Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1341/15 („UniCredit Bank“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Apelacija preuranjena
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1341/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-1341/15, rješavajući apelaciju „UniCredit Bank“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4), te člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „UniCredit Bank“ d.d. Sarajevo, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ps 075277 14 Gž od 8. januara 2015.
godine, zato što je preuranjena;
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „UniCredit Bank“ d.d. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 Ps 029612 12 Rev od 25. decembra 2014.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
„UniCredit Bank“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 24. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ps 075277 14 Pž od 8. januara 2015. godine i protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 Ps 029612 12 Rev od 25. decembra 2014. godine.
Postupak u predmetu broj 51 0 Ps 029612 12 Rev U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je ništav Sporazum o prenosu i uknjižbi založnog prava zaključen 18. septembra 2006. godine između apelanta i „Dub“ d.o.o. Ljubljana (u daljnjem tekstu: trećetuženi), kojim je, temeljem rješenja od 23. jula 1998 godine i rješenjem od 25. avgusta 1999. godine dozvoljen prenos založnog prava sa apelanta na trećetuženog, slijedom koga je u korist trećetuženog upisano založno pravo na nekretnini (zvana „Alatnica“) tužitelja (BNT „Alatnica“ d.d. Novi Travnik), pa je slijedom navedenog naloženo zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda Travnik da briše založno pravo na nekretnini tužitelja koje je upisano u korist trećetuženog po rješenju Općinskog suda u Travniku od 18. septembra 2006. godine, te da se uspostavi prijašnje stanje.
U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da su apelantov prednik (Privredna banka Travnik“ d.d. Travnik) i BNT „Kovačnica „ d.o.o. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: drugotuženi) 23. jula 1998. godine zaključili sporazum o uspostavljanju založnog prava na nekretnini drugotuženog (pobliže opisana u osporenoj odluci), radi obezbjeđenja novčanog potraživanja po zaključenom ugovoru o kreditu od 1. novembra 1996. godine na iznos od 1.288.435,00 KM, a da su 5. jula 1999. godine, apelantov prednik i drugotuženi zaključili novi ugovor o kreditu na iznos od 300.000,00 KM, a kao obezbjeđenje vraćanja kredita u korist apelanta upisana je nova hipoteka na naprijed navedenoj nekretnini. Nadalje, u obrazloženju osporene odluke se navodi da je predmet hipoteke poslovni objekat, zvani „Magacin čelika“, koji je na osnovu diobnog bilansa JP Kombinata „Bratstvo“ od 31. marta 1996. godine i odluke o podjeli imovine na nova preduzeća, pripao i vodio se kao osnovno sredstvo drugotuženog, te da u vrijeme uspostavljanja založnog prava, nije po zemljišnim knjigama izvršeno cijepanje parcela koje su po diobnom bilansu i odluci o podjeli imovine pripale preduzećima koja su nastala od JP Kombinat “Bratstvo“. Osim toga, navedeno je da je u procesu privatizacije novonastalih preduzeća, tokom 2001. godine, privatizovana imovina koju su dobili po diobnom bilansu i odluci o podjeli imovine, i nakon toga se vrše promjene i cijepanje parcela sa kojima je raspolagao JP Kombinat „Bratstvo“, tako da je drugotuženi, po osnovu privatizacije, postao vlasnik založne nekretnine, dok je nekretnina, zvana „Alatnica“ upisana u zk uložak kao vlasništvo tužitelja. Pored toga, utvrđeno je da je 18. septembra 2006. godine zaključen sporazum o prenosu založnog prava sa nekretnina na trećetuženog, a kojim je prenesena hipoteka upisana na nekretnini tužitelja pod nazivom „Alatnica“. Dakle, zaključeno je da je navedeni sporazum o prenosu založnog prava sa nekretnina zaključen između apelanta i trećetuženog ništav, iz razloga što predmet hipoteke nije bio poslovni objekat zvani „Alatnica“, već nekretnina zvana „Magacin čelika“, koja je nakon izvršene privatizacije upisana kao vlasništvo drugotuženog. Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili 5 kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Preuranjenost Prema navedenim odredbama apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
U konkretnom slučaju, apelant je naveo u apelaciji da je 23. februara 2015. godine protiv osporene presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ps 075277 14 Pž od 8. januara 2015. godine, izjavio reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da je postupak po izjavljenoj reviziji još uvijek u toku, budući da apelant do donošenja ove odluke Ustavnog suda nije obavijestio Ustavni sud da je postupak okončan. Iz navedenog slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.
b) Dopustivost prima facie Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman