Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4323/13 (R. Š. i H. Š.)

Odluka donesena 20. 07. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4323/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-4323/13, rješavajući apelaciju Refika Šehića i Halide Šehić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Refika Šehića i Halide Šehić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 008194 13 Rev 2 od 23. jula 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 008194 11 Gž 2 od 15.

novembra 2012. godine i presude Općinskog suda u Gradačcu broj 28 0 P 008194 0 P od 8. decembra 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Refik Šehić i Halida Šehić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gradačca, koje zastupa Faruk Abdulahović, advokat iz Gradačca, podnijeli su 22. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 28 0 P 008194 13 Rev 2 od 23. jula 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 P 008194 11 Gž 2 od 15. novembra 2012. godine i presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 28 0 P 008194 0 P od 8. decembra 2010. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 28 0 P 008194 08 P od 8. decembra 2010. godine, donesenoj po tužbi tužitelja Općine Gradačac (u daljnjem tekstu: tužitelj) i umješača na strani tužitelja S.Đ. (u daljnjem tekstu: umješač), protiv tuženih apelanata i H.B. (u daljnjem tekstu: tuženi, ili prvotuženi, drugotužena i trećetužena) utvrđeno je da je u cijelosti ništav Ugovor o kupoprodaji stana pobliže označen kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), zaključen između apelanata kao prodavaca i trećetužene kao kupca navedenog stana, ovjeren kod Općinskog suda pod OV.br. 2299/2001 od 18. septembra 2001. godine kao i upis prava vlasništva u korist trećetužene u Knjigu položenih ugovora (u daljem tekstu: KPU) na predmetnom stanu (stav 1. izreke presude). Stavom 2. izreke presude obavezani su tuženi da predmetni stan oslobode od lica i stvari i predaju u posjed tužitelju kao vlasniku.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je uvidom u izvedene dokaze, posebno imajući u vidu presudu Općinskog suda broj P-242/03 od 21. augusta 2006. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-001563 od 14. novembra 2008. godine, Općinski sud utvrdio da je u predmetnom postupku usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kao prodavca predmetnog stana podnesen protiv apelanata kao kupaca tog stana, da je oglašen ništavim Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana zaključen između navedenih ugovornih strana, da je naloženo brisanje apelanata iz KPU, da je obavezan tužitelj da imenovanim vrati iznos kupoprodajne cijene za predmetni stan u iznosu od 21.566,62 KM (u certifikatima), te da isti predmetni stan oslobode od lica i stvari predaju u posjed tužitelju kao vlasniku stana, a ako vraćanje predmetnog stana ne bude moguće da su isti dužni tužitelju solidarno isplatiti njegovu novčanu protuvrijednost od 40.000,00 KM, shodno članu 104. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim Općinski sud je dalje ukazao, da je predmetni stan vlasništvo tužitelja, a da je na tom stanu nositelj stanarskog prava prije 1. aprila 1992. godine bio umješač na strani tužitelja na temelju Ugovora o korištenju stana od 21. augusta 1992. godine, koji stan je ista u toku rata napustila i kojoj je odlukom CRPC od 2. maja 2000. godine potvrđeno pravo nositelja stanarskog prava, pravo na povrat predmetnog stana uz obavezu nadležnih sudskih i upravnih organa da je uvedu u posjed stana. Dalje je utvrđeno, da je tužitelj, odnosno njegov organ, Služba za geodetske poslove i katastar nekretnina predmetni stan dodijelila apelantima na korištenje 20. aprila 2000. godine, koji su potom 3. maja 2000. godine sa Zajednicom stanovanja Općine Gradačac zaključili Ugovor o korištenju predmetnog stana, nakon čega su sa tužiteljem zaključili Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, ovjeren od strane nadležnog pravobranitelja 27. jula 2000. godine, na temelju kog ugovor su se apelanti u KPU uknjižili kao vlasnici stana sa dijelom 1/1. Općinski sud je dalje utvrdio da iz Ugovora o kupoprodaji stana zaključenog 18. septembra 2001. godine i ovjerenog kod ovog suda pod Ov.br. 2299/2001 proizilazi da su apelanti, tj. prvotuženi i drugotužena kao prodavci predmetni stan prodali trećetuženoj kao kupcu, na kojem stanu se ona u KPU upisala kao vlasnik sa dijelom 1/1.

4. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je zaključio, da s obzirom da je presudom tog suda broj P-242/03 od 21. augusta 2006. godine utvrđeno da je ništav Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana od 27. jula 2000. godine zaključen između tužitelja kao prodavca predmetnog stana i apelanata kao kupaca, takav ugovor je ništav po samom zakonu i da nije proizvodio pravne posljedice od dana njegovog zaključenja, pa smatra da isti kao prodavci navedenog stana nisu imali dopušten osnov za zaključenje Ugovora o kupoprodaji predmetnog stana sa trećetuženom kao kupcem u smislu člana 2. Zakona o vlasničko pravnim odnosima a u vezi sa članom 52. ZOO. Naime, Općinski sud je zaključio da je takav ugovor prema odredbi člana 103. stav 1. i člana 52. ZOO ništav, te da su stoga tuženi prema članu 104. ZOO dužni trpjeti pravne posljedice koji je takav ugovor proizveo a to je brisanje upisa prava vlasništva na predmetnom stanu u korist trećetužene u KPU. Dakle, kako su po ocjeni Općinskog suda oba ugovora o kupoprodaji predmetnog stana ništavi, to tužitelju u smislu člana 104. ZOO kao posljedica ništavosti ugovora pripada pravo na predaju navedenog stana, zbog čega je sve tužene obavezao da mu isti predaju u posjed, cijeneći da su tuženi jedinstveni materijalni suparničari, te da se predmetni spor može riješiti samo na jednak način prema svim tuženim. Također, Općinski sud rješenjem broj 28 0 P 008194 08 P od 8. decembra 2010. godine nije dozvolio da se u konkretnom postupku raspravlja po protivtužbi apelanata protiv tužitelja od 21. decembra 2009. godine, radi naknade štete u određenom novčanom iznosu zbog (kako se tvrdi u protivtužbi) grešaka u radu organa tužitelja u postupku dodjele stana prvotuženom i zaključivanja ugovora o prodaji predmetnog stana, te je naložio da se protivtužba izdvoji iz tog spisa i zavede pod novi poslovni broj kao samostalna tužba, zato što zahtjev protivtužbe nije u vezi sa tužbenim zahtjevom o kojem se raspravljalo u predmetnom postupku.

5. Kantonalni sud je presudom broj 28 0 P 008194 11 Gž 2 od 15. novembra 2012. godine žalbu apelanata djelimično uvažio i stav 2. izreke prvostepene presude od 8. decembra 2010. godine preinačio, tako da je odbijen zahtjev tužitelja da mu imenovani predaju u posjed predmetni stan, dok je u odnosu na stav 1. izreke žalba apelanata odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Stavom 2. izreke presude Kantonalni sud je odbio kao neosnovane žalbe trećetužene i umješača, tako što je prvostepenu presudu potvrdio u stavu prvom i drugom izreke presude prvostepenog suda. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, ocijenio da apelanti neosnovano žalbom ukazuju da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništavosti zaključenog kupoprodajnog ugovora između tuženih, jer isti nije bio ugovorna strana. Naime, utvrđeno je da tužitelj ima pravni interes kao vlasnik stana da se utvrdi ništavost ugovora kojim su tuženi nezakonito raspolagali, odnosno prodali trećetuženoj predmetni stan, jer je tužitelj kao vlasnik predmetnog stana obveznik da vrati predmetni stan ranijem nositelju stanarskog prava-umješaču, pa isti ima status zainteresovanog lica i ne mora biti ugovorna legitimacija tužitelja. Isto tako, utvrđeno je da je odluka prvostepenog suda da se ne dozvoli raspravljanje o protivtužbi apelanata pravilna, jer po ocjeni Kantonalnog suda zahtjev protivtužbe nije u vezi sa tužbenim zahtjevom o kojem se raspravljalo u predmetnoj parnici.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 28 0 P 008194 13 Rev 2 od 23. jula 2013. godine revizija tuženih je odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je zaključio da je neosnovana revizija tuženih, kada je u okolnostima konkretnog slučaja odlukom Komisije za kontrolu zaključenih ili obnovljenih ugovora o korištenju stana od 3. maja 2000. godine, utvrđeno da je ništav ugovor zaključen između Javnog stambenog preduzeća Gradačac i apelanata, jer je zaključen suprotno članu 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Konstatirano je da je rješenjem Službe za komunalne poslove i poduzetništvo Općine Gradačac od 3. jula 2003. godine navedeni ugovor oglašen ništavim, kao i presudom Općinskog suda broj P-242/03 kojom je također utvrđeno da je navedeni ugovor ništav, te kojom je naloženo brisanje apelanata iz KPU, koja presuda je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 14. novembra 2008. godine. Stoga, Vrhovni sud smatra da je na ovako utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenjeno materijalno pravo odredba člana 103. ZOO u vezi sa članom 7. stav 1. i članom 8. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, na temelju čega je shodno relevantnim odredbama ZPP odlučeno kao u izreci presude.

7. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U suštini ukazuju na proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava od strane Općinskog suda, Kantonalnog suda i Vrhovnog suda. Naime, apelanti su stava da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništavosti zaključenog kupoprodajnog ugovora između tuženih, jer isti nije bio ugovorna strana. Osim toga, apelanti tvrde i da je trebalo dozvoliti raspravljanje o njihovoj protivtužbi. U suštini, apelanti smatraju da je tužitelj neosnovano tvrdio da je ništav ugovor o kupoprodaji stana zaključen između apelanata kao prodavaca i trećetužene kao kupca, te da su Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud u osporenim odlukama usvojili tužiteljev zahtjev proizvoljno primjenjujući procesno i materijalno pravo, čime su povrijedili prava apelanata na pravično suđenje i imovinu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine

10. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i/ili procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

11. Razmatrajući navode apelanata Ustavni sud zapaža da su Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su usvojili tužiteljev predmetni zahtjev primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Kantonalni sud je dao jasne razloge vezane za utvrđenje činjenice da tužitelj ima pravni interes kao vlasnik stana da se utvrdi ništavost ugovora kojim su tuženi nezakonito raspolagali, odnosno prodali trećetuženoj predmetni stan, jer je tužitelj kao vlasnik predmetnog stana obveznik da vrati predmetni stan ranijem nositelju stanarskog prava-umješaču, pa isti ima status zainteresovanog lica. Osim toga, Kantonalni sud je dao i argumentovane razloge vezane za odluku prvostepenog suda da se ne dozvoli raspravljanje o protivtužbi apelanata, jer po ocjeni Kantonalnog suda zahtjev protivtužbe nije u vezi sa tužbenim zahtjevom o kojem se raspravljalo u predmetnoj parnici. Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4323/13 (R. Š. i H. Š.) | Sudska praksa | Aktio