Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3703/15 („Holand Company“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 20. 07. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Prekršaj
  • Komunalna taksa
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3703/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-3703/15 i drugi, rješavajući apelaciju „Holand company“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Holand Company” d.o.o. Sarajevo izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 65 0 Pr 454154 14 Pr od 27. aprila 2015. godine , 65 0 Pr 443393 15 Pžp od 13. jula 2015. godine, 65 0 Pr 408672 15 Pžp od 30. jula 2015. godine, 65 0 Pr 446640 15 Pžp od 30. jula 2015. godine, 65 0 Pr 443395 15 Pžp od 14. avgusta 2015. godine, 65 0 Pr 44 1797 15 Pžp od 14. avgusta 2015. godine, 65 0 Pr 439886 15 Pžp od 14.

avgusta 2015. godine, 65 0 Pr 442718 15 Pžp od 13. oktobra 2015.

godine, 65 0 Pr 454260 15 Pžp od 16. septembra 2015. godine, 65 0 Pr 449673 15 Pžp od 13. oktobra 2015. godine, 65 0 Pr 465454 15 PŽP, od 17. septembra 2015. godine i 65 0 Pr 441168 15 Pžp od 13.

oktobra 2015. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu br. 65 0 Pr 454154 14 Pr od 27. aprila 2015. godine, 65 0 Pr 443393 14 Pr od 17.

marta 2015. godine, 65 0 Pr 408672 14 Pr od 16. decembra 2014.

godine, 65 0 Pr 446640 14 od 8. decembra 2014. godine, 65 0 Pr 443395 14 Pr od 29. avgusta 2014. godine, 65 0 Pr 441797 14 od 29.

avgusta 2014. godine, 65 0 Pr 439886 14 Pr od 21. januara 2015.

godine, 65 0 Pr 442718 14 Pr od 31. marta 2015. godine, 65 0 Pr 454260 14 Pr od 7. maja 2015. godine, 65 0 Pr 449673 14 Pr od 7.

maja 2015. godine, 65 0 Pr 465454 14 Pr od 25. maja 2015.

godine i 65 0 Pr 44116814 Pr od 18. marta 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Holand Company“ d.o.o. Srajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedim Ademović, advokat iz Sarajeva, podnio je u periodu od 22. jula 2015. do 24. novembra 2015. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja navedenih u dispozitivu ove presude Kantonalnog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u prekršajnom postupku koji je vođen protiv apelanta.

2. Apelacije su zavedene pod brojevima AP-3703/15, AP-3772/15, AP-4495/15, AP-4687/15, AP-4690/15, AP-4691/15, AP-4692/15, AP-5161/15, AP-5162/15, AP-5163/15, AP-5164/15 i AP- 5166/15. U skladu sa članom 32. Pravila Ustavnog suda, obzirom da apelacije pokreću slična činjenično pravna pitanja, Ustavni sud je odlučio da apelacije spoji i donese jedne odluku pod brojem AP-3703/15.

3. U konkretnom slučaju, osporenim konačnim odlukama Kantonalnog suda, potvrđena su rješenja Općinskog suda, koja su donijeta u prekršajnom postupku protiv apelanta, u kojem je apelant oglašen odgovornim, jer je inspekcijskim nadzorom utvrđeno da vozila koja su vlasništvo apelanta, kojim se obavlja rentakar djelatnost, ne ispunjavanju uslove propisane Pravilnikom iz člana 5. Zakona o cestovnom prevozu, jer se na istim nalazi vidno istaknuta svjetleća krovna oznaka „Holand Company (broj)“, čime je apelant počinio prekršaj iz člana 58. stav 1. Zakona o cestovnom prevozu Federacije Bosne i Hercegovine, te je apelant u svim predmetima kažnjen novčanom kaznom u preciziranom iznosu. U obrazloženjima prvostepenih rješenja Općinski sud se pozvao na odredbe Pravilnika o tehničko eksplatacionim uslovima za vozila kojim se obavljaju određene vrste prevoza , te odredbu člana 58. Zakona o cestovnom prevozu, te je Općinski sud zaključio da je apelant postupio suprotno članu 11. Pravilnika jer vozila apelanta, na kojima je vršen pregled, nisu ispunjavala uslove za obavljanje rentakar djelatnosti predviđene navedenim Pravilnikom (odnosno da vozila koja se bave rentakar djelatnosšću ne mogu imati nikakve oznake osim fabričkih i oznaka propisanih Zakonom o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima) te je apelant uslijed toga počinio prekršaj iz člana 58. stav 1. Zakona o cestovnom prevozu.

4. Rješenja prvostepenog suda u postupku po žalbama apelanta su potvrđena, odnosno žalbe apelanta izjavljene protiv prvostepnih rješenja u svim predmetima su odbijene kao neosnovane.

5. Apelant ukazuje da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u vezi sa članom 14. Evropske konvencije. Apelant ističe, da je kažnjen zbog činjenice da je istakao firmu na vozilu, te problematizira primjenu Pravilnika iz člana 5. Zakona o cestovnom prevotu. Pri tome Pravilnik koji je primjenjen je diskriminirajući u odnosu na jednu vrstu djelatnosti (rentakar) kojoj navedenim pravilnikom nije dozvoljeno da ističe firmu na mjestu gdje obavlja djelatnost (na vozilu). Dalje, apelant navodi da ovo nije u skladu sa principom legaliteta i da je suprotno Zakonu o privrednim društvima i Zakonu o komunalnim taksama, koji upravo propisuju obavezu i pravo isticanja naziva firme. Samim tim Pravilnik, kao niži pravni akt, derogirao je ova dva navedena zakona. Apelant, dalje, pojašnjava u čemu se još ogleda neispunjavanje uvjeta proporcionalnosti i javnog interesa, ukazuje na „nedozvoljenu anonimizaciju“, te, u konačnici, zaključuje da, ukoliko je cilj Pravilnika bio „postići nešto drugo“, onda to treba biti jasno vidljivo iz Pravilnika.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnim apelacija već ranije ispitana od strane Ustavnog suda u odluci AP-2560/15, od 12. maja 2016. godine( vidi Odluka Ustavng suda AP-2560/15, dostupna na www.usatavnisud.ba), u kojoj je Ustavni sud razmotrio identične apelacione navode, povodom gotovo identičnih rješenja Općinskog suda i Kantonalnog suda, u prekršajnom postupku protiv apelanta ( u predmetu AP- 2560/15 prvoapelanta) u kojem je utvrđena njegova prekršajna odgovornost iz člana 58. stav 1. Zakona o cestovnom prevozu. U navedenom predmetu AP-2560/15, Ustavni sud je našao da ne postoji povreda navedenih prava (prava na imovinu i diskriminaciju u vezi sa imovinom) odnosno zaključio da je miješenje u imovinu prvoapelanta bilo zakonito, jer je propisano Zakonom o cestovnom prijevozu, kojim su jasno obuhvaćena rentakar vozila, na način da je tim zakonom propisano šta su ova vozila i šta je potrebno da imaju ova vozila radi obavljanja rentakar prijevoza, kao jedne od prvoaapelantovih djelatnosti. Osim toga, Ustavni sud se nije složio ni sa navodima prvoapelanta u navedenom predmetu da su navedenim Pravilnikom derogirani Zakon o privrednim društvima i Zakon o komunalnim taksama, jer svi navedeni zakoni reguliraju firmu, pravo ili obavezu da se ona istakne. Međutim, odredba koja je regulirana Zakonom o cestovnom prijevozu - da na vozilu kojim prvoapelant obavlja rentakar prijevoz ne može biti ništa (uključujući firmu) još ne znači da prvoapelant, kao registrirano privredno društvo za unutrašnju i vanjsku trgovinu, špediciju, turizam i usluge, ne može isticati firmu na sjedištu preduzeća, te da je nezakonito miješanje u imovinu prvoapelanta (kontrolom imovine prvoapelanta) kada je utvrđena prekršajna odgovornost prvoapelanta na osnovu zakona koji je lex specialis u odnosu na Zakon o privrednim društvima, odnosno kojim se bliže definira oblast prijevoza, koji prvoapelant obavlja u okviru jedne od svojih djelatnosti. Takođe, Ustavni sud je utvrdio u navedenom predmetu - u jasnom reguliranju i razgraničavanju rent a car prijevoza od ostalih vrsta prijevoza - legitiman cilj koji služi općem interesu u smislu jasno utvrđenih obaveza za obavljanje određenih vrsta djelatnosti, uključujući prijevoz, kao i u suzbijanju mogućih zloupotreba koje su moguće ukoliko zakon nije dovoljno jasan i precizan. Nadalje, Ustavni sud je utvrdio da u propisanoj odredbi člana 58. Zakona o cestovnom prijevozu i usklađivanju vozila sa odredbama zakona, kojim je propisan način obavljanja rentakar prijevoza, ne vidi bilo kakvu neproporcionalnost ili bilo kakav teret za prvoapelanta. Takođe, Ustavni sud je u predmetu AP-2560/15 utvrdio da nije potrebno dodatno ispitati kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koja je nastala prema „Pravilniku“, jer prvoapelant u navedenom predmetu ne dovodi u pitanje tretman u postupku pred redovnim sudovima, a osim toga upoređuje dvije različite vrste pružanja usluga (taksi i rentakar).

9. Ustavni sud primjećuje da se obrazloženje iz navedene odluke AP-2560/15, u potpunosti primjenjuju na navedene predmete, te da ih nije potrebno posebno obrazlagati, već se umjesto posebnog obrazloženja Ustavni sud poziva na obrazloženje dato u odluci AP-2560/15, te zaključuje da su predmetne apelacije očigledno neosnovane, jer Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u konkretnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se apelant pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3703/15 („Holand Company“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio