Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4970/15 (B. T., P. T. i Ž. T.)

Odluka donesena 20. 07. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4970/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-4970/15, rješavajući apelacije B. T. i drugih, na osnovu člana 18. stav 3. tačka e) i stava 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

B. T., P. T. i Ž. T., protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 141788 14 Gž od 8. septembra 2015. godine;

R. O., protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 157838 14 Gž od 22. septembra 2015. godine;

O. K. i D. P., protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 098496 15 Gž od 24. septembra 2015. godine;

R. S., protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 056462 15 Gž od 14. jula 2015. godine;

u odnosu na navode o neizvršenju presuda, jer se radi o pitanju o kome je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

B. T., P. T. i Ž. T., protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 141788 14 Gž od 8. septembra 2015. godine;

R. O., protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 157838 14 Gž od 22. septembra 2015. godine;

O. K. i D. P., protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 098496 15 Gž od 24. septembra 2015. godine;

R. S., protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 056462 15 Gž od 14. jula 2015. godine;

u odnosu na navode o troškovima postupaka, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-4970/15

1. B. T., P. T. i Ž. T. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Radmila Plavšić, advokatica iz Banje Luke, podnijeli su 11. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 141788 14 Gž od 8. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanata (kao tražilaca izvršenja) i potvrđeno prvostepeno rješenje, kojim je usvojen prigovor izvršenika (Republika Srpska) podnesen protiv rješenja o izvršenju (kojim je određeno izvršenje na osnovu presude Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj P-3595/98, od 25. januara 2000. godine, koja je preinačena presudom Okružnog suda broj Gž- 859/00 od 13. februara 2001. godine), te između ostalog, određeno da će se izmirenje cjelokupnog iznosa izvršit u periodu od najmanje 20 godine, te da se troškovi izvršnog postupka isplate na račun apelanata a ne na račun punomoćnika apelanata.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da su neosnovani žalbeni navodi apelanata, koji se odnose na troškove izvršnog postupka (da se troškovi izvršnog postupka isplate na račun apelanata a ne na račun punomoćnika apelanata), naime odredbom član 305. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) je propisano da je punomoćnik, advokat, u postupku izvršenja između ostalog ovlašten da u ime i za račun stranke primi troškove parničnog postupka. Dalje se navodi, da ovo ovlaštenje je materijalno pravne prirode i ovlašćuje punomoćnika da primi ispunjenje obaveze koju predstavljaju troškovi parničnog postupka, odnosno troškovi postupka izvršenja od suprotne stranke, međutim, to ovlaštenjem se odnosi samo za slučaj dobrovoljnog ispunjenja obaveze (član 305. stav 3. ZPP, u vezi sa članom 305. Zakona o obligacionim odnosima). Okružni sud konstatuje, da je u konkretnom slučaju pokrenut postupak izvršenja radi naplate potraživanja iz izvršne isprave, budući da se prijedlog za izvršenje temelji na izvršnoj ispravi određenog sadržaja, sud je u postupku izvršenja u pogledu određivanja izvršenja vezan sadržajem te izvršne isprave u smislu odredbi člana 22., 23. stav 1. tačka 1., 25. stav 1. i 27. stav 1. 2. i 3. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), a s obzirom na predloženo sredstvo i predmet izvršenja sud je u pogledu načina provođenja izvršenja, vezan za sadržaj odredbe člana 166. ZIP-a. Shodno navedenom, Okružni sud zaključuje, da je pravilan stav prvostepenog suda da osnov da punomoćnik tražilaca izvršenja-apelanata kao povjerioca iz izvršne isprave prima novčano potraživanje u izvršnom postupku nije sadržan ni u odredbi člana 305. stav 1. ZPP-a, jer se njegovo ovlaštenje sastoji samo u tome da primi dosuđene troškove od protivne stranke koje bi mu ona dobrovoljno isplatila van izvršnog postupka u kojem se potraživanje naplaćuje prinudnim putem.

3. U odnosu na apelacione navode, koji se odnosi na neizvršenje presude, Ustavni sud konstatuje da su apelanti prije podnošenja ove apelacije, 29. maja 2013. godine, podnijeli apelaciju Ustavnom sudu zbog neprovođenja rješenja o izvršenju pravosnažne presude Osnovnog suda u Banjaluci, broj P-3595/98, od 25. januara 2000. godine, koja je preinačena presudom Okružnog suda broj Gž-859/00 od 13. februara 2001. godine, a kojom je obavezana tužena Republika Srpska da apelantima isplati naknadu nematerijalne štete. Ustavni sud je na sjednici od 17. jula 2013. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1843/11 kojom je usvojio apelaciju podnesenu 29. maja 2013. godine, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 i naložio tuženoj Vladi Republike Srpske da preduzme odgovarajuće mjere kako bi apelanti u što kraćem roku naplatili svoja potraživanja. Ustavni sud zapaža da se apelanti žale na isto činjenično i pravno pitanje, odnosno na neizvršenje iste pravosnažne presude kao i u ranije podnesenoj apelaciji o kojoj je Ustavni sud već donio Odluku o dopustivosti i meritumu.

AP-4971/15

4. R. O. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Radmila Plavšić, advokatica iz Banje Luke, podnijela je 11. novembra 2015 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda broj 71 0 I 157838 14 Gž od 22. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojena je žalba izvršenika (Republika Srpska), tako da je preinačeno prvostepeno rješenje, na način da se određuje da se troškovi parničnog i izvršnog postupka isplate na apelanticin račun a ne na račun punomoćnika apelantice, te je odbijena apelanticina žalba (kao tražioca izvršenja) i potvrđeno prvostepeno rješenje u dijelu u kojem je usvojen prigovor izvršenika podnesen protiv rješenja o izvršenju (kojim je određeno izvršenje na osnovu pravosnažne i izvršne presude Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj 71 0 P 117154 11 P, od 3. januara 2012. godine, koja je preinačena presudom Okružnog suda broj 71 0 P 117154 12 Gž od 5. oktobra 2012. godine), te je određeno da će se izmirenje cjelokupnog iznosa izvršit u periodu od najmanje 20 godine, u skladu sa Zakonom o unutrašnjem dugu.

5. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da odluka prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen prigovor izvršenika i određena isplata troškova parničnog i izvršnog postupka nije pravilna, da je prvostepeni sud prihvatio da je apelantica uz prijedlog za izvršenje dostavila punomoć i ugovor o ustupanju potraživanja koji je zaključen između apelantice i njenog punomoćnika advokatice Plavšić Radmile i da isti daju osnova da se troškovi parničnog i izvršnog postupka isplate na račun imenovanog punomoćnika. Dalje se navodi, da imajući u vidu sadržaj ugovora o cesiji i dostavljenu punomoć može se zaključiti da je apelantica ovlastila advokata da predmetno potraživanje naplati u svoje ime i za svoj račun. Međutim, Okružni sud konstatuje, da bi se prihvatile predmetne isprave kao relevantne u smislu odredbe člana 30. stav 1. ZIP-a isti je morao biti ovjeren, predmetni ugovor o ustupanju potraživanja, kao i punomoć nisu ovjereni, i iz tog razloga nije bilo mjesta da se izvršenje odredi u korist trećeg lica kako je to naznačeno u predmetnom prijedlogu za izvršenje, i osnovano izvršenik ističe da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u ovom dijelu rješenje o izvršenju održao na snazi.

6. U odnosu na apelacione navode, koji se odnosi na neizvršenje presude, Ustavni sud konstatuje da je apelantica prije podnošenja ove apelacije, 5. jula 2013. godine, podnijela apelaciju Ustavnom sudu zbog neprovođenja rješenja o izvršenju pravosnažne presude Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj 71 0 P 117154 11 P, od 3. januara 2012. godine, koja je preinačena presudom Okružnog suda broj 71 0 P 117154 12 Gž od 5. oktobra 2012. godine, a kojom je obavezana tužena Republika Srpska da apelantici isplati tz. ratnu štetu - materijalnu štete. Ustavni sud je na sjednici od 9. okobra 2013. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1006/10 kojom je usvojio apelaciju podnesenu 5. jula 2013. godine, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 i naložio tuženoj Vladi Republike Srpske da preduzme odgovarajuće mjere kako bi apelantica u što kraćem roku naplatila svoja potraživanja. Ustavni sud zapaža da se apelantica žali na isto činjenično i pravno pitanje, odnosno na neizvršenje iste pravosnažne presude kao i u ranije podnesenoj apelaciji o kojoj je Ustavni sud već donio Odluku o dopustivosti i meritumu.

AP-4972/15

7. O. K. i D. P. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Radmila Plavšić, advokatica iz Banje Luke, podnijeli su 11. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda broj 71 0 I 098496 15 Gž od 24. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanata (kao tražilaca izvršenja) i potvrđeno prvostepeno rješenje, kojim je usvojen prigovor izvršenika (Republika Srpska) podnesen protiv rješenja o izvršenju (kojim je određeno izvršenje na osnovu presude Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj 71 0 P 030918 07 P od 5. juna 2009. godine), te je, između ostalog, određeno da će se izmirenje cjelokupnog evidentiranog iznosa izvršit u periodu od najmanje 20 godine, te da se troškovi parničnog postupka isplate na račun apelanata a ne na račun punomoćnika apelanata.

8. U svom obrazloženju, između ostalog, prvostepeni sud (koji je usvojio prigovor izvršenika) navodi da je izmijenio rješenje o izvršenju na način da se troškovi parničnog postupka isplate na račune apelanata, jer u smislu odredbi člana 36. i člana 39. ZIP-a, u pogledu obaveze izvršenika, rješenje o izvršenju mora biti identično izvršnoj ispravi, te da ove odredbe podržavaju načelo strogog formalnog legaliteta u postupku izvršenja, iz istih proizlazi da dužnik svoju obavezu može da ispuni samo u odnosu na povjerioca koji je označen u izvršnoj ispravi. Dalje se navodi, da u ZIP-u nije predviđena mogućnost sprovođenja izvršenja prenosom sredstava sa računa dužnika u korist računa punomoćnika tražioca izvršenja, što više prema odredbi člana 166. stav 2. ZIP-a, izvršenje na novčanom potraživanju, koje po štednom ulogu, tekućem ili žiro računanima, deviznom ili drugim računima kod banke izuzev transakcionog računa, pripada izvršeniku, određuje se tako što se rješenjem o izvršenju nalaže banci da novčani iznos za koje je određeno izvršenje isplati tražiocu izvršenja nakon izvršnosti rješenja o izvršenju, zbog toga se u fazi izvršnog postupka do donošenja rješenja o izvršenju, koju karakteriše identičnost izvršenikove obaveze iz izvršne isprave i iz tog rješenja, punomoćnik apelanata ne može legitimisati kao lice kome bi, umjesto apelanata kao tražioca izvršenja, bilo isplaćeno novčano potraživanje, jer on nije povjerilac iz izvršne isprave ni tražilac izvršenja u izvršnom postupku. Također se navodi, da odredbe člana 30. ZIP-a propisuje da se izvršenje može odrediti i za takvo lice ako ono javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno ili da je na njega na drugi način prešlo, a punomoćnik apelanata uz prijedlog za izvršenje je dostavio punomoć koja nije ovjerena kod nadležnog organa u skladu sa čl.30. ZlP-a, pa sud nije mogao udovoljiti tom zahtjevu.

9. U odnosu na apelacione navode, koji se odnosi na neizvršenje presude, Ustavni sud konstatuje da su apelanti prije podnošenja ove apelacije, 8. avgusta 2011. godine, podnijeli apelaciju Ustavnom sudu zbog neprovođenja rješenja o izvršenju pravosnažne presude Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj 71 0 P 030918 07 P od 5. juna 2009. godine, a kojom je obavezana tužena Republika Srpska da apelantima isplati nematerijalnu i materijalnu štete. Ustavni sud je na sjednici od 16. januara 2012. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1402/09, kojom je usvojio apelaciju podnesenu 8. avgusta 2011. godine, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 i naložio tuženoj Vladi Republike Srpske da preduzme odgovarajuće mjere kako bi apelanti u što kraćem roku naplatili svoja potraživanja. Ustavni sud zapaža da se apelanti žale na isto činjenično i pravno pitanje, odnosno na neizvršenje iste pravosnažne presude kao i u ranije podnesenoj apelaciji o kojoj je Ustavni sud već donio Odluku o dopustivosti i meritumu.

AP-4973/15

10. R. S. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokatica iz Banje Luke, podnio je 11. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda broj 71 0 I 056462 15 Gž od 14. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena apelantova žalba (kao tražioca izvršenja) i potvrđeno prvostepeno rješenje u dijelu u kojem je usvojen prigovor izvršenika podnesen protiv rješenja o izvršenju (kojim je određeno izvršenje na osnovu presude Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj P-4293/99 od 20. februara 2004. godine, koja je preinačena presudom Okružnog suda broj Gž-629/04 od 31. oktobra 2008. godine), te je određeno da će se izmirenje cjelokupnog iznosa izvršit u periodu od najmanje 20 godine, u skladu sa Zakonom o unutrašnjem dugu, te je usvojena žalba izvršenika (Republika Srpska), tako da je preinačeno prvostepeno rješenje, na način da se određuje da se troškovi parničnog i izvršnog postupka isplate na apelantov račun a ne na račun punomoćnika apelanta.

11. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da iz stanja spisa proizlazi da je apelant datom punomoći ovlastio punomoćnika Radmilu Plavšić, advokata da (između ostalog) sve troškove parničnog i izvršnog postupka u kojima ga zastupa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom naplati na svoj račun. Međutim, navedena punomoć nije propisno ovjerena u smislu odredbe člana 30. stav 1. ZIP-a (kod organa uprave ili notara) u kojoj situaciji bi se prenos troškova iz izvršne isprave sa zakonskom zateznom kamatom mogao vršiti na račun punomoćnika tražioca izvršenja. Dalje se navodi, da pravilna primjena procesnog prava i odredba člana 39. ZIP-a obavezuje izvršenika da troškove parničnog i izvršnog postupka isplati tražiocu izvršenja a ne njegovom punomoćniku, pa odluka prvostepenog suda u dijelu kojem je održao na snazi rješenje kojim je određeno izvršenje isplatom troškova izvršnog postupka na ruke punomoćnika apelanta, nije pravilna. Također se navodi, da odredbe ZIP-a podržavaju načelo strogog formalnog legaliteta u postupku izvršenja i iz istih proizlazi da dužnik svoju obavezu može da ispuni samo u odnosu na povjerioca koji je označen u izvršnoj ispravi, te iz navedenih razloga Okružni sud smatra da je valjalo žalbu izvršenika uvažiti i rješenje prvostepenog suda u pobijanom dijelu odluke o načinu isplate troškova izvršenog postupka preinačiti, a na osnovu odredbe člana 235. stav 1. tačka 3. ZPP-a, u vezi sa članom 21. stav 1. ZIP-a, tako što se predmetno rješenje o izvršenju mijenja i isplata troškova izvršnog postupka određuje na račun apelanta umjesto na račun punomoćnika apelanta.

12. U odnosu na apelacione navode, koji se odnosi na neizvršenje presude, Ustavni sud konstatuje da je apelant prije podnošenja ove apelacije, 24. juna 2011. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu zbog neprovođenja rješenja o izvršenju pravosnažne presude Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj P-4293/99 od 20. februara 2004. godine, koja je preinačena presudom Okružnog suda broj Gž-629/04 od 31. oktobra 2008. godine, a kojom je obavezana tužena Republika Srpska da apelantu isplati nematerijalnu štetu. Ustavni sud je na sjednici od 16. januara 2012. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1402/09, kojom je usvojio apelaciju podnesenu 24. juna 2011. godine, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 i naložio tuženoj Vladi Republike Srpske da preduzme odgovarajuće mjere kako bi apelant u što kraćem roku naplatio svoja potraživanja. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na isto činjenično i pravno pitanje, odnosno na neizvršenje iste pravosnažne presude kao i u ranije podnesenoj apelaciji o kojoj je Ustavni sud već donio Odluku o dopustivosti i meritumu.

Spajanje predmeta

13. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4970/15.

14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

15. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka e) i stava 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 3. tačka e) i 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

3. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;

4. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) u odnosu na navode o neizvršenju presuda

17. Ustavni sud zapaža da su apelanti predmetnim apelacijama ponovo osporili iste odluke redovnih sudova, odnosno ponovo osporili neizvršenje istih presuda, čija neizvršenja su apelanti već osporavali u ranijim apelacijama i o kojim je Ustavni sud već donio odluke, u kojima je utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i naložio tuženoj Vladi Republike Srpske da preduzme odgovarajuće mjere kako bi apelanti u što kraćem roku naplatili svoja potraživanja. Ustavni sud zaključuje da su apelacije podnesene po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima temelja za ponovno odlučivanje.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav 3. tačka e) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena po pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o istoj stvari o kojoj je Ustavni sud ranije odlučio, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b) u odnosu na navode o troškovima postupka

19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

21. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 3. tačka e) i stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, odnosno ako je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4970/15 (B. T., P. T. i Ž. T.) | Sudska praksa | Aktio