Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3558/13 (AD „Grad“ Bijeljina)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3558/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-3558/13, rješavajući apelaciju AD „Grad“ Bijeljina na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD „Grad“ Bijeljina podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 041212 13 Rsž od 11. juna 2013. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 041212 l2 Rs od 24. aprila 2013. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. AD „Grad“ Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant) a kog zastupa Dragan Gavrić, advokat iz Bijeljine, podnio je, 13. avgusta 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Rs 041212 13 Rsž od 11. juna 2013. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 Rs 041212 l2 Rs od 24. aprila 2013. godine.
2. Osnovni sud je presudom broj 80 0 Rs 041212 l2 Rs od 24. aprila 2013. godine, koja je u cjelini potvrđena presudom Okružnog suda broj 80 0 Rs 041212 13 Rsž od 11. juna 2013. godine, donesenom po tužbi SB i A.P. „radi poništenja odluka o razrješenju sa dužnosti izvršnih direktora koda [apelanta], reintegracije i isplate naknade razlike plata “, usvojio tužbeni zahtjev tužioca S.B., te poništio kao nezakonite Odluku Nadzornog odbora apelanta od 4. juna 2012. godine kojom je tužilac S.B. razriješen dužnosti izvršnog direktora pravnog i opšteg sektora i Odluku o izmijeni i dopuni iste odluke od 12. juna 2012. godine, te obavezao apelanta da tužioca S.B. vrati na mjesto izvršenog direktora za pravne i opšte poslove, te mu isplati razliku plate između plate navedenog radnog mjesta i plate radnog mjesta na koje je bio raspoređen od 12. juna 2012. godine do dana povratka na radno mjesto navedenog izvršnog direktora, a najkasnije do 7. septembra 2014. godine.
3. Istim presudama djelimično je usvojen i tužbeni zahtjev tužioca A.P. pa su poništene kao nezakonite Odluka Nadzornog odbora apelanta od 4. juna 2012. godine kojom je tužilac A.P. razriješen dužnosti izvršnog direktora za tehnički sektor i Odluka o izmijeni i dopuni ove odluke od 12. juna 2012. godine, pa je apelant obavezan da tužiocu A.P. isplati razliku plate između plate izvršnog direktora za tehnički sektor i plate novog radnog mjesta na koje je raspoređen, počev od 12. juna 2012. godine do 5. novembra 2012. godine kao dana prestanka mandata.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je najprije istakao da je u konkretnoj pravnoj stvari njegov zadatak da ispita zakonitost provedenog postupka razrješenja i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, osporene od strane tužilaca odnosno da sud ne može, niti smije u parničnom postupku utvrđivati „krivicu" razriješenih lica. Pri tom, ukazano je da teret dokazivanja da je postupak zakonito proveden i da je činjenično stanje pravilno utvrđeno leži na apelantu kao poslodavcu.
5. Osnovni sud je detaljno interpretirao relevantne odredbe Statuta apelanta kojim je regulisano imenovanje i razriješene članova uprave društva koju čine, pored ostalih, i izvršni direktori, te da, pored ostalih, Nadzorni odbor, ima ovlaštenje da opozove članove uprave ili otkaže pojedine ugovore isključivo u skladu sa odgovarajućom procedurom utvrđenom u odgovarajućem opštem aktu. Nadalje, Osnovni sud je ukazao na relevantne odredbe Zakona o javnim preduzećima RS (u daljnjem tekstu: ZJP) kojim su regulisani razlozi za razriješene članova uprave i nadzornog odbora po skraćenom postupku, da izuzetno od razrješenja po skraćenom postupku, zaposleni sa posebnim ovlaštenjima i odgovornostima, može biti razriješen isključivo po okončanju pravilno provedenog disciplinskog postupka, u skladu sa Pravilnikom o disciplinskoj odgovornosti. Navedeno je da je dužnost i odgovornost Nadzornog odbora da obezbjedi donošenje navedenog Pravilnika koji, pored ostalog, sadrži odredbe o disciplinskom postupku i postupku razrješenja odgovornih lica po skraćenom postupku. Tumačenjem navedenih odredbi Osnovni sud je zaključio da da je razrješenje člana uprave po skraćenom postupku izuzetak koji zbog toga podrazumijeva postojanje jasno regulisane procedure u internim opštim aktima.
6. Osnovni sud je ukazao da apelant, na kojem je bio teret dokazivanja u postupku nije dokazao da je internim aktima regulisao postupak razrješenja članova uprave kao imenovanih lica preduzeća, a što je potvrdio i u završnoj riječi. Shodno tome, Osnovni sud je pokloni vjeru iskazima tužilaca i pojedinačno navedenih svjedoka u dijelu u kom su ukazivali na postojanje procesnih manjkavosti u postupku razrješenja oba tužioca, a iz kog razloga je usvojen njihov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na poništenje odluka i izmijene i dopunu odluka o njihovim razrješenjima. S tim u vezi je ukazano i da, u slučaju da se i radilo o skraćenom postupku, a što apelant također nije dokazao, kod nepostojanja procedure za takvo razrješenje, morao se provoditi postupak utvrđivanja disciplinske odgovornosti za navedene propuste, koji bi se prema sadržini mogli podvesti pod teže povrede radne dužnosti, shodno Pravilniku o radu apelanta na koji upućuju ugovori o radu tužilaca sa apelantom, te odredbe Posebnog kolektivnog ugovora za stambeno-komunalne i uslužne djelatnosti koji bi se mutatis mutandis primjenjivao na navedenu pravnu situaciju, shodno članu 45. ZJP. S obzirom da u konkretnom slučaju nesporno takav postupak nije proveden, bez značaja je ocijenjena činjenica da li su tužioci imali i mogućnost da se izjasne o razlozima za razrješenje ili nisu, jer se time ne otklanjaju navedeni proceduralni propusti.
7. Nadalje, u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je je zaključio da apelant nije dokazao postojanje razloga navedenih u odlukama o razrješenjima koji su tužiocima stavljeni na teret. S tim u vezi je ukazano da apelant u toku postupka nije predočio niti jedan materijalni dokaz kojim bi potkrijepio navode o učinjenim propustima tužilaca koji su bili odlučni za donošenje osporenih odluka. Po ocjeni Osnovnog suda, ovi propusti nisu mogli biti s uspjehom dokazani samo iskazima saslušanih svjedoka. S tim u vezi je ukazano da se u zapisniku sa vanredne sjednice Nadzornog odbora od 4. juna 2012. godine, usputno spominje i odluka i izviještaj internog revizora koje su inicirale osporene odluke o razrješenjima tužilaca a da ove dokumente apelant nije predlagao i provodio kao dokaz u postupku. Nadalje, ukazano je i da saslušani svjedoci Đ.M. i M.I. nisu bili sigurni kome se u stvari konkretni propusti pripisani tuženim trebaju staviti na teret, da svjedoci R.I., J.N., M.I i Đ.M: u svojim iskazima bili nesigurni i nedorečeni, kao i da su potvrdili pozitivan bilans poslovanja apelanta u vrijeme mandata uprave čiji članovi su bili tužioci, kao i da je u tom periodu pronađena i imovina apelanta za koju se nije znalo i da postoji.
8. Osnovni sud je još ukazao i na „tipski“ obrazac obrazloženja odluka o razrješenju koji su identični odnosno generalizujući a što je neprihvatljivo imajući u vidu opis poslova i radnih zadataka za poslove koji su obavljali svaki od tužilaca. Slijedom navedenog zaključeno je i da se iz obrazloženja navedenih odluka ne vidi koje su to konkretne činjenice odnosno propuštanja dužnog postupanja za posljedicu imali odluke apelanta o razrješenju svakog od tužilaca.
9. Okružni sud je u presudi broj 80 0 Rs 041212 13 Rsž od 11. juna 2013. godine, donesenoj povodom žalbe tužioca A.P.i apelanta, neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje da je postupak razrješenja tužilaca proveo po proceduri propisanoj svojim opštim aktima, te da je sazivanje sjednice Nadzornog odbora jedina moguća procedura za razrješenje tužilaca sa funkcije izvršnih direktora. S tim u vezi je ukazano da Nadzorni odbor nije ispunio svoju dužnost da obezbjedi donošenje Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti, a što mu je bila obaveza u smislu člana 18. ZJP, a provedeni postupak se ne može podvesti pod utvrđivanje disciplinske odgovornosti propisna Pravilnikom o radu tuženog.
10. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Okružnog i Osnovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Suština apelantovih navoda odnosi se na tvrdnju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant tvrdi da niti jednim zakonskim ni podzakonskim aktom kao ni njegovim Statutom nije propisna procedura za razrješenje i smjenu odnosno opoziv članova uprave. Po njegovom mišljenju Nadzorni odbor je proveo jedinu moguću proceduru a koja se ogleda u sazivanju sjednice Nadzornog odbora kojoj su prisustvovali i tužioci, kojim je prezentovano šta im se stavlja na teret, a što je detaljno navedeno u zapisniku s navedene sjednice, te su pozvani da se izjasne o istom što su oni odbili da učine. Nadalje, apelant je istakao da je javno preduzeće sa 100% državnim kapitalom, da Vlada predstavlja skupštinu akcionara i bira Nadzorni odbor, koji imenuje i razrješava upravu preduzeća pa da su osporenim odlukama redovni sudovi preuzeli ulogu i Skupštine akcionar i Nadzornog odbora.
Relevantno pravo
12. Zakon o javnim preduzećima („Službeni glasnik RS“ br. 75/04 i 78/11) u relevantnom djelu glasi:
Član 18.
(1) Dužnost i odgovornost nadzornog odbora je da obezbjedi:
(…)
b) donošenje pravilnika o disciplinskoj odgovornosti koji sadrži odredbe o disciplinskom postupku i postupku razrješenja odgovornih lica po skraćenom postupku, (…) (…) Član 45.
Izuzetno od razrješenja po skraćenom postupku zaposleni preduzeća sa posebnim ovlašćenjima i odgovornostima može biti razriješen isključivo po okončanju pravilno sprovedenog disciplinskog postupka, u skladu sa Pravilnikom o disciplinskoj odgovornosti.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4.) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. U vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno Evropskom konvencijom, Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji naveo da je njegov osnivač Vlada Republike Srpske te da je udio državnog kapitala 100%, a iz čega proizilazi da je kao takav nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja. Stoga, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupnu na: www.ustavnisud.ba).
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su Okružni i Osnovni sud pri donošenju osporene presude utvrdili činjenično stanje i primjenili relevantno pravo kada su zaključili da su tužbeni zahtjevi tužilaca S.B. i A.P. osnovani. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
17. Ustavni sud ukazuje da su u obrazloženju osporenih odluka dati iscrpni razlozi i obrazloženja zbog čega su redovni sudovi zaključili da su odluke apelanta o razrješenju dužnosti tužioca S.B. i tužioca A.P. nezakonite, ukazujući na relevantne odredbe materijalnog prava, čiju primjenu, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne smatra proizvoljnom. Nadalje, Ustavni sud zapaža, a suprotno tvrdnjama apelanta, da su redovni sudovi dali jasne razloge i obrazloženja, ukazujući na provedene dokaze i njihov sadržaj zbog čega su zaključili i da je u postupku donošenja odluka o razrješenju tužilaca činjenično stanje pogrešno utvrđeno.
18. Stoga, imajući u vidu stavove Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman