Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2081/16 (B. L. i drugi)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2081/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-2081/16, rješavajući apelacije Blagice Lončar i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Blagica Lončar, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 042173 15 Rev od 29. marta 2016.
godine;
Sanja Marušić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 043158 15 Rev od 22. marta 2016. godine;
Branka Belobrk, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 040973 15 Rev od 22. marta 2016.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2081/16
1. Blagica Lončar (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 13. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 042173 15 Rev od 29. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj isplati razliku plaća za određeni vremenski period i regres za 2005. godinu.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da se na predmetna potraživanja apelantice, nije mogao primijeniti Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU), budući da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine, utvrdio da taj ugovor u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U tom smislu, Vrhovni sud konstatuje, da pošto predmetna odluka Ustavnog suda FBiH djeluje od momenta objavljivanja (21. decembra 2011. godine), onda se na predmetni slučaj apelantice primjenjuje navedena odluka Ustavnog suda FBiH, jer prije donošenja navedene odluke o zahtjevu apelantice nije pravosnažno odlučeno. Vrhovni sud konstatuje da nije bilo mjesta ni primjeni Opšteg kolektivnog ugovora za teritorij FBiH (u daljnjem tekstu: OKU) iz 2000. godine, jer se taj ugovor primjenjivao samo u preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije BiH, a tužena je javna ustanova a ne preduzeće. Također se navodi, da nisu osnovani apelanticini revizijski prigovori da ako sud smatra da se ne mogu primijeniti odredbe neustavnog GKU, da je trebalo primijeniti odredbe Pravilnika o radu tužene iz 2004. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik), Vrhovni sud zaključuje da je apelantica svoj zahtjev zasnovala na GKU a ne na Pravilniku, a sve i da jest svoj zahtjev zasnovala na Pravilniku apelantica nije izvodila dokaze kolika bi joj plaća bila u spornom periodu po odredbama Pravilnika, a visina plaće po Pravilniku se ne može poistovjetiti sa visinom plaće po GKU jer ova dva izvora radnog zakonodavstva ne regulišu na identičan način visinu plate. AP-2112/16
3. Sanja Marušić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 19. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom protiv presude Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 043158 15 Rev od 22. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj isplati razliku plaća za određeni vremenski period.
4. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je drugostepena odluka donesena nakon donošenja Odluke Ustavnog suda FBiH broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine kojom je određeno da je GKU iz 2000. godine u vrijeme zaključenja, u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton, nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava FBiH, te se nisu ni mogle primjenjivati odredbe ovog GKU na predmetna potraživanja. Dalje se navodi, da se OKU iz 2000. godine, prema odredbi člana 1. stav 2. primjenjivao samu u preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, a obzirom da je tužena javna ustanova, a ne preduzeće, na nju se nisu mogle primjenjivati odredbe OKU, niti je apelantica na tom kolektivnom ugovoru mogla temeljiti svoj zahtjev za isplatu razlike plaće. Također se navodi, da se za sporni period nije mogao primijeniti ni OKU iz 2005. godine, jer su odredbom člana 7. tog pravnog akta propisani parametri za određivanje najniže plaće, pojam najniže plaće određen je članom 8., a da taj ugovor ne propisuje koeficijente za obračun osnovne plaće već članom 10. stav 1. propisuje da se odgovarajući koeficijent složenosti u koje se razvrstavaju zvanja i poslovi zaposlenika utvrđuju kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti u skladu sa njegovim radnim i proizvodnim specifičnostima.
AP-2113/16
5. Branka Belobrk (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 19. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 040973 15 Rev od 22. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se obaveže tužena (Klinička bolnica Mostar) da joj isplati razliku plaća za određeni vremenski period i regres za 2005. godinu.
6. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da se na predmetna potraživanja apelantice, nije mogao primijeniti GKU iz 2000. godine, budući da je Ustavni sud FBiH svojom odlukom broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine utvrdio da taj ugovor u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te pošto predmetna odluka Ustavnog suda FBiH djeluje od momenta objavljivanja (21. decembra 2011. godine), onda se na predmetni slučaj apelantice primjenjuje navedena odluka, jer prije donošenja navedene odluke o zahtjevu apelantice nije pravosnažno odlučeno. Dalje se navodi da se na predmetna potraživanja nije mogao primijeniti OKU iz 2000. godine, jer se taj ugovor primjenjivao samo u preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije BiH, a tužena je javna ustanova a ne preduzeće. Također se navodi da se za sporni period nije mogao primijeniti ni OKU iz 2005. godine, jer su odredbom člana 7. tog pravnog akta propisani parametri za određivanje najniže plaće, pojam najniže plaće određen je članom 8., a da taj ugovor ne propisuje koeficijente za obračun osnovne plaće već članom 10. stav 1. propisuje da se odgovarajući koeficijent složenosti u koje se razvrstavaju zvanja i poslovi zaposlenika utvrđuju kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti u skladu sa njegovim radnim i proizvodnim specifičnostima.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2081/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelantice pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da sve apelantice, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporile pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantice su se pozvale i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagale niti argumentirale, već su ih zasnovale na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U vezi sa predmetnim apelacijama, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 5612/14 od 28. aprila 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantica. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman