Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4045/13 (S. Z. iz Gacka)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Otkaz
- Disciplinski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4045/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4045/13, rješavajući apelaciju Saše Zirojevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Saše Zirojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 1 Rs 003185 12 Rev od 14. avgusta 2013. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 Rs 000300 12 Rsž od 24.
aprila 2012. godine.
OBRAZLOŽENjE
I.Uvod
1. Saša Zirojević iz Gacka (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 26. septembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 1 Rs 003185 12 Rev od 14. avgusta 2013. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 Rs 000300 12 Rsž od 24. aprila 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od JP „Rudnik i termoelektrane“ a.d. Gacko (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 29. decembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 21. januara 2016. godine, a Okružni sud 15. januara 2016. godine. Tuženi, kom je apelacija dostavljena na odgovor 31. decembra 2015. godine, do trenutka donošenja ove odluke nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Osnovni sud u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) Presudom broj 095-1-P-08-000-089 od 29. oktobra 2009. godine usvojio je apelantov tužbeni zahtjev, te poništio kao nezakonite akte tuženog: odluku o povredi radne obaveze od 15. maja 2008. godine i rješenje o otkazu ugovora o radu od 20. maja 2008. godine, te obavezao tuženog da apelanta vrati na označeno radno mjesto i isplati mu sve novčane naknade po osnovu rada koje bi ostvario na označenom radnom mjestu, sa zakonskom zateznom kamatom.
6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Osnovni sud, cijeneći pravilnost i zakonitost vođenja disciplinskog postupka protiv apelanta utvrdio da je tuženi počinio povrede disciplinskog postupka, a što proizlazi iz činjenice da je na disciplinskoj raspravi bio prisutan svjedok V. S., kada su ispitivani svjedoci B. B. i R. S. Nadalje, utvrđeno je da je tuženi propustio da odluku o povredi radne obaveze kojom je apelant oglašen odgovornim i izrečena mu mjera otkaza ugovora o radu, dostavi apelantovom braniocu, čime mu je uskratio pravo da izjavi žalbu na pomenutu odluku.
7. Osnovni sud je zaključio da je tuženi prilikom vođenja disciplinskog postupka postupao suprotno članu 128 Zakona o radu, pa je odluku o povredi radne dužnosti od 15. maja 2008. godine i rješenje o otkazu ugovora o radu od 20. maja 2008. godine poništio kao nezakonite.
8. Okružni sud je Presudom broj 15 0 P 000 300 09 Gž od 5. jula 2010. godine odbio žalbu tuženog kao neosnovanu i potvrdio presudu Osnovnog suda.
9. Okružni sud je neosnovanim ocijenio žalbene navode tuženog da prvostepeni sud nije analizirao, odnosno odlučivao o meritumu stvari. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud izvršio uvid u disciplinski spis, u kom postoje izjave: svjedoka R. S. koji je potvrdio da provjerom nije mogao da utvrdi da je iz vozila koje je vozio apelant izvađeno 75 litara nafte; svjedoka V. S. koji je potvrdio da nije mogao da utvrdi da iz njegovog vozila nedostaje nafta kada se uporede ture i potrošnja. Shodno navedenom, Okružni sud je ukazao da ove izjave negiraju utvrđenje iz osporene odluke o disciplinskoj odgovornosti apelanta, a koju odluku je donio tuženi u disciplinskom postupku. Nadalje, Okružni sud je ukazao i da u spisu postoje i akti, koji su predlagani i provedeni kao dokazi pred prvostepenim sudom, i to akt Okružnog tužilaštava Trebinje (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) od 18. februara 2009. godine, iz kog proizlazi da je protiv apelanta obustavljen krivični postupak zbog izvršenja krivičnog djela krađe, te potvrda CJB Trebinje od 11. maja 2009. godine iz koje proizlazi da je apelantu vraćeno oduzetih 75 litara nafte. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da ni u disciplinskom, kao ni u prvostepenom postupku, te u krivičnom postupku, nije dokazano da je apelant otuđio 75 litara nafte, vlasništvo tuženog.
10. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118 0 P 000642 10 Rev od 22. marta 2012. godine usvojio reviziju tuženog, presudu Okružnog suda od 8. jula 2010. godine ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
11. Vrhovni sud je istakao da u sporu o disciplinskoj odgovornosti sud nema punu jurisdikciju pa ne može da samostalno utvrđuje činjenice koje su disciplinski organi uzeli za podlogu svoje odluke. Činjenice od značaja za postojanje povrede radne dužnosti i disciplinske odgovornosti radnika utvrđuje disciplinski organ u disciplinskom postupku, a sud može da ispituje samo istinitost tih činjenica odnosno da provjeri tačnost činjenica koje su disciplinski organi uzeli za osnov svoje odluke. Nadalje, ukazano je da iz stanja spisa proizlazi da se prvostepeni sud nije bavio utvrđivanjem istinitosti činjenica na kojim su zasnovane pobijane odluke tuženog, odnosno nije se bavio pitanjem da li je apelant počinio težu povredu radne dužnosti iz člana 91 tačka 2 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), već je isključivo iz proceduralnih razloga našao da su te odluke nezakonite. Drugostepeni sud je, pak, analizirao iskaze svjedoka saslušanih pred prvostepenim sudom, iz kojih, po njegovom shvatanju, ne proizlazi da je apelant počinio radnje koje su kvalifikovane kao teža povreda radne dužnosti.
12. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je istakao da niti jedan od svjedoka nije neposredno opazio da je apelant „ukrao“ gorivo iz preduzeća, a to po shvatanju drugostepenog suda nije dokazano ni u disciplinskom postupku, niti u krivičnom postupku, kao ni u postupku pred prvostepenim sudom. Pri tom, drugostepeni sud nije imao u vidu da je nesporno da je u apelantovom vozilu, u momentu kada je napuštao radno mjesto, zatečeno pet kanistera sa oko 75 litara nafte koje je apelant pravdao računom starim šest mjeseci. Po ocjeni Vrhovnog suda drugostepeni sud o navedenom nije vodio računa niti je s tim u vezi dao relevantno obrazloženje u vezi s žalbenim navodima u ovom dijelu. Osporene presude
13. Odlučujući u ponovnom postupku Okružni sud je Presudom broj 15 0 Rs 000300 12 Rsž od 24. aprila 2012. godine usvojio žalbu tuženog i presudu Osnovnog suda od 29. oktobra 2009. godine preinačio na način da je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakoniti odluka tuženog o povredi radne dužnosti od 15. maja 2008. godine i rješenje o otkazu ugovora o radu od 20. maja 2008. godine, te da se tuženi obaveže da ga vrati na ranije poslove i zadatke i isplati mu novčane naknade po osnovu rada za označeni period.
14. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je prema stanju spisa – uvidom u potvrdu o oduzimanju predmeta, utvrđeno da je u momentu kada je napuštao radno mjesto u apelantovom vozilu zatečeno pet kanistera sa oko 75 litara nafte, koje je pravdao računom starim šest mjeseci, a na što je tuženi ukazao i u žalbi. Stoga, po ocijeni Okružnog suda, apelant nije opravdao porijeklo goriva, niti je dao bilo kakav dokaz da nije otuđio gorivo. Na osnovu navedenog, a cijeneći stav Vrhovnog suda, Okružni sud je zaključio da su se u apelantovim radnjama ostvarila obilježja povrede radne obaveze, a što je pravilno utvrđeno osporenim odlukama tuženog.
15. Vrhovni sud je Presudom broj 95 1 Rs 003185 12 Rev od 14. avgusta 2013. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda od 24. aprila 2012. godine.
16. Iz obrazloženja presude proizlazi da je disciplinska komisija utvrdila da je apelant kritičnog dana otuđio navedenu količinu goriva od tuženog. U vezi s tim je ukazano da je o tome u disciplinskom postupku svjedočio podnosilac disciplinske prijave B. B., svjedok R. S. koji je potvrdio da se ne može utvrditi otuđenje količine od 20 litara nafte iz punog rezervoara za označenu vrstu vozila, te od 15 litara za vrstu vozila kojim je upravljao apelant, te da je navedenu količinu nafte apelant mogao da otuđi i iz drugih mašina tuženog jer postoje i mašine sa rezervoarima i do 2000 litara. Imajući u vidu činjenicu da se nedostatak goriva od 15 litara u vozilu kojim je upravljao apelant ne može ustanoviti, ni svjedok V. S. nije mogao ustanoviti manjak goriva u vozilu kojim je upravljao apelant. Shodno navedenom, te imajući u vidu da je kod apelanta pronađeno 75 litara nafte u vrijeme povratka s posla kući, da je nafta pakovana na način koji nije uobičajen za kupovinu nafte na benzinskoj pumpi (savitljiva brentača), te da je apelant svoju odbranu zasnivao na tvrdnji da je naftu kupio na benzinskoj pumpi, kao i da ima vlastiti kamion i da se bavi prevozom, po ocjeni Vrhovnog suda govore u prilog zaključka da je apelant počinio težu povredu radne obaveze zbog čega mu je izrečena disciplinska mjera, otkaz ugovora o radu. S obzirom da je tuženi dokazao da je apelant otuđio 75 litara nafte, Vrhovni sud je zauzeo stav da je na apelantu bio teret dokazivanja da opravda nađenu količinu nafte. S tim u vezi neosnovanim je ocijenjeno apelantovo pozivanje na račun star šest mjeseci kojim je pokušao da opravda spornu količini nafte, kako s obzirom na datum izdavanja navedenog računa (19. avgust 2007. godine) i kritični događaj (27. februar 2008. godine), tako i s obzirom na količinu označenu na računu (oko 100 litara).
17. Najzad, Vrhovni sud je istakao da su disciplinska i krivična odgovornost samostalne pravne odgovornosti, pa da činjenica da je Okružno tužilaštvo obustavilo istragu protiv apelanta zbog radnji zbog kojih je utvrđena njegova disciplinska odgovornost, ne utiče na drugačiji ishod konkretnog spora.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama Vrhovnog i Okružnog suda povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
19. Apelant tvrdi da Okruži sud, nakon što je po reviziji tuženog ukinuta njegova presuda i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, nije mogao da preinači prvostepenu presudu kojom je bio usvojen njegov tužbeni zahtjev. Ovo iz razloga što se, po njegovom mišljenju, Okružni sud upustio u ocjenu dokaza provedenih pred prvostepenim sudom, a da pri tom nije održao i raspravu. U prilog navedenom apelant se pozvao i na stavove zauzete u presudama vrhovnih sudova i u RS i u FBiH, prema kojim drugostepeni sud u nejavnoj sjednici ne može drugačije da cijeni dokaze izvedene pred prvostepenim sudom, odnosno da ovakvo postupanje predstavlja povredu odredaba parničnog postupka.
20. Nadalje, apelant smatra da je proizvoljno primijenjen član 97 stav 2 ZOR-a pa shodno tome i da je pogrešan stav da su disciplinski i krivični postupak nezavisni jedan od drugog i da za utvrđivanje njegove disciplinske odgovornosti nema značaja činjenica da je Okružno tužilaštvo u povodu istog događaja obustavilo istragu. Apelant tvrdi da je u teoriji i sudskoj praksi zauzet stav da se ne smije staviti na teret radniku izvršenje povrede radne obaveze ako je u krivičnom postupku oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo koje je po svom biću identično biću disciplinske povrede. U prilog navedenom, apelant se pozvao na više presuda različitih sudova sa područja bivše SFRJ u kojim je, u suštini zauzet stav da okolnost da je tužilac odustao od krivičnog gonjenja za identične radnje koje su predmet i disciplinskog postupka, ima uticaj na zakonitost odluke disciplinskog organa. U prilog navedenom, apelant ističe i da iz podnesene krivične prijave, Izvještaja o počinjenom krivičnom djelu PS Gacko, te iz Odluke Okružnog tužilaštva od 8. februara 2009.godine, nesporno proizlazi da je opis krivičnog djela, koje mu je stavljeno teret identičan opisu teže povrede radne obaveze, za koje ga je disciplinska komisija tuženog oglasila krivim, i nakon čega mu je, od strane direktora tuženog, izrečena mjera prestanka radnog odnosa. Zbog svega naprijed navedenog apelant smatra da ga je disciplinska komisija morala da oslobodi odgovornosti, te da je osporeni stav redovnih sudova nezakonit.
21. Apelant smatra i da je u osporenim odlukama izostala brižljiva i savjesna ocjena svih provedenih dokaza. Po njegovom mišljenju, ocjenu izvedenih dokaza, koja je sadržana u napadnutim presudama, praktično je i nemoguće utvrditi, ona je izvršena tako slobodno, da ne samo što je nepotpuna i pogrešna, već je suprotna i osnovnim načelima postupka. U vezi s tim apelant je ukazao na iskaze, po njegovom mišljenju dva ključna svjedoka R. S. i V. S., te svjedoka Č. S. Po njegovom mišljenju kada se izvrši pravilna ocjena iskaza ovih svjedoka, a ne na način kako su to učinili redovni sudovi u osporenim presudama, onda nepobitno proizlazi da nije mogao da počini težu povredu radne dužnosti kako je utvrdila disciplinska komisija tuženog. Ovo tim prije što je, kako tvrdi, na osnovu istih dokaza, Okružno tužilaštvo zauzelo stav da temeljem ovih dokaza nije počinio krivično djelo krađe.
22. Najzad, apelant ističe da postojanje mogućnosti, za razliku od nesporno utvrđene činjenice, ne može da predstavlja direktan dokaz za utvrđivanje postojanja nečije odgovornosti, jer takav dokaz koji se zasniva na indicijama, pretpostavkama, ne može da bude dokaz u bilo kom postupku: krivičnom, prekršajnom, disciplinskom. U slučaju, kada je neka odlučna činjenica utvrđena samo sa vjerovatnoćom, a ne sa izvjesnošću, što su, kako smatra, okolnosti konkretnog slučaja, a organ koji vodi postupak zaključi da je utvrđeno postojanje te činjenice, on time postupa protivno principu in dubio pro reo i pretpostavki nevinosti. S obzirom na činjenično utvrđenje, te izvedene dokaze, apelant smatra da prevladavaju, razlozi koji idu u njegovu korist, pa da propust Okružnog i Vrhovnog suda da udovolje njegovom tužbenom zahtjevu rezultira povredom člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da iz stanja spisa proizlazi da je drugostepeni sud u svemu prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, pa da je pravilnom primjenom materijalnog prava izveo drugačiji zaključak u odnosu na pravilnost vođenja disciplinskog postupka od onog do kog je došao prvostepeni sud. Stoga, a suprotno apelantovim tvrdnjama, u konkretnom slučaju ne može da se govori o drugačijoj ocjeni izvedenih dokaza i povredi člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Takođe, ukazano je i da je na apelantu bio teret dokazivanja sporne količine goriva koja je kod njega nađena, a što on nije učinio niti jednim validnim i valjanim dokazom, pa njegovi navodi da gorivo nije otuđio predstavljaju samo nedokazanu tvrdnju. Po mišljenju Vrhovnog suda, u osporenoj odluci nije izostala i ocjena dokaza pojedinačno i u uzajamnoj vezi, a na osnovu koje je i zaključeno da je drugostepena presuda pravilna i zakonita. Nadalje, ukazano je da su krivična i disciplinska odgovornost zasebne odgovornosti, da je disciplinska odgovornost šira od krivične, te da se slučajevi iz sudske prakse na koju se apelant pozvao odnose na situacije u kojim su donijete oslobađajuće presude u krivičnom postupku, a u konkretnom slučaju radi se o obustavi istrage.
24. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao. Takođe, ukazano je da apelantovim navodima nije dovedena u pitanje primjena relevantnog prava i ocjena provedenih dokaza i utvrđeno činjenično stanje.
V. Relevantni propisi
25. Zakon o radu („Službeni glasnik RS“ broj 55/07 – prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:
Član 97.
(…) Za povredu radnih obaveza radnik je odgovoran poslodavcu, a ako je povredom radnih obaveza pričinjena materijalna šteta poslodavcu ili trećim licima, ili je učinjeno krivično djelo ili prekršaj, radnik je odgovoran materijalno, odnosno krivično i prekršajno.
Član 98.
Težom povredom radnih obaveza smatra se takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć.
U skladu sa stavom 1. ovog člana, težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom, smatraju se:
(...)
2. krađa, namjerno uništenje, oštećenje ili nezakonito raspolaganje sredstvima poslodavca, kao i nanošenje štete trećim licima koju je poslodavac dužan naknaditi, (...)
Član 126.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
1. ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 98. ovog zakona, (…) Član 128.
Ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke.
(…) U slučaju spora pred nadležnim sudom, poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.
26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/07, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(…) Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 12.
(…) U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 229.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
(…) 2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
(…) Član 231.
U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.
VI. Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 95 1 Rs 003185 12 Rev od 14. avgusta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. avgusta 2013. godine, a apelacija je podnesena 23. septembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
31. Apelant pobija presude Vrhovnog i Okružnog suda tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
33. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
(…)
34. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništenje odluka tuženog o utvrđivanju apelantove disciplinske odgovrnosti zbog teže povrede radne dužnosti i otkazu ugovora o radu, apelantovom vraćanju na posao i isplati plate. Iz navedenog proizlazi da se radi o ostvarivanju prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 24). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
35. U suštini, apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, te da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
36. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematizuju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
38. Apelant tvrdi da ni u krivičnom, ni u disciplinskom, te parničnom postupku nije dokazano da je otuđio 75 litara goriva, a što je tuženi kvalifikovao kao težu povredu radne dužnosti. Takođe, tvrdi da je zbog identične radnje, a na osnovu identičnih dokaza, Okružno tužilaštvo obustavilo istragu protiv njega. Zbog toga smatra da nije mogao da bude proglašen odgovornim za težu povredu radne obaveze.
39. Ustavni sud, u vezi sa ovim apelacionim navodima, prvenstveno zapaža da je apelant predmetnom apelacijom osporio presudu Vrhovnog suda, donesenu u parničnom postupku u kojem je odlučivano o „zaštiti prava iz radnog odnosa“. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke ukazao da su disciplinska i krivična odgovornost samostalne odgovornosti koje se utvrđuju u posebnim postupcima, odnosno u odgovoru na apelantove navode da je u konkretnom slučaju obustavljena krivična istraga, odnosno da krivični postupak nije okončan donošenjem oslobađajuće presude. Imajući u vidu član 12 stav 3 ZPP-a prema kom je sud u parničnom postupku vezan pravosnažnom osuđujućom presudom u krivičnom postupku u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti, odnosno da navedenom odredbom nije isključena mogućnost da se i u tom slučaju, u povodu istog događaja utvrđuje građanska odgovornost prema pravilu o teretu dokazivanja koje vrijedi u građanskom postupku, Ustavni sud smatra, suprotno apelantovim apelacionim navodima, da nema proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova da činjenica da je protiv apelanta obustavljena krivična istraga zbog istog događaja nije od značaja za razrješenje konkretnog spora.
40. Nadalje, apelant tvrdi da su u osporenim presudama redovni sudovi ponovno cijenili dokaze koji su provedeni u prvostepenom postupku, da je zbog toga Okružni sud morao da otvori raspravu, odnosno da je mogao samo da ukine prvostepenu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu.
41. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da iz rješenja Vrhovnog suda, kojim je usvojena revizija tuženog i ukinuta presuda Okružnog suda od 8. jula 2010. godine proizlazi da je tuženi u žalbi na prvostepenu presudu ukazivao da je nesporno da je u apelantovom vozilu u momentu kada je napuštao radno mjesto, zatečeno pet kanistera sa oko 75 litara nafte, koje je apelant pravdao računom starim šest mjeseci, a da se o ovom navodu Okružni sud uopšte nije izjasnio shodno obavezi iz člana 231 ZPP-a. Ustavni sud nadalje zapaža da je slijedom navedenog, u ponovnom postupku, Okružni sud uvidom u potvrdu o oduzimanju predmeta izdatu od PS Gacko utvrdio da je u momentu kada je apelant napuštao radno mjesto u njegovom vozilu zatečeno pet kanistera sa oko 75 litara nafte, koje je pravdao računom starim šest mjeseci. Shodno navedenom Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, radi o situaciji regulisanoj odredbom člana 229 stav 1 tačka 2) ZPP-a. Navedenom odredbom je propisano da drugostepeni sud može da bilo u sjednici vijeća, a što je i konkretni slučaj, ili na osnovu održane rasprave, preinači prvostepenu odluku ukoliko drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdi drugačije činjenično stanje. Pri tom, apelant ne tvrdi da ovaj dokaz nije izveden i u postupku pred prvostepenim sudom. Nadalje Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda interpretirani iskazi svjedoka saslušanih u postupku pred prvostepenim sudom koji su dovedeni u uzajamnu vezu, kao i u vezu sa dokazima koje je apelant predlagao i provodio (račun star šest mjeseci kojim je nastojao opravdati porijeklo 75 litara nafte, njegova izjava da ima privatni kamion i da se bavi prevozom, pakovanje nafte na način koji nije uobičajen kad se ona kupuje na benzinskoj pumpi) a na osnovu čega je i Vrhovni sud zauzeo stav da je tuženi dokazao da je apelant kritičnog dana otuđio navedenu količinu nafte od tuženog. Shodno navedenom, ne može se prihvatiti kao osnovana ni apelantova tvrdnja da su redovni sudovi propustili da cijene provedene dokaze pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te da su s tim u vezi izostali razlozi i obrazloženja u osporenim odlukama.
42. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi uputilo na zaključak da su osporene presude, kako apelant tvrdi, zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi izostankom brižljive i savjesne ocjene provedenih dokaza, te na pogrešnoj primjeni relevantnog prava. Imajući to u vidu Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
43. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se navedeni stav člana 6 Evropske konvencije tiče isključivo prava lica u vezi s „krivičnom optužbom“. S obzirom na to da se, dakle, u predmetnom sudskom postupku odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništenje odluke tuženog i uspostavi prava iz radnog odnosa, a ne o „krivičnoj optužbi“ protiv apelanta, odnosno da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv sa aspekta garancija koje pruža „građanski“ nivo prava na pravično suđenje, Ustavni sud, podržavajući sopstvenu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi mutatis mutandis Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 690/11 od 10. aprila 2014. godine, tačka 29, i, mutatis mutandis, AP 147/09 od 23. februara 2012. godine, tačka 82, dostupne na www.ustavnisud.ba) neće ulaziti u daljnje ispitivanje ovih apelantovih navoda.
Pravo na imovinu
44. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Vrhovnog i Okružnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini iz apelantovih navoda proizlazi da povredu ovog prava zasniva na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni relevantnog prava koji su u ovoj odluci već ispitani u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je redovni sud svoju odluku zasnovao na činjenicama koje su utvrđene u postupku na osnovu provedenih dokaza, te dao obrazloženje u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman