Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2005/13 (I. J.)

Odluka donesena 20. 07. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratni zločin
  • In dubio pro reo
  • Pretpostavka nevinosti
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2005/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2005/13, rješavajući apelaciju Ivana Jakovljevića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. srpnja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ivana Jakovljevića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 006690 12 Kž od 7. ožujka 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 006690 12 K od 8.

listopada 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivan Jakovljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozor-Rame, kojeg zastupa Davor Šilić, odvjetnik iz Mostara, podnio je 13. svibnja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 006690 12 Kž od 7. ožujka 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 006690 12 K od 8. listopada 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužiteljstva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužiteljstvo) i Kantonalnog tužiteljstva u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 25. prosinca 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 31. prosinca 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Kantonalno tužiteljstvo 12. siječnja 2016. godine, dok Federalno tužiteljstvo i Kantonalni sud nisu dostavili odgovore.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 K 006690 12 K od 8. listopada 2012. godine apelant je proglašen krivim što je u prvoj polovici listopada 1993. godine u mjestu i na način (sve pobliže precizirano u izreci presude), kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba u BiH, počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. Kaznenog zakona SFRJ koji je preuzet kao republički zakon (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), te je primjenom iste zakonske odredbe i primjenom čl. 33., 38. i 41. preuzetog KZSFRJ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Istom presudom je oštećeni M. K. sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu, uz istodobno obvezivanje apelanta na plaćanje troškova kaznenog postupka u iznosu od 980,00 KM i paušala u iznosu od 200,00 KM.

6. Kantonalni sud je nakon provedenog dokaznog postupka (saslušanje svjedoka Kantonalnog tužiteljstva i svjedoka obrane, te uvida u materijalne dokaze, koje je sud prezentirao na str. 3. i 4. obrazloženja), ocjenom dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, izveo zaključak da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret (o čemu se Kantonalni sud iscrpno izjasnio na str. od 5. do 17. obrazloženja presude). Prije svega Kantonalni sud je otklonio sumnju u svezi s postojanjem oružanog sukoba na području BiH, uzevši u obzir kao notornu, općepoznatu činjenicu, koju nitko tijekom postupka nije osporio, da je Predsjedništvo RBiH 20. lipnja 1992. godine proglasilo ratno stanje na području BiH, što uključuje relevantno razdoblje kada su i počinjene radnje za koje je apelant proglašen krivim. Potom je Kantonalni sud iz provedenih dokaza utvrdio (prije svega iskaza svjedoka optužbe koji su kao civili živjeli u mjestu Donji Višnjani, općina Prozor-Rama, a tijekom srpnja i kolovoza 1993. godine zarobljeni i odvedeni u školu u selu Zahum) da je na području Hercegovine postojao konkretni sukob između ABiH i HVO-a u vrijeme izvršenja radnji navedenih u optužnici, što je potvrđeno i apelantovim iskazom.

7. Kantonalni sud je uvidom u materijalne dokaze, koje je sud taksativno naveo u obrazloženju presude, utvrdio da je apelant bio pripadnik HVO-a, brigade „Rama“, te da je u tom svojstvu bio u razdoblju od 3. travnja 1992. godine do 8. svibnja 1994. godine, što je potvrđeno i apelantovim iskazom. Kantonalni sud je također naveo da je apelant u tom svojstvu u inkriminiranom razdoblju počinio radnje opisane u činjeničnom opisu optužnice, što je potvrđeno iskazima svih svjedoka optužbe (koji su detaljno prezentirani u obrazloženju presude), a koji su u svojim iskazima, između ostalog, naveli da je apelant bio pripadnik HVO brigade „Rama“, koga su često viđali u selu Zahum dok su bili smješteni u školi kao civili zarobljeni od strane pripadnika HVO-a, dajući njegov detaljan opis, što uključuje njegovu uniformu, naoružanje i ponašanje, odnosno postupanje prema mldb. E. K. i ubojstvo, također, mldb. E. K. Naime, Kantonalni sud je naveo da su o navedenom svojstvu zarobljenih civila svjedočili svi svjedoci optužbe, što je potvrđeno i apelantovim iskazom danim u svojstvu svjedoka, a što u konačnici nije osporavala ni apelantova obrana.

8. Kantonalni sud je dalje, naveo da je tijekom postupka pred tim sudom, ocjenom provedenih dokaza, utvrđeno da je apelant točno neutvrđenog datuma, u prvoj polovici mjeseca listopada 1993. godine, prišao skupini civila koji su cijepali drva za potrebe vojske HVO-a ispred škole u selu Zahum u kojoj su bili smješteni kao zarobljenici, te izdvojio iz skupine mldb. E. K. i rekao mu da skine majice koje je imao na sebi (tri majice), pa nakon što je mldb. E. K. to uradio, apelant ga je jedanput udario drvenim štapom duljine jedan metar u predio glave, te je od posljedice tog udarca mldb. E. K. posrnuo i pošao pasti. Navedeno je prvenstveno utvrđeno iskazima saslušanih svjedoka I. L. i A. K. kao neposrednih očevidaca događaja, te dijela apelantova iskaza saslušanog u svojstvu svjedoka. U svezi s tim, Kantonalni sud je istaknuo da je apelant ovakvim svojim radnjama prema mldb. E. K. kao civilnoj osobi koja nije sudjelovala u neprijateljstvima, ali je bila zarobljena sa više muškaraca iz svog sela i odvedena u srednjoškolski centar u Prozoru, a potom u selo Zahum radi obavljanja poslova za potrebe HVO-a, postupao na naročito uvredljiv i ponižavajući način za žrtvu-oštećenog mldb. E. K., te je u svezi s tim zaključio da sadržajno navedene radnje predstavljaju nečovječno postupanje koje je jedan od oblika radnje izvršenja propisane u kaznenom djelu iz članka 142. stavak 1. KZSFRJ.

9. Kantonalni sud je nadalje, ocjenom provedenih dokaza (iskaza svjedoka optužbe koji su detaljno prezentirani u obrazloženju presude) također utvrdio da je apelant 10. listopada 1993. godine na području Zvirnjača, općina Prozor-Rama, pucao iz automatske puške prema zarobljenim civilima s udaljenosti od 55 metara dok su oni radili na pročišćavanju šumskog puta, pa kako se mldb. E. K. nalazio na dijelu puta na kojem se nije mogao sakriti, potrčao je prema krivini puta da se skloni, a apelant je u momentu kada je jasno vidio da mldb. E. K. trči pucao rafalno prema njemu, čime ga je i rafalno pogodio u gornji dio tijela, od kojih posljedica je mldb. E. K. pao na put na kojem se nalazio i na licu mjesta preminuo. Činjenica smrti mldb. E. K. potvrđena je iskazima svih saslušanih svjedoka koji su bili na licu mjesta kao zarobljeni civili, kao i iskazom apelanta saslušanog u svojstvu svjedoka, te ekshumacijom i obdukcijom tijela mldb. E. K. koji je u momentu smrti imao 15 godina.

10. Odlučujući u okviru minimuma i maksimuma propisane kazne, Kantonalni sud je zaključio da su se kod apelanta stekle olakotne okolnosti koje dopuštaju izricanje kazne ispod minimuma propisane kazne za predmetno kazneno djelo. Tako je kao olakotne okolnosti Kantonalni sud cijenio da se radi o osobi koja ranije nije osuđivana, uzimajući pri tome u obzir njegov raniji život i njegove obiteljske prilike, i to da je otac petero djece, od kojih je troje punoljetno i žive s njim u obiteljskom domaćinstvu, a dvoje je malodobno. Prema ocjeni Kantonalnog suda, navedene olakotne okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju naročito olakotne okolnosti koje ukazuju da će se ovom visinom kazne postići zaštitna funkcija i ciljevi specijalne i generalne prevencije. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da nije kao olakotnu okolnost uzeo činjenicu da je apelant na glavnom pretresu iskazao kajanje jer obrana nije dokazala da je od momenta izvršenja kaznenog djela do glavnog pretresa apelant poduzimao bilo kakve radnje prema obiteljima malodobnih E. K. i E. K. kao oštećenih, a iz kojih bi se mogao izvesti zaključak o njegovu stvarnom kajanju, zbog čega je Kantonalni sud njegovu izjavu na glavnom pretresu o kajanju cijenio deklaratornom izjavom i nije je uzeo kao olakotnu okolnost.

11. Odlučujući o apelantovu prizivu, Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 K 006690 12 Kž od 7. ožujka 2013. godine priziv odbio kao neutemeljen. Iz obrazloženja proizlazi da je apelant u prizivu, osporavajući prvostupanjsku presudu, iznio tvrdnju da je povrijeđeno njegovo pravo na obranu time što nije saslušan oštećeni E. K. u svojstvu svjedoka na okolnost koliko je navedeni svjedok primio udaraca drvenom šipkom od apelanta, zbog čega smatra da je time učinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka d) Zakona o kaznenom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Odgovarajući na ovaj prigovor Vrhovni sud je istaknuo da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio prijedlog apelantove obrane da se pozove i sasluša oštećeni E. K. u svojstvu svjedoka, pa je imenovanog pozvao na adresu prebivališta koju je dostavila obrana, ali je poziv vraćen s naznakom da se svjedok nalazi u Americi. Budući da apelantova obrana sudu nije dostavila adresu na kojoj E. K. boravi u Americi, prvostupanjski sud je zaključio da je pozivanje svjedoka znatno otežano. Vrhovni sud je također ukazao da je prvostupanjski sud u svezi s tim cijenio činjenicu da je na okolnost povređivanja, odnosno broja udaraca koje je E. K. zadobio od apelanta, svjedočio brat oštećenog A. K. koji je također kritičnog momenta bio među zarobljenim civilima i koji je svojim iskazom potvrdio da je apelant jedanput drvenim štapom udario E. K., nalazeći da zbog nepoznate adrese svjedoka sud ga nije u mogućnosti pozvati. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski sud jasno ukazao da sve i da je adresa navedenog svjedoka poznata u Americi, neizvjesno je bi li navedeni svjedok zaista i pristupio na glavni pretres po pozivu, a nije moguće prinudno dovođenje. Slijedom toga, te cijeneći da je prvostupanjski sud sasvim određeno, jasno i uvjerljivo obrazložio svoju odluku o odbijanju navedenog prijedloga obrane, te da je na temelju drugih dokaza bio u mogućnosti utvrditi odlučne činjenice u odnosu na E. K. i bez njegova saslušanja u svojstvu svjedoka, Vrhovni sud je zaključio da suprotni prizivni prigovori ne mogu dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, te se prizivna tvrdnja da je prvostupanjski sud, postupajući na opisani način, počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak 1. točka

d) ZKPFBiH ukazuje neutemeljenom.

12. Vrhovni sud je dalje naveo da apelant u svom prizivu, pobijajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ukazuje da je prvostupanjski sud ocjenom provedenih dokaza izveo pogrešan zaključak da je apelant, pucajući iz vatrenog oružja, htio lišiti života mldb. E. K. jer je, kako navodi u prizivu, on pucao prema skupini zatvorenika s ciljem da ih zastraši i spriječi njihov bijeg. U svezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da ovi prizivni prigovori nisu utemeljeni budući da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su saslušani svjedoci svojim iskazima potvrdili da apelant nije pucao u mldb E. K. dok se on nalazio u skupini s ostalim zatvorenicima, nego onda kada je od njih bio odvojen i trčeći pokušavao naći zaklon, a pri tome bio u vidokrugu i na dometu apelantove puške. Također, Vrhovni sud je ukazao da je prvostupanjski sud imao u vidu i okolnost da je apelant u oštećenog pucao rafalno, s udaljenosti od 55 metara, u vitalni-gornji dio tijela, te je u svezi s tim istaknuo da je prvostupanjski sud pravilno izveo zaključak o svijesti i htijenju apelanta da mldb E. K. liši života. Cijeneći da je o takvom zaključku prvostupanjski sud dao sasvim jasne i uvjerljive razloge (na strani 16. pasus 4. prvostupanjske presude), Vrhovni sud je zaključio da su neutemeljeni apelantovi prizivni navodi kojim osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja koja je prvostupanjski sud utemeljio na svestranoj analizi i ocjeni provedenih dokaza, a na temelju kojih je zaključio da su u apelantovim radnjama ostvarena bitna obilježja kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret.

13. U odnosu na apelantove prizivne navode koji se tiču odluke o kazni, Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju kazna zatvora apelantu u trajanju od šest godina pravilno odmjerena i da će se njome postići svrha kažnjavanja, cijeneći da suprotni apelantovi prizivni prigovori nisu mogli biti prihvaćeni.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1., 2. i 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant smatra da redoviti sudovi nisu pravilno ocijenili izvedene dokaze, posebno iskaz svjedoka A. K., zbog čega apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer sud nije prihvatio apelantov prijedlog da se pozove oštećeni E. K. i u svojstvu svjedoka sasluša na okolnost „da li je oštećeni od strane apelanta udaren 'jedanput' kako je tvrdio njegov brat A. K. brat oštećenog ili je oštećenog udario neko drugi“. Pored navedenog, apelant smatra da je pogrešan i zaključak redovitih sudova da je apelant ispalio više rafala s namjerom da liši života mldb. E. K., što je, kako apelant navodi, „apsolutno netočno jer nije imao za cilj pucanje niti u jednu osobu između pet ili šest zatočenih civila, već je svrha pucanja bilo zastrašivanje civila od bijega“. Apelant je također istaknuo da navedenu radnju nije učinio radi izazivanja smrtne posljedice mldb. E. K., koja je takvom njegovom radnjom nastupila. Navodi da je u predmetnom postupku izostala savjesna i brižljiva ocjena dokaza pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, te da su sudovi svoju pozornost fokusirali na dokaze Kantonalnog tužiteljstva, propuštajući ocijeniti apelantove prigovore i dokaze. Stoga, apelant smatra da mu je navedenim postupanjem redovitih sudova prekršeno pravo na obranu i pravo na jednakopravnost stranaka u postupku. Također, apelant smatra da mu je tijekom postupka prekršeno i načelo in dubio pro reo jer smatra da nisu „sa sigurnošću utvrđene sve činjenice koje idu u njegovu korist“. Apelant smatra da redoviti sudovi nisu dali ni valjano obrazloženje glede odlučnih činjenica.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da su, po svom sadržaju, navodi iz apelacije identični navodima apelantova priziva izjavljenog protiv prvostupanjske presude, te da je taj sud na ponovljene prizivne navode detaljno odgovorio u svojoj apelacijom osporenoj presudi, navodeći da zbog toga u cijelosti ostaje pri danim argumentima osporene presude. Vrhovni sud smatra da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje niti u jednom segmentu na koji se apelant pozvao u apelaciji, pa shodno tome je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

16. Kantonalno tužiteljstvo je navelo da su na temelju svih provedenih dokaza redoviti sudovi utvrdili da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret, te smatra da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje time što u svojstvu svjedoka nije saslušan E. K. koji trenutno boravi u SAD-u jer je prvostupanjski sud odlučne činjenice utvrdio provođenjem drugih dokaza, pa se pravilnost i zakonitost osporenih presuda, pobijanih u tom dijelu, nije mogla dovesti u pitanje. Također u odnosu na apelantovu tvrdnju da je pogrešan zaključak sudova da je apelant, pucajući iz vatrenog oružja htio lišiti života mldb. E. K., već se radilo o tome da je on pucao prema skupini zatvorenika kako bi ih spriječio u bjekstvu, Kantonalno tužiteljstvo smatra da su u osporenim odlukama svestrano analizirani provedeni dokazi i pravilno dana ocjena vjerodostojnosti proturječnih dokaza pri čemu su, po mišljenju Tužiteljstva, dani sasvim jasni i uvjerljivi razlozi na temelju kojih je izveden pravilan zaključak o krivnji i umišljajnom postupanju podnositelja apelacije. S obzirom na navedeno, Kantonalno tužiteljstvo smatra da su osporene odluke utemeljene na pravilnom i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da su sudovi jasno i detaljno obrazložili razloge za donošenje osporenih odluka. Shodno navedenom, Kantonalno tužiteljstvo je predložilo da se apelacija odbije kao neutemeljena. V.Relevantni propisi

17. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 142.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se […] prema civilnom stanovništvu vrše ubistva […] ili ko izvrši neko od navedenih djela kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

U Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. godine (Treća ženevska konvencija) relevantne odredbe glase:

Članak 3.

U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:

1. Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rana, lišavanja slobode ili iz bilo kojeg drugog uzroka postupat će se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu.

S tim ciljem zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:

(a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja;

(b) uzimanje talaca;

(c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvrjedljivi i ponižavajući postupci;

(d) izricanje i izvršavanje kazni bez prethodnog suđenja na redovno ustanovljenom sudu i propraćenog svim sudskim garancijama koje civilizirani narodi priznaju za prijeko potrebne.

[...] Članak 13.

S ratnim zarobljenicima se mora u svako doba postupati čovječno. Svaki čin ili nedozvoljeno propuštanje od strane sile koja ih drži a koji prouzrokuje smrt ili dovodi u ozbiljnu opasnost zdravlje ratnog zarobljenika koji se nalazi u njenoj vlasti zabranjen je i biće smatran kao teška povreda ove Konvencije. Posebno, nijedan ratni zarobljenik ne može biti podvrgnut tjelesnom osakaćivanju ili medicinskom ili naučnom opitu ma koje prirode on bio ako to nije opravdano liječenjem ratnog zarobljenika i vršeno u njegovom interesu.

Ratni zarobljenici se isto tako moraju u svako doba zaštićivati, naročito protiv svakog akta nasilja ili zastrašivanja protiv uvreda i javne radoznalosti. Mjere represalije prema ratnim zarobljenicima su zabranjene.

18. U Zakonu o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14) relevantne odredbe glase:

Članak 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju glede postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Članak 15.

Jednakost u postupanju Sud, tužitelj i druga tijela koja sudjeluju u postupku dužni su s jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati kako činjenice koje terete osumnjičenika, odnosno optuženika, tako i one koje im idu u korist.

Članak 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Članak 296.

Dokazi na kojima se temelji presuda (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Članak 304. stavak 7.

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga smatra dokazanima ili nedokazanima, dajući osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio ne ispitati izravno svjedoka ili vještaka čiji je iskaz pročitan, kojim se razlozima upravljao pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženika i pri primjeni određenih odredaba Kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 006690 12 Kž od 7. ožujka 2013. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 15. ožujka 2013. godine, a apelacija je podnesena 9. svibnja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1., 2. i 3. točka d) Europske konvencije.

24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

25. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […] 2) Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.

3) Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…] d. da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

[…]

26. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta u svezi s izvršenjem kaznenog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. KZSFRJ, te je stoga članak 6. Europske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. Europske konvencije.

27. Apelant smatra da su redoviti sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te u svezi s tim proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Također smatra da mu je uskraćeno pravo na obranu jer nije bio ravnopravno tretiran u postupku zato što nisu prihvaćeni i provedeni svi njegovi dokazi, kao i da je osporenim presudama prekršeno načelo in dubio pro reo i jer, prema apelantovu mišljenju, „činjenice koje idu na teret optuženog moraju sa sigurnošću biti utvrđene, za razliku od činjenica koje idu u korist optuženom“, te da sudovi nisu dali valjano obrazloženje glede odlučnih činjenica.

28. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, ispitati jesu li standardi prava na pravično suđenje iz članka 6. st. 1., 2. i 3. točka d) Europske konvencije u konkretnom slučaju bili ispoštovani.

30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da članak 6. Europske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (članak 16. ZKP-a). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, pa onda, na temelju takve brižljive ocjene, izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (članak 296. stavak 2. ZKP-a), po principu slobodne ocjene dokaza. Međutim, slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine i Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.).

31. U svezi s apelantovim navodima koji se tiču neprihvaćanja dokaza obrane i kršenja načela jednakopravnosti iz članka 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je jednakopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje. Naime, to znači da optuženi u kaznenom postupku treba imati ista prava kao i ovlašteni tužitelj. Drugo važno načelo, koje je blisko vezano za to pravo, jeste da postupak mora biti u skladu s načelom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužitelj, mogućnost odgovoriti na iznesene navode, iznijeti druge dokaze u korist svoje obrane i, konačno, mora imati mogućnost osobno prisustvovati suđenju. Institucije Europske konvencije su usvojile stajalište da domaći sudovi uživaju diskrecijsko ovlaštenje da sami odluče saslušati svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno ocijeniti je li nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obvezuju da se suđenje odvija „pod jednakim uvjetima“ i uz „jednakost oružja“.

32. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je u odnosu na prijedlog apelantove obrane da se pozove i sasluša u svojstvu svjedoka oštećeni E. K., Kantonalni sud prihvatio takav prijedlog apelantove obrane, te je E. K. i pozvao na adresi prebivališta koju je apelantova obrana dostavila sudu, ali je poziv vraćen s naznakom da je svjedok odselio u Ameriku. Imajući u vidu da apelantova obrana nije sudu dostavila adresu u Americi na kojoj svjedok boravi, te budući da je u predmetnom postupku svjedočio brat oštećenog A. K. na okolnost koliko udaraca je E. K. primio od apelanta, čiji iskaz je potvrđen i iskazima drugih svjedoka, Kantonalni sud je rješenjem na glavnom pretresu odbio takav prijedlog obrane, uz obrazloženje da sud nije u mogućnosti dostaviti poziv oštećenom E. K. zbog nepoznate adrese u Americi, te jer je na temelju drugih provedenih dokaza utvrdio odlučne činjenice u odnosu na oštećenog E. K. Osim toga, apelant nije dokazao da je odbijanje njegova prijedloga da se predloženi dokaz izvede bilo štetno po njega. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, te relevantne odredbe članka 16. ZKP-a, Ustavni sud smatra da razlozi i obrazloženje koje je dao Kantonalni sud u svezi s predloženim dokazom, a koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud, nisu proizvoljni.

33. U odnosu na apelantove navode da redoviti sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze na temelju kojih je izveden zaključak da je apelant pucao iz vatrenog oružja u mldb. E. K. jer se zapravo radi o tome da je on pucao prema skupini zatvorenika, među kojima je bio i mldb. E. K., a cilj pucanja je bio zastrašiti ih i spriječiti njihov bijeg, Ustavni sud zapaža da u predmetnom kaznenom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza svih izvedenih dokaza, odnosno da je prvostupanjski sud proveo opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao apelanta u svojstvu svjedoka, saslušao svjedoke optužbe i obrane, te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostupanjski sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihova dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio kazneno djelo s umišljajem koje mu je optužnicom stavljeno na teret. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je utemeljio svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost glede toga. Također, Ustavni sud ukazuje da je prvostupanjski sud detaljno i jasno obrazložio zašto nije prihvatio apelantov iskaz koji je dao u svojstvu svjedoka, u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je ocjena izvedenih dokaza, te pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja bila i predmet apelantova priziva protiv prvostupanjske presude, koje prizivne navode je Vrhovni sud detaljno razmotrio i dodatnom analizom svih provedenih dokaza u svjetlu apelantovih identičnih apelacijskih navoda u obrazloženju svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe ZKP-a, dao jasne razloge i obrazloženja kojima je ove apelantove prigovore ocijenio neutemeljenim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud upravo dodatnom analizom provedenih dokaza zaključio da je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza, utvrdio apelantovu odgovornost, odnosno sva odlučna činjenična pitanja u svezi s inkriminiranim događajem i apelantovom odgovornošću. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dali jasne i precizne razloge za svoja stajališta u obrazloženjima osporenih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. U kontekstu navedenog, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se pokazuju neutemeljenim apelantovi navodi da u osporenim presudama nisu dana valjana obrazloženja o odlučnim činjenicama.

34. U svezi s apelantovim navodima da je u predmetnom postupku prekršeno načelo in dubio pro reo zagarantirano člankom 6. stavak 2. Europske konvencije, Ustavni sud ističe da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da se optuženi nije dužan braniti, mada ima pravo na obranu, odnosno nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužitelju. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti načelo in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, Serija A, broj 146, stavak 77. i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, stavak 29., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve brižljive ocjene izvesti zaključak o tome je li neka činjenica dokazana ili ne. Prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obrazloženje analize svih provedenih dokaza ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda o apelantovoj krivnji. Najzad, apelant ne navodi, a to se ne može zaključiti ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, koje od činjenica relevantnih za utvrđivanje njegove odgovornosti nisu dokazane na način da zadovolje standard izvan razumne sumnje, a što bi dovelo u pitanje i načelo in dubio pro reo. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neutemeljena.

35. Imajući u vidu sve navedeno, a naročito obrazloženja osporenih presuda, nasuprot apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da iz osporenih presuda ne proizlazi proizvoljnost redovitih sudova u bilo kojem segmentu prava na pravično suđenje koje je apelant naveo, te zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim presudama redovitih sudova nisu povrijeđena apelantova prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, konkretnije članka 6. st. 1., 2. i 3. točka d) Europske konvencije.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. točka d) Europske konvencije neutemeljeni.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1., 2. i 3. točka d) Europske konvencije kada su redoviti sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje kako glede izvedenih dokaza i njihove ocjene tako i njihove međusobne povezanosti i kada je apelantu omogućeno ravnopravno sudjelovati u postupku u okviru zakonom propisanog postupka, te kada nema elemenata koji ukazuju na kršenje prava na obranu kao ni načela in dubio pro reo, pri čemu je i primjena materijalnog prava bila u skladu s garancijama koje pruža članak 6. Europske konvencije.

38. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2005/13 (I. J.) | Sudska praksa | Aktio