Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1512/16 (A. U. i drugi)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1512/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-1512/16, rješavajući apelacije Angeline Ujfaluš i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Angelina Ujfaluš, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 U 089038 15 Už od 2. februara 2016. godine;
Jelisavka Šmit, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 U 089122 15 Už od 1. februara 2016. godine;
Branko Šmit, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 U 089121 15 Už od 25. januara 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1512/16
1. Angelina Ujfaluš (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Brčkog, koju zastupa Dragan Gavrić, advokat iz Bijeljine, podnijela je 1. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 089038 15 Už od 2. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelanticina tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Gradonačelnika Brčko distrikta BiH), kojim je utvrđeno da apelantici prestaje radni odnos zbog toga što nije stekla potrebnu stručnu spremu u skladu sa Organizacionim planom Odjeljenja za obrazovanje.
AP-1513/16
2. Jelisavka Šmit (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Brčkog, koju zastupa Dragan Gavrić, advokat iz Bijeljine, podnijela je 1. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda broj 96 0 U 089122 15 Už od 1. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelanticina tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Gradonačelnika Brčko distrikta BiH), kojim je utvrđeno da apelantici prestaje radni odnos zbog toga što nije stekla potrebnu stručnu spremu u skladu sa Organizacionim planom Odjeljenja za obrazovanje.
AP-1514/16
3. Branko Šmit (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, kojeg zastupa Dragan Gavrić, advokat iz Bijeljine, podnio je 1. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda broj 96 0 U 089121 15 Už od 25. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Gradonačelnika Brčko distrikta BiH), kojim je utvrđeno da apelantu prestaje radni odnos zbog toga što nije stekao potrebnu stručnu spremu u skladu sa Organizacionim planom Odjeljenja za obrazovanje.
Spajanje predmeta
4. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1512/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
5. U svojim obrazloženjima, između ostalog, Apelacioni sud navodi da kako je odredbom člana 93. stav 1. Zakona o obrazovanju u osnovnim i srednjim školama Brčko distrikta BiH, propisano da nastavu u školama izvodi nastavnik koji ima odgovarajuću visoku stručnu spremu, dok je odredbom člana 148. istog zakona propisano da zatečeni nastavnik, stručni saradnik i saradnik u nastavi koji ne ispunjavaju uslove radnog mjesta, propisane organizacionim planom, dužni su steći odgovarajuću stručnu spremu do 24. aprila 2015. godine (stav 1.), da se odredba iz stava 1. ne odnosi na zatečene nastavnike, stručne saradnike i saradnike u nastavi koji su na dan 24. april 2008. godine imali 30 i više godina staža u nastavi (stav 2.), da licima iz stava 1. prestaje radni odnos po sili zakona, ukoliko ne steknu potrebnu stručnu spremu u roku iz stava 1. ovog člana (stav 3.). Dalje se navodi, da kako je Zakon o obrazovanju u osnovnim i srednjim školama, u odredbi člana 143. odredio obavezu zatečenih nastavnika da steknu odgovarajuću stručnu spremu do 24. aprila 2015. godine i da će im po sili zakona prestati radni odnos, ako u tom roku ne steknu potrebnu stručnu spremu, te kako apelanti nisu do 24. aprila 2015. godine stekli visoku stručnu spremu (a na dan 24. april 2008. godine apelanti nisu imali 30 i više godina staža u nastavi), onda konačni upravni akt predstavlja deklaratorni akt kojim se samo potvrđuje prestanak radnog odnosa apelanata, odnosno određuje da li su ispunjeni uvjeti koje odredba člana 143. Zakona o obrazovanju u osnovnim i srednjim školama propisuje da bi mogla nastupiti navedena pravna situacija. Također se navodi, da na pravilnost i zakonitost prvostepenih presuda ne utiče ni tvrdnja apelanata da je Odlukom o usvajanju osnova kvalifikacijskog okvira kvalifikacija Bachelor ili Baccalaureat, kao završeni prvi ciklus visokog obrazovanja u novijem sistemu obrazovanja, izjednačena sa u ranijem sistemu obrazovanja višom stručnom spremom (a koju apelanti posjeduju) i da stoga ispunjavaju uvjete za izvođenje nastave bez potrebe da se doškoluju. Apelacioni sud konstatuje da je navedena kvalifikacija Bachelor ili Baccalaureat izjednačena sa višom, a ne visokom stručnom spremom, koju su apelanti morali steći do 24. aprila 2015. godine.
Apelacioni navodi
6. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prav apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman