Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4234/13 (K. D., S. B. i G. G.)

Odluka donesena 20. 07. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Aktivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4234/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-4234/13, rješavajući apelaciju Kate Divković i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kate Divković, Seada Bilalovića i Gordane Gavranović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 001436 12 Gž od 6. augusta 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kata Divković, Sead Bilalović i Gordana Gavranović (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Tuzle, koje zastupa Amir Morankić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 14. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 001436 12 Gž od 6. augusta 2013. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem teksut: Općinski sud) broj 32 0 P 001436 11 P 2 od 31. januara 2012. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi Šahovski klub „Tušanj“ iz Tuzle (u daljnjem tekstu: tuženi) da im preda u posjed i slobodno raspolaganje, oslobođene od lica i stvari, zajedničke podrumske prostorije koje se nalaze u zgradi izgrađenoj na parceli označenoj kao k.č. br. 74 K.O. Tuzla I, po novom premjeru, što po starom premjeru odgovara parceli označenoj kao k.č. br. 1/526, upisana u z.k. ul. br. 1999 KO Tuzla, a koja zgrada se nalazi u Tuzli, u ulici Meše Selimovića broj 21 (u daljnjem tekstu: podrumske prostorije), kao i da im naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom obavezani su apelanti solidarno da tuženom namire troškove postupka u iznosu od 1.335,00 KM.

3. Općinski sud je naveo da su apelanti 26. oktobra 2009. godine podnijeli tužbu protiv tuženog radi predaje u posjed, te da su u tužbi i tokom postupka isticali da su vlasnici i posjednici stanova u ulazu zgrade u Tuzli, Mesa Selimović broj 21, da su kupovinom stanova kupili i zajedničke uređaje i dijelove zgrade pa tako postali i vlasnici podrumskih prostorija u zgradi. Apelanti su u tužbi naveli da tuženi koristi predmetne podrumske prostorije po valjanom odobrenju nadležnog organa, ne spore da su prostor uredili još prije 80-ih godina 20 vijeka i prostor neograničeno koriste do dana podnošenja tužbe, plaćaju za isti režijske troškove i održavanje prostora. Međutim, apelanati su istakli da tuženi u posljednje vrijeme, sem okupljanja članova šahovskog kluba, često pravi okupljanja gdje dolazi do opijanja prisutnih, narušavanja javnog reda i mira zbog čega su i vršne prijave MUP-u TK Tuzla. Apelanti, kao vlasnici stanova i zajedničkih podrumskih prostorija koje koristi tuženi, traže da se tuženi iseli radi zaštite vlastitih prava, te da im preda u posjed podrumske prostorije. Tuženi je u odgovoru na tužbu i tokom postupka osporio tužbeni zahtjev u cijelosti, istakavši da je uselio u predmetne podrumske prostorije 1974. ili 1975. godine uz valjano odobrenje nadležnog općinskog organa, da plaća sve režijske troškove kao etažni suvlasnici kao i održavanje zgrade.

4. Općinski sud je u presudi precizirao dokaze koji su provedeni u toku postupka, te, između ostalog, naveo da apelanti svoj tužbeni zahtjev zasnivaju na odredbi člana 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 6/98), kojom je propisano da vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Međutim, Općinski sud je istakao da se u konkretnoj pravnoj situaciji moraju primijeniti odredbe Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH“ br. 13/74, 14/84 - prečišćeni tekst, 12/87 sa odlukom Ustavnog suda SFRJ broj U-409/87 i 213/88; Službeni list SR BiH“ broj 36/89; Službeni list R BiH broj 2/93). Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da su apealnti vlasnici stanova u Tuzli u ulici Meše Selimovića broj 21, da je tuženi po odobrenju nadležnog organa Općine Tuzla 1975. godine dobio na korištenje predmetne podrumske prostorije, nije sporno ni to da je tuženi po useljenju izvršio adaptaciju predmetnog prostora koji još uvijek koristi. Općinski sud je ukazao da je odredbom člana 30. stav 1. Zakona o stambenim odnosima propisano da ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu-za-pokretanje postupka za njegovo iseljenje. Prema stavu 2. istog člana na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od 3 godine. Prema st. 7. istog člana protokom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od narednih 5 godina. Općinski sud je naveo da iz citirane zakonske odrebe proizlazi da se zahtjev za iseljenje iz zajedničkih prostorija nezakonito useljenih lica može tražiti u krajnjem roku od 8 godina od useljenja istih. Nadalje, Općinski sud je naveo da tuženi koristi prostor od 1975. godine, a da su apelanti zaključili ugovore o kupoprodaji svojih stanova čije podrumske prostorije predstavljaju zajedničke dijelove zgrade 2000. godine. Općinski sud je istakao da član 30. Zakona o stambenim odnosima reguliše postupak iseljenja nezakonitih korisnika zajedničkih prostorija, ali da u konkretnom slučaju tuženi ima odobrenje nadležnih organa u smislu člana 5. Zakona o stambenim odnosima za korištenje prostora još od 1975. godine, što nije sporno. Ne samo da tuženi ne mogu biti iseljeni zbog isteka rokova iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima nego i zbog odobrenja za korištenje tog prostora od strane nadležnih organa i kao zakoniti korisnici ne mogu biti u nepovoljnijoj poziciji od nezakonitih korisnika koji ne mogu biti iseljeni u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima po proteku određenih rokova. Iz ovih razloga zahtjev apelanata je odbijen kao neosnovan i odlučeno kao u stavu I izreke presude.

5. Općinski sud je također naveo da nisu bitni navodi apelanata, za ostvarivanje prava iz tužbenog zahtjeva, da tuženi ne koristi prostor u svrhu davanja odobrenja za korištenje i na način kako je dobio odobrenje jer sakupljanjem lica u alkoholisanom stanju, bukom i na drugi način remete javni red i mir, budući da se radi o pitanjima koja ne mogu biti predmet konkretnog sudskog postupka, a dokazi u tom smislu provedeni od strane apelanata nisu posebno obrazlagani jer nisu od uticaja za drugačiju odluku suda (prijave MUP-u TK itd.). Općinski sud je o troškovima postupka odlučio u skladu sa članom 396. st. 1. i 2. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP-a.

6. Odlučujući o žalbi apelanata, Kantonalni sud je presudom broj 32 0 P 001436 12 Gž od 6. augusta 2013. godine odbio žalbu i potvrdio presudu Općinskog suda od 31. januara 2012. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju presude prije svega naveo činjenično utvrđenje prvostpenog suda, koje utvrđenje ne osporavaju ni apelanti u žalbenim navodima, s tim što istrajavaju na tvrdnjama da su sa kupovinom stanova 2000. godine kupili i prostorije koje koristi tuženi i da su tako postali njihovi suvlasnici, zbog čega imaju pravo da, shodno članu 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, traže predaju u posjed tih prostorija, kako je navedeno u tužbenom zahtjevu. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 3. Zakona o stambenim odnosima propisano da se stanom smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje sa pomoćnim prostorijama koje po pravilu čine jednu građevinsku cjelinu i imaju zaseban ulaz. Pod pomoćnim prostorijama podrazumijevaju se prostorije koje se dodjeljuju uz stan. Dok je članom 1. stav 3. Zakona o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade („Službene novine TK“ br. 7/00, 14/02 i 5/07) propisano da se etažnim vlasnikom smatraju pravna i fizička lica koja su vlasništvo na stanu stekla po odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, dok je članom 3. istog Zakona propisano šta se sve smatra zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, gdje su u alineji 18. pored ostalog, navedene i podrumske prostorije.

7. Imajući u vidu naprijed navedeno, Kantonalni sud je naveo da se kao pomoćne prostorije mogu smatrati samo one prostorije koje su kao takve obuhvaćene u aktu o dodjeli stana, odnosno ugovoru o korištenju stana. Kantonalni sud je istakao da je tačno da su apelanti, kao nosioci stanarskih prava na svojim stanovima, a shodno odredbama Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj 27/97 do 51/07) otkupili svoje stanove i postali njihovi vlasnici, kao i suvlasnici zajedničkih dijelova i uređaja zgrade koji služe zgradi kao cjelini i zemljišta ispod zgrade. Međutim, apelanti u konkretnom slučaju nisu dokazali (član 123. stav 1. u vezi sa članom 126. ZPP) da im je i predmetni podrum, koji koristi tuženi, dodijeljen na korištenje, te da su na istom ispoljavali svoja stanarska prava, a kasnije, nakon otkupa stanova, i suvlasnička prava, niti su dokazali da su te prostorije bile predmet kupovine prilikom otkupa stanova 2000. godine i uknjižbe u zemljišne knjige. Kantonalni sud je također naveo da apelanti nisu dokazali ni da se navedeni prostor smatra zajedničkom prostorijom etažnih vlasnika, budući da su iste, prije nego što su se apelanati uselili u stanove, dodijeljene tuženom od strane ovlaštenog općinskog organa. Kantonalni sud je naveo da iz navedenog slijedi da u vrijeme kada su apelanti kao nosioci stanarskih prava koristili svoja prava u navedenoj zgradi, sporne prostorije nisu imale namjenu podruma, niti su ih apelanti ikada koristili, pa ih nisu ni mogli otkupiti 2000. godine. Apelanti nisu dokazali ni da su nakon zaključivanja međuvlasničkog ugovora sa upraviteljem zgrade, za ovaj prostor plaćali naknadu za korištenje i održavanje. Naprotiv, tuženi je izvedenim dokazima dokazao da je on plaćao naknadu upravitelju zgrade i da je od upravitelja zgrade tretiran kao i ostali etažni vlasnici. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelanti nisu bili ni aktivno legitimisani da traže predaju u posjed predmetnih prostorija, a koje pravo, pripada samo njihovom vlasniku. Također, Kantonlni sud je istakao da apelanti nisu dokazali osnovanost svog zahtjeva za predaju u posjed spornog prostora, te da na pravilnost pobijane odluke nije od uticaja žalbeni navod da tuženi nije stekao stanarsko pravo na spornom prostoru, budući da su u konkretnom slučaju relevantna prava apelanata kao vlasnika stanova i zajedničkih prostorija i uređaja koji im pripadaju nakon izvršenog otkupa 2000. godine. S tim u vezi Kantonalni sud je istakao da se neosnovano žalbom ukazuje da je došlo do povrede prava apelanata na imovinu, jer donošenjem pobijane presude ni na koji način nisu povrijeđena vlasnička prava apelanata, niti njihova stečena prava na imovinu koja im pripada.

8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude također naveo da, shodno odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima, pravo na ispražnjenje zajedničkih prostorija pripada stambenom organu, odnosno davaocu stana na korištenje, a u konkretnom slučaju bi to pravo pripadalo nadležnom općinskom organu, a ne i apelantima. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da su apelanti žalbom osnovano ukazivali na pogrešan zaključak prvostepenog suda da se tuženom, kao nezakonitom korisniku spornog prostora, zbog isteka rokova iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima, ne može naložiti iseljenje i predaja u posjed apelantima. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da navedeni stav prvostepenog suda i pogrešna primjena odredaba člana

30. Zakona o stambenim odnosima, nije od uticaja na pravilnost pobijane odluke kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata, a iz razloga navedenih u konkretnoj drugostepenoj presudi i relevantnim odredbama materijalnog prava na koje se Kantonalni sud pozvao u svojim razlozima.

9. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji njihovu apelaciju, utvrdi povredu prava na imovinu, preinači presudu Kantonalnog suda od 6. augusta 2013. godine na način da žalbu apelanata uvaži te preinači presudu Općinskog suda od 31. januara 2012. godine i u cijelosti udovolji postavljenom tužbenom zahtjevu.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud primjećuje prije svega da su u konkretnom slučaju radi tužbenom zahtjevu apelanata kojim su tražili da im tuženi preda u posjed predmetne podrumske prostorije. Suprotno navodima apelanata Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva odnosno da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo proizvoljno. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. ZPP, kojim je propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojim se utvrđuju te činjenice, kao i da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U vezi sa navedeni, Ustavni sud primjećuje iz obrazloženja osporene odluke da apelanti nisu dokazali, shodno članu 123. stav 1. u vezi sa člaonm 126. Zakona o parničnom postupku, da im je predmetni podrum, koji koristi tuženi, dodijeljen na korištenje, te da su na istom ispoljavali svoja stanarska prava, a kasnije, nakon otkupa stanova, i suvlasnička prava, niti su dokazali da su te prostorije bile predmet kupovine prilikom otkupa stanova 2000. godine. Pored toga, Kantonalni sud je zaključio da apelanti nisu ni aktivno legitimirani da traže predaju u posjed predmetnih podrumskih prostorija, koje pravo pripada njihovom vlasniku. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman