Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1526/16 (građ„Energopetrol“ d.d. Sarajevo i S.D.)

Odluka donesena 20. 07. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1526/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-1526/16, rješavajući apelacije „Energopetrol“ d.d. Sarajevo i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Energopetrol“ d.d. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 195209 14 Rev od 5. januara 2016.

godine;

S. D., protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 049800 14 Rsž od 9. marta 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1526/16 „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amar Bajramović, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 195209 14 Rev od 5. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan isplatiti tužiteljima (A. K. i T. Č.) na ime razlika osnovnih plaća, uvećanih za minuli rad, određene novčane iznose za određene vremenske periode, kao i da za tužitelje Federalnom zavodu za penzijsko-invalidsko osiguranje uplati doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje na obračunate i dosuđene razlike plaća za određeni vremenski period.

U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da su tužitelji zaposlenici apelanta po osnovu zaključenih ugovora o radu, u skladu sa odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: GKU). Nadalje, utvrđeno je da je apelant do 16. marta 2007. godine bio preduzeće sa većinskim državnim kapitalom, nakon čega dolazi do promjene vlasničke strukture kapitala, te da je apelant, nakon privatizacije, donio interni kolektivni ugovor – Kolektivni ugovor za „Energopetrol“ d.d. Sarajevo. Osim toga, konstatovano je da odredba člana 2. GKU, propisuje da se ovaj ugovor primjenjuje u svim privrednim društvima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, dok odredba člana 105. Zakona o radu propisuje da u slučaju promjene poslodavca ili njegovog pravnog položaja ugovori o radu se prenose na novog poslodavca u skladu sa kolektivnim ugovorom. Također, u obrazloženju osporene odluke se navodi da su nakon promjene vlasničke strukture, ugovori o radu tužitelja preneseni na apelanta, te da takvi ugovori o radu obavezuju apelanta sve do njihove izmjene ili prestanka, jer promjena vlasničke strukture poslodavca, sama po sebi, ne sprečava prenos dotadašnjih ugovora o radu zaposlenika, sa svim stečenim pravima zasnovanim na GKU koji je do tada obavezivao poslodavca. Dakle, utvrđeno je da se u predmetnoj pravnoj stvari imaju primjeniti pravila ustanovljena novim ugovorima o radu (u odnosu na radnike koji su nakon privatizacije sa apelantom zaključili nove ugovore o radu) čiji je sastavni dio interni kolektivni ugovor u skladu sa kojim im pripada pravo na plaću i ostala primanja ukoliko su veća od onih koja su propisana Općim kolektivnim ugovorom za 2005. godinu, dok se u odnosu na zaposlenike koji nakon privatizacije nisu zaključili ugovore o radu primjenjuje GKU, u odnosu na koja prava su bez pravnog značaja interni kolektivni ugovori doneseni nakon privatizacije. Pored navedenog, zaključeno je da je neosnovan apelantov prigovor u kome ističe da su povrijeđene odredbe člana 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, u vezi s odredbom člana 103. Zakona o radu, jer tužba nije odbačena kao neblagovremena, iz razloga što se odredba člana 103. Zakona o radu ne primjenjuje na novčana potraživanja iz radnog odnosa koje tužitelji traže u predmetnoj pravnoj stvari. AP-1999/16 S. D. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Ilijas Midžić i Elvisa Zulić, advokati iz Bihaća, podnio je 9. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 049800 14 Rsž od 9. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (JP “Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine“ d.o.o. Sarajevo, Poslovno područje Bihać) da mu na ime razlike plaća i na ime regresa za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose, kao i da mu uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za određeni vremenski period. U obrazloženju osporene odluke se navodi, pored ostalog, da apelant, u predmetnoj pravnoj stvari, potražuje isplatu razlike plate i razlike doprinosa na plate, a koju razliku čini iznos plate obračunate po koeficijentu 3,20 i plate koju je apelant primio, a koja je obračunata po koeficijentu 2.30. U vezi s tim, utvrđeno je da je apelantu od strane tuženog vršena isplata plata i uplata doprinosa na plate u skladu sa zaključenim ugovorom o radu, a kojim ugovorom je određena vrijednost koeficijenta 2,30. Također, utvrđeno je, na osnovu Pravilnika o III izmjenama i dopunama Pravilnika o radu tuženog od 9. novembra 2009. godine (primjenjuje se od 1. oktobra 2009. godine), kao i priloga I A (tačka 2.9 Prometno poslovno područje Bihać) ovog Pravilnika, da je za radno mjesto tehnolog, a koje poslove apelant obavlja kod tuženog po ugovoru o radu pod izmijenjenim uslovima od 15. januara 2010. godine, utvrđen koeficijent složenosti poslova od 2,30 i da je za obavljanje poslova tehnologa potreban IV stepen stručne spreme. Isto tako, zaključeno je, na osnovu odredbe člana

103. Kolektivnog ugovora o izmjenama Kolektivnog ugovora željezničara Federacije Bosne i Hercegovine, kojom je propisano da zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini od 50% prosječne neto plate svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji slijedi isplati regresa, pod uslovom da poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom, da apelant nema pravo na naknadu regresa, jer je tuženi prema bilansu stanja i uspjeha ostvario gubitak u vremenskom periodu za koji apelant traži isplatu navedene naknade. Najzad, konstatovano je da nije osnovan apelantov žalbeni navod, kojim ističe da je prvostepeni sud propustio ocjeniti sadržinu rješenja DF PIO od 28. novembra 1997. godine, iz razloga što je uvidom u zapisnik sa ročišta za glavnu raspravu utvrđeno da apelant ovaj dokaz nije izveo na glavnoj raspravi.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1526/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1526/16 (građ„Energopetrol“ d.d. Sarajevo… | Sudska praksa | Aktio