Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3550/13 (R. I.)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Isplata duga
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Raskid ugovora
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3550/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3550/13, rješavajući apelaciju Ruže Ilić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. srpnja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Ruže Ilić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 003120 12 Gž od 15. svibnja 2013. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantici Ruži Ilić, u skladu sa člankom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati ukupan iznos od 600,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici Ruži Ilić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa člankom 72.
stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Ruže Ilić, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 003120 12 Gž od 15. svibnja 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 P 003120 08 P od 27. listopada 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.
Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ruža Ilić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pruda, koju zastupa Sanela Hidanović, odvjetnica iz Orašja, podnijela je 10. kolovoza 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 003120 12 Gž od 15. svibnja 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 P 003120 08 P od 27. listopada 2011. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog „Ornament“ d.o.o. Modriča (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. ožujka 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni i Osnovni sud su dostavili odgovore 14. ožujka 2016. godine, a tuženi 16. ožujka 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 16. prosinca 2008. godine Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv tuženog radi raskida ugovora i povrata uplaćenog avansa.
6. Tuženi je u odgovoru na tužbu podnio protutužbu kojom je od apelantice tražio isplatu duga za ugovorenu i napravljenu stolariju.
7. Pripremno ročište je održano 19. siječnja 2011. godine.
8. Ročište za glavnu raspravu je održano 31. ožujka 2011. godine i na tom ročištu su saslušane parnične stranke, vještak građevinske struke i pridošli svjedoci. Potom su ročište i očevid na licu mjesta održani 1. lipnja 2011. godine, a 19. rujna 2011. godine održan je nastavak ročišta za glavnu raspravu na kojem su saslušani svjedoci koji nisu pristupili glavnoj raspravi održanoj 31. ožujka 2011. godine, te su izvedeni materijalni dokazi, dok je 27. rujna 2011. godine održan nastavak glavne rasprave na kojem su iznesene završne riječi punomoćnika parničnih stranaka.
9. Osnovni sud je 27. listopada 2011. godine donio Presudu broj 86 0 P 003120 08 P kojom je udovoljio protutužbenom zahtjevu tuženog-protutužitelja na način da je apelantica obvezana tuženom-protutužitelju na ime duga za ugovorenu i napravljenu stolariju isplatiti iznos od 9.600,00 KM sa pripadajućim zateznim kamatama po Zakonu o visini stope zatezne kamate, a počev od 9. kolovoza 2008. godine kao dana završetka ugovorenih radova pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 KM (stavak I.). Istom presudom (stavak II.) odbijen je u cijelosti kao neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je Ugovor o uvjetima proizvodnje i prodaje PVC i ALU prozora, vrata, roleta i grilja, zaključen između apelantice kao kupca s jedne strane i tuženog kao proizvođača i isporučitelja s druge strane, broj 109/08 od 27. lipnja 2008. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) raskinut 19. rujna 2008. godine zbog neispunjenja, te da se tuženom naloži apelantici isplatiti iznos od 2.000,00 eura u protuvrijednosti u konvertibilnim markama na dan isplate, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje se imaju računati počevši od 27. lipnja 2008. godine kao dana kada je iznos uplaćen pa do isplate.
10. Iz obrazloženje prvostupanjske presude proizlazi da je Osnovni sud na temelju nespornih činjenica i izvedenih dokaza utvrdio da su parnične stranke zaključile sporni ugovor, te da se tuženi obvezao apelantici izraditi i ugraditi na njezinoj kući, koja je bila u izgradnji, plastičnu stolariju po katalogu proizvoda tuženog. Dalje je utvrđeno da je apelantica u svojoj kući izvršila odabir stolarije i da su tom prigodom uzete potrebne mjere za stolariju, da je određen okvirni rok isporuke i montaže te stolarije, te da je apelantica na ime avansa uplatila tuženom iznos od 2.000 eura. Nadalje, utvrđeno je da je nakon potpisivanja ugovora radnik tuženog uzeo mjere za vrata i prozore na apelantičinoj kući na kojoj su bili definirani, odnosno ozidani, svi otvori osim garažnih vrata. Potom je utvrđeno da je tuženi kasnio u isporuci i ugradnji stolarije zato što nije bio pripremljen otvor za garažna vrata i da je apelantica bila suglasna s navedenim kašnjenjem. Također je utvrđeno da je prva isporuka i ugradnja stolarije izvršena 29. srpnja 2008. godine po otpremnici broj 43/08, da je druga isporuka i ugradnja stolarije bila 7. kolovoza 2008. godine po otpremnici broj 474/08 i da je zadnja isporuka bila 9. srpnja 2008. godine po otpremnici 479/08. Konačno, utvrđeno je da su 12. kolovoza 2008. godine radnici tuženog došli apelantici ugraditi udaraljku na ulaznim vratima i primiti preostali iznos kupoprodajne cijene po ugovoru, da je apelantica tom prigodom imala primjedbu na udaraljku na vratima i odbila isplatiti cijeli iznos kupoprodajne cijene, da su stranke nakon toga pokušale spor riješiti mirnim putem, a da je 19. rujna 2008. godine apelantica obavijestila tuženog da raskida predmetni ugovor.
11. Pozivajući se na odredbe čl. 131. i 124. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) Osnovni sud je utvrdio da je neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev, a da je utemeljen protutužbeni zahtjev tuženog.
12. Osnovni sud je ukazao da je odredbama članka 131. ZOO-a propisano da se ugovor ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze, a da je člankom 124. ZOO-a određeno da u dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveza ili, pod uvjetima predviđenim člancima ZOO-a, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
13. Osnovni sud je dalje naveo da, s obzirom da apelantica tijekom postupka nije dokazala utemeljenost tužbenog zahtjeva, niti je dokazala da je sa svoje strane ispunila obveze predviđene predmetnim ugovorom, nisu ispunjeni uvjeti predviđeni ZOO, a ni spornim ugovorom za raskid tog ugovora i povrat kapare, dok je tuženi, nasuprot tome, dokazao da je s njegove strane došlo do isporuke i ugradnje stolarije koja je ugovorena spornim ugovorom, te da apelantica tuženom nikada nije u cijelosti isplatila kupoprodajnu cijenu.
14. U obrazloženju presude je, također, navedeno da je sud nalaz i mišljenje vještaka građevinsko-arhitektonske struke Miće Đokića od 5. ožujka 2011. godine ocijenio istinitim i vjerodostojnim, te sačinjenim u skladu s pravilima struke i vještine, a da nije mogao pokloniti vjeru Izvješću o izvršenom vještačenju od 21. listopada 2008. godine koje je sačinio stalni sudski vještak iz oblasti graditeljstva Nikola Ilišević jer bi to bilo suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) s obzirom da to vještačenje nije odredio sud rješenjem, niti je određen opseg predmetnog vještačenja, pa sud nije mogao na njemu temeljiti svoju odluku.
15. Presudom Okružnog suda broj 86 0 P 003120 12 Gž od 15. svibnja 2013. godine odbijen je apelantičin priziv i Presuda Osnovnog suda broj 86 0 P 003120 08 P od 27. listopada 2011. godine je potvrđena.
16. Po ocjeni Okružnog suda prvostupanjska presuda je pravilna i zakonita.
17. Okružni sud je, prije svega, napomenuo da je apelantica u prizivu utemeljeno ukazala da je Osnovni sud u izreci prvostupanjske presude stavkom I. odlučio o protutužbenom, a stavkom II. o tužbenom zahtjevu apelantice, umjesto da stavkom I. odluči o tužbenom zahtjevu. Međutim, Okružni sud je ukazao da to nije bilo od utjecaja na pravilnost prvostupanjske presude i da je izreka kojom je odlučeno o tužbenom i protutužbenom zahtjevu jasna i određena.
18. Okružni sud je ocijenio da je neutemeljen apelantičin prizivni navod da je Osnovni sud odbio cijeniti iskaz vještaka Nikole Iliševića. Okružni sud je istaknuo da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je Osnovni sud cijenio iskaz navedenog vještaka, ali taj nalaz nije mogao prihvatiti kao mjerodavan dokaz za odlučivanje o zahtjevima stranaka, za što je dao razloge koje je kao pravilne prihvatio Okružni sud.
19. U obrazloženju presude je dalje istaknuto da je apelantica u prizivu ukazala na nespornu činjenicu da je tuženi odvezao isporučena krila stolarije sa cijelog apelantičinog objekta. Međutim, Okružni sud je ukazao da je takvo ponašanje tuženog uslijedilo nakon isporuke i ugradnje cjelokupne stolarije na apelantičinoj kući, a apelantičina primjedba se odnosila samo na udaraljku na ulaznim vratima, u kom pravcu je tuženi poduzeo odgovarajuće mjere, tj. trebao je da donese druge udaraljke i da ih uz apelantičinu suglasnost postavi na vratima. Dakle, 9. kolovoza 2008. godine je, osim udaraljke, sve bilo ispoštovano od strane tuženog po zaključenom ugovoru, pa kako apelantica nije pristala isplatiti ostatak ugovorene cijene, kako je dogovoreno po zaključenom ugovoru, tuženi je skinuo krila sa stolarije. Imajući u vidu sve navedeno, kao i nespornu činjenicu da je u vrijeme zaključenja ugovora apelantičina kuća bila nedovršena, bez krova i da garažna vrata nisu bila izdefinirana, izuzev otvora za prozore i balkonska vrata, da je u svezi s visinom ulaznih vrata radnik tuženog Jovo Stanković skrenuo pažnju da njihova visina ne odgovara standardu, a da je apelantica ipak tražila ugradnju stolarije prema već definiranim otvorima, te činjenicu da je ugovorom određen okvirni rok isporuke i postavljanja stolarije koji je ovisio o završetku radova vezanih za dimenzije otvora za garažna vrata, s čime se apelantica suglasila i nikada tijekom isporuke i postavljanja stolarije nije imala primjedbu na taj rok, Okružni sud je zaključio da su neutemeljeni svi prizivni navodi da tuženi nije postupio po zaključenom ugovoru. U svezi s tim ukazano je da su neutemeljeni i apelantičini prizivni navodi da tuženi nije dokazao da otvor za balkonska vrata nije po standardu, s obzirom da je mjere za ta vrata uzimao tuženi na temelju fiksnog otvora za balkonska vrata, a prilikom uzimanja mjera apelantica je bila prisutna i tuženi ju je upoznao s tim. Okružni sud je također ocijenio neutemeljenim i apelantičin prizivni navod da tuženi putem odgovarajućeg vještaka nije dokazao opseg i visinu ispunjenosti svojih obveza po zaključenom ugovoru, ukazavši da je među strankama bilo nesporno da je tuženi postavio stolariju na apelantičinoj kući u skladu sa zaključenim ugovorom i da je apelantica imala primjedbu samo na udaraljke na vratima, a što se može smatrati eventualno neznatnim ispunjenjem obveze. U svezi s apelantičinim podneskom od 19. listopada 2008. godine, upućenom tuženom putem punomoćnika, iz kojeg proizlazi da apelantica prihvaća raskid ugovora, Okružni sud je utvrdio da se apelantica neutemeljeno poziva na prihvaćanje raskida ugovora s obzirom da joj tuženi nije ni ponudio raskid ugovora, nego je nakon postavljanja cjelokupne stolarije tražio isplatu ostatka ugovorene cijene, što apelantica nije prihvatila.
20. Okružni sud je, također, ukazao da je odredbom članka 618. stavak 1. ZOO-a propisano da naručitelj koji je uredno obavijestio poslenika da izvršeni rad ima neki nedostatak može zahtijevati od njega da nedostatak ukloni i za to mu odredi primjeren rok, ali da je očigledno da apelantica, u konkretnom slučaju, nije postupila u skladu sa navedenom zakonskom odredbom jer prije podneska od 19. rujna 2008. godine nije pismenim putem tražila od tuženog otklanjanje eventualnih nedostataka uočenih nakon ugradnje cjelokupne stolarije, te mu ostavila za to određen rok u kojem je on dužan to učiniti. Okružni sud je dalje naveo da nije sporno da apelantica u smislu odredbe članka 629. ZOO-a može raskinuti ugovor kad god hoće dok naručeni posao nije dovršen, ali je u smislu navedene zakonske odredbe dužna tuženom isplatiti ugovorenu naknadu, umanjenu za iznos troškova koje on nije učinio, a bio je dužan učiniti da ugovor nije raskinut. Dakle, apelantica je eventualne nedostatke na ugrađenoj stolariji mogla otkloniti angažirajući treću osobu i u tom slučaju je imala mogućnost te troškove uračunati tuženom od ukupne ugovorene naknade.
21. Imajući u vidu sve navedeno Okružni sud je zaključio da je Osnovni sud raspravio sve relevantne činjenice koje su od utjecaja za odlučivanje po postavljenom tužbenom i protutužbenom zahtjevu, a da apelantica nije dokazala da tuženi nije ispunio svoju obvezu po zaključenom ugovoru broj 109/08 od 27. lipnja 2008. godine za razliku od tuženog, te je odlučio kao u izreci presude. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelantica ukazuje da joj je u postupku koji je vodila radi raskida ugovora i povrata uplaćenog avansa povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Glede kršenja navedenih prava apelantica je ukazala na proizvoljnost u utvrđivanju činjenica i primjeni relevantnih odredbi ZOO-a i odredaba ZPP-a. Ističe da je iz osporenih presuda vidljivo da sudovi nisu uočili da je tuženi prvi raskinuo ugovor skidanjem i odvoženjem krila neuredno ugrađene stolarije odmah po ugradnji, i to prije 19. rujna 2008. godine, budući da je apelantica tek nakon toga, pristajući na raskid, pisanim putem obavijestila tuženog da pristaje na raskid i tražila da tuženi dođe i demontira i štokove. Glede „razumnog roka“ apelantica je navela da redoviti sudovi nisu okončali postupak u roku iako se radi o jednostavnom predmetu. Apelantica također smatra da je bila diskriminirana u postupku pred sudovima u Republici Srpskoj zbog toga što dolazi iz Federacije Bosne i Hercegovine. Konačno, apelantica ističe da joj je povrijeđeno i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
23. Okružni sud je naveo da je apelacija neutemeljena jer u postupku koji je vođen po apelantičinoj tužbi nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva, te istaknuo da je predmet na rješavanje po prizivu primio 12. veljače 2012. godine.
24. Osnovni sud je iznio kronologiju postupka, te naveo da su apelantičini navodi neutemeljeni kako glede navoda koji se tiču pogrešne primjene materijalnog prava tako i u odnosu na duljinu trajanja postupka.
25. Tuženi je naveo da je apelacija neutemeljena i da je treba odbiti.
V.Relevantni propisi
26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Član 131.
Ugovor se ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obaveze.
Član 618. stav 1.
(1)Naručilac koji je uredno obavijestio poslenika da izvršeni rad ima neki nedostatak može zahtijevati od njega da nedostatak ukloni i za to mu odrediti primjeren rok. Član 629.
Sve dok naručeni posao nije dovršen naručilac može raskinuti ugovor kad god hoće, ali je u tom slučaju dužan isplatitit posleniku ugovorenu naknadu, umanjenu za iznos troškova koje ovaj nije učinio, a koje bi bio dužan učiniti da ugovor nije raskinut, kao i za iznos zarade koju je ostvario na drugoj stvari ili koju je namjerno propustio da ostvari.
27. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), tekstu koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka, relevantne odredbe glase:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 86 0 P 003120 12 Gž od 15. svibnja 2013. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantica je primila 11. lipnja 2013. godine, a apelacija je podnesena 10. kolovoza 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum
32. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su joj tim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, te se pozvala na zabranu diskriminacije zagarantiranu člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 14. Europske konvencije. Kršenje prava na pravično suđenje apelantica također dovodi u svezu s duljinom trajanja postupka pred redovitim sudovima.
Pravo na pravično suđenje
33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na postupak radi raskida ugovora i povrata uplaćenog avansa, odnosno isplatu duga za ugovorenu i napravljenu stolariju, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
U odnosu na osporene presude
36. Suština navoda apelacije koji se odnose na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da su redoviti sudovi, odlučujući o apelantičinom tužbenom zahtjevu i protutužbenom zahtjevu tuženog, pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo.
37. U svezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
38. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stajalištu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud postupao proizvoljno kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
39. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su sudovi u apelantičinom predmetu detaljno razmotrili sva sporna pitanja i da su, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, dali iscrpna obrazloženja zašto smatraju da je apelantičin tužbeni zahtjev neutemeljen, te da nema ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, tj. odredbe ZOO-a. Naime, apelantica je tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi da je sporni ugovor, zaključen između apelantice i tuženog, raskinut zbog neispunjenja, te da se naloži tuženom da apelantici vrati uplaćeni avans. S druge strane, tuženi je protutužbenim zahtjevom tražio da mu apelantica na ime duga za ugovorenu i napravljenu stolariju isplati iznos od 9.600,00 KM sa pripadajućim kamatama od dana završetka radova. Sudovi su u predmetnom parničnom postupku utvrdili, s obzirom da apelantica tijekom postupka nije dokazala da je sa svoje strane ispunila obveze predviđene predmetnim ugovorom, da nisu ispunjeni uvjeti predviđeni ZOO, a ni spornim ugovorom broj 109/08 za raskid predmetnog ugovora i povrat kapare, dok je tuženi, nasuprot tome, dokazao da je s njegove strane došlo do isporuke i ugradnje stolarije koja je ugovorena predmetnim ugovorom, te da apelantica tuženom nikada nije u cijelosti isplatila kupoprodajnu cijenu. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojima su redoviti sudovi utemeljili svoju odluku, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantičinim navodima, dano obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantičinu štetu.
40. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na apelantičine navode u svezi s utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava.
U odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku
41. Apelantica smatra da je sudski postupak po njezinoj tužbi neprimjereno dugo trajao budući da je tužbu podnijela 2008. godine, a postupak je okončan 2013. godine.
a) Relevantna načela
42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
b) Razdoblje koje se uzima u obzir
43. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantičine tužbe započeo 16. prosinca 2008. godine, a da je okončan Presudom Okružnog suda od 15. svibnja 2013. godine. Dakle, navedeni postupak je trajao ukupno četiri godine i šest mjeseci i to je razdoblje koje će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom analize razumnosti trajanja konkretnog postupka.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
44. U konkretnom slučaju se radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantičinom tužbenom zahtjevu za raskid ugovora zbog neispunjenja i povrat kapare i protutužbenom zahtjevu tuženog za isplatu duga za ugovorenu i napravljenu stolariju. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da se s obzirom na činjenična i pravna pitanja koje su sudovi trebali raspraviti nije radilo o složenom predmetu.
45. Ustavni sud zapaža da je, nakon što je apelantica podnijela tužbu 16. prosinca 2008. godine, Osnovni sud zakazao i održao pripremno ročište tek nakon dvije godine i mjesec dana od podnošenja tužbe (19. siječnja 2011. godine). Nakon toga, Osnovni sud je održao nekoliko ročišta za glavnu raspravu u vrlo kratkim rokovima, te donio prvostupanjsku presudu 27. listopada 2011. godine. Odlučujući o apelantičinom prizivu, koji je zaprimio 12. veljače 2012. godine, Okružni sud je donio drugostupanjsku presudu nakon godinu i tri mjeseca, 15. svibnja 2013. godine. Dakle, postupak je na dvije instance trajao četiri godine i šest mjeseci, od čega tri godine i deset mjeseci pred Osnovnim sudom. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud duljinu postupka pred tim sudom, a naročito činjenicu da mu je trebalo više od dvije godine da zakaže pripremno ročište, nije pokušao opravdati ni na koji način. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim točkama ove odluke, Ustavni sud smatra da duljina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
46. Ustavni sud podsjeća da je člankom 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se prema stavku (2) istog članka određuje na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
47. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48.-51.). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu žurnost. Imajući u vidu činjenicu da je postupak trajao četiri godine i deset mjeseci i da se ne radi o postupku koji je prema zakonskim odredbama žuran, apelantici se u konkretnom slučaju dodjeljuje naknada nematerijalne štete u iznosu od 600,00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovitih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
48. Apelantica tvrdi da joj je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenje ovog prava, također, vezuju za utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih točaka ove odluke u kojima je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud i apelantičine navode o kršenju prava na imovinu smatra neutemeljenim.
Pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije
49. Članak 13. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svatko kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na učinkovit pravni lijek pred domaćim vlastima…
50. Glede navoda iz apelacije da je povrijeđen članak 13. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica nije eksplicitno navela u svezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz članka 13. Europske konvencije. Međutim, iz navoda apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u svezu s pravom na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelantica imala na raspolaganju priziv protiv prvostupanjske presude, što je učinkovit pravni lijek, koji je apelantica iskoristila. Ustavni sud konstatira da je izjavljenim prizivom apelantica izdejstvovala da drugostupanjski sud meritorno ispita pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. U konkretnom slučaju, apelantičino nezadovoljstvo pobijanom presudom, kojom je njezin priziv odbijen, ne pokreće, samo po sebi, pitanja u svezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Europske konvencije. Budući da je apelantica ostvarila pravo da njezin priziv razmatra drugostupanjski sud pune jurisdikcije, to su njezini navodi o povredi prava na efektivan pravni lijek očigledno neutemeljeni. Na temelju toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u svezi s ovim navodima o kršenju prava na efektivan pravni lijek neutemeljena.
Nediskriminacija
51. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovim člankom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.
52. Članak 14. Europske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
53. Prema praksi Europskog suda, zabrana diskriminacije iz članka 14. Europske konvencije je akcesorno pravo. To znači da taj članak ne osigurava nediskriminaciju kao neovisno i samostalno pravo, već se, prema tom članku, na diskriminaciju može pozvati samo u svezi s uživanjem prava i sloboda garantiranih Europskom konvencijom. Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se osoba ili skupine osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Europski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. srpnja 1968. godine, Serija A, broj 6).
54. U konkretnom slučaju apelantica smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, apelantica, osim paušalnog navoda da je diskriminirana zbog toga što dolazi iz Federacije Bosne i Hercegovine, nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se doista radi o diskriminaciji po bilo kojoj osnovi, kako je navedeno u članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminacijska primjena zakona nisu očigledne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
55. Postoji kršenje prava pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje oduke u razumnom roku kada je postupak za raskid ugovora, koji nije bio složen, trajao četiri godine i deset mjeseci, a pri tome Osnovni nije ukazao na objektivne okolnosti koje su utjecale na duljinu postupka pred tim sudom, a posebno činjenicu da je pripremno ročište zakazao i održao dvije godine nakon podnošenja tužbe.
56. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava kada su redoviti sudovi odluke o tužbenom i protutužbenom zahtjevu donijeli u skladu s relevantnim odredbama ZOO-a i ZPP-a i kada su, pri tome, dali obrazloženja koja su u skladu sa standardima Europske konvencije.
57. Nema kršenja ni apelantičinog prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
58. Nema kršenja prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije kada apelantica, osim paušalnog navoda, ne nudi nikakve argumente iz kojih bi se mogao izvući zaključak o kršenju ovog prava, niti takvo što proizlazi iz stanja spisa.
59. Također, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantičino pravo iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje budući da apelantica nije ponudila nikakav dokaz o tome da su osobe koje se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji tretirane na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz odluka donesenih u parničnom postupku iz kojih su proistekle osporene odluke.
60. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
61. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman