Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2976/15 (H. P.)

Odluka donesena 20. 07. 2016.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2976/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-2976/15, rješavajući apelaciju Huseina Petonjića, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka m) i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Husein Petonjić, protiv rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 019720 14 I 2 od 23. juna 2015. godine, u odnosu na druga prava na koja se pozvao, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

AP 2976/15 i AP 4368/15

1. Husein Petonjić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, podnio je 15. juna i 22. septembra 2015. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji je vođen pred Općinskim sudom u Tuzli, radi izvršenja izvršne ispravepresude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 019720 10 P od 21. januara 2014. godine, koja je preinačena presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 019720 14 Gž od 10. juna 2014. godine. U konkretnom izvršnom postupku, Općinski sud je donio je rješenje broj 32 0 P 019720 14 I 2 od 23. juna 2015. godine, kojim obustavljeno izvršenje i ukinute provedene izvršene radnje.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Općinski sud navodi da se u konkretnom slučaju radi o izvršenju radi ostvarivanja obaveza na radnju koju može obaviti drugo lice (član 208. Zakona o izvršnom postupku), pa imajući u vidu sadržinu prijedloga za izvršenje koji je usvojen, prema kojem ukoliko izvršenik (Općina Tuzla) ne postupi po rješenju (te da je na ročištu zakonski zastupnik izvršenika naveo da obzirom da nema planiranih sredstava za sanaciju klizišta u 2015. godini prema izjašnjenju Civilne zaštite Grada Tuzla, da se u navedenoj godini neće izvršiti sanacija klizišta), tražilac izvršenja-apelant je ovlašten da angažuje preduzeće registrovano za obavljanje djelatnosti sanacija i uzroka klizišta. Dalje se navodi, da u situaciji kada se tražilac izvršenja-apelant tokom postupka, izričito izjasnio da neće angažovati preduzeće odnosno preduzeti radnje na sanaciji predmetnog klizišta, te se zatim nije izjasnio shodno zaključku suda (kojim je sud pozvao apelanta da se izjasni da li će preduzeti radnje, a kako je predloženo u prijedlogu za izvršenje, a to je angažovanje adekvatnog preduzeća i vršenje svih potrebnih radova na sanaciji klizišta, i ujedno da apelant dostavi troškovnik lica ovlaštenog za obavljanje radova sanacije klizišta, radi utrvrđivanja novčanog iznosa neophodnog za podmirenje troškova koji će nastati obavljanjem radnji od drugo lica odnosno apelanta, a imajući u vidu istaknuti prijedlog za izvršenje u dijelu ovlaštenja tražioca izvršenja da na trošak izvršenika angažuje preduzeće, te da je u zaključku apelant upozoren da ako ne postupi po zaključku suda, da će se smatrati da je povukao prijedlog za izvršenje), to se izvršenje ne može provesti zbog čega je sud primjenom odredbe člana 63, stav 3. u vezi sa odredbom 208. Zakona o izvršnom postupku odlučio kao u izreci.

Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava i neizvršenja istih presuda, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2976/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanta.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno u obje apelacije smatra da mu u razumnom roku nisu izvršene iste pravosnažne presude. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na život, pravo na ličnu slobodu i sigurnost itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

6. Ustavni sud u vezi sa navodima apelacije smatra neophodnim prvenstveno naglasiti da pravo na donošenje odluke u razumnom roku predstavlja samo jedan od aspekata prava na pravično suđenje koji garantira apelantima da, i bez ispunjavanja ostalih uvjeta neophodnih za dopustivost apelacije u smislu člana 18. Pravila Ustavnog suda (meritorna odluka, rok, iscrpljivanje pravnih lijekova i dr.), mogu podnijeti apelaciju u toku trajanja postupka pred redovnim sudovima. Smisao ove odredbe je omogućavanje Ustavnom sudu da razmatra apelaciju samo u pogledu dužine postupka kako bi svojom odlukom omogućio apelantima da u razumnim rokovima dođu do konačne odluke što je osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Stoga bi, u situaciji kad sam apelant ne izjavi prigovor i time izgubi mogućnost da dođe do konačne odluke u predmetnom izvršnom postupku bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje i pored činjenice da apelant zbog neiscrpljivanja pravnog lijeka neće ispuniti prvi i osnovni uvjet dopustivosti a to je konačna odluka. Takvim postupanjem Ustavni sud bi ovaj aspekt prava na pravično suđenje sveo na puki formalizam odnosno obezvrijedio značaj mehanizma koji omogućava Ustavnom sudu da u toku trajanja postupka reagira odnosno naloži redovnim sudovima da donesu odluku. Suprotno tumačenje garancija koje pruža ovaj član dovelo bi do toga da bi redovni sudovi imali čitav niz sudskih postupaka u kojim apelanti uopće ne žele ishoditi konačnu odluku ali će, zbog mogućnosti koje pruža pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pokretati i istrajavati na vođenju ovakvih postupaka s nadom da će zbog eventualnog kršenja ovog prava moći dobiti naknadu nematerijalne štete shodno članu 74. pravila Ustavnog suda.

7. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da apelant nije protiv rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 019720 14 I 2 od 23. juna 2015. godine, podnio prigovor u ostavljenom roku, te da stoga nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove moguće prema zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2976/15 (H. P.) | Sudska praksa | Aktio