Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2876/13 (U. T. i S. N.)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje - nezavisan sud
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana · čl. 28
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 28
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 28
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenoj imovini u vlasništvu građana · čl. 28
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2876/13
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2876/13, rješavajući apelaciju Uroša Todorovića i Savke Nedić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Uroša Todorovića i Savke Nedić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 000016 12 Rev od 11. aprila 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 000016 11 Gž od 18.
jula 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 000016 05 P od 24. oktobra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Uroš Todorović i Savka Nedić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz D. Brijesnice - Lukavac, koje zastupa Vesna Jugović, advokatica iz Tuzle, podnijeli su 28. juna 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 000016 12 Rev od 11. aprila 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 000016 11 Gž od 18. jula 2012. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 000016 05 P od 24. oktobra 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općine Lukavac, koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 18. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 23. maja do 2. juna 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelanti su 29. decembra 2005. godine Općinskom sudu podnijeli tužbu protiv tužene radi naknade štete u visini od 440.000,00 KM, pričinjenoj na njihovoj imovini koju su napustili 15. septembra 2005. godine.
6. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 000016 12 od 24. oktobra 2011. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena obaveže da im na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 440.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da im nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 22.480,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka nesporno utvrđeno da su apelanti posjednici, odnosno suposjednici nekretnina, pobliže označenih u obrazloženju presude (u naravi šume i dvije porodične kuće s pomoćnim objektima), koje su napustili 15. septembra 1995. godine zbog ratnih okolnosti, te da su se predmetne nekretnine nakon toga nalazile na liniji razgraničenja između Armije BiH i Vojske RS. Općinski sud je također utvrdio da nekretninama apelanata tužena nije raspolagala, niti ih stavila pod svoju upravu prema Zakonu o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, niti ih je dala na privremeno korištenje trećim osobama. Pored toga, utvrđeno je da su rješenjima tužene od 19. oktobra 2005. godine i 14. decembra 2005. godine predmetne nekretnine apelantima vraćene u posjed. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je istakao da, suprotno tvrdnjama apelanata, nadležni organ tužene nije bio dužan popisati, osigurati i voditi posebnu evidenciju o predmetnim nekretninama za vrijeme ratnog stanja i neposredne opasnosti u smislu odredbi člana 10. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. Cijeneći da iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da postoje nezakonitosti ili nepravilnosti u radu nadležnog organa uprave, Općinski sud je zaključio da tužena, u smislu odredbi člana 9. Zakona o upravi u FBiH, nije dužna apelantima nadoknaditi eventualno prouzrokovanu materijalnu štetu zbog uništenja stambenih objekata i pomoćnih objekata i potpune sječe šume.
7. S obzirom na sve navedeno, Općinski sud je zaključio da apelanti tokom postupka, u smislu odredbi člana 7. u vezi sa članom 123. Zakona o parničnom postupku, nisu dokazali da postoji uzročna veza između nastale štete na predmetnim nekretninama i nepravilnog ili nezakonitog rada nadležnog organa tužene, te je prihvaćajući prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, sud odlučio kao u izreci presude.
8. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 32 0 P 000016 11 Gž od 18. jula 2012. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom apelanti su odbijeni sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 821,00 KM. Nakon što je osporenu presudu preispitao u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je naveo da žalba neosnovano ukazuje na povrede odredaba parničnog postupka iz člana 208. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Naime, Kantonalni sud je ponovio zaključke iz prvostepene presude proistekle iz činjeničnog utvrđenja, te ukazao da se u situaciji kada su apelanti bili u posjedu svojih nekretnina do 15. septembra 1995. godine, te kada su one nakon toga bile u zoni ratnih dejstava, odnosno na liniji razgraničenja Armije BiH i Vojske RS, i kada nadležni organ tužene sa njima nije raspolagao, niti ih je proglasio napuštenim, niti ih dao na korištenje trećim osobama, neosnovanim ukazuju žalbeni prigovori da je tužena dužna apelantima naknaditi štetu. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da samo u slučaju da je tužena postupila u smislu odredaba čl. 7, 9. i 11. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, apelanti bi eventualno imali pravo na naknadu štete na predmetnim nekretninama u smislu odredaba člana 17. d) stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. Kantonalni sud je također naveo da nekretnine koje nisu proglašene napuštenim, niti stavljene pod upravu tužene se, u smislu odredaba člana 17.a) navedenog zakona, izjednačavaju s nekretninama za koje je to učinjeno samo u pogledu vraćanja tih nekretnina vlasnicima koji su ih napustili prije 4. aprila 1998. godine, ali nijednom odredbom tog zakona, kao ni nekog drugog zakona, nije predviđeno da za štetu na nekretninama napuštenim zbog ratnih okolnosti odgovara tužena. Osim toga, odgovornost tužene ne postoji ni po općim pravilima odgovornosti za štetu jer odredba člana 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) predviđa odgovornost društveno-političke zajednice za oštećenje nečije imovine koje je nastalo usljed akta nasilja ili terora prilikom javnih demonstracija ili manifestacija koje je ona bila dužna spriječiti, što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Stoga je Kantonalni sud zaključio da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostepena presuda, kao ni razlozi na koje taj sud pazi po službenoj dužnosti, te je žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio shodno odredbama člana 226. ZPP-a.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 P 000016 12 Rev od 11. aprila 2013. godine odbio reviziju apelanata, izjavljenu protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je, nakon preispitivanja osporene presude u granicama revizionih navoda i po službenoj dužnosti, zaključio da je drugostepena presuda pravilna i zakonita. Naime, neosnovanim su ocijenjene tvrdnje apelanata da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim Vrhovni sud je ukazao na nespornu činjenicu da tužena nije napuštene nekretnine apelanata stavila pod svoju upravu, niti s njima raspolagala - njihovom dodjelom na privremeno korištenje u smislu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, te je s tim u vezi ukazao da, suprotno revizionim navodima apelanata, u smislu odredaba navedenog zakona nije ni postojala obaveza tužene da napuštene nekretnine popiše, pogotovo imajući u vidu da su se predmetne nekretnine nalazile na liniji razgraničenja Armije BiH i Vojske RS. Po mišljenju Vrhovnog suda, pravilni su stavovi oba nižestepena suda da bi apelanti eventualno imali pravo na naknadu štete svojih nekretnina u smislu člana 17d. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana samo pod okolnostima da je tužena postupila u smislu čl. 7, 9. i 11. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. Stoga je Vrhovni sud zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tužene u smislu člana 17d. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, te člana 180. ZOO-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelanti smatraju da im je osporenim presuda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim osobama Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
11. Apelanti, u suštini, tvrde da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, zatim da nisu imali garancije nezavisnog i nepristrasnog suda, te da je sudski postupak „trajao nerazumno dugo“. U prilog tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava apelanti su ukazali na proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, ZOO-a i Zakona o državnoj upravi FBiH, shodno kojim je, prema njihovom mišljenju, tužena bila dužna da po službenoj dužnosti pokrene i provede postupak za formalno proglašenje predmetnih nekretnina napuštenim, da zbog propusta da to učini postoji uzročna veza s nastalom štetom, a time i odgovornost tužene koja je dozvolila da se imovina apelanata kontinuirano uništava u dužem periodu, ne preduzimajući ništa u vezi s tim. U vezi s tim apelanti ukazuju da je tužena u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana bila dužna vratiti njihovu imovinu s opisom njezinog stanja (čl. 11, 12. i 15. navedenog zakona), te im isplatiti naknadu za njezino oštećenje od trenutka kad je napuštena do trenutka vraćanja u posjed (član 17d. stav 3. i član 17a. navedenog zakona). Također, apelanti smatraju da sudovi nisu bili nepristrasni i nezavisni jer su u istovrsnim predmetima, prije medijske kampanje koja je započela pod utjecajem vlasti, donosili potpuno drukčije odluke, usvajajući ovakvu vrstu tužbenih zahtjeva. U okviru prava na pravično suđenje apelanti su također ukazali da postupak po njihovoj tužbi nije okončan u razumnom roku.
12. Kršenje prava na imovinu apelanti obrazlažu pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno pogrešnim stavom sudova prema kojem tužena nije bila obavezna da zaštiti njihovu napuštenu imovinu i da spriječi nedopušteno ponašanje pojedinaca koji su bespravno uništavali njihovu privremeno napuštenu imovinu. Po njihovom mišljenju takav stav je protivan općim načelima i pozitivnoj obavezi države da osigura prava i slobode, odnosno da spriječi povredu prava na imovinu. Odbijanjem njihovog zahtjeva za naknadu oštećene i uništene imovine onemogućeno im je da u svojoj imovini mirno uživaju. Uskraćivanjem prava na naknadu štete prekršeno im je pravo na povratak iz Aneksa 7. Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim osobama, čija je suština uspostavljanje stanja iz 1991. godine i neometano uživanje imovine.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da je osporena presuda tog suda donesena u skladu sa zakonima, ustavima i odredbama o ljudskim pravima i da zbog toga apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
14. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Općinski sud smatra da osporenom presudom nisu povrijeđena prava apelanata koja su naveli u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Tužena je navela da je apelacija neosnovana jer su osporene odluke sudova na sve tri instance pravilne i zakonite zato što su rezultat pravilno provedenog postupka i pravilne primjene relevantnih zakonskih propisa.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službeni list RBiH“ br. 11/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Nekretnine iz stava 1. ovog Zakona stavljaju se pod upravu opštine na čijem se području nalaze (u daljnjem tekstu: opština).
Član 5.
Nekretnine se smatraju napuštenim u smislu ovog zakona ako su ih vlasnici, kao i članovi njihovog porodičnog domaćinstva napustili ili privremeno prestali koristiti nakon 30. aprila 1991. godine.
(…) Član 7.
Postupak za proglašenje poljoprivrednog gazdinstva, poljoprivrednog i šumskog zemljišta i šuma, te neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta privremeno napuštenim i za njihovo stavljanje pod upravu opštine, pokreće i vodi po službenoj dužnosti opštinski organ uprave nadležan za poljoprivredu i šumarstvo, a za stambene zgrade i stanove, opštinski organ uprave nadležan za stambene poslove (u daljnjem tekstu: nadležni organ).
Član 8.
Inicijativu za pokretanje postupka iz člana 7. ovog zakona može dati državni organ, politička organizacija, društveno organizacija, udruženje građana i građani.
(…) Član 10.
Napuštene nekretnine i pripadajuće pokretne stvari, nadležni organ je dužan popisati, obezbijediti i o njima voditi posebnu evidenciju.
(…) Član 11.
Ako su ispunjeni uslovi iz ovog zakona, nadležni organ donosi rješenje o proglašenju nekretnine privremeno napuštenom i o njihovom stavljanju pod upravu opštine. (…) Smatra se da su nekretnine pod upravom opštine od dana kada je izvršen popis iz člana 9. ovog zakona.
(…) Član 28.
Opština odgovara vlasniku za štetu pričinjenu na stvarima koje su stavljene pod njenu upravu.
18. Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 24/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Danom stupanja na snagu ovog zakona na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) prestaje primjena Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ("Službeni list RBiH", br. 11/93 i 13/94 – u daljem tekstu – Zakon) i propisa koji uređuju pitanja privremeno napuštenih nekretnina u svojini građana u periodu od 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona.
Član 2.
Danom stupanja na snagu ovog zakona organi i vlasti Federacije i druga tijela u Federaciji (u daljem tekstu: nadležni organi) prestaju sa preduzimanjem novih radnji kojima se nekretnine u svojini građana proglašavaju napuštenim ili se stavljaju pod upravu opštine. Član 3.
Nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu opštine na osnovu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ostaju pod upravom opštine do vraćanja nekretnine vlasniku u posjed u skladu sa odredbama ovog zakona.
Član 15.
Vraćanje nekretnine u posjed vlasniku vrši se uz prisustvo službenog lica nadležne službe opštine iz člana 11. stav 1. ovog zakona. O vraćanju nekretnine i uvođenju vlasnika nekretnine u posjed vodi se zapisnik koji, pored ostalog, treba da sadrži detaljan opis zatečenog stanja objekta i pokretnih stvari u njemu.
U slučaju kada zapisnik iz vremena kada je nekretnina napuštena ne postoji, nadležni organ vrši kontrolu nekretnine u vrijeme donošenja rješenja iz člana 12. ovog zakona. (…). Član 17a.
Odredbe ovog zakona odnose se i na nekretnine u svojini građana koje nisu proglašene napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, ukoliko je vlasnik odnosnu nekretninu napustio prije 4. aprila 1998. godine.
(…) Član l7d.
(…) Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena od strane vlasnika, do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom.
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(…) Član 172. stav 1.
Pravno lice odgovora za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Član 180.
Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.
(…) VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 000016 12 Rev od 11. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 24. maja 2013, godine, a apelacija je podnesena 28. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelanti tvrde da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII.
25. Imajući u vidu da su identična činjenična i pravna pitanja raspravljana u predmetu broj AP 323/12 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 323/12 od 7. novembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja merituma konkretne odluke u pogledu navoda apelanata, u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Razlozi navedeni u Odluci broj AP 323/12 u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa zbog istih razloga Ustavni sud zaključuje da su, suprotno apelacionim navodima, redovni sudovi u osporenim presudama dali jasne i precizne razloge za svoje odluke kojima su odbili tužbeni zahtjev apelanata, tj. da apelanti nisu dokazali da su predmetne nekretnine proglašene napuštenim i stavljene pod upravu tužene, u kojem slučaju bi oni, u smislu člana 17d. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, mogli potraživati štetu od tužene, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Također, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da su, suprotno apelacionim navodima, osporene odluke donesene uz poštovanje načela nezavisnog i nepristrasnog suda, te da dužina postupka pred tri sudske instance koji je trajao šest godina i četiri mjeseca nije nerazumno duga. Osim toga, zaključeno je da su neosnovani navodi apelanata u pogledu kršenja prava na imovinu, te prava na povratak, kao i prava na zabranu diskriminacije, jer su apelanti kršenje tih prava vezali za proizvoljnu primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu. Identičan stav Ustavni sud je usvojio i u nizu predmeta koji su pokretali gotovo isto činjenično i pravno pitanje kao i u konkretnom slučaju (vidi Odluku o dopustivosti broj AP 1137/12 od 15. aprila 2015. godine, Odluku o dopustivosti broj AP 3093/11 od 15. januara 2014. godine, Odluku o dopustivosti broj AP 4344/11 od 15. januara 2014. godine, Odluku o dopustivosti broj AP 1025/13 od 18. decembra 2014. godine). Ustavni sud smatra da se praksa ustanovljena u navedenim predmetima može primjeniti i u konkretnom slučaju.
26. U pogledu navoda apelacije koji se odnose na dužinu trajanja postupka, koji su, stavljeni u kontekst nepristrasnosti suda, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelanti nisu jasno definirali u čemu se ogleda kršenje ovog prava. Stoga, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, gledajući postupke u cjelini, nije moguće zaključiti da je trajanje postupka pred tri sudske instance u periodu od sedam godina i tri mjeseca, koji je pravomoćno okončan, bilo nerazumno dugo, te da je rezultiralo povredom prava apelanata na donošenje odluke u razumnom roku (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1137/15 od 15. aprila 2015. godine, stav 30. i AP 3174/12 od 14. maja 2015. godine, stav 35. dostupne na www.ustavnisud.ba).
27. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama apelantima nisu povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII. VIII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su postupci koji su pravomoćno okončani pred tri sudske instance trajali više od sedam godina, te kada su redovni sudovi, uz poštovanje načela nezavisnog i nepristrasnog suda, na osnovu potpunog i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom relevantnih odredaba ZOO-a i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, odlučili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljne ili pogrešne primjene prava.
29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa VII, te prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s navedenim pravima kada se kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman