojih je utvrđeno postojanje krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti. Dakle, Ustavni sud smatra da je na osnovu svih provedenih dokaza, u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno apelantovim navodima, pravilno utvrđeno činjenično stanje i, shodno tome, apelantova odgovornost za počinjeno krivično djelo, zbog čega se pokazuju neosnovanim apelantovi navodi da u osporenoj presudi nisu data valjana obrazloženja o odlučnim činjenicama. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su u konkretnom slučaju u odnosu na apelanta utvrđene sve relevantne činjenice i da je nesporno utvrđeno da je apelant, na način naveden u izreci presude, počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
43. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
44. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na dom, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je u okolnostima konkretnog slučaja osuđujuća presuda protiv apelanta, osim dokaza proizašlih iz posebnih istražnih radnji, zasnovana na brojnim dokazima koji su analizirani i ocijenjeni pojedinačno, međusobno i zajedno, uz obrazloženje i zaključke zasnovane na relevantnim odredbama KZDB i ZKPDB.
46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelant ove navode veže za proizvoljnu primjenu procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman