Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1712/16 (I. K.)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1712/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-1712/16, rješavajući apelacije Igora Kasagića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Igor Kasagić, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 132792 15 Rsž od 29. februara 2016. godine;
Boro Barbir, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 015161 15 Gž 2 od 10. februara 2016. godine;
Milovan Slijepčević, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 169700 15 Gž od 29. januara 2016. godine;
Milorad Maksimović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 109137 14 Rev od 11. februara 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1712/16 Igor Kasagić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, kojeg zastupa Milan Vukić, advokat iz Banja Luke, podnio je 14. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 132792 15 Rsž od 29. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se poništi odluka Disciplinske komisije tuženog („Banjalučka pivara“ a.d. Banja Luka) o otkazu ugovora o radu apelantu od 2. septembra 2011. godine, rješenje direktora tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu od 5. septembra 2011. godine, odluka direktora tuženog o odbijanju žalbe, od 20. oktobra 2010. godine i član II odluke direktora tuženog o imenovanju disciplinskih organa od 4. decembra 2010. godine, kao nezakoniti, slijedom čega se obavezuje tuženi vratiti apelanta na rad i rasporediti na poslove koje je izvršavao prije nezakonitog otkaza Ugovora o radu, kao i isplatiti mu, na ime izgubljenih plata određene novčane iznose za određene vremenske periode, te doprinose za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tuženog, da je bio zadužen za aktivacijsku prodaju i neposredno nadziran od strane supervizora. Nadalje, utvrđeno je da je komercijalni direktor tuženog, po završenoj aktivacijskoj prodaji, sačinio izvještaj, nakon čega je direktor tuženog 26. avgusta 2011. godine podnio zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka, da bi 29. avgusta 2011. godine disciplinska komisija donijela rješenje o pokretanju disciplinskog postupka protiv apelanta. Naime, apelantu je stavljeno na teret neispunjavanje radnih zadataka u dijelu realizacije i kontrole realizacije prodajne portfolio aktivacije iz razloga što je prikazao netačne, nepotpune i nelogične podatke o provedenom broju punih aktivacija i što dostavljeni podaci nisu saglasni sa kupljenim količinama određenih proizvoda, te doveo u zabludu o količini prodatog i gratis piva o izvršenim aktivacijama. U obrazloženju osporene odluke se navodi da je disciplinska komisija, koja je imenovana odlukom direktora tuženog, održala usmenu javnu raspravu, saslušala apelanta, te da je 2. septembra 2011. godine donijela odluku kojom se apelantu otkazuje ugovor o radu zbog teže povrede radne obaveze iz člana 30. stav 2. tačka 2. Pravilnika o radu tuženog. Također, konstatovano je da je apelant na naprijed navedenu odluku izjavio žalbu, koju je direktor tuženog, odlukom od 20. oktobra 2011. godine, odbio. U vezi s tim, zaključeno je da iz odredbe člana 128. stav 1. i 2. Zakona o radu proizilazi da poslodavac može dati otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza u roku od trideset dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza i za učinioca povrede, te da je pri tome dužan da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako su mu ta mišljenja dostavljena prije donošenja konačne odluke. Isto tako, kontatovano je da je disciplinski postupak, u skladu sa odredbom člana 33. Pravilnika o radu tuženog, vodila disciplinska komisija od tri člana i da je apelant saslušan uz učešće predstavnika sindikata, a da činjenica da je disciplinska komisija, nakon što je utvrdila težu povredu radne obaveze, izrekla apelantu disciplinsku mjeru, ne ukazuje na nezakonitost provedenog disciplinskog postupka, jer je izrečena mjera otkaza ugovora o radu potvrđena odlukom direktora tuženog u postupku po apelantovoj žalbi. Najzad, konstatovano je da u sporu po tužbi radnika kome je izrečena disciplinska mjera, sud ne odlučuje o samoj odgovornosti radnika, ali je ovlašten da ispituje da li je odluka o izrečenoj mjeri u skladu sa zakonom ili opštim aktom.
2. AP-1720/16 Boro Barbir (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 015161 15 Gž 2 od 10. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište rješenja tužene (Bosna i Hercegovina, Uprava za indirektno oporezivanje, Banja Luka) od 13. januara 2014. godine i rješenje od 16. decembra 2013. godine, zbog nezakonitosti, da se obaveže tužena da apelantu sa 27. decembrom 2013. godine uspostavi radno pravni status na poslovima i zadacima koje je obavljao u momentu donošenja spornog rješenja, te da mu na ime neisplaćenih plaća za određeni vremenski period i na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2014. i 2015. godinu, isplati određene novčane iznose.
U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je tužena, rješenjem od 13. januara 2014. godine, apelantu utvrdila prestanak radnog odnosa sa 27. decembrom 2013. godine po sili zakona, zbog navršenih 40 godina penzijskog staža, u skladu sa članom 71. stav 1. tačka a) Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine. Također, utvrđeno je da je apelant na naprijed navedeno rješenje tužene, izjavio žalbu, koja je rješenjem direktora tužene odbijena kao neosnovana. U obrazloženju osporene odluke se navodi da apelantovo ukazivanje na činjenicu da mu je greškom upisan staž u periodu od 1. marta 1996. godine do 25. novembra 1998. godine, jer nije bio zaposlenik firme „Zrak“ d.d. Sarajevo, nema uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene odluke. Naime, konstatovano je da presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 408960 14 Rs od 3. aprila 2015. godine, kojom je utvrđeno da apelant u navedenom vremenskom periodu nije bio u radnom odnosu kod firme „Zrak“ d.d. Sarajevo i da je bez pravnog osnova u korist apelanta izvršila uplatu pripadajućih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, ne idu u prilog apelantovoj tvrdnji da ova presuda utiče na zakonitost pobijanih rješenja tužene. Imajući u vidu da su apelantu uplaćeni doprinosi za navedeni vremenski period, a da u matičnoj evidenciji nije izvršeno brisanje ovih podataka, te da je radni staž upisan u radnu knjižicu, zaključeno je da su pobijana rješenja tužene zakonita i u skladu sa odredbom člana 71. stav 1. tačka a) Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine. Obzirom da je Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje korisnik Jedinstvenog sistema registracije, kontrole i naplate doprinosa, zaključeno je da se samo na osnovu matične evidencije mogao utvrđivati staž osiguranja, a što je tužena i učinila, donošenjem pobijanih rješenja.
3. AP-1747/16 Milovan Slijepčević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradiške, kojeg zastupa Draginja Selak, advokatica iz Gradiške, podnio je 15. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 169700 15 Gž od 29. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka tuženog (DLD Petrol“ d.o.o. Banja Luka) od 25. maja 2012. godine, te da se obaveže tuženi da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da se obaveže tuženi da mu na ime neisplaćenih plata za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos i izvrši uplatu pripadajućih doprinosa kod Fonda PIO RS i regres za korištenje godišnjeg odmora za 2012. godinu.
U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelantu otkazan ugovor o radu zbog teže povrede radnih obaveza (neopravdan izostanak s posla u trajanju dužem od tri dana i prouzrokovanje manjka u iznosu preko 5.000,00 KM), kao i da je tuženi na zakonit način proveo postupak utvrđivanja odgovornosti apelanta za teže povrede radnih obaveza, te da mu je omogućeno da iznese svoju odbranu. Također, zaključeno je da je neosnovan apelantov žalbeni navod o povredi prava na odbranu u disciplinskom postupku jer mu nije dostavljeno rješenje o pokretanju disciplinskog postupka, poziv za raspravu i dokazi o navodnim povredama radnih obaveza. Naime, utvrđeno je, na osnovu zapisnika disciplinske komisije od 18. maja 2012. godine, u kojem je konstatovano da je na raspravu pristupio apelant sa punomoćnikom D. S., iako mu poziv za raspravu i rješenje o pokretanju disciplinskog postupka nisi uručeni na adresi Nova Topola, Gradiška, te je rasprava odgođena za 23. maj 2012. godine, na koju su prisutni apelant i njegov punomoćnik pozvani usmeno. Nadalje, u obrazloženju osporene odluke se navodi da je na raspravi, održanoj 23. maja 2012. godine, apelantu u prisustvu punomoćnika, saopšteno da mu se na teret stavlja teža povreda radnih obaveza iz člana 9. stav 2. i 8. Zakona o radu, odnosno člana 67. stav 2. tačka 2. i 8. Pravilnika o radu tuženog. Isto tako, navedeno je da punomoćnik apelanta, tom prilikom, odbija primiti rješenje o pokretanju disciplinskog postupka i ostalih isprava koju su pročitane u disciplinskom postupku jer nije ovlašten za primanje pismena, te traži da se isto apelantu dostavi poštom. U vezi s tim, zaključeno je da je tuženi, pozivom na ročište pred disciplinskom komisijom i ponudom da preuzme rješenje o pokretanju disciplinskog postupka sa dokazima koji su pribavljeni, omogućio apelantu da iznese svoju odbranu, te da shodno tome nisu osnovani navodi da je apelantov punomoćnik na ročištu pred disciplinskom komisijom bio ovlašten samo da zastupa radnika, a nije bio ovlašten da prima pismena, u vrijeme kada je apelant bio lično prisutan na raspravi i odbio da primi navedeno rješenje i ostalu dokumentaciju.
4. AP-1937/16 Milorad Maksimović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Simo Tošić, advokat iz Banja Luke, podnio je 3. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 109137 14 Rev od 11. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonite odluka tuženog (GP „Krajina“ a.d. Banja Luka) o otkazu ugovora o radu zbog teže povrede radne obaveze od 26. novembra 2010. godine i odluka tužene od 28. decembra 2010. godine, da se naloži tuženoj da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora ili druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da se obaveže tuženi da apelantu naknadi lični dohodak od 1. januara 2011. godine do zasnivanja radnog odnosa u određenom novčanom iznosu, da mu isplati regres za korištenje godišnjeg odmora za 2011. godinu i uplati doprinose Fondu PIO od 1. januara 2011. godine do zasnivanja radnog odnosa.
U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, te da je apelant od 2005. godine često odsustvovao sa posla, što je pravdao bolovanjem. Nadalje, utvrđeno je da je apelant, u periodu dok se nalazio na bolovanju, trgovao stokom na pijaci u Banjoj Luci i da mu je zbog toga 29. oktobra 2010. godine izrečena disciplinska mjera pismenog upozorenja uz prijetnju da će mu se izreći mjera otkaza ugovora o radu ukoliko ponovo počini povredu radne obaveze. Također, u obrazloženju osporene odluke se navodi da je apelant 9. novembra 2011. godine ponovo zatečen u izvršenju iste povrede radne obaveze, nakon čega je protiv njega pokrenut disciplinski postupak, dok je odlukom disciplinske komisije tuženog, od 26. novembra 2010. godine, apelantu izrečena mjera otkaza ugovora o radu zbog učinjene teže povrede radne obaveze iz člana 98. stav 2. tačka 11. Zakona o radu i člana 46. stav 1. tačka 11. Pravilnika o radu tuženog (odlukom tuženog od 28. decembra 2010. godine odbijen apelantov prigovor i potvrđena odluka disciplinske komisije). Naime, konstatovano je da disciplinska odgovornost predstavlja posljedicu neizvršavanja radnih obaveza i da su odredbom člana 98. Zakona o radu utvrđene teže povrede radnih obaveza za koje se može izreći mjera otkaza ugovora o radu, dok je članom 46. stav 1. tačka 11. Pravilnika o radu tuženog kao teža povreda radne obaveze propisana i zloupotreba bolovanja. U vezi s tim, Vrhovni sud zaključuje da je apelant zloupotrijebio bolovanje, jer je tokom bolovanja u kontinuitetu obavljao fizičke poslove kojima je ostvarivao prihode, a koji poslovi zahtijevaju veće napore od poslova apelantovog radnog mjesta, a što je i sam apelant priznao tokom disciplinskog i sudskog postupka da se zbog male plate bavio aktivnostima uzgoja i prodaje stoke i da je istu obavljao za vrijeme bolovanja, koja aktivnost mu je donosila dopunsku zaradu u isto vrijeme kada mu je isplaćivana i naknada po osnovu bolovanja. Dakle, zaključeno je da je apelant na naprijed navedeni način počinio težu povredu radne obaveze, zbog koje mu je otkazan ugovor o radu.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1712/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman