Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4202/13 (B.P.)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4202/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4202/13, rješavajući apelaciju B. P., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija B. P.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 070148 12 Gž od 8. jula 2013. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu B. P. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu B. P. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija B. P., podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 070148 12 Gž od 8. jula 2013. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. B. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 11. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 070148 12 Gž od 8. jula 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od tuženog „Autoprevoza“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. i 16. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelacije.
3. Odgovor na apelaciju Okružni sud je dostavio 15. juna 2016. godine, a tuženi 27. juna 2017. godine.
4. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
6. Apelant je 13. aprila 2006. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženog poslodavca kojom je tražio da se tuženi obaveže da izvrši uplatu doprinosa za period od 1. januara 1994. godine do 11. novembra 2002. godine kao dana odlaska u penziju.
7. Podneskom od 7. marta 2008. godine apelant je tražio da sud obaveže tuženog i da mu na ime naknade štete zbog manje isplaćenih penzija isplati određeni novčani iznos.
8. Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-P-06-000789 od 2. juna 2008. godine apelantova tužba je odbačena kao neblagovremena.
9. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000468 od 17. oktobra 2008. godine odbijena je apelantova žalba, te je potvrđeno rješenje Osnovnog suda od 2. juna 2008. godine.
10. Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je Rješenjem broj 118-0-Rev-08-001208 od 15. maja 2009. godine apelantovu reviziju djelimično uvažio, rješenje Okružnog suda ukinuo u odnosu na potvrđujući dio prvostepenog rješenja Osnovnog suda kojim je tužba odbačena kao neblagovremena u pogledu zahtjeva da se apelantu isplati naknada štete počev od 12. novembra 2002. godine kao dana stečenog prava apelanta pa do konačne isplate, a u visini štete koja predstavlja razliku između visine primanja penzije apelanta, određene rješenjem Fonda i visine penzije na koju bi apelant stekao pravo da je tuženi izvršio redovnu uplatu doprinosa i u tom dijelu predmet je vraćen Okružnom sudu na ponovno suđenje.
11. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Ž-09-000086 od 16. juna 2009. godine apelantova žalba je djelimično usvojena i rješenje Osnovnog suda od 2. juna 2008. godine ukinuto u dijelu kojim je odbačena apelantova tužba za naknadu štete i u tom dijelu predmet je vraćen na ponovno suđenje.
12. Prema stanju u spisu Osnovni sud je održao ročišta 11. maja 2010. godine, 29. oktobra 2010. godine, 25. novembra 2010. godine, 16. januara 2011. godine, 3. februara 2011. godine, 24. februara 2011. godine, 17. marta 2011. godine, 17. maja 2011. godine, 12. juna 2011. godine, 14. jula 2011. godine, 25. novembra 2011. godine, 11. aprila i 26. aprila 2012. godine.
13. U konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu od 26. aprila 2012. godine apelant je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade štete po osnovu manje isplaćenih iznosa starosne penzije u vremenskom periodu od 7. marta 2005. godine do 30. aprila 2010. godine isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
14. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 070148 09 P od 28. maja 2012. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade štete po osnovu manje isplaćenih iznosa starosne penzije u vremenskom periodu od 7. marta 2005. godine do 30. aprila 2010. godine isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
15. U obrazloženju navedene presude, Osnovni sud je konstatovao da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari apelantov zahtjev za naknadu štete u visini razlike penzija koje bi primao da je tuženi blagovremeno u njegovu korist uplatio sve doprinose Fondu. Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je apelantov radni odnos prestao 11. novembra 2002. godine, da mu je pravo na srazmjernu starosnu penziju od 12. novembra 2002. godine određeno u iznosu od 218,06 KM na osnovu rješenja Fonda od 3. novembra 2003. godine i da tim rješenjem nije uzet u obzir penzijski staž po osnovu rada kod tuženog u periodu od 1. januara 1998. godine do 11. novembra 2002. godine, za koji tuženi u vrijeme donošenja navedenog rješenja nije uplatio doprinose osiguranja. Takođe je navedeno da je na osnovu sporazuma zaključenog sa Ministarstvom finansija i Poreskom upravom Republike Srpske, te rješenja o izmirenju poreskih obaveza putem obveznica Republike Srpske od 14. oktobra 2009. godine i 16. decembra 2009. godine tuženom odobreno produženje rokova za plaćanje dospjelih poreskih obaveza, uključujući i doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje, uz obračun kamata kako je propisano Zakonom o poreskoj upravi i Zakonom o otpisu potraživanja, da je tuženi svoju obavezu uplate doprinosa izvršio 7. maja 2010. godine, te da je Rješenjem Fonda broj 3113947466 od 17. juna 2010. godine izmijenjeno rješenje od 3. novembra 2003. godine tako da je apelantu određen novi iznos starosne penzije počev od 7. maja 2010. godine kada, je tuženi izvršio uplatu doprinosa osiguranja za penzijski staž od 1. januara 1998. godine do 11. novembra 2002. godine.
16. Imajući u vidu odredbe čl. 154, 155 i 185 Zakona o obligacionim odnosima, Osnovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan. Osnovni sud je istakao da doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje za apelanta nisu bili uplaćeni u vrijeme kada je apelant penzionisan, nego su u skladu sa Sporazumom o načinu ispunjenja dospjelih poreskih obaveza i Sporazumom o reprogramiranju obaveza zaključenim sa Ministarstvom finansija uplaćeni znatno kasnije, te je u vezi s tim istakao da su navedeni sporazumi zaključeni s ciljem da se olakša ispunjenje poreskih obaveza tuženog, ali sporazumi nisu potpisani niti prihvaćeni i od strane apelanta u čijem interesu jeste uplata doprinosa. Osnovni sud je dalje istakao da je evidentno da je apelant oštećen zbog neblagovremene uplate doprinosa od strane svog poslodavca-tuženog iz razloga što u penzijski staž nije uračunato vrijeme od 31. decembra 1998. godine do 11. novembra 2002. godine, za koji period doprinosi nisu bili uplaćeni. Takođe, Osnovni sud je naveo da je pravo na uplatu doprinosa po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja i zdravstvenog osiguranja osnovno pravo koje zakon daje radniku prilikom zasnivanja radnog odnosa, te da je prema članu 11 stav 2 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju lice koje je u radnom odnosu obavezno osigurano lice, da je poslodavac prema odredbi člana 22 navedenog zakona obveznik uplate doprinosa, te da obaveza uplate doprinosa zavisi i dospijeva s isplatom plate prema članu 25 Zakona o doprinosima. U vezi s navedenim Osnovni sud je istakao da je pravo na uplatu doprinosa na ime penzijskog i invalidskog osiguranja akcesornog karaktera i zavisi od prava na isplatu plate, te se ne može posmatrati odvojeno od njih, pa je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužioca osnovan jer je evidentno da je apelant zbog neizvršene uplate doprinosa u spornom periodu ostvario penziju u manjem iznosu i na taj način pretrpio štetu. Imajući u vidu navedeno sud je u cijelosti usvojio apelantov tužbeni zahtjev, konačno uređen prema zapisniku od 26. aprila 2012. godine, te je donio odluku kao u izreci.
17. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 070148 12 Gž od 8. jula 2013. godine, žalbu tuženog usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. U obrazloženju navedene presude Okružni sud je istakao da su sve bitne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene, ali da je zbog pogrešne primjene odredbe čl. 154 stav 1 i 185 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima usvojen apelantov tužbeni zahtjev. Okružni sud je istakao da je tuženom odobreno da obavezu po osnovu doprinosa penzijskog i invalidskog osiguranja na osnovu zaključenog sporazuma plati u naknadno utvrđenim rokovima, pri čemu nadležni organ nije pokretao postupak prinudne naplate doprinosa osiguranja od tuženog. S obzirom na to da je zaključenim sporazumom tuženom odobreno da obavezu uplate doprinosa osiguranja za zaposlene u periodu od 1. januara 1998. do 11. novembra 2002. godine izvrši u naknadno utvrđenim rokovima, Okružni sud je zaključio da ne postoji protivpravnost u postupanju tuženog koji je ove obaveze ispunio naknadno, odnosno 7. maja 2010. godine, zbog čega nema ni njegove odgovornosti. U vezi s navedenim, Okružni sud je istakao da je u navedenom periodu Fond bio dužan da vrši kontrolu obračuna i uplatu doprinosa osiguranja, te da preduzima mjere radi njihove prinudne naplate s obzirom da se pravo na starosnu penziju ostvaruje kod ovog fonda, na osnovu čega je zaključio da je prigovor tuženog o nepostojanju njegove odgovornosti za naknadu štete prema apelantu osnovan. S obzirom na navedeno, žalba tuženog je uvažena, presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
18. Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 070148 13 Rev od 31. oktobra 2013. godine apelantovu reviziju odbacio zato što je utvrđeno da vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM kao uslov za dozvoljenost revizije, te da predmet spora u ovoj parnici nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, kako je propisano članom 237 Zakona o parničnom postupku.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacija
19. Apelant smatra da mu je u parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je, između ostalog, naveo da je Okružni sud potpuno proizvoljno primijenio materijalno pravo, te da nije dao valjano obrazloženje za svoju odluku. Apelant je dalje naveo kako smatra da eventualni sporazumi tuženog s organima RS u cilju odlaganja ispunjenja obaveze prema organima Republike Srpske nisu i ne mogu biti od uticaja na apelantovo pravo da mu pričinjena šteta od strane tuženog bude nadoknađena. Takođe, apelant je naveo da je postupak u predmetnoj pravnoj stvari trajao duže od sedam godina, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da mu Ustavni sud odredi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.000,00 KM zbog dužine trajanja postupka.
b) Odgovori na apelaciju
20. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo kako obrazloženje osporene presude ne predstavlja proizvoljnu primjenu materijalnog prava s obzirom da je istom presudom ukazano da je organ koji je nadležan za sprovođenje upravnog postupka i prava na starosnu penziju, te kontrolu obračuna i plaćanja doprinosa socijalnog osiguranja po osnovu radnog odnosa Fond, odnosno Poreska uprava RS. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje na dužinu trajanja postupka Okružni sud je naveo da je taj sud predmet zaprimio 25. septembra 2012. godine i okončao 16. jula 2013. godine, zbog čega smatra da prilikom donošenja odluke nisu prekršeni pravni standardi suđenja u razumnom roku.
21. Tuženi je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da nije učestvovao u upravnom postupku određivanja visine penzije koji je vođen kod Fonda PIORS, te da isti nije štetnik, već da je apelant trpio štetu u vidu primanja manje penzije zato što protiv prvostepenog rješenja Fonda od 3. novembra 2003. godine nije izjavljivao žalbu, niti vodio upravni spor.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 185.
(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala.
(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahteva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.
23. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 7.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza.
Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 217.
(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
(3) Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.
(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.
d) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 231.
U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
24. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 110/03 i 67/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 11.
Osiguranicima, u smislu ovog zakona, smatraju se lica koja su obavezno osigurana na penzijsko i invalidsko osiguranje u Fondu i lica kojima je, u skladu sa ovim zakonom, priznato svojstvo osiguranika u dobrovoljnom osiguranju. Obavezno su osigurani na penzijsko i invalidsko osiguranje:
1)lice u radnom odnosu;
Član 24.
Obveznik uplate doprinosa koji ne uplati doprinos u roku dospjelosti obavezan je da uz dospjeli iznos doprinosa plati kamatu po kamatnoj stopi propisanoj važećim propisima.
Član 24a.
Obveznik je dužan da doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje uplati za sve zaposlene radnike-osiguranike, prilikom isplate plata i drugih primanja po osnovu rada na koja se, u skladu sa zakonom, plaća doprinos. Ako poslodavac zaposlenim radnicima u određenom mjesecu nije isplatio platu i druga primanja po osnovu rada, dužan je da uplati doprinos do 15. u mjesecu za prethodni mjesec, prema osnovici koju predstavlja iznos plate na koju radnik ima pravo za taj mjesec, prema zakonu i kolektivnom ugovoru.
Izuzetno, poslodavac koji do dana stupanja na snagu ovog zakona nije uplatio doprinos u smislu stava 1. ovog člana, može da uplati doprinos za jednog ili više radnika za određeni period unazad, ako tim radnici stiču pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Ukoliko ne postoji poslodavac, doprinos može da uplati pravni slijednik poslodavca ili sam radnik.
Član 25. stav 1.
Fond vodi evidenciju i vrši kontrolu obračunavanja i plaćanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.
Član 41.
Staž osiguranja u smislu člana 26. do 34. ovog zakona računa se osiguraniku za vrijeme za koje je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje. VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u parničnom postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 070148 12 Gž od 8. jula 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom da je navedenu odluku apelant primio 20. avgusta 2013. godine, a da je apelaciju dostavio 11. oktobra 2013. godine, slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da je u predmetnom parničnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] a)Suđenje u razumnom roku Relevantni principi
32. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
33. Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 13. aprila 2006. godine i da je postupak okončan Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 070148 12 Gž od 8. jula 2013. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao nešto više od sedam godina. Analiza razumnosti trajanja postupka
34. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak tiče tužbenog zahtjeva radi uplate doprinosa i naknade štete zbog neblagovremene uplate doprinosa, i da se, imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje su redovni sudovi proveli, te broj održanih ročišta, u konkretnom slučaju može govoriti o nešto složenijem predmetu.
35. U pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud konstatuje da apelant nije doprinio dužini trajanja postupka. Osim navedenog, imajući u vidu da je apelant u predmetnom parničnom postupku tražio naknadu štete zbog neblagovremene uplate doprinosa i time uzrokovane manje isplaćene penzije, može se izvesti zaključak da je predmetni postupak od značaja za apelanta.
36. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud na osnovu stanja u spisu uočava da je Osnovni sud, nakon podnošenja tužbe od 13. aprila 2006. godine, prvu procesnu radnju preduzeo nakon proteka više od dvije godine, kada je rješenjem od 2. juna 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 17. oktobra 2008. godine, apelantovu tužbu odbacio kao neblagovremenu. Međutim, odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je rješenjem od 15. maja 2009. godine apelantovu reviziju djelimično uvažio i rješenje Okružnog suda od 2. juna 2008. godine ukinuo u odnosu na potvrđujući dio prvostepenog rješenja kojim je apelantova tužba odbačena kao neblagovremena u pogledu zahtjeva za naknadu štete zbog manje isplaćenih iznosa penzije. Nakon toga Okružni sud je rješenjem od 16. juna 2009. godine ukinuo prvostepeno rješenje Osnovnog suda i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Ustavni sud zapaža da je u ponovljenom postupku održao veliki broj ročišta, te da je prvostepenu presudu od 28. maja 2012. godine donio nakon što su protekle približno tri godine od donošenja odluke Okružnog suda kojom je prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovno suđenje. Najzad, Ustavni sud uočava da je Okružnom sudu spis predmeta dostavljen 25. septembra 2012. godine, te da je taj sud nakon što je proteklo devet mjeseci donio drugostepenu presudu kojom je žalba tuženog usvojena i apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U vezi s naprijed navedenim, Ustavni sud smatra da je dužini predmetnog postupka u najvećoj mjeri doprinio Osnovni sud koji je imao period značajne neaktivnosti u trajanju od dvije godine nakon podnošenja tužbe. Ustavni sud zapaža da Osnovni uopšte nije dostavio odgovor na apelaciju, iz čega proizlazi da nema razumnog opravdanja za dužinu trajanja postupka pred tim sudom. Takođe, Ustavni sud smatra je dužini predmetnog parničnog postupka doprinijelo i nedjelotvorno postupanje Osnovnog i Okružnog suda s obzirom na to da je njihove odluke ukinuo Vrhovni sud i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za dužinu postupka koji je trajao više od sedam godina u najvećoj mjeri snosi Osnovni sud koji je imao značajan period neaktivnosti i koji je postupao nedjelotvorno, te Okružni sud koji propustio otkloniti nedostatke prvostepenog rješenja, što je prouzrokovalo ukidanje odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak.
37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina parničnog postupka, koji je na dvije instance okončan nakon što je proteklo nešto više od sedam godina, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
38. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
39. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji se prema zakonu ne smatra hitnim i koji je trajao nešto više od sedam godina, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 1.050,00 KM.
40. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
b) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
41. Iz apelacionih navoda takođe proizlazi da apelant smatra da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pri čemu navodi da je Okružni sud potpuno proizvoljno primijenio materijalno pravo i da nije dao valjano obrazloženje za svoju odluku, te da eventualni sporazumi tuženog s organima RS u cilju odlaganja ispunjenja obaveze prema organima Republike Srpske ne mogu biti od uticaja na apelantovo pravo da mu pričinjena šteta od strane tuženog bude nadoknađena.
42. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koje apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
44. Imajući u vidu apelantove navode, Ustavni sud ukazuje da se u više svojih odluka bavio sličnim pitanjem, tj. odgovornošću poslodavca za naknadu štete u slučaju neplaćanja doprinosa. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je odluci broj AP 993/10 od 12. marta 2014. godine istakao: „Osiguranik je aktivno legitimiran da podnese tužbu protiv poslodavca radi uplate zaostalih doprinosa, odnosno dijela doprinosa u konkretnom slučaju, ne samo za vrijeme dok je u radnom odnosu kod poslodavca nego i nakon ostvarivanja prava na penziju, u slučaju da smatra da mu poslodavac nije uplaćivao i obračunavao doprinose na sva isplaćena lična primanja, kako je propisano Zakonom o doprinosima…, te se neuplaćivanjem doprinosa ne može zasnovati obvezno-pravni odnos između poslodavca (apelanta) i osiguranika (tužitelja) u smislu odgovornosti za štetu zbog manje utvrđene i isplaćene penzije tužitelju zbog toga što apelant nije uplaćivao doprinose na novčanu naknadu koju je tužitelj primao zbog utvrđene invalidnosti, već je to odnos koji je reguliran odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH.“ Takođe, Ustavni sud ukazuje da je u odluci broj AP 444/07 od 14. oktobra 2009. godine ukazao: „Okružni sud nije povrijedio pravo apelanta na pravično suđenje, imajući u vidu da tokom postupka nije ni bilo sporno da tuženi u određenom periodu nije vršio uplatu doprinosa za apelanta. Međutim, u tom slučaju apelant je imao na raspolaganju djelotvoran pravni lijek, tj. mogao je tužiti poslodavca i tražiti uplatu doprinosa iz radnog odnosa. Naime, prema praksi Ustavnog suda '...apelant je aktivno legitimiran da traži pred nadležnim sudom uplatu doprinosa iz radnog odnosa od tuženog...' (vidi: odluku Ustavnog suda broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine stav 33. dostupno na: www.ustavnisudbih.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema 'opravdan zahtjev' da se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Evropske konvencije u situaciji kao što je ova, kada je nesporno da tuženi apelantu nije uplatio doprinose iz radnog odnosa a apelant uplatu tih doprinosa nije zahtijevao.“
45. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Naime, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost Okružnog suda koji je, polazeći od odredbe čl. 154 i 185 ZOO-a, kod činjenica da je Fond bio dužan da vrši kontrolu obračuna i uplatu doprinosa osiguranja i preduzima mjere radi njihove prinudne naplate, da je tuženom odobreno da obavezu uplate doprinosa osiguranja za zaposlene izvrši u naknadno utvrđenim rokovima i da nadležni organ nije pokretao postupak prinudne naplate doprinosa osiguranja od tuženog, zaključio da ne postoji protivpravnost u postupanju tuženog koji je ove obaveze ispunio naknadno, odnosno 7. maja 2010. godine, zbog čega nema ni njegove odgovornosti. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je apelant, nezavisno od postojanja sporazuma tuženog o naknadnoj isplati doprinosa i nezavisno od činjenice da nadležni organ nije pokretao postupak prinudne naplate doprinosa osiguranja od tuženog, bio aktivno legitimisan da pred nadležnim sudom traži uplatu doprinosa iz radnog odnosa od tuženog, ali da je to očigledno propustio da učini u zakonskom roku s obzirom na to da iz stanja u spisu proizlazi da je taj dio njegovog tužbenog zahtjeva odbačen kao neblagovremen. Stoga, imajući u vidu praksu Ustavnog suda, prema kojoj se zbog neplaćanja doprinosa ne može zasnovati obligaciono-pravni odnos između poslodavca (apelanta) i osiguranika (tužioca) u smislu odgovornosti za štetu zbog manje utvrđene i isplaćene penzije, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
46. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
c) Ostali navodi
47. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, svode na navode o povredi prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati da li je došlo do povrede navedenog prava.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak trajao nešto više od sedam godina, za šta najveću odgovornost snosi Osnovni sud koji je imao značajan period neaktivnosti i koji je postupao nedjelotvorno, te Okružni sud koji propustio da otkloni nedostatke prvostepenog rješenja, što je prouzrokovalo ukidanje odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak.
49. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud, odbivši apelantov tužbeni zahtjev, za svoje odluke dao jasno i argumentirano obrazloženje iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost niti u jednom segmentu na koji je apelant neosnovano ukazao.
50. Na osnovu člana 59 st. 1, 2 i 3 i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman