Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1070/16 (D. F.)

Odluka donesena 20. 07. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
  • Eksproprijacija
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1070/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-1070/16, rješavajući apelaciju Drage Filipovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Drago Filipović, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 U 079543 15 Už od 15. januara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Drago Filipović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 9. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 079543 15 Už od 15. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba, podnesena radi poništenja rješenja tužene (Apelacione komisije Kancelarije gradonačelnika Brčko distrikta BiH), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je izvršena eksproprijacija apelantove nekretnine (bliže opisane u prvostepenom upravnom aktu), utvrđeno da apelant ima pravo na naknadu za eksproprirano zemljište, te da nema pravo za naknadu za eksproprirani pomoćni objekat koji je izgrađen bez odobrenja za građenje, ali ima pravo da poruši građevinu i da odnese materijal.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Apelacioni sud navodi da neosnovano apelant u žalbi ukazuje da je prvostepeni upravni organ, morao odlučiti o njegovom blagovremenom zahtjevu za eksproprijaciju preostalog dijela nekretnine (označene kao parcela broj 2286), jer je odredbom člana

7. Zakona o eksproprijaciji nekretnina (u daljnjem tekstu: ZEN), propisano da ako se prilikom eksproprijacije dijela nekretnine utvrdi da vlasnik, posjednik, nema privrednog interesa koristiti preostali dio, na njegov zahtjev eksproprirat će se i taj dio (stav 1.), s tim da se zahtjev u smislu stava 1. može podnijeti do donošenja rješenja o eksproprijaciji (stav 2.). Dalje se navodi, da kako je predmet konkretnog upravnog postupka, potpuna eksproprijacija parcele broj 2285/3 (a ne djelimična eksproprijacija parcele broj 2286), onda je, imajući u vidu citiranu odredbu člana 7. Zakona o eksproprijaciji nekretnina, jasno da se o zahtjevu apelanta za eksproprijaciju preostalog dijela parcele broj 2286, nije niti moglo raspravljati, te da je onda i pitanje blagovremenosti zahtjeva apelanta za eksproprijaciju preostalog dijela nekretnine označene kao parcela broj 2286 bespredmetno. Također se navodi, da na pravilnost i zakonitost prvostepene presude ne utiču ni tvrdnje apelanta kojima ukazuje da mu nije jasno kako je parcela broj 2286 u međuvremenu obrisana (obzirom da prema kopiji katastarskog plana od 15. aprila 2014. godine, a koji je uložen u spis predmeta, postoje samo dvije parcele i to 2285/1 i 2285/3), te da je cijepanje spornih parcela izvršeno bez njegovog odobrenja i saglasnosti. Naime, u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporenih akata, nesporno je utvrđeno da su rješenjem izdati lokacijski uslovi Odjeljenju za privredni razvoj, sport i kulturu Vlade Brčko distrikta BiH za izgradnju fudbalskog igrališta na novoformiranoj parceli od dijela zemljišta 2285/1 (izvršeno cijepanje parcele tako što je od predmetne parcele formira parcela 2285/3 koja se eksproprira za gradnju fudbalskog igrališta, a u vlasništvu apelanta ostaje parcela 2285/1), da je prije izdavanja lokacijskih uslova apelant pristupio u prostorije Kancelarije za upravljanje javnom imovinom Brčko distrikta BiH i izjavio da je saglasan sa pokretanjem kupovine njegove nekretnine 2285/1 i da se po prioritetnom izlaganju njegovih nekretnina jasno definiše površina predmetne parcele i upis prava vlasništva, da je parcela broj 2285/1 bila predmet prioritetnog izlaganja za koju je Vijeće za izlaganje podataka o nekretninama donijelo rješenje, da je spiskom promjena navedena parcela cijepana na parcelu 2285/1 i 2285/3, da prema kopiji katastarskog plana od 20. jula 2009. godine i 10. aprila 2014. godine proizlazi da je parcela broj 2286 izgubila svoj broj i ušla u sastav parcele broj 2285/1 koja je vlasništvo apelanta (iz čega je tuženi organ zaključio da je do promjene u broju parcela upravo došlo u postupku izlaganja nekretnina, sve uz suglasnost apelanta, kao vlasnika istih). Obzirom na ova utvrđenja, Apelacioni sud konstatuje, da je jasno da su žalbeni navodi apelanta koji se odnose na parcelu broj 2286 i na cijepanje parcele broj 2285/1 neosnovani i da ne mogu ishodovati drugačiju odluku u predmetnom postupku, od one koju je donio prvostepeni sud. Apelacioni sud, također, konstatuje da kako je, postupajući po zahtjevu prvostepenog upravnog organa (kojim je traženo da se na osnovu uvida u katastarske planove dostavi podatak o postojanju pomoćnog objekta na parceli broj 2285/3 prije 1967. godine), Odjeljenje za javni registar Vlade Brčko distrikta BIH, dostavilo podnesak (odgovor na zahtjev) u kojem je navedeno da pomoćni objekat nije evidentiran na katastarskim planovima, te kako je odredbom člana 34. ZEN-a, određeno da prijašnji vlasnik eksproprirane nekretnine nema pravo na naknadu za ekspropriranu građevinu izgrađenu bez odobrenja za građenje (stav 1.), s tim da ima pravo da poruši građevinu i odnese materijal (stav 2.), te Apelacioni sud zaključuje, da se onda kao neosnovanim pokazuje i tvrdnja apelanta da za ekspropriranu građevinupomoćni objekat, ima pravo na naknadu a prema njenoj tržišnoj vrijednosti.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1070/16 (D. F.) | Sudska praksa | Aktio