Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1160/16 („Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1160/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-1160/16, rješavajući apelaciju „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 027078 15 Rev od 15. decembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 16. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 027078 15 Rev od 15. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (Schweizerische Unfallversicherungsanstalt Luzern, Švicarska) isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je predmet spora zahtjev tužitelja - stranog (švicarskog) zavoda za osiguranje protiv apelanta - domaćeg osiguravaoca (iz obaveznog osiguranja u saobraćaju) na naknadu određene novčane vrijednosti, čija visina nije sporna, koju je tužitelj iz osnova osiguranja od nezgode (porodična penzija) isplatio mldb. sinu i supruzi svog osiguranika. Dalje se navodi, da su nižestepeni sudovi usvojili tužbeni zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa, koji je isplaćen mldb. sinu osiguranika tužitelja, dok su nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev u odnosu na isplate koje je tužitelj vršio supruzi svog osiguranika jer da je potraživanje za određeni period zastarjelo, a da potraživanje za drugi period nije osnovano jer je supruga osiguranika tužitelja ponovnim stupanjem u brak izgubila pravo na izdržavanje po članu 229. Porodičnog zakona Federacije BiH, a time ne bi mogla ostvariti ni pravo na porodičnu penziju po pravilima iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Po ocjeni Vrhovnog suda, pravilan je stav revizije da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Porodičnog zakona FBiH, kojima je regulisan prestanak prava na izdržavanje bračnog partnera, za koje pravo je vezano i pravo na porodičnu penziju. Naime, prema članu 28. švicarskog Saveznog zakona o osiguranju nezgoda (u daljnjem tekstu: UVG) udovac ili udovica i djeca osigurane osobe imaju pravo na postavljanje zahtjeva za porodičnu penziju, prema članu 29. stav 4. i članu 30. stav 2. UVG zahtjev mogu postaviti i razvedeni bračni drug umrlog, kao i djeca za koju je umrli bio skrbnik. Dakle, Vrhovni sud konstatuje, da pravo na porodičnu penziju po citiranim odredbama materijalnog prava Švicarske je utvrđeno za suprugu umrlog osiguranika tužitelja, te se o tom pravu ne može raspravljati po Porodičnom zakonu FBiH, kako to smatraju nižestepeni sudovi, niti je to predmet spora u ovoj parnici. Također se navodi da odredbom člana 4. Konvencije između Jugoslavije i Švicarske o socijalnom osiguranju sa Završnim protokolom, koju je Međunarodnim bilateralnim ugovorom o socijalnom osiguranju prihvatila Bosna i Hercegovina, propisano je da zakonodavstvo koje se ima primjenjivati je u načelu zakonodavstvo strane ugovornice na čijoj se teritoriji obavlja aktivnost kojim se određuje osiguranje, iz navedene odredbe Međunarodnog ugovora nesumnjivo proizlazi da se upravo na osnovu prava Bosne i Hercegovine ocjenjuje da li lice koje prima davanja iz osnova osiguranja u Švicarskoj (to su mldb. sin i supruga osiguranika tužitelja) ima pravo na naknadu štete od apelanta kao štetnikovog osiguravatelja. Vrhovni sud konstatuje da naprotiv, za pitanje da li je pravo naknade štete prešlo na Švicarski Zavod osiguranja mjerodavno je pravo Švicarske, da pravo Bosne i Hercegovine po kojem se ocjenjuje pravo oštećenog osiguranika tužitelja je Zakon o osiguranju imovine i lica, koji je važio u vrijeme nezgode i odredba člana 73. tog zakona kojom je uspostavljena odgovornost apelanta, kao osiguratelja štetnika, za štetu koju upotrebom motornog vozila nanese trećim osobama. Vrhovni sud zaključuje da svoje pravo prema apelantu tužitelj izvodi iz prava na naknadu štete svog osiguranika, odnosno njegovih nasljednika prema apelantu i takav zahtjev u suštini nije zahtjev za naknadu štete, već zahtjev za naknadu davanja koja je tužitelj u obavezi isplatiti nasljednicima svog osiguranika na osnovu osiguranja nezgode - pravo regresa. Vrhovni sud, također, konstatuje da pravni osnov regresa tužitelja prema apelantu jeste glava 4. članovi 41. do 44. UVG po kojima postoji pravni osnov za mogućnost regresa prema štetniku do pune visine zakonskih davanja koje je prema nasljednicima oštećene osobe izvršio tužitelj, te da iz navedenog proizlazi da je apelant dužan isplatiti regresno potraživanje tužitelju, koji je bio u obavezi isplatiti nasljednicima svog osiguranika novčane iznose na ime porodične penzije temeljem obaveznog osiguranja u svojoj državi, a ne na osnovu Porodičnog zakona FBiH.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman