Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1789/16 (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine i Opština Sokolac)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1789/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-1789/16, rješavajući apelacije Brčko distrikta Bosne i Hercegovine i Opštine Sokolac, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Brčko distrikt Bosne i Hercegovine, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 Rs 053749 15 Rev od 28. januara 2016. godine;
Opština Sokolac, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Rs 041465 15 Rsž od 28. marta 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-1789/16
1. Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikta BiH, podnio je 18. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Rs 053749 15 Rev od 28. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (B. M.) isplati određeni novčani iznos, na ime razlike plate za određeni vremenski period, sa zakonskim zateznim kamatama, i da mu uplati razliku doprinosa za PIO/MIO i zdravstveno osiguranje.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Apelacioni sud navodi da kada je tužitelj u spornom periodu bio imenovan za zamjenika predsjednika Komisije za papire od vrijednosti i kada je u periodu januar 2010. godine-decembar 2013. godine, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o papirima od vrijednosti i to članom 54a (stavom 3.) propisano da se bruto plata predsjednika, zamjenika predsjednika i člana Komisije utvrđuje u procentualnom odnosu između bruto plate Gradonačelnika i bruto plate predsjednika, zamjenika predsjednika i člana Komisije, zatečene na dan stupanja na snagu ovog Zakona, a osnovica za obračun je bruto plata Gradonačelnika, onda je tužitelju, koji je u navedenom periodu bio imenovan za zamjenika odnosno bio zamjenik predsjednika Komisije za papire od vrijednosti, plata trebala biti isplaćivana prema ovoj odredbi što tužbenim zahtjevom tužitelj i traži. Ovo stoga, prema shvatanju Apelacionog suda, kako je to pravilno našao i prvostepeni sud, pismo Supervizora od 14. novembra 2007. godine (koje je upućeno u cilju ostvarivanja uštede u Budžetu) nema pravnu snagu Naloga, kao propisa koji donosi Supervizor a koji inače ima veću pravnu snagu od zakona, jer u pismu nije navedeno da ima snagu naloga, niti je navedeno da će se objaviti u Službenom glasniku i nije ni objavljeno u Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine za 2007., 2008., 2009. i 2010. godinu, čime bi dobilo pravnu snagu Naloga u skladu sa Nalogom Supervizora od 31. avgusta 2012. godine kojim se reguliše status pravnih akata koje su donijeli supervizori za Brčko i da u tački 8. stoji ,,u smislu ovog Naloga izraz nalog supervizora podrazumijeva kako naloge tako i pisma supervizora sa pravnom snagom naloga Supervizora koja su objavljena u Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine". S obzirom na navedeno, Apelacioni sud zaključuje da kako pismo Supervizora od 14. novembra 2007. godine nema pravnu snagu naloga onda platu tužitelju nije bilo moguće umanjiti za sporni period bez odgovarajuće izmjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o papirima od vrijednosti.
AP-2463/16
3. Opština Sokolac (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijela je 10. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 Rs 041465 15 Rsž od 28. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tužitelju (D. G.) isplati, na ime naknade za regres, topli obrok, ogrev i zimnicu, određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.
4. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da je iz provedenih dokaza, prvostepeni sud utvrdio da je tužitelj službenik opštinske uprave Sokolac, raspoređen u Odjeljenju komunalne policije na poslovima i radnim zadacima komunalnog policajca. Dalje se navodi, da je članom 110. Zakona o lokalnoj samoupravi RS, predviđeno da u administrativnoj službi jedinica lokalne samouprave poslove obavljaju opštinski, odnosno gradski službenici, tehnički i pomoćni radnici, te da je članom 111. istog zakona predviđeno šta se podrazumijeva pod pojmom službenik i prema istom članu službenikom se smatra i komunalni policajac, kao i da je Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o lokalnoj samoupravi, naziv glave XI izmijenjen i zamijenjen nazivom zaposlenici u opštinskoj, odnosno gradskoj upravi. Također se navodi da članom 1. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti lokalne samouprave RS, je predviđeno da se tim ugovorom uređuju prava i obaveze i odgovornosti administrativnih službenika i zaposlenih bez statusa službenika u organima jedinica lokalne samouprave. Okružni sud konstatuje, da Zakonom o lokalnoj samoupravi prije izmjena, predviđeno je poglavlje o zaposlenim u administrativnoj službi, dakle, logičnim tumačenjem odredaba Zakona o lokalnoj samoupravi i Posebnog kolektivnog ugovora koji je donesen prije izmjena zakona o lokalnoj samoupravi, kojim je izmijenjen pojam administrativne službe i pojam opštinske uprave, Okružni sud smatra da se mora zaključiti da pojam administrativni službenik u članu 1. Posebnog kolektivnog ugovora podrazumijeva službenika u smislu člana 111. Zakona o lokalnoj samoupravi, te da neosnovano apelanticina žalba navodi da se taj Poseban kolektivni ugovor odnosi samo na lica koja nemaju status službenika, jer iz formulacije tog člana proizlazi da se njim uređuju prava, obaveze i odgovornosti administrativnih službenika i zaposlenih bez statusa službenika. Okružni sud, također, konstatuje da je obaveza apelantice da isplati predmetna potraživanja tužitelju (regres, topli obrok, zimnica i ogrev) utvrđena Posebnim kolektivnim ugovorom za zaposlene u oblasti lokalne samouprave, pa nisu od uticaja apelanticini navodi da se isplata materijalnih naknada treba uvezivati za planirana sredstva u budžetu, jer bi to predstavljalo proizvoljnost u primjeni propisa.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1789/16.
Apelacioni navodi
6. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine) se pozva i na povredu nekih drugih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali ni te navode nije posebno obrazlagao niti argumentiralo, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman