Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1114/16 (M. I.)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1114/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-1114/16, rješavajući apelaciju M. I., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. I., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 014220 15 Rev 2 od 14. decembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. I. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 11. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 014220 15 Rev 2 od 14. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (GP „Plan“ d.o.o. Bihać) isplati, na ime troškova izvršenih građevinskih radova na sanaciji poslovno-stambenog objekta drugotuženog (R. B.), određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da su nižestepeni sudovi utvrdili da su tužitelj kao izvođač i drugotuženi kao naručilac radova zaključili ugovor o građenju poslovno-stambenog objekta, da je apelant bio projektant, da su se po završetku ugovorene gradnje pojavili nedostatci u građenju tako da se objekat počeo slijegati zbog lošeg pripremljenog tla za gradnju, pa je bilo nužno izvršiti saniranje, da se na poziv naručioca da projektant-apelant i izvođač otklone nedostatke odazvao samo izvođač dok se apelant nije odazvao. Kod utvrđenog činjeničnog stanja po ocjeni Vrhovnog suda postoji odgovornost izvođača i projektanta prema naručiocu za solidnost građevine u smislu člana 644. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a kako je štetu zbog tonjenja objekta otklonio sam izvođač (tužitelj) on ima pravo da traži od projektanta (apelanta) naknadu u mjeri u kojoj nedostaci građevine potiču od nedostataka u projektu (član 647. ZOO). Dalje se navodi, da je odredbom člana 647. stav 3. ZOO-a, propisano da se po štetom podrazumijeva šteta nastala uslijed nedostatka u izvršenim radovima, a to uključuje i štetu u vidu sredstava potrebnih za uklanjanje nedostataka u izvršnom radu. Budući da se šteta može naknaditi naturalno tj. dovođenjem oštećene stvari u ispravno stanje, a tužitelj je kao izvođač radova otklonio štetu naručiocu na taj način, pa je prema mišljenju Vrhovnog suda drugostepeni sud izveo valjan pravni zaključak da ima mjesta primjeni člana 647. stav 3. ZOO-a, u razrješenju odnosa između tužitelja kao izvođača radova i apelanta kao projektanta. Vrhovni sud zaključuje da kako je u toku postupka utvrđeno da predmetni nedostaci građevine u potpunosti potiču od nedostataka u projektu (iz nalaza i mišljenja Instituta za geologiju Građevinskog fakulteta u Sarajevu, kojeg su cijenili nižestepeni sudovi i utvrdili da temeljno tlo na lokaciji objekta nije bilo prethodno ispitano, što je bilo osnovni uzrok neadekvatnog izbora projekta temeljne konstrukcije i uređenja okolnog prostora, uslijed čega je došlo do velikih i nejednakih slijeganja objekta, pa je apelant kao projektant napravio niz propusta u fazi projektovanja, i da je direktan krivac za nastalu štetu), da je tužitelj sam otklonio te nedostatke na poziv investitora, a da se apelant nije odazvao, to tužitelju pripada pravo da od projektanta-apelanta traži isplatu cjelokupnog iznosa kojeg je tužitelj kaoizvođač utrošio za saniranje nedostataka.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman