Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3200/13 (V. K.)

Odluka donesena 20. 07. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Miješanje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Legitiman cilj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3200/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine u predmetu broj AP-3200/13, rješavajući apelaciju Vere Kalađurđević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vere Kalađurđević, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 077061 12 Rev od 1. aprila 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 P 003966 11 Gž od 1.

juna 2012. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj 043 0 P 05 000844 od 26. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vera Kalađurđević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Vukica Marjanović-Suljić advokat iz Zenice, podnijela je 17. jula 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 077061 12 Rev od 1. aprila 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 P 003966 11 Gž od 1. juna 2012. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043 0 P 05 000844 od 26. decembra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 043 0 P 05 000844 od 26. decembra 2008. godine, donesenom po tužbi Seada Mešanović i Semhe Mešanović (u daljnjem tekstu: tužitelj i tužiteljica ili tužitelji) protiv apelantice kao prvotužene-protivtužiteljice i Željezare „Zenica“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: drugotužena), usvojen je (stav 1. izreke) tužbeni zahtjev tužitelja te je utvrđeno da apelantica činjenicom stanovanja u stanu u Zenici, preciznije označenom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), u periodu od 1. novembra 1988. godine do 30. decembra 1992. godine, temeljem ugovora o korištenju samačkog smještaja koji je zaključen između apelantice i drugotužene nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, pa je naloženo tuženim da trpe posljedice ovakvog utvrđenja, te tužiteljima naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 3.872,62 KM. Stavom 2. izreke odbijen je apelanticin ptrotivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je apelantica stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu što su tuženi dužni priznati i trpjeti da presuda zamjenjuje ugovor o korištenju stana i da apelantici daje pravo na otkup predmetnog stana. Istom presudom (stav 3. izreke) odbijen je apelanticin zahtjev kojim je tražila poništenje ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo broj Ov-2466/01 od 18. maja 2001. godine koji je zaključen između drugotužene i tužitelja kao i da se naloži zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda brisanje uknjižbe tužitelja kao suvlasnika predmetnog stana.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su tužitelji 18. jula 2005. godine podnijeli tužbu sa tužbenim zahtjevom da se utvrdi da apelantica činjenicom stanovanja u samačkom smještaju u periodu od 1. novembra 1988. do 30. decembra 1992. godine, temeljem ugovora o korištenju samačkog smještaja, nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu. Također je navedeno da je apelantica podnijela protivtužbu, te da je predmet spora po apelanticinoj protivtužbi zahtjev za utvrđenje da je apelantica stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu i da ova presuda zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, te da se utvrdi pravo apelantice na otkup predmetnog stana, a poništi ugovor o kupoprodaji stana koji je zaključen između drugotužene i tužitelja.

4. Općinski sud je nadalje naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka nesporno utvrđeno da je Republički sekretarijat za unutrašnje poslove, Služba državne bezbijednosti Sarajevo, na osnovu saglasnosti pravnog prednika drugotužene, rješenjem od 21. februara 1986. godine dodijelio predmetni stan na korištenje apelantici po osnovu samačkog smještaja, te da je apelantica po navedenom osnovu koristila predmetni stan u periodu od 1. novembra 1988. godine do 30. decembra 1992. godine, kada je isti napustila zbog odlaska iz Zenice. Također je utvrđeno da apelantica nije zaključila ugovor o korištenju stana sa drugotuženom jer je predmetni stan imao karakter samačkog smještaja. Nadalje, utvrđeno je da je drugotužena postupajući po ugovoru od 27. maja 1998. godine predmetni stan predala na upravljanje i održavanje JP „Zenicastan“ Zenica. Pored toga utvrđeno je da je rješenjem drugotužene od 3. marta 2000. godine predmetni stan dodijeljen tužiteljici na korištenje koja je 3. avgusta 2000. godine sa JP „Zenicastan“ Zenica zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana. Nakon toga, tužitelji su 18. maja 2001. godine sa drugotuženom zaključili ugovor o otkupu predmetnog stana, po osnovu kojeg su tužitelji uknjižili pravo vlasništva na predmetnom stanu u knjizi položenih isprava tog suda sa po 1/2 dijela.

5. Shodno navedenom činjeničnom utvrđenju, Općinski sud je prilikom odlučenja prije svega imao u vidu odredbu člana 11. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO) kojom je propisano da „stanarsko pravo stiče se danom zakonitog useljenja u stan, a da se zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan“. Općinski sud je također ukazao da je odredbom člana 4. stav 1. ZOSO propisano da „ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona prostorije za privremeni smještaj (privremeni radnički stanovi na gradilištima, u barakama i slično); te stavom 2. istog člana „prostorije za smještaj pojedinaca (hoteli, domovi za samce – samački domovi, domovi za studente, učenike, penzionere i sl.) i druge prostorije za kolektivno stanovanje“. Nadalje, Općinski sud je naveo da iz potvrde drugotužene od 13. juna 2005. godine proizilazi da je predmetni stan „imao status samačkog smještaja 3C“, te da se u smislu odredbe člana 4. ZOSO nije smatrao stanom na kojem se moglo steći stanarsko pravo sve dok drugotužena nije na temelju ugovora od 27. maja 1998. godine predmetni stan predala na upravljanje i održavanje „JP Zenicastan“ Zenica. Budući da je predmetni stan za sve vrijeme apelanticinog korištenja „imao svojstvo samačkog smještaja“, i da je apelantica na temelju rješenja od 21. februara 1986. godine bila privremeni korisnik samačkog smještaja, Općinski sud je zaključio da apelantica nije mogla steći svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Stoga, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, što opredjeljuje odluku tog suda o usvajanju njihovog tužbenog zahtjeva za utvrđenje preciziranom u stavu 1. izreke presude.

6. S obzirom da je Općinski sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, te utvrdio da apelantica nije stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, Općinski sud je u cijelosti odbio protivtužbeni zahtjev apelantice preciziran u stavu 2. izreke presude.

7. Kantonalni sud je u ponovljenom postupku, odlučujući o apelanticinoj žalbi, donio presudu broj 04 0 P 003966 11 Gž od 1. juna 2012. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio relevantne odredbe ZOSO, te donio pravilnu i zakonitu odluku. Pored toga, Kantonalni sud je u odnosu na apelnticin protivtužbeni zahtjev usmjeren na poništenje ugovora o otkupu predmetnog stana od 18. maja 2001. godine koji su zaključili tužitelji sa drugotuženom istakao da je isti neosnovan i zbog nedostatka aktivne legitimacije na strani apelantice, budući da aktivna legitimacija za poništenje navedenog ugovora pripada samo ugovornim stranama (član 112. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

8. Odlučujući o reviziji apelantice izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio presudu broj 43 0 P 077061 12 Rev od 1. aprila 2013. godine, kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, te je zaključio da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita. Navedeno je da iz činjeničnog utvrđenja nesporno proizlazi da je predmetni stan sve do 27. maja 1998. godine imao status samačkog smještaja, te da je po tom osnovu apelantica i koristila predmetni stan u vremenskom periodu od 1. novembra 1988. godine do 30. decembra 1992. godine kada je isti napustila. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi, pozivajući se na odredbe čl. 4. i 11. ZOSO pravilno zaključili, da apelantica bez obzira na činjenicu korištenja predmetnog stana u periodu od 1. novembra 1988. godine do 30. decembra 1992. godine, nije mogla na istom steći svojstvo nosioca stanarskog prava, budući da je u tom periodu bila isključena mogućnost sticanja stanarskog prava na „samačkim stanovima“ shodno odredbi člana 4. ZOSO. Vrhovni sud je, ocijenio neosnovanim apelanticine revizione tvrdnje da nižestepene presude predstavljaju nezakonito „miješanje“ u njeno pravo na poštivanje doma, budući da je to mješanje u konkretnom slučaju bilo u skladu sa zakonom imajući u vidu postojanje legitimnog cilja za miješanje, koji se ogleda u zaštiti prava drugih, u konkretnom slučaju vlasnika stana, te s tim u vezi i zaštite njegovih prava koja proizlaze iz prava vlasništva.

9. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3. e) f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska Konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer smatra da su redovni sudovi pogrešno zauzeli stav da navedeni stan nije bio stan u smislu odredaba ZOSO i da se na istom nije moglo steći stanarsko pravo, budući da je nesporno utvrđeno da je u predmetnom stanu „stanovala u periodu 1988-1992. godine koji je napustila zbog ratnih dejstava“. Također, apelantica je navela da je predmetni stan imao sva obilježja stana u smislu odredaba ZOSO te smatra da se njoj „imalo priznati svojstvo nosioca stanarskog prava od 27. maja 1998. godine kada je stan „stekao kategoriju stana na kome se moglo steći stanarsko pravo“, a ne tužiteljici.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, u kontekstu korištenja stana na adresi predmetnog stana po osnovu rješenja drugužene po istom osnovu kao u ovom predmetu, odlučivao u predmetu broj AP 2476/07 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2476/07 od 11. novembra 2009. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda http://www.ustavnisud.ba) u kontekstu odluka istih redovnih sudova koji su odlučivali i u ovom predmetu. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da su obrazloženja redovnih sudova jasna i nedvosmislena u situaciji kada je apelantica na temelju rješenja tužene stanovala u spornom stanu kao privremeni korisnik, kada je taj stan imao karakter samačkog smještaja, kada je apelantica tijekom 1992. godine napustila sporni stan, te kada nije zaključila ugovor o korištenju spornog stana, apelantica nema pravo na stjecanje stanarskog prava, sukladno odredbi članka 11. Zakona o stambenim odnosima, da s tim u vezi nije našao elemente proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova. Stoga je Ustavni sud je zaključio nema ništa što ukazuje da apelantica u tom predmetu ima opravdan zahtjev koji pokreće pitanje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. Osim toga, Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da je miješanje u apelantičino pravo na poštivanje njenog doma bilo u skladu sa zakonom. Ustavni sud je zaključio da je postojao legitiman cilj za miješanje koji se ogleda u zaštiti prava drugih u konkretnom slučaju tužene koja je vlasnik spornog stana, te s tim u svezi i zaštite njenih prava koja proizlaze iz prava vlasništva. Zaključeno je da je uspostavljena proporcionalnost između apelantičinog prava na poštivanje doma i legitimnog cilja koji je u konkretnom slučaju prevladao, čime apelantica nema ni „opravdan zahtjev“ koje pokreće pitanje iz članka II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Evropske konvencije.

14. Vezano za navode o povredi prava na imovinu, Ustavni sud je konstatovao da apelantica svoje navode o kršenju navedenog prava temelji na tvrdnji da su sudovi usko tumačili odredbe Zakona o stambenim odnosima, te da je Ustavni sud, razmatrajući ove navode u okviru članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je navedenu praksu podržao i u predmetu AP–3378/12 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3378/12 od 14. oktobra 2012. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda http://www.ustavnisud.ba).

15. S obzirom na zaključke koji su izneseni u prethodnoj tačci ove odluke, te budući da je i u konkretnom slučaju prema utvrđenju redovnih sudova apelantica na temelju rješenja o dodjeli stanovala u predmetnom stanu kao privremeni korisnik, kada je taj stan imao karakter samačkog smještaja, te kada je apelantica tokom 1992. godine napustila predmetni stan, Ustavni sud zaključuje da se razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 2476/07 od 11. novembra 2009. godine, u pogledu dopustivosti apelacije u cijelosti odnose i na ovu odluku, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja o dopustivosti konkretne apelacije, u cijelosti poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava iz člana II/3. e) f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3200/13 (V. K.) | Sudska praksa | Aktio