Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4127/15 (G. J.)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Stjecanje bez osnova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4127/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-4127/15, rješavajući apelaciju Gorana Jurišića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Jurišić, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 Rs 031585 15 Rsž 3 od 26. juna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Jurišić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prijedora, kojeg zastupa Udruženje "Diskriminacija je zabranjena" Banja Luka, podnio je 7. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Rs 031585 15 Rsž 3 od 26. juna 2015. godine. Apelant je svojim podneskom od 31. decembra 2015. godine dopunio predmetnu apelaciju. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju („Arcelor Mitall“ d.o.o. Prijedor), na ime sticanja bez osnova, isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da tužitelj nije dokazao prijelaz imovine, tj. novčanu isplatu u određenom iznosu u korist apelanta, te da je osnov izvršne isplate naknadno prestao. Naime, sporni novčani iznos isplaćen je apelantu u postupku prinudnog izvršenja po pravosnažnoj presudi Osnovnog suda u Prijedoru i presudi Okružnog suda u Banjoj Luci, koje presude su preinačene presudom Vrhovnog suda Republike Srpske, tako što je odbijen zahtjev da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu, zahtjev za vraćanje na rad i isplatu naknade izgubljenih plata i uplatu doprinosa penzijsko-invalidskog osiguranja. Dalje se navodi, da donošenjem navedene presude Vrhovnog suda, prestao je da postoji osnov prema kojem je apelant primio dosuđeni novčani iznos, a tužitelj je time stekao potraživanje na vraćanje isplaćenog iznosa te ovlaštenje na isticanje zahtjeva za vraćanje onoga što je isplati po osnovu koji je naknadno otpao, saglasno odredbi člana 210. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Također se navodi, da je pogrešno apelantovo mišljenje da presudom Vrhovnog suda RS, nije odbijen zahtjev za plaćanje zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose plata, pa taj dio isplaćenog apelant ima osnov zadržati, Okružni sud konstatuje da pravosnažnim odbijanjem tužbenog zahtjeva za isplatu glavnog duga, plata i naknada plata za određeni vremenski period odbijen je i sporedni zahtjev za plaćanje zakonskih zateznih kamata. Okružni sud, također, konstatuje da su neosnovani apelantovi navodi da tužitelj nije ovlašten da zahtjeva isplatu spornih potraživanja od apelanta koji se temelji na tvrdnji da apelant nije bio radnik tužitelja, a to s obzirom na činjenicu da su sporna potraživanja u izvršnom sudskom postupku isplaćena upravo apelantu kao nasljedniku M. J., te da su predmetom spora samo ona potraživanja koja su apelantu isplaćena osnovom pravosnažnih presuda koje su kasnije preinačene.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je također, naveo da je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te je podnio zahtjev za naknadu nematerijalne štete.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Osim toga, u odnosu na apelantov prigovor na dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud konstatuje, da je od podnošenja tužbe pa do donošenja osporene odluke, kojom je okončan predmetni parnični postupak protekle četiri godine, jedan mjesec i devet dana, a za to vrijeme su sudovi donijeli četiri odluke, te obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja predmetnog parničnog postupka, uzimajući u obzir sve radnje koje su poduzimali nadležni sudovi, primjerena okolnostima konkretnog slučaja. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman