Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1123/16 (G. S.)

Odluka donesena 20. 07. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1123/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-1123/16, rješavajući apelaciju Gorana Stevanovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Stevanović, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 045505 15 Gž od 19. novembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Goran Stevanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Doboja, kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banja Luke, podnio je 14. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 045505 15 Gž od 19. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da Ugovor o poklonu od 6. decembra 2013. godine gubi dejstvo prema tužitelju (DOO „Džungla“ Doboj) u dijelu u kojem je potrebno za namirenje tužiteljevog potraživanja prema dužniku Zoranu Stevanoviću u iznosu od 10.270,05 KM i apelant je dužan dopustiti da tužitelj svoje potraživanje prema Zoranu Stevanoviću u navedenom novčanom iznosu namiri prodajom nekretnina – poslovnih prostora upisanih u Knjigu uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža (pobliže opisano u izreci prvostepene presude) kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove PJ Doboj.

U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je presudom Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 028066 12 P od 15. maja 2013. godine, Zoran Stevanović obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 10.270,05 KM, koja presuda je potvrđena od strane Okružnog suda u Doboju. Nadalje, utvrđeno je da su Zoran Stevanović i apelant braća, te da je Ugovorom o poklonu od 6. decembra 2013. godine, Zoran Stevanović, kao poklonodavac poklonio svom bratu – apelantu, nekretnine – poslovne prostore (pobliže navedeni i opisani u obrazloženju osporene odluke), uz upis zabilježbe zabrane otuđenja, raspolaganja ili daljnjeg opterećenja poslovnih prostora, bez prethodne saglasnosti pokonodavca, na osnovu čega je izvršen upis u knjigu uloženih ugovora. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da odredba člana 280. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisuje da svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za isplatu i bez obzira kad je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerilaca, dok je stavom 2. istog člana propisano da se smatra da je pravna radnja preduzeta na štetu povjerilaca, ako usljed njenog izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje povjeriočevog potraživanja. Također je navedeno da odredba člana 281. stav 3. ZOO propisuje da se kod besplatnih raspolaganja i sa njima izjednačenih pravnih radnji smatra da je dužnik znao da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocima, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećem licu to bilo poznato ili moglo biti poznato. U vezi s tim, zaključeno je da je Zoran Stevanović, koji je po naprijed navedenoj presudi Osnovnog suda u Doboju od 15. maja 2013. godine dužan tužitelju platiti troškove postupka i na čijem imenu su se vodile predmetne nekretnine, besteretnim ugovorom – ugovorom o poklonu, iste otuđio poklonivši ih svom bratu, a sve u cilju da se onemogući namirenje tužitelja, kao povjerioca. U prilog tome, zaključeno je da je naprijed navedenim zabranama otuđenja, raspolaganja ili daljnjeg opterećenja poslovnih prostora, namjera Zorana Stevanovića bila, da zaključivanjem ugovora o poklonu, spriječi tužitelja da naplati potraživanje, a da istovremeno ima kontrolu nad poklonjenim nekretninama. Osim toga, konstatovano je da su neosnovani prigovori apelanta u kojim ističe da su tužbom trebale biti obuhvaćene obje ugovorne strane, kao nužni suparničari, iz razloga što odredba člana 283. stav 2. ZOO propisuje da se tužba za pobijanje podnosi protiv trećeg lica sa kojim je ili u čiju korist je preduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno protiv njegovih univerzalnih pravnih sljedbenika. Najzad, konstatovano je da je neosnovan i prigovor preuranjenosti tužbe, iz razloga što za rješenje predmetne pravne stvari nije od značaja pokretanje izvršnog postupka, a na što se apelant poziva, jer je tužitelj ovlašten podnijeti ovakvu tužbu za pobijanje dužnikovih pravnih radnji i bez prethodnog pokretanja izvršnog postupka.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1123/16 (G. S.) | Sudska praksa | Aktio