Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-700/16 (A. B.)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Apelacija preuranjena
- Doživotno izdržavanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-700/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-700/16, rješavajući apelaciju Amira Begovića, na osnovu člana 18. stav 1., stav 3. tačka l) i stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Amir Begović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049403 15 Rev 2 od 4. novembra 2015. godine, u dijelu u kojemu je odbijena apelantova revizija, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Amir Begović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049403 15 Rev 2 od 4. novembra 2015. godine u dijelu u kojemu je ukinuta drugostepena presuda i predmet vraćen na ponovno rješavanje, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Amir Begović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Meliha Filipović, advokatica iz Banje Luke, podnio je 11. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 049403 15 Rev 2 od 4. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, stavom 1. osporene konačne odluke, odbijena je apelantova revizija u odnosu na preinačujući dio drugostepene presude kojim je utvrđeno da je ništav i bez pravnog dejstva ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između apelanta kao davaoca izdržavanja i A. B. kao primaoca izdržavanja, stavom 2. usvojena je revizija tužene-protivtužiteljice (A. K.) i drugostepena presuda ukinuta u odnosu na usvajajući dio odluke o apelantovom tužbenom zahtjevu (kojim je tražio da se utvrdi da predmetne nekretnine-bliže opisane u prvostepenoj odlucipredstavljaju zajedničku imovinu A. B. i M. B., te da je udio A. B. u sticanju bračne imovine ½ dijela, koji udio od ½ dijela se ima izdvojiti iz zaostavštine M. B., te da se utvrdi da je A. B. stekla pravo suposjda na predmetnim nekretninama) i odluke o troškovima postupka i predmet je u tom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je u konkretnom slučaju apelant predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju zaključio putem punomoćnika M. J., koju je ovlastio na osnovu punomoći, ovjerene od strane referenta za ovjeru Osnovnog suda u Banjoj Luci, pa kako apelantova punomoć nije ovjerena od strane sudije i nije pročitano prilikom ovjere, niti je vlastodavac upozoren na posljedice ugovora koje će njegov punomoćnik u njegovo ime zaključiti, nije poštovana propisana forma punomoći, slijedom čega je predmetni ugovor ništav, jer je suprotan prinudnim propisima sadržanim u članu 120. Zakona o nasljeđivanju u vezi sa članom 90. Zakona o obligacionim odnosima (predmetni ugovor može se zaključiti i preko punomoćnika, s tim što i punomoć mora biti ovjerena u formi propisanoj za zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju - član 90. Zakona o obligacionim odnosima). Dalje se navodi, da su bez značaja apelantovi revizioni navodi da okolnost da njegova punomoć nije ovjerena od strane sudije nije imalo uticaja na ispunjenje ugovora o doživotnom izdržavanju, jer ugovor o punomoćstvu kod ugovora o doživotnom izdržavanju, mora biti zaključena u formi propisanoj članom 120. stav 2. Zakona o nasljeđivanju, jer se na taj način postiže svrha forme koja je predviđena za ovu vrstu ugovora, a punomoć data u propisanoj formi smatra se „punovažnom zamjenom“ prisustva ugovorne strane-apelanta pri zaključenju predmetnog ugovora. Vrhovni sud, također, navodi da iz istih razloga nije od uticaja ni apelantova tvrdnja da je predmetni ugovor u cjelini izvršen, naime prema odredbi člana
73. Zakona o obligacionim odnosima, ugovor za čije zaključenje se zahtjeva pismena forma, smatra se da je valjan iako nije zaključen u toj formi, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili približnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog kojeg je forma propisan očito ne proizlazi nešto drugo. U skladu sa navedenim, Vrhovni sud konstatuje da je ugovor o doživotnom izdržavanju strogo formalan ugovor za čiju valjanost je propisano, pored pismenog oblika i ovjera sudije, pa je očito cilj propisane forme ove vrste ugovora, sprječavanje eventualne zloupotrebe, kao i zaštite prava trećih lica, te uslijed nedostatka forme punomoći a time i forme ugovora, predmetni ugovor je ništav od samog početka i on nije ni nastao, iz čega proizlazi da ništav ugovor ne može konvalidirati, kako neosnovano apelant tvrdi, jer se konvalidirati (ispunjenjem ugovora) može samo ugovor koji je nastao. U odnosu na dio drugostepene presude koji je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje, Vrhovni sud zaključuje da o postojanju pravnog interesa, kao procesnoj pretpostavci za podnošenje utvrđujuće tužbe, o kakvoj se tužbi i radi, a s tim u vezi i na dozvoljenost tužbe, vodi računa prvostepeni sud, te da nedostatak pravnog interesa vodi odbacivanju tužbe, koju zbog ovog nedostatka, ne može odbaciti Vrhovni sud u toj fazi postupka, što može učiniti samo prvostepeni sud, o čemu drugostepeni sud, zbog pogrešnog pravnog pristupa rješavanju predmetnog spora nije vodio računa i pored žalbenih prigovara u tom pravcu. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je drugostepenu presudu ukinuo u usvajajućem dijelu odluke o apelantovim tužbenim zahtjevima i predmet u tom dijelu, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, koja je akcesorne prirode i zavise od ishoda spora o glavnoj stvari, vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Preuranjenost
5. Prema navedenim odredbama apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
6. U konkretnom slučaju osporenom presudom Vrhovnog suda djelomično je ukinuta presuda drugostepenog suda u usvajajućem dijelu odluke o apelantovim tužbenim zahtjevima i predmet je u tom dijelu, kao i u dijelu u kojemu je odlučeno o troškovima postupka vraćen drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
7. Shodno tome, Ustavni sud zapaža da je postupak još uvijek u toku, budući da apelant do donošenja ove odluke Ustavnog suda nije obavijestio Ustavni sud da je postupak okončan. Iz navedenog slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.
b) Dopustivost prima facie
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 1., stav 3. tačka l) i stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman